"Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje"- Pradavni (Book Of Enoch / Knjiga Proroka Henoka)
Polagano, napredovali su prema vrhu brda. Steven, do prije pola sata u pozadini, sada je predvodio petorku. Tamni borovi, koji su na blijedom mjesečevom svijetlu nalikovali tornjevima kakvog morbidnog dvorca, promicali su ravnomjerno pored njih. Kretali su se jedan iza drugoga, gotovo u potpunoj tišini, koju je sa vremena na vrijeme prekidao jedino Simonov i njegov dijalog, za koji su se trudili da ostane na razini šapta.
"Sjetio sam se Zahrovog predavanja", reče Leon, nalazeći se tik iza Simona, "o energijsko / entropijskim ciklusima u ljudskom životu, koji se u životu pojedinca ponavljaju svake 4 godine."
"Na koji način?", Upita Simon okrečući glavu prema njemu.
"Govorio je o periodu kontaminacije o časa kada se rodiš, pa do druge godine, približno; zatim od druge do šeste, šeste do desete, desete do četrnaeste, četrnaeste do osamnaeste, osamnaeste do dvadeset i druge i tako dalje po četiri godine. Sjećem se nešto mutno da je spominjao kontaminaciju koja bi trajala i do tri godine...zatim bi se ciklusi razmjerno tome povećavali", reče, "no, osnova stoji."
"Iskreno", odgovori Simon, "nisam nikad razmišljao o tome. Morao bi porazmisliti. Ukratko, čini se zanimljivom teorijom."
"Znam da u mome slučaju djeluje", Leon došepne prema prijatelju, "jer u životu mi se sve događalo upravo prema tim četverogodišnjim kružnim ciklusima, koji su mi nanovo i nanovo u život vraćali iste stvari, samo u malo drugačijem izdanju...Iste mirise, iste osjećaje, ista razmišljanja, iste snove, ista stremljenja, ista nadanja... Kao da i sami prolazimo kroz određena vrata kroz koja opetovano i opetovano prolaze Sunce i Mjesec u Knjizi Henoka.
"Misliš, kao neka vrsta penduluma?", upita Simon.
"Da, tako nešto; njihalo koje se klati amo - tamo i zahvati nas svake četiri godine. Ili kružni tokovi kroz koje prolazimo svake četiri godine prolazeći kroz ista vrata, ali svaki puta obogaćeni novim spoznajama."
"Ima smisla", reče Simon, usporivši na tren da se ne sudari sa Stevenom. "Ciklička entropija...", promrmlja više za sebe. "I koliko takav svaki ciklus traje?", upita.
"Od nekoliko minuta, nekoliko sati, nekoliko dana, nekoliko tjedana, pa čak i do nekoliko mjeseci...ovisi o ciklusu, njegovom intenzitetu na nas, njegovoj jačini kao i o njegovoj, vjerojatno, svrhovitosti..."
Simon ga pogleda. "Misliš li tu na karmički značaj?"
"Da, tako nekako", odgovori Leon.
"Interesantno", promrmlja Simon i ušuti.
Nastaviše se kretati jedan iz drugoga, u stanju koje bi se moglo nazvati potpunom tišinom, da nije bilo nekoliko "Koji kurac?!?!" uzvika od strane Ikea, svaki puta kada bi nešto prošlo kroz lišće i travu nedaleko njih. Ike je zaboravljao da su brdske šume prepune noćnoga života i da sove nisu jedina bića koja su se kretala noću, no nitko očito nije imao volje da mu to objasni; možda zbog umora a možda zbog čiste moći rasuđivanja i logike. Leona nije brinuo Ike. Štoviše, začudio bi se da se ta gromada od momka svako malo ne skrene pozornost na sebe. Takav je bio od kada ga poznaje; takav je svugdje i u svakoj prilici. Jednostavno - Ike. Nema razloga da takav ne bude i ovdje, na gotovo dva kilometra nadmorske visine, u gluho doba noći, sa smanjenom razinom THC-a u krvi. Nije ga zabrinjavao ni Zombi, čiji su se zadnji tragovi smijeha zagubili prije kojih sat i pol i li čak prije dva sata, nakon onog kratkog predaha kada je uspio uloviti nekoliko trenutaka sna. Brinuo ga je Steven, koji se zadnjih sat vremena ponašao vrlo čudno. Osjetio je nešto što do tada nije osjetio; neku čudnu energiju, kako u intervalima dolazi od Stevena i kao da ih sve preispituje.
Nije znao točno objasniti što je osjećao. Od kada je Steven prije kojih sat vremena iznenada povikao: "Umuknite!", ostavljajući ostale zbunjenima i zaprepaštenima, u Leona se uvukao lagani nemir. U tom trenutku, nitko nije govorio ništa. Štoviše, nitko nije progovorio ni riječ od kada su krenuli nakon odmora. Gledali su ga zbunjeno, u čudu, kao što osoba gleda u šizofrenika koji ima iznenadni ispad. "Tko da ušuti?", upitao ga je tada Simon. Kako Steven nije ništa odgovorio, Ike se nadovezao u svom tonu: "Koji ti je kurac? Pa svi šutimo!", da bi nakon toga samo kratko konstatirao: "Otiđoh ti nama prijatelju u krasnu pizdu materinu". "Zar je pukao?", upitao je Zombi, da bi Ike nehajno odgovorio: "Ma majmun je vjerojatno na sekundu zadrijemao...ovako polu napušen, pa imao neku noćnu moru. Ili ga je opalio neki čudan hal". Steven je bez riječi zakoračio naprijed, produžio korak i nastavio koračati iza Leona. Nekoliko minuta kasnije, zaobišao je i njega i Simona i preuzeo mjesto na čelu kolone. Ostali su očito bili preumorni da bi razmišljali o tome, ali Leona je sve to vrlo zabrinjavalo a da ni sam nije znao zašto. Možda je stvarno hodajući zadrijemao i imao neku noćnu moru...tko zna...
