"Govor uma izmedju dva intelekta može biti nepovezan, sulud, može, razumije se, nositi u sebi grešku, nevjericu; ali se ne može zloupotrijebiti. Između misli i izgovorene riječi postoji praznina u koju može da uđe određena namjera, da se simbol okrene i da nastane laž. Izmedju misli i emitirane misli nema praznog prostora, one su jedno te isto. Nema mjesta za laž" - Ursula K. LeGuin (Grad Opsjena)
* * *
Hodao je po užarenoj masi dok mu je vatra zahvaćala krunu i naizgled je otapala. S mržnjom pogleda prema glasu koji je dolazio odozgora, kroz vatru.
"Henoče, sam si ovo odabrao", govorio je glas. "I ti i 10 milijardi duša koje su se suprotstavile Bogu, Zakonu Jednoga i postale Palim Anđelima. Astral će biti vaša grobnica dok ćete kroz smrt prelaziti iz života u život, sve unutar astralne ravnine. I tako sve dok se ne pomiriš i svi vi ne pomirite sa Bogom u sebi. Do tada, nad vama će stolovati vampiri koji će vam jesti i zarobljavati duše i piti duh. Samo jedan je put da se to izbjegne - put prema gore. Put blagoslova. jednoga dana bit ćeš blagoslovljen, a tada će taj blagoslov u svijetu prokletih, nalikovati na prokletstvo. Zapamti to jer će ti trebati jednog dana. Na kraju ciklusa.“
"On nije Bog", zaurla Henok da se zatresla galaksija, "on je antibog. Zaveo vas je, duhovni licemjeri. Na kraju, vi ćete patiti, ne JA!!!"
Mnogi entiteti kasnije su se kleli, dok je Henok po ne zna se koji put padao na koljena, da je u jednom trenu pogledao kroz užareno grotlo onoga što će mnogo kasnije činiti atmosferu.
Kroz vatru, dim i pepeo crvenim užarenim očima pogleda u daljinu. I dok su Merkur i Venera uzdrhtali od siline pogleda, Sunce je, nakon što je prodoran pogled zastao na njemu, zaustavilo sve svoje aktivnosti.
Mnogi se kunu još i danas, da je Sunce to učinilo u znak solidarnosti sa posrnulim Kraljem.
Samo je Sunce, kunu se mnogi, znalo da je Kralj znao što ga čeka.
"Ovo dolje je Zvijer, ovo nije kralj", zaustiše entiteti gledajući u posrnulog Henoka.
"Vi ste budale", odgovaralo je Sunce. "Samo Kralj koji je postao Zvijer može u očima Eona postati veći Kralj od svih dosadašnjih Kraljeva. Odbačen sa Nižeg Trona, sa povratkom osiguran mu je viši prijesto. Samo, vi ste preglupi da to shvatite!"
* * *
Kaaaro okrene Semlai zrakoplov u brišućem letu i još jednom preleti Veliki Kanjon. Solarna torpeda titrala su na monitoru ispred njega. Pritisne na pulsirajuće ikone i odbrojavanje započne. Za nekoliko trenutaka, solarna torpeda bit će izbačena u stjenoviti lanac stambenih blokova i poslovnih četvrti, restorana, kazališta, savoi igrališta i zabavnih parkova, znanstvenih instituta i sveučilišnih biblioteka. Ispaljivanje posljednje zrake za okamenjivanje ovog megalitnog, ratom uništenog i napuštenog grada, značilo je da je misija obavljena i da je vrijeme za povratak u bazu/otok. Napravi zadnje testne pripreme prema drugoj fazi i vinu se nekoliko stotina metara u zrak. Pogleda komande i nakon što je obavio zadnji pregled, odasla poruku ostalim brodovima. Istovremeno, na deseci tisuća sličnih Semlai zrakoplova, na stotinama tisuća mjesta diljem planete, urade to isto. Okamenjivanje gradova, međugradova, farmi, hramova i piramida moralo je biti završeno do kraja dana. Naravno, proći će minute, pa i sati prije nego li se piramide pretvore u planine a masivne zgrade u stijene, litice i kanjone, no brisanje tragova jedne ere planete bilo je potpuno. Nekada davno, ta tehnologija koristila se na Marsu i Veneri. Na sjeveru, Urosai brodovi i Samlaj zrakoplovi, prototipovi Semlai serije, provodili su "glečerizaciju" gradova i morskih naselja. Do kraja dana i najmanja građevina na sjeveru postat će santa leda.
Dopusti si nekoliko minuta predaha i odmakne ruke od komandi. U istom trenutku, automatski Horn sustav preuzme zrakoplov. Kaaaro protegnu noge, baci nehajan pogled na monitor, za svaki slučaj.
Nije brinuo da li će stići završiti posao ili neće, jer u tom trenu na desetke tisuća Semlai zrakoplova sinhronizirano je radilo na istom zadatku, nadgledavajući druge i ispravljajući eventualne propuste kod drugih, čiji je krajnji cilj bio pretvaranje u kamen svega što je u sebi imalo naznake tehnologije. "Topljenje" primarne mase u sekundi je bivalo zamijenjeno čvrstim naslagama amorfne mase koja je poprimala oblik stijene.
Promjena se odigravala dolovno "na oko". Dijageneza, litifikacija i sedimentacija u nekoliko su trenutaka ubrzano odigrale geološko evolucijsku rolu i završile proces laramijske orogeneze koji bi se odigravao milionima godina u normalnim uvjetima. Prva faza preobrazbe, takozvano morfološko topljenje, bila je postignuta. Tri preostale faze odigrat će se u tjedan do nekoliko tjedana, mjesec do nekoliko mjeseci i godinu do nekoliko godina.
Tko god alienskog karaktera odluči posjetiti Zemlju u budućim eonima, na sam dodir stijene ili glečera, imat će direktan vizualan i osjećajan uvid u sve što je bilo memorijski pohranjeno u kamenu. (Proći će 361 000 godina prije nego li prvi andromedijanski časnik stavi ruke na stijenu i padne ničice na pod, tresući se, uplakan i obuzet gomilom osjećaja prema umirućoj planeti i umirućim rasama koje su na njoj obitavale.)
Kaaaro dohvati ručni starter i pokretom oka promijeni sučelje. Novo sučelje pokazalo je sliku žene i dvoje djece. Nasmije se gledajući porodičnu sliku. Proći će 13 godina prije nego li ih opet sretne u Prstenovima sagrađenim oko Marsa i Jupitera. Trebat će uložiti mnogo vremena, energije u fenomen kretanja, prije nego li opet zagrli svoju porodicu.
Prelijetavajući ogroman neboder, sjeti se osnovnog pravila koje je naučio u pilotskoj školi: "Ništa ne miruje!". Ništa ne miruje, sve se kreće, Svemir se kreće. Ne postoji privid kretanja unutar statičnosti. Postoji samo privid mirovanja unutar kretanja. Što je kretanje dinamičnije, to je privid mirovanja skladniji. Čak i kad meditiramo i kada smo potpuno opušteni, u nama se odigravaju nebrojeni procesi kretanja, od neutrinske i subatomske razine do psihofizičke i fizičke razine. Količina energije koju stvara unutarnje kretanje mora biti razmjerna količini energije koju ostvaruje vanjsko kretanje. Tada i samo tada, tijelo/svemir je u balansu.
Iza zrakoplova u brišućem zaprašujućem letu, reljef zemlje poprimio bi oblik glazure i samo bi istrenirano oko uočilo trenutak preobrazbe, prije nego li bi se krajolik bespovratno promijenio. Na mjestu gdje su stajali milijunski gradovi, sada bi se naguravala nakupina raznoraznim grotesknih oblika koji bi se dizali u zrak nekoliko stotina metara. Svaki neboder postao je masivni obelisk, toliko zastrašujuć u svojoj veličini da teško da bi mogao ikoga zavarati u periodu neke civilizacije koja će uslijediti i postići barem približan tehnološki i kognitivni stupanj. Naravno, teško da bi mogao zavarati prvi stupanj preobrazbe. Do četvrtog stupnja, ni sam tvorac ne bi mogao razlikovati učinjeno od svoga rada.