Kretali su se u pravilnim razmacima, na metar jedan iza drugoga, koje bi kratili jedino Simon i on, kada bi zapodjenuli neki kratki tihi razgovor. Do vrha su mogli imati, razmišljao je, pa otprilike...
"Ambruesakodogeralara!", guturalni glas zaparao je noćnu tišinu. Ukočiše se.
"Krantarakariostrokorokirleta", Steven je urlao, padajući na koljena.
Leona počnu obuzimati hladnoća i jeza...
"Urkasplokanturabalda", Steven je urlao guturalnim glasom, vukući koljena po putu i dižući ruke prema nebu.
"Koji kurac je ovo?!?", panično povika Ike, dok su na blijedom mjesećevom svijetlu promatrali kako nabori izviru ispod Stevenove karirane košulje kaki boje.
"Jebo vam bog mater, prestanite se igrati!", začuo se po prvi puta Zombijev glas, preneražen od panike.
"Raksana!!! Raksana!!!", urlao je Steven, dok su nabori ispod košulje postajali sve veći i veći.
Leon se u panici osvrne oko sebe. Simon je blijedo, ukočen na mijestu, promatrao prizor. Zombi i Ike urlali su, svaki na svoj način. Da ode do Stevena? Da pokuša pomoći?
"Aaargh", zrakom se prolomi najjači urlik do tada.
Leon se skameni na mjestu, promatrajući prijatelja kako se raspršuje u bezbrojnim komadićima mesa, kože, krvi i kostiju.
"Ekspolodirao je!!! Eksplodirao je!!!", urlao je Ike, grčevito čupajući vlastitu kosu.
"Majku vam jebem, što to izvodite", urlao je Zombi.
"O Bože", reče Simon.
Leon susretne njegov pogled.
* * *
U tri mjeseca, koliko je ovdje proboravio, samo je jednom smio izaći iz baze i na kratko otići kući, tek toliko da stigne popiti kavu na brzaka i malo umiriti uzrujanu ženu. Dan nakon što su ga...hm...dan nakon što je bio "zamoljen da pođe sa Arvilom", Arvil i dvojica iz njegove pratnje posjetili su Myrn, objasnili joj da je muž "regrutiran" za obavljanje posebnog znanstvenog zadatka, te je zamolili da u najvećoj tišini spakira mužu najosnovnije stvari. Prvi je dan, čim je došao u bazu, bio zamoljen da snimi ženi kratku zvukovnu poruku na mali snimač, veličine omanjeg mp3 playera. Poruka je drugi dan bila puštena ženi, koja ga je u ova tri mjeseca sedam puta posjetila u bazi i sedam puta provela noć sa njim. Naravno, u nadzemnom kompleksu, pošto je ovaj podzemni, u kojem je provodio većinu vremena, za javnost bio nedostupan.
Zahr je vrlo dobro poznavao svoju suprugu. Iako je bila na očigled plaha i samozatajna, njezina unutarnja bistrina i moć intuicije, teško da su mogli bilo što od nje ostaviti sakriveno. Nedorečeno? Da. Sakriveno? Nikako. Prilikom prvog posjeta bazi, upitala ga je: "ovo je samo fasada, zar ne?! Za nešto veće". Jedino što mu je tada preostalo, bilo je da kimne glavom u znak suglasnosti. Ona ništa više nije pitala. On ništa više nije odgovarao. Znao je jednu stvar. Koliko god Myrn bila puna razumijevanja, teško da bi pred njim uspjela sakriti svoj nemir i svoju uznemirenost.
* * *
Pogleda u mrak, na mjesto gdje su ležali porazbacani Stevenovi ostaci. U kakofoniji urlika, paranoje te ledene hladnoće koja mu je počela oduzimati udove i magliti vid, Leon nazrije da mrak nije samo mrak, već da je prostor ispunjen...nečim. Nije znao kako si to objasniti. Tamo je nešto stajalo. I vrebalo. Nešto što je izašlo iz Stevena, razorivši ga i porazbacavši na tisuću komadića. Nešto - zlo. Nešto - drevno.
"Bježte, jebo vam bog mater", urlao je Zombi i potrčao, istog trena se saplevši o kamen.
Vidio je kako pada. Prije nego je tijelom u padu dotakao put, Leon vidje prizor od kojega padne u nesvijest. Ruke, kojima je Zombi mlaharao po zraku, u namjeri da uhvati ravnotežu, bijahu u trenu, nekom nevidljivom silom okrenute prema gore i iščupane iz tijela; kao kada netko otkida žablje krakove u restoranu.
Crnilo...Nešto ga dotakne...Gdje je?...Dodir...
"Leone, diži se, pička ti materina!", Simonov lik nadvio se nad njega. "Diži se!"
Pridigne se na koljeno. Pogleda prema putu. Nešto je jednostavno kasapilo Zombijevo tijelo, od kojega osta samo trup; trup kojega u trenu nešto podigne sa tla i u zraku ga prepolovi. Od prizora, Leonu se ponovno zacrni pred očima. Slijedećeg trena, izgubi kontrolu nad nogama. U zadnji čas netko ga pridrži. Simon.
"Oh, dobri moj prijatelju", pomisli zatvarajući oči, "pusti me da spavam. Samo da malo odspavam, pa ću bit ko nov...ko..."
"Idemo Leone", hladna pljuska vrati ga u normalu.
"Što? Tko?"
"Cianari!", zaurla Simon i povuće ga u šumu borova. "Cijela skupina njih!"
"O bože", pomisli.
Arvil mu je jednom ispričao o svom susretu sa krilatim bićem, čiji je dodir "ledeniji od pakla i crniji od same smrti".
"O bože", uzdahnu, dok ga je Simon vukao dublje u šumu, nekoliko metara ispred nevidljive sile koja je lomila drva i grane iza njih, nadimajući tlo poput ogromnoga crva ili gusjenice. Simon ga gurne. Napravi kolut naprijed te pogleda ispred sebe. Provalija. To je bio kraj puta. Ruke ga opet gurnu i on nastavi padati, prije nego li mu se opet ne zacrni pred očima; i prije nego li ponovno izgubi svijest.
* * *
U prvim godinama braka, često je na putu provodio tjedne i tjedne, vanredno predavajući na mnogim udaljenim sveučilištima, tako da su oboje bili naučeni, u nužnim okolnostima provoditi vrijeme razdvojeni; no morao je priznati, da postoji velika razlika, pokušavajući gledati stvari iz ženine perspektive, kada ti vlastiti muž kaže: "Idem na put. Neće me biti nekoliko tjedana", ili kada ti nakon neprospavane noći, ujutro na vrata pokucaju tri lika koja kao da su izašla iz neke parodije na FBI i kažu: "Vaš muž od sada radi za vladu"...
* * *
Otvori oči. Ležao je u podnožju velikog bora. Glava i gornji dio leđa ležali su na zemlji, dok mu se donja polovica tijela nalazila u nečemu što bi se moglo nazvati trnovitim grmom; vjerojatno brdske kupine. Izvuće šaku ispod grma i gotovo vrisnu od bola. Nakon nekoliko trenutaka, teškom mukom, iz grma uspije izvući i desnu nogu. Leđa su ga boljela do granice neizdrživosti. Uvidio je to tek kada je počeo pomicati udove. Najbitnije je bilo da je osjećao leđa. Znači da vjerojatno ništa nije slomio. U svakom slučaju, još se nekoliko trenutaka neće usuditi to provjeravati. Mjesečeva svjetlost ovdje je bila slabija, kao da je Mjesec zašao za brdo. Malo se bolje zagleda u nebo. Zvijezde su se vidjele kristalno jasno. Sazvježđe Taurusa očitavalo mu se pred očima, dok mu se na trenutke vid zamagljivao od boli. Vrijeme je da pokuša ustati. Polagano se podboći na lijevi lakat, dižući se desnom rukom, milimetar po milimetar, osjećajući svaki pomak tijela kao ubrzanje mase u agoniji. Žmirne i stisnu zube od bola i napora. Konačno, uspije se dovesti u sjedeći položaj. Uzdahne, proguta slinu i pogleda oko sebe...
Nedaleko njega, u podnožju velikog bora, iz grma, izvirivale su Simonove noge. Lagano se osloni na noge, dok su mu koljena klecala, a u glavi mu iznenada počelo bubnjati, kao da netko istovremeno udara u tisuću tam - tamova. Osjeti iznenadnu glavobolju. Nešto ga je proparalo u području sinusa. Polagano krene prema Simonu, držeći se lijevom rukom za trticu. Osjeti bolove po cijelom tijelu. Desnom rukom uhvati se za desnu nogu. Načini nekoliko koraka u takvom poluhromom izdanju. Ukipi se na mjestu. Iznenadna hladnoća obuzme mu cijelo tijelo. Na tisuće žmaraca prostruji mu kralježnicom. Iznenadno gušenje i vrtoglavica toliko ga brzo spopadnu, da mu ionako tupe i paralizirane misli nisu stigle ništa registrirati. U srce mu se uvuće odvratan osjećaj hladnoće i tame. Iako izmučen, isprebijan i na samom rubu snage i svijesti, znao je jednu stvar - netko ga napada sa energijom, istovremeno kradući i zarobljavajući njegovu vlastitu.
Nije se mogao micati. Bio je preslab da paničari. Još jedno padanje u nesvjest u tom trenutku učini mu se kao dobra ideja. Dok mu je nešto doslovno "izvlačilo dušu iz tijela", zadnjim naporom volje uspije malo okrenuti glavu prema ležečem Simonu. "Je li živ?", pomisli. Sve veća slabost ispuni mu tijelo. Misli kao da su počele napuštati svijest. Dotok zraka bio je prekinut. Nekoliko puta pokuša se izboriti za zrak, a zatim, poražen, krkljajući, padne na koljena dok mu ruke poletješe iznad glave. Ostavši u tom položaju, poluraširenih ruku iznad glave, pogleda prema nebu. Nešto mu raširi ruke. Još nekoliko trenutaka pogled mu bijaše prikovan uz nebo. Bilo je to zadnje što je vidio, prije nego li se slika jednostavno ugasi pred njegovim očima. Dodir smrti stezao ga je sve jače i jače. "Zvijezde", posljednja misao ispuni mu um. A tada...A tada utone u ništavilo crnoledenoga pakla.
* * *
"Što čovjek ide stariji i mudriji, to biva na sve osjetljiviji", pomisli Zahr i prinese šalicu kave ustima. "Onima do kojih mi nije stalo, govorim ono što žele čuti; onima do kojih mi je stalo, govorim ono što ne žele čuti. Nevjerojatna paradigma", otpije lagani gutljaj kave te odloži šalicu. Prisjeti se Zavorova pisma. "Apsolutne misli"...Pitao se da li je Zavor stvarno otišao toliko daleko ili je vješto uvjerio sam sebe da raspolaže sa istinom?!
* * *
Simonu je sve djelovalo poput nestvarnog filma. Zombijevo tijelo koje u zraku neka nevidljiva sila rastrgava, Ike koji u panici, vrišteći, skače niz strminu u susret borovoj šumi, Leon koji smrznut od straha pored njega nijemo promatra situaciju... Znao je da nikakvno oružje protiv ove sile ne pomaže. Osjetio je rubni dio energetskog naboja bića. Prejako. I da se Leon i on ujedine i istovremeno krenu na biće i napadom preko astrala i napadom preko mentalnog plana, znao je, bolje reći, osjećao je, da nemaju apsolutno nikakve šanse. Teško da će tu pomoći i energija čiste ljubavi, jer ovo biće, ukoliko se okuražilo probiti sve Sibianske zaštite, vjerojatno je i samo zaštićeno energijom samog "Bezimenog" koji vlada nad Kaosom.