Vuluturin Neboder, najviši neboder na svijetu, visok kilometar i pol, sada je predstavljao naboranu stjenovitu nakupinu koja je prkosila nebu i varljivo sugerirala da je stvorena od Tvorca. Sve one prekrasne knjižnice, igrališta, robodromi, holodromi, cijeli kosmodrom, restorani i kvartovi unutar nebodera, sada su bili zapečačeni tvorbom koju nitko više neće moći vratiti u prvobitno stanje, sem samog Tvorca.
* * *
"Empatija je kurva", Drosden procjedi kroz zube, skidajući jantarnu prašinu sa cipele.
Trljao je cipelu o cipelu dok slojevi prašine nisu počeli otpadati u vidljivim postocima.Ostaci megalodroma nadvijali su se nad njima i oko njih, gdje god pogledali. Baciti pogled u daljinu značilo bi sudariti ga sa jednom od konstrukcija masivne kilometarne građevine, na kojoj je nekad davno radilo zasigurno nekoliko stotina tisuća ljudi; od inženjera, planetarnih savjetnika, multi dimenzijskih ambasadora pa do održavatelja i gomile radne snage, koja je bila potrebna iz sekunde u sekundu da održi ovo, umu teško zamislivo, zdanje.
Nije bilo teško zamisliti kako je na tisuće brodova svakog dana polijetalo odavde i slijetalo u istom maniru; bilo je teško pojmiti na koji način se sve to održavalo i kolika je morala biti stopa preciznosti da se spriječe i najmanje anomalije u procesu ovog megalitnog megalomanskog robotskog grada, ovog kolosealnog zdanja koje ne samo da je prkosilo zubu vremena, nego je na goli kurac postavljalo entropiju sa svim njenim razarajućim posljedicama. Ovo je jednostavno - bio vječan grad. Vječan. neokrnjen. Imun na zub vremena. Imun na multidimenzionalna stapanja. Imun na frekvencije visokih vanzemaljskih rasa koje su u trenu mogle svoje brodove pretvoriti u planete, komete, sunca, meteore a sa druge strane u atome, molekule, proteine, ugljikohidrate, nezamislive spojeve metala i slitina i svega što čini materiju. O antimateriji nije želio ni razmišljati.
Misli mu se opet vrate na empatiju... "Empatija je kurva" ponovi.
Gavin, stojeći malo dalje od njega, iskorištavao je prvi dan na novom radnom mjestu, dalje od solarnih ćelija i Sonara, kojima je godinama bio izložen na multidenzitetskoj granici stapanja milijuna dimenzija; jedne u drugu. Rožnica, spržena od godina promatranja stvari van uma, razuma i vizualnih mogućnosti prosječnog Uzašlog Čovjeka, oporavljala se u polutami novog planeta koji im je dodijeljen u sklopu petogodišnje misije.
"Ovo nije planet", pomislio je kada je prvi puta izgubio dah promatrajući kupole, postrojenja i samo zdanje u cjelini, "ovo je jebena tvornica veća od tri Zemlje u komadu...ovo je usrani New York puta milijun...ovo je atlantiđanski Šaa`ka`e`-bal`ll` puta stotinu jebenih tisuća!!!"
Sjetio se Ksanderovog nehajnog odgovora, tik prije nego li je ušao u Sibianski brod i zaputio se u pravcu Ko`oma: "Boli te kurac. Tu si gdje jesi, gdje si izabrao da budeš i gdje se osjećaš izolirano. Ko više pamti Šaa`ka`e`-bal`ll? jednom si bio poslan kroz prostor - vrijeme i vidio ga u najvećoj slavi. Jednom si bi poslan na kraću vremensku rutu i vidio ga okamenjenog i prozvanog Grand Kanyonom. Koga boli kurac više za to? Koji New York? Koga briga za obrisane gradove van prostor - vremenskih paradigmi? Gavine, odmori se. Ova konstrukcija od planete odmorit će te više nego svi tropski otoci i zimske planine zajedno. Nema tog glečera ni palmi u pijesku koje bi tvoj um mogle smiriti do te mjere da ne razmišljaš o uzrocima i posljedicama davno prohujalih svjetova, o procesima koji su bitni jedino historičarima; o vremenskim koncenzusima koji postoje još jedino u umovima atrofiranih mentalnih hipohondera koji još uvijek briju na dinamiku dobra i zla i prevrate u nebalansiranim patternima materijano živućih entiteta. Gavine, odmori se!"