Bilo je logično da povuće Leona prema šumi, kao i stvar jedinog izbora da najboljeg prijatelja bez razmišljanja gurne u provaliju, nakon čega je i sam skočio.
Ni sam nije znao koliko je proveo u nesvjesti. Dobio je vjerojatno jak udarac u glavu, pošto glavu nije mogao ni pomaknuti. Teškim naporom volje, prisili se pomaknuti ruke. Pokuša se pridići...Padne. Začuje šuštanje iza sebe. Zvuk se polagano pojačavao. Netko se kretao prema njemu. Začuje korake, ljudske korake. Leon? Sigurno je Leon koji je prošao bolje nego on i uspio ustati. Pokuša ga dozvati. Nakon kratkotrajnog krkljanja, nikakav zvuk ne ispije izaći iz grla. Pokuša još jednom, pa još jednom, te napokon odustane. Čekat će nepomičan i bezglasan, prepušten na milost i nemilost bilo kome tko se kretao prema njemu...
* * *
Uzme u ruke dopunsko pismo te ga još jednom pročita. Zavor je bio u pravu što se tiče postanka. I Leon je bio u pravu. Još uvijek nedostaju neke poveznice u mozaiku i možda ih nikada neće shvatiti, ali, za boga miloga, u tome i je poanta igre. Ustane. Napravi nekoliko koraka prema CD playeru. Na brzaka preleti preko police sa diskovima. Odabere jedan te ga stavi u player. Taman kad je sjedao natrag u stolicu, zvukovi Vangelisovog "Heaven And Hell" albuma ispune prostoriju. "Kako prikladno", pomisli. Uzme još jednom pismo u ruke, na brzaka preleti preko prve strane, a zatim ga odloži na stol. Napravivši rukama naslon za glavu, udobno se zavali u stolicu i zatvori oči. Ovaj album, još od rane mladosti, u njemu je budio svakakve asocijacije.
Svi su ti progresivno ambijentalni genijalci fenomenalni kanali. Ovo je bila, poput Jarreove, Spaceove, Kitarove, Oldfieldove, Tangerinove, Kraftwerkove, od Enye, Floydove... cesta koja vodi prema astralu; nešto što ignorantna većina, opterećena mediokritetima, nikada neće shvatiti. Umjetnost koja je iskoristila industriju za promidžbu, a ne obrnuto kao danas. U modernoj umjetnosti gotovo da nema ničeg transcedentalnog. Ljudska želja za transcedencijom bila je sa jedne strane toliko jaka, a sa druge strane toliko plitka i nedorečena, da normalnog čovjeka vrlo lako može zaboliti glava upravo od te plitkoće i nedorečenosti.
"Ne možeš živjeti u govnu i imati potpuni doživljaj ružinih latica", znao bi govoriti njegov otac u danima njegove rane mladosti; pokoj mu duši. Ne može se, živjeći u govnu, iskusiti potpuni odmak od govna. Pa čak ni djelomičan. U redu je govno shvaćati kao implikator kolektivne nesvjesti, ali, raditi kompromise sa govnom i težiti uzdignuću prema ružinim laticama...to je paradoks.
* * *
Bjelina...Beskrajna bjelina... Ocean Infinitivnosti...Izvor...Došao je...Kući. Napokon, došao je kući. Polagano krene prema naprijed. Da li je krenuo u mislima ili stvarno krenuo i da li naprijed stvarno postoji ili ne postoji, mogao je samo nagađati. Promatrao je razne konture kako se u bljeskovima približavaju i udaljavaju. Osjećao se...Kako se osjećao...? Osjećao se, u stvari, fantastično. Stvarno fantastično. Fenomenalno.
"Što on radi ovdje?", u glavi mu odjekne pitanje, nalik na zvono; na malo ukrasno stakleno zvono.
"Nemam pojma", odjekne drugi glas, od nikuda i od svuda. "Možda...možda je...zalutao...?!"
"Ovdje nitko ne zaluta!", začuje se opet glas prvog `staklenog zvona`.
Leon pogleda ispred sebe i ugleda dvije sićušne sfere svjetlosti, nalik na dva ledena kristala. Kretali su se ubrzano, nestajući mu pred očima i opet se pojavljujući.
"Nesporazum možda? Slučajnost neka? Ha?"
"E, nemam pojma, ali ovdje mu nije mjesto!"
"Neka onda ide!"
"Neka ide!"
"Neka ide!", složiše se glasovi u jedan.
Istog trena, bjelinu Apsoluta zamijeni lice, koje mu u trenutku oduzme dah. Lice koje mu ispuni srce čežnjom i lice koje mu ispuni tijelo energijom; čistom, nepatvorenom energijom ljubavi. "Sana", pomisli. Lice mu se nasmiješi. Jamice, one jamice koje je noćima ljubio, istaknu se poput dva vulkana iz kojih svakog trenutka treba suknuti plamen. Plamen ljubavi. "Sana, volim te...Jebeno te volim", pomisli, pružajući ruke da dotakne sliku. Iznenada, sliku zamijeni crni niz borovih iglica, koje mu se u trenu stvore pred očima, toliko blizu da je umalo podigao ruke da zaštiti oči od njih, shvativši u zadnji tren da su iglice ipak malo dalje nego što su se u prvi mah činile. U drugom dijelu sekunde, shvati da ga ništa više ne boli, da je gušenje potpuno nestalo i da nikakvoj nesvjestici više nema ni traga. U drugom djeliću sekunde, shvati da se prisutnost - tamna, morbidna, odvratna i mračna, nalazi pravo ispred njega. Ne osjeti nikakav strah. Paniku? Ni najmanje. Bože mili...bio je mrtav na trenutak i vraćen iz mrtvih. Ako treba, umrijet će ponovo. Ali znao je, jednu stvar mora učiniti. Zakorači par koraka naprijed, pogleda u tamu i pomisli: "Jebat ću ti mater!"
* * *
"Dragi moj Zahre", Zavorov smijeh odzvanjao mu je u glavi, zvonak i dubok u isto vrijeme, još ga se i dan danas jasno prisjećajući, nakon više od dvadeset i pet godina. "Nije te, prijatelju moj naivni, Myrn odbila zbog toga što si prema njoj bio inertan i neodlučan. Odbila te zbog toga što nisi shvatio jednu rudimentarnu stvar, a to je način na koji djeluje ženska psiha."
Prisjećao se jasno toga dana. Koračao je pored svoga prijatelja, u tišini, pognute glave i duboko zadubljen u misli, potpuno posramljen od jučerašnjih događaja. Jučer, kada ga je Myrn odbila. Tri mjeseca skupljao je hrabrosti da joj priđe. Tri mjeseca promatrao ju je na zajedničkim predavanjima, u hodnicima i u menzi. Tri mjeseca bilo je potrebno da upozna sve njene prijateljice i da uhvati pokoji njen znatiželjni pogled, kako ga ispitivački promatra. Zadnjih mjesec dana promatrao je pola njenih prijateljica kako koketiraju pred njim. Zadnja dva tjedna odbio je poziv dviju prijateljica za "slobodnim druženjem". Zadnjih tjedan dana počeli su izlaziti. On i Myrn, ta dubokooka prinicljiva apsolventica književnosti. Zadnjih dva dana rastanak mu je sve teže padao. Zadnji dan, popio je tri dupla konjaka i uzeo trećinu tablete LSD-a iz Zavorovog "Lennon Pretinca", kako je zvao mjesto gdje je Zavor sakrivao psihodelike i hašiš. Satima, sakupljao je hrabrost, da bi na kraju hrabro izjavio svom liku u ogledalu, nalik na De Nira u "Taksistu": "Meni govoriš? Meni govoriš da je ne mogu imati? Očito meni govoriš kad ne vidim nikog drugog ovdje!", natripani cerek rastegnuo mu se od uha do uha. Toga trenutka odluči: "Ili sad dok sam glup. Ili nikad."
Očito je bilo nikad. Pokunjen, slušao je Zavora sa "pola uha". Interesantno kako su te stvari koje je slušao sa "pola uha", upravo stvari kojih se najjasnije sjećao iz svojih studentskih dana. Stvari koje neće zaboraviti do zadnjega dana, kada mu veo iluzije zvan smrt promijeni kulisu stvarnosti.
"Žene su pasivni elemenat, koje traže Pečat Zvijeri da ga prime u sebe", govorio je Zavor, "Muškarac koji je osvjestio Pečat Zvijeri, ima moć nad ženskom psihom i ženskim srcem. U protivnom, žena neosvješteni Pečat Zvijeri uzima pod svoju kontrolu i počinje dominirati nad njime, koristeći simbol falusa za punjenje njegovom energijom, kao zamjenu za penetraciju kod aktivno osvještenog Pečata Zvijeri. Ukratko, neosvještene muške osobe bivaju iskorištene zajedno sa Pečatom Zvijeri, pošto je samoj energiji Boginje Isis, sasvim nebitno da li se nad njenim utjelovljenjima u obliku žene dominira ili su one te koje dominiraju. To je esencija ženskog arhetipa. To je fundamentalni aspekt ženskog postojanja. To je ono što su Gurdjieff, Crowley, Grant, Nietzsche, Schopenhauer, Castaneda te mnogi drugi, jako dobro shvaćali.
"Jao, što ga ti sereš gluposti", odbrusio je i dalje pokunjeno koračavši pored prijatelja.
"Možda serem, prijatelju, možda serem, ali upamti ovo što ću ti sada reči: sve se bazira na igri arhetipova. Sve! Sve tajne univerzuma mogu se promatrati kroz sfere muškog i ženskog arhetipa!"
"Whatever...", Zahr se trudio ispasti indiferentan.
"Whatever ili ne...ajmo zapalit kod mene. Imam haš kojega se sami Assassini ne bi postidjeli."
Zahru ovo izmami blijedunjavi osmijeh na lice. I tada, prije više od dvadeset i pet godina. I sada.
* * *
Koraci stanu. Distanca između njega i nekoga tko je koračao prema njemu, bila je vjerojatno vrlo mala. Ništa...ostaje mu samo da čeka. "Sve je ovo pogrešno, vrlo pogrešno", pomisli. "Nismo se trebali penjati na brdo bez da obavijestimo Arvila". Ono što im se događa, rezultat je dugo planirane zasjede. Znao je to. Možda nije mogao život dati kao polog za tu tvrdnju, ali, duboko u sebi je znao. Jedan od demona zasigurno je ušao u Stevena nekoliko dana ranije. Trebalo je samo čekati da se ribe upecaju i da krenu na mjesto gdje je pažljivo iskreirana elektromagnetska zamka. Da se stvori ovakva "zaštita", demonima je trebala energija vjerojatno polovine zemaljske populacije. Tamni magovi još i sada vjerojatno, u ovom trenutku, vrše ritual za pojačavanjem polja. Bože, koje su budale ispali. Bili su uvućeni na mjesto gdje je trenutno, vjerojatno, najjača energija kaosa, van samog Univerzuma Kaosa. Joj ne...neee...kako je glup...kako li je samo prokleto glup! Pa ovdje je stvoren mikrosvemir Kaosa, a oni se trenutno nalaze u njemu. Nije čudo zašto nitko od visokih čuvara nije pritekao u pomoć. Bože. Vjerojatno su shvatili što se događa i sada rade na micanju štita sa ovojnice mikro univerzuma. A to može potrajati. Može prokleto dugo potrajati...Leon i on pokazali su koliko su u stvari naivni i zeleni. Učinili su kobnu grešku i račun je došao na naplatu.