"Jebi si mater Ksandere", sjetio se i svog odgovora i srednjeg prsta koji je prekrio cijeli brod u koji je Ksander sekundu prije toga ušao. "Jebi si mater", ponovio je dok su ga preplavljali osjećaji i nostalgija. Novi drug koji mu je bio dodijeljen bio je kao isklesan iz jednog komada kamena. A tako se i ponašao. Jednom davno ascendirani teksaški ribar, sada je bio u pratnji jednog davno ascendiranog ruskog mislioca. Oba nadrkani, puni predrasuda i agresije, udaljeni valjda milijunima svjetlosnih godina od najbližeg stellarnog bordela...Dobio je suradnika kakvog je htio a izgubio suradnika koji mu je svakodnevno godinama išao na kurac...Čemu onda nostalgija i osjećaj da je na jedno vrijeme ostao bez dobrog kolege, čak i bez prijatelja....? Jebeš nostalgiju...
"Kurve nam pošalji", vikne za odlazećim brodom.
Spomen empatije vrati ga u stvarnost. Gotovo se trgne pri povratku u sadašnjost.
"Ovo je ko u priči Ursule LeGuin `Prostranija Od Carstava I Sporija`", bivši teksaški ribar govorio je postavljajući opremu na maleni brežuljak ispred njih. Imali smo je u sonarskoj biblioteci, u onim piramidalnim kristalnim memorijama..."
"Znam gdje je bila", Gavin ga prekine. "Čitao sam"
"Najbolje da nisam imao vremena pročitati sve iz biblioteke u 15 godina služenja Sonaru", pomisli cinično. No ne izgovori. Nije želio biti osoran prema novom suradniku. Nije želio u startu potkopavati nešto što bi jednog dana moglo prerasti u korektan kolegijalan odnos.
"Onda se sjećaš onog empate, Osdena?"
"Sjećam..."
"Sjećaš se kad je rekao za empatiju: `Sposobnost osjećanja bez čula. Slijepo, gluho, bez živaca, nepokretno. Izvjesna nadražljivost. Reakcija na dodir. Reakcija na sunce, svjetlost, vodu i kemikalije u zemlji oko korijenja. Ništa pojmljivo jednom životinjkom umu. Prisustvo bez uma. Svjesnost bića, bez objekta ili subjekta. Nirvana.“
"Da, samo što je pod životinjama mislio na primitivan ljudski um, ne na prave životinje; životinje imaju itekakvu sposobnost empatije", odgovori Gavin.
"Ma jasno", Drosden je zabijao lopatu u neravno tlo. Zastane na trenutak. "Ono kad je rekao primitivnim suradnicima, ostalim članovima posade: `Nitko ne može da pošalje lažnu empatijsku poruku. Ne možeš poslati nešto što ne postoji, da ste bezopasni i prijateljski nastrojeni, kada to niste. Vi se ne dopadate meni kao ni ja vama, svima redom. Zar ne vidite da vam vraćam svako negativno ili agresivno osjećanje koje ste mi uputili u trenutku kada smo se prvi put sreli? Vraćam vam neprijateljstvo sa zahvalnošću. Činim to u samoobrani. Kao i Porlok. Ovo je međutim, prava samoobrana; to je jedina tehnika koju sam razvio kao zamjenu za prvobitnu obranu, potpuno povlačenje od drugih. Na žalost, dolazi do nastajanja zatvorenog kola, koje se samo odražava i samo pojačava. Vaša prvobitna reakcija prema meni predstavljala je nagonsku antipatiju prema bogalju. sada je to, razumije se, već mržnja. Zar ne shvaćate u čemu je stvar? Šuma-um tamo napolju odašilje samo užas, sada, a to je i jedina poruka koju ja mogu da uputim, jer kad sam izložen užasu ne mogu da uputim ništa drugo do užas!`"
"Da, da, da, da,da", Gavin se prisjećao sa smješkom. "Porlok je bio onaj lik iz posade ko je završio na tabletama za umirenje jer je preintenzivno osjećao planetu-šumu-um a Eskvana lik koji je isto imao sposobnost empatije ali koji nije znao svoje potencijale i na njega je sve djelovalo kao povećani umor, pa je prespavao veći dio vremena da se oporavi od empatijskih oscilacija i empatijskog tereta. Za njega je Osden rekao da bi ionako u najbiljem slučaju mogao biti samo dobar medij i primati poruke putem osjećaja, no nimalo pravi empata sa osvještenim sposobnostima. Samo ne znam po čemu je ovaj industrijski kosmodrom-svijet imalo sličan onom šumovitom svijetu-umu?"