* * *
"I, astralni kralju", najsablasniji zvuk kojeg je u životu čuo, ispuni prazninu, "kako ti visi?"
"Kako ti visi, astralni kralju?", smijeh koji mu je dolazio do ušiju, bilo je nešto toliko odvratno i poražavajuće, da je osjetio u tren, zajedno sa izgovorenim riječima, kao da netko svakim slogom izgovorenog vuće dio njegove duše iz tijela.
Znao je, duboko u sebi, da to i nije daleko od istine. Zvuk, poput tisuću glasova hijena na samrti (nije znao kako zvuče hijene na samrti, ali ta mu blijeda asocijacija prva prođe kroz glavu, vjerojatno da mu pokuša predočiti nepredočivo), pomiješan sa demonskim urlanjem, gromoglasnom grmljavinom te šaputanjem beskonačnih sjenki iz najrubnijih dijelova limba, ostavi mu na tisuće žmaraca, koji su se počeli uspinjati od stopala, preko kralježnice, prema R-kompleksu. Bio je smiren. Bio je savršeno smiren. Zagledao se u govoreću tamu pred sobom, za koju je znao da prelazi na njega. Savršenom preciznošću, vlastitim umom, obavio je um Cianara. Samo um spornoga. Za ostale je znao da su samo promatrači i da su im umovi kao jedan. Znao je također da se ostali neće miješati. Ovo je bio klasičan sukob - jedan na jedan.
* * *
"Pička mu materina! Seljačina usrana farmerska nepromišljena!!!", urlao je Arvil na nekoliko tisuća kilometara udaljenom otoku, izjureći iz mlake vode na pijesak obale, ostavljajući surf dasku da pliva na vodi. Trenutna ga je spoznaja ošinula poput tisuća udaraca konjskih kopita u glavu.
"Kriv si jednako kao i on", blijeda svjetlucava silueta stvori se pored njega.
"E ako vi sami niste znali što se sprema...a onda u kurac i sve...", pogleda prema silueti Sibiana, a onda nemoćno skrene pogled prema pučini.
* * *
Nepomičan na zemlji, osluškivao je dijalog Leona i Cianara. Od ovog drugog glasa dizala mu se kosa na glavi i hvatala ga jeza. Nemoćno je ležao i osjećao svim svojim bićem zatišje pred buru, jer bilo je očito da se sprema borba. Bilo mu je žao prijatelja. Leon sam nije imao nikave šanse....apsolutno nikakve šanse pred ovim paklenim stvorenjem. Ovo nije bio sukob Gandalfa i Balroga, Davida i Golijata ili pak Nea i agenta Coopera. Ovo je bila stvarnost; iako većini zemaljske populacije potpuno nepoznata, ovo je bila čista stvarnost. Leon bi imao više šanse fizički protiv Mike Tysona ili Mirka Filipovića, nego li protiv ovog izroda, nastalog skretanjem Draco frekvencije prema sferama kaosa. Leonovo srce može svaki trenutak biti zaustavljeno, a duša isisana i zarobljena u vječnoj tami. Ukoliko sam Apsolut nije sada sa njime, Leon je već mrtav, samo to ne zna. Još... A onda? A onda će Cianar osjetiti njegovo bilo, ukoliko već nije i isisati ga ovako nemoćnog u jednom komadu. U svakom slučaju, nigger im se piše; kako god da okreneš, najebali su i to "a big time".
* * *
"Mislim da u cijeloj Zemljinoj povijesti, nije sa drveća palo toliko trulog lišća i voća, koliko je u zadnjih nekoliko tisuća godina na ljudski um palo nebuloza. Mnogo karika unutar vlastitih obrazaca uma, mora se izmjeniti i preusmjeriti, prije nego li se i pomisli na bilo kakav udar na matriks", Zahr zamišljeno napravi krug po sobi te se uputi prema prozoru. U zadnje vrijeme proganjale su ga svakojake misli, ali nakon što je pročitao Zavorovo pismo o stvaranju Univerzuma i Čovjeka i kada je to povezao sa situacijama u kojima je njegov prijatelj isticao neka svoja razmišljanja, pitao se odakle mu toliko informacija? Odakle mu ta sigurnost u svoje znanje? Sami u trećedenzitetskom Univerzumu? To je bilo prebizarno! Prebizarno čak i za njegov ukus. Zavor i on pričali su nebrojeno mnogo puta o tim stvarima, ali Zavor nikada nije spominjao Zemlju kao "jedini trećedenzitetski svijet". Zar je njegov prijatelj lagano šenuo ili što?! Čudno je sve ovo bilo. Slagao se sa ostatkom pročitanog, ali...jedini svijet u svemiru trećega denziteta??? Pa pola ljudi u ovoj bazi su vanzemaljci! Odakle onda oni dolaze? Iz drugog Univerzuma? Ili je svemir stvaran, samo što je vakuumsko crnilo privid koji je omotan oko Zemlje? Ok, to bi i imalo smisla. Kakvo li je onda stanje sa svemirom ili svemirima u kojima se nalaze ostali svjetovi? Da li je jedan svemir bijel, drugi crni, treći ružičast? Iznenada, gromovita spoznaja pogodi ga posred čela. "O Isusa ti Boga miloga jebem!!!!!", vikne na sav glas, udarajući se nježno šakom po čelu od uzbuđenja. "Svemir nije mjesto; svemir je stanje!"