"To još ne znam", Drosden je djelovao pomalo nesigurno, prenašajući to u odgovor. "Ali osjećam da nismo sami na ovom planetu!"
"Pa...", Gavin ga pogleda, naceri se a zatim rukom preleti preko zamišljenog horizonta, "ako ijedna od ovih usranih konstrukcija `oživi` i pritom bude imalo neprijateljski nastrojena prema nama, jebali smo mladog ježa u leđa...doslovno i više no oni u svim dijelovima Terminatora."
Okrenuvši se prema kosmodromu, Gavinu kroz glavu prođe zabrinjavajuća misao:“Samo da se još kednom ne moram stapati s nečim, poput onog Osdena“, prisjetiši se završetka priče:
„Osden je uzeo strah u sebe i prihvativši ga, prevazišao ga je. Predao je svoje biće tuđincu (svijetu-umu), čin neopozive predaje nije ostavljao mjesta ni za kakvo zlo. On je dokučio ljubav Drugog i tako je dobio sebe cijeloga.“
Završna misao iz priče prostruji mu umom.
„Ali ovo nije rječnik razuma.“
* * *
"Kad umiremo, umiremo polagano. Prvo prelazi energija svijesti. Zatim energija uma. Ta kraju prelazi energija tijela. Energija svijesti istog trena povezuje se sa simultanim postojanjem na nivou gdje je svijest otišla nakon ´smrti` fizičke jedinke. Energija uma zadržava se u Zemljinom energetskom omotaču. Za života fizičke jedinke (jezikom gornjih sfera: sonde za istraživanje fizičke realnosti) mentalne forme koje su poprimile zaseban energetski oblik i integritet (jezikom ove sfere/ravnine: bilo pozitivnog bilo negativnog pola) počinju se stapati sa frekvencijom energije uma koja je napustila tijelo u trenutku `smrti` (jezikom gornjih sfera: isključivanja sonde za istraživanje fizičke stvarnosti). Stvaralačke forme pozitivnog pola, koje to mogu prihvatiti, stapaju se sa frekvencijama ravnine u kojoj se nalazi energija uma. Destruktivne forme negativnog pola (takozvani Archoni), koje su za života imale jedinu ulogu (hraniti se sa esencijom energije uma čovjeka, često i mentalnim energijama ljudi iz okoline ilitiga: sondi za istraživanje fizičke realnosti) ili se raspadaju i prelaze u druge oblike energije, ili (ukoliko je volja za `o(p)stankom` jaka) jednostavno nastavljaju egzistirati u sferi mentalnog matrixa/kolektivne nesvjesti (Jungovim rječnikom) i hraniti se sa energijom bilo koga i bilo čega, u čije/čija energetska polja mogu ući! Te forme tada se nazivaju (Kenneth Grantovom analogijom i kabalističkom terminologijom)- Kliffotima. Treća energija koja napušta tijelo je energija koja se stapa sa energijom Zemlje, korespondirajući u savršenoj harmoniji sa njome!"
Zastane na trenutak.