* * *
Odvojio se od Piramida nevjerojatnom lakoćom. Svuda oko sebe promatrao je blistavo blještavilo. Svjetlosne konture očitavale su se na rubovima Univerzuma. Iza zida nazirali su se zidovi od trilijardi zvijezda, koje su bivale razgranate u trijadu na granici esencije, svjetlosti i istkane / tvorne realnosti. Promatrao je konture početaka nebrojenih astralnih soba. Vezovi Apsoluta tvorili su cjelinu, savršeniju od bilo čega što bi Xeron i pripadnici Sibius Anar rase mogli stvoriti; pa čak i pomisliti da stvore. Ove nebrojene kale bile su savršene. Presavršene. Uresi svjetla u halama blještavila omogučavali su prolaze kroza sfere života, u kojima je misao stvarala oblik a osjećaj ga oblikovao po estetici. Savršenstvo! Polagano, krene dalje i prebaci se u mentalni svemir. Ovojnice astrala popuste te lagano izblijede pored njega, otvarajući novu sferu, istkanu tišinom i nebrojenim arhetipovima. Lebdio je u moru arhetipova i promatrao ovu kodiranu igru Apsoluta. Taman kada se htjedne vinuti do prve monade, da ostavi ovo more arhetipova iza sebe, zastane da još jednom osmotri horizont. Iznenada, pored njega stvore se dva arhetipa čiji je oblik odmah prepoznao. Blješteća zelena boja ispuni prazninu hiperprostora unutar same misaone sfere. Znao je tko je poslao arhetipove i čija je misaona sfera zaoblila jedan maleni dio oceana mentala. U isti tren, arhetipovi se ugase. Zelene boje nestane. Arhetipovi postadoše crni, gotovo jedva zamjetni od crnila koje se počelo skupljati oko arhetipova. "Kaos", pomisli Xeron i ispuni misli svih pripadnika Sibius Anar rase.
* * *
U trku preskoći veliki kamen. Pri brzini gotovo da ne promaši zavojitu stazu. Uspori u zadnji čas. Nastavi trčati po stazi, urlajući, psujući i vrišteći toliko neartikulirano, da bi se slučajnom promatraču učinilo da pored njega prolazi cijela vojska ljudi. Nije više znao tko je, što je ni kuda juri. Strah, paranoja i nagon za preživljavanjem tjerali su ga naprijed. Počne trčati još brže, obilazeći prepreke na putu sa zavidnom lakoćom. Uprkos svemu, nagla krivina na stazi učini svoje. Izletio je sa staze i otkotrljao se niz padinu. Vrisne od bola, nakon što je udario u veliki kamen koji zaustavi daljnje kotrljanje. Tresao se i osmatrao okolinu zvjerskim pogledom. "Ikeeeeeeeee!", glas, kao nošen vjetrom, zaori preko cijele planine. "IIIIIiiiiiiiikiiiićuuuuuuuu!", glas je postajao sve intenzivniji a njemu je postajalo sve mučnije. "Iiiiiikiiićuuuuuu!!!!! Dolazim po tebe, dolazim po tebe, samo da ti prvo riješim prijatelje", glas je odzvanjao padinom, ispunjavajući mu srce jezom i tjerajući ga da ponovno vrišti. O kojim je to prijateljima glas govorio, nije znao. Um mu je bio prazan. Ispijen. Ike, ili ono što je ostalo od njega, sa razumom više nije imao nikakvih doticaja. Poludio je; i to u potpunosti. Ustao je, odmaknuo se od kamena i polagano krenuo prema padini, ostavljajući iza sebe tanak i isprekidan trag od krvi, koja mu je polagano kapala iz ruke i ustiju. Spustivši se do padine, zaustavi se. Trenutak osmotri oko sebe, njušeći zrak poput ranjene životinje, a zatim legne i sklupča se u fetus pozu.
* * *
Henokove oči bile su zagledane u prazninu. Mirnoća u njegovim pokretima pratila je harmonično titranje Univerzuma, a jedna misao samo je na tren natjerala vlastiti Univerzum da uzrhti. "Mali", pomisli, mišlju punom razumijevanja i očinske mudrosti, dok je promatrao vlastitu simultanost kako prkosi naizgled jačemu i moćnijemu od sebe, "skenjaj ga."
* * *
Mentalno polje popusti isti trenutak. Glava mu bi silovito odbačena unatrag.
"Zar ovako misliš protiv mene?", gromoglasni smijeh ispuni čitavu šumu. "Pa ovakve napade sam umakao u djevičansku menstruaciju, još dok prvi iz tvoje loze nije znao ni kurac drkati, smradu mali."
Gledao je u tamu, osjećajući kao da ga obavija tisuću paukolikih nogu; i to unutar kože. Prisili se da ostane potpuno smiren. Razvučenog osmijeha na licu, digne ruku i pokaže tami srednji prst. "Paukove noge" počnu ga jače stezati. Na tisuće "sićušnih životinjica", u trenu, "razlije" mu se po mesu. Osjeti kako mu se beskonaćno mnogo "rilaca" zabija u vrat i srce. Osjeti kako mu se grudi raspadaju iznutra. Miris truleži ispuni mu nosnice. Na tisuće šapata razlije se oko njega. U trenu, ogromna sjena istupi pred njega. Primijeti nešto nalik na ogromnu panđu, kako mu se približava prsima. Ogromna usta nadviše se nad njega.
"Sad!", zaurlaše tisuće glasova u njemu. Pogleda tamu, nasmije se, te u trenu izvuće penis van iz hlača.
"Rekao sam ti da ću ti jebat majku", pljune u ogromna sjenovita usta, koja su se nadvila na metar od njegove glave i počne divljački masturbirati.
"Brže!", zaurlaše glasovi u glavi. Masturbirao je i mislio na Sanu. Mislio je na sve bivše partnerice. Mislio je na sve kinky scene koje bi viđao po porno filmovima.
"Brže!", glasovi u glavi urlali su poput uragana. Drkao je ko nikad u životu.
"Ti si jebeni bolesnik, eto što si ti", kroz izmaglicu koncentracije začu glas demona. "Ako me sa time misliš zbuniti, zajebao si se. Previše čitaš Castanedu."
Još malo. Još samo malo. Pred očima mijenjale su mu se slike seksa, brzinom najbržeg mijenjanja slajdova na kino projektoru. Još malo. Samo još malo; vrhunac je blizu. Penis ga zaboli od brzine grubog masturbiranja. Nije ga omelo. Niti neće...taman da mu se kurac rascvjeta u ruci, on će svršiti.
"Ajde budalo, pun mi te kurac više...", velika sjenovita kanđa uđe u njegovo tijelo a velika usta poklopiše mu glavu.
"AAAAAAAAAAAAAAAAAAAaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa", Leon vrisnu, štrcajući sjeme na demona. Sjeme poprimi jezgrovito srebrnu boju. Istovremeno, ogromna količina zlatne svjetlosti odvoji se od njegova bića, iz svakog energetskog centra i krene u valovima prema monstrumu. Usta se otvore oko njega a jedva vidljiva kanđa bi izvućena iz njegovog tijela. Čudovište zakorači unatrag, nesigurnim korakom, malaksalo...
Dva para sivih očiju pojaviše se u tami. Gledala su Leona pogledom punim straha i očajanja...
"U jebote", prozbori nevidljivi glas.
"Da, u jebote", reče Leon i pljune blješteću bijelu tekućinu iznad stvorovih očiju. Pljuvačka probije čelo demona i jaka svjetlost jurnu kroz otvorenu tamnu lubanju. Srebrna svjetlost sjemena rotirala je neviđenom brzinom i nalikovala na kretanje žive po tamnoj površini. Gdje god bi se pojavila srebrna boja, crne boje bi nestalo. Donji dio čudovišta jednostavno se rastapao i gorio u lavi srebrne energije. Trup je već naveliko rastapala zlatna energija, radeći nebrojene eksplozije unutar mikrosvemira Kaosa. Glava čudovišta nestajala je pod zrakama blještave bijele svjetlosti, koja je glavu jednostavno parala i izjedala iznutra. Znao je što slijedi. Boje se spojiše, energije povezaše, frekvencije ujediniše u jednu...Prekrije oči. Eksplozija boja i količina oslobođene energije odbacile su ga nekoliko metara unatrag, u samo središte ogromnog trnovitog grma. Osjeti energiju, oslobođenu energiju u svakom i najmanjem djeliću atoma. Imao je osjećaj da ga je u trenu netko rastavio i opet sastavio na subatomskoj razini. Ili ga rastavio na sentence i opet vratio u prvobitan semiotički arhetip. Vjerojatno i je...
U jednom trenu promatrao je raskomadana tijela Stevena i Zombija. U drugome trenutku, vidio je Ikea kako, potpuno izgubljenog razuma, luta šumama te pomahnitalo sa sebe trga odjeću, kosu, kožu i komade mesa, bacajući se na kraju u ponor na istočnoj strani brda. Vidje i Simona, kako pri padu razbija kičmu, te kako nepokretan, sa jakim unutrašnjim krvarenjem, leži i očekuje ishod njegove i demonove bitke. Iako mu te riječi trenutno nisu ništa značile, ono što je čuo duboko mu se urezalo u pamćenje: "štit je maknut, kaos protjeran, sadašnjost - izbrisana". U trenu, val bjeline, nalik na polarno svijetlo, potpomognuto milijunima sićušnih bliceva, prijeđe preko njega i cijele šume. Cijelo brdo otapalo se u radijantnoj bjelini. U tom trenutku, u njegovom najsitnijem djeliću bića, svijet bi zaustavljen. Sliku šume zamijeni slika Simona, Ikea, Stevena i Zombija, kako stoje kod automobila i rade zadnje pripreme za planinarenje.
"Ekipo", reče, "imam bolji plan. Hajdemo u onaj ženski studentski dom, gdje se na onom katu žene gaze u ganđi i tripovima. Jebeš planinu, ići ćemo drugi put", namigne prema ostalima.
"A odkud ti to znaš?", sarkastičan glas izbije iz povelikog vlasnika debele naprtnjače, koji ga je promatrao ispod oka, sa druge strane automobila.
"A što misliš, Ike, od koga nabavljam travu?", pogleda prijatelja pogledom koji ne ostavlja drugu opciju, sem one koja je iznijeta.
Okrene se prema ostalima. Simon je šutke stajao pored njega i ostao na oko apsolutno indiferentan prema novonastaloj promjeni. Ko i uvijek, naravno. Steven i Zombi izmijenili su nekoliko kratkih pogleda i kimnuli potvrdno glavama. Iznenada, ogromna ručetina spusti mu se na leđa.
"Leone, izgleda da sve manje i manje ostaješ pederom", Ike potapša prijatelja te ga snažno zagrli.
"Slažem se", nasmije se te zagrli Ikea, udarivši ga lagano glavom po ramenu, što je internim jezikom značilo: "ti si sudrug, ali inicijator puta sam ja - i moja je zadnja."
"Sada ćemo vidjeti od čega si napravljen, veliki jebaču rumene kadulje.", posprdno šapnu Ikeu pod uho.
"Boli me kurac što ćete vi vidjeti. Bitne su mi one koje će - osjetiti", ike reče posprdno, da ga svi čuju.
Uđoše u automobil. Sjedajući, primjeti Simonov zbunjeni pogled. Leon je znao da zna da se nešto dogodilo, samo ne može shvatiti što točno.
"Kako?", upita Simon.
Ili zna?
"Družim se sa Apsolutom", namigne prema prijatelju.
"Idemo", reče, te upali auto.