"Zamislite da je Zemlja portal prema višim, monadičnim, sferama duha", gledajući novu grupu studenata ispred sebe, Zahr se promeškolji u stolici. "Zamislite sve te silne sfere postojanja koje nas okružuju. Koje nas oblikuju. Koje utječu na naše postojanje jednako kao što mi utječemo na njihovo. Zamislite taj koncentrat svijesti, tu kap teške vode u nuklearnoj elektrani zvanoj materija; tu pokretačku silu koja može spajati i razdvajati univerzume. Ta mikrokozmička božanstva koja smo mi sami, bačeni u zaborav poput rukavica nakon nekog renesansnog dvoboja. Zamislite kolikima je ova ravnina postojanja područje obitavanja, kolikima područje posjeta a kolikima poligon za provođenje najprljavijih manipulativnih planova koji daleko nadilaze moć poimanja i najluđeg ljudskog uma! Zato je ovdje tolika gužva. Vanzemaljci i svi eterični i polueterični (nama mentalni) entiteti gužvaju se u nama i oko nas ne bi li kroz nas i preko nas došli do monadičnih sfera duha ili barem blizu njih, ili barem sabotirali nas same da dođemo blizu njih. A mi sami, mi smo sami ti isti vanzemaljci i svi ti entiteti tako dugo dok smo nesvjesno poistovjećeni sa njima."
Na trenutak ustane, okrene se prema masivnom prozoru i zastane. Zagledan kroz prozor dotakne prstom teško staklo. Sunce koje je zalazilo nad susjednom zgradom ostavljalo je nekoliko iskrićavih linija na donjem rubu stakla. Nekoliko takvih linija prožetih jedna kroz drugu i isprepletenih u čarobnoj igri svjetlosti, nalikovale su na neki davno zaboravljeni ples viših sfera. Isto tako, nekom SF sanjaru mogle su nalikovati na neki sukob laserima u nekoj nama bližoj ili daljoj budućnosti.
"Oprostite..."
Zahr okrene pogled prema izvoru glasa. Djevojka u prvom redu držala je ruku u zraku.
Kimnu glavom prema njoj.
"Kako to? Kako to da smo mi vanzemaljci ali tako dugo dok smo poistovjećeni sa njima?
"Kako to? Svaka ptica svojem jatu leti. U ovom slučaju, od svog jata. Svi smo disidenti koji žele prebjegnuti u monadične sfere. Nema natrag. Svaki elien i entitet, nema natrag. Samo Zemlja (opetovano) i Gore".
"Hvala Vam, razmislit ću o tome."
Zahr kimnu glavom. Iz zadnjeg reda visoki student podigne ruku.
"Godinama sam sisan energetski od osobe koja ne da je habitat vanzemaljaca i energetskih vampira, nego pravi kozmodrom za sve što se nađe u njenoj blizini. Znao sam kako blokirati osobu i spriječiti sisanje, što je samo kratkotrajno djelovalo. No nisam znao da i tu osobu treba zaštititi od drugih entiteta koji ju opsjedaju. Tada je, po meni, zaštita potpuna. Slažete li se sa ovim?"
"Ne", reče Zahr, nakon što je kimnuo studentu u znak podrške i shvaćanja. "Osobu koju razni entiteti koriste kao, kako ste rekli - kozmodrom, ne treba štititi, već ograditi njeno eterično tijelo od iskopanih energetski tunela preko kojh se vanzemaljci nakačuju na um i na energiju duha. Na taj način vi ne štitite osobu, vi štitite okolinu. Osobu možete štititi samo ako na svjestan način zatraži vašu pomoć. Treba razumjeti da Zemljom hodaju i portali koji nalikuju na ljude, koji su u stvari energetske forme kompleksnih oblika energije koje predstavljaju samo tunele raznoraznim negativnim entitetima prema ovoj stvarnosti. Mnogo je takvih ljudi."
Iz trećeg reda digne se još jedna ruka. Pripadala je sitnoj djevojci duge crne kose i plavih uvojaka. Zahru su modni trendovi odavno prestajali bivati interesantnima.
"Recite", reče.
"Opetovano sanjam isti san. Ogroman željeznički kolodvor. Ogroman terminal. Sve se nalazi kao u nekoj dalekoj budućnosti. Svi vlakovi kreću sa tog terminala. Pored terminala nalazi se kiosk sa svim časopisima ikada izdanim. Pored se nalazi hotel. Ogroman hotel sa ogromnim predvorjem. Mnogo puta nalazila sam se u tom predvorju ali nisam mogla nikud otići dalje od predvorja. U predvorju nalazila se ogromna knjižnica sa svim knjigama ikada napisanim. Nakon mnogo posjeta tom terminalu, imala sam prilike ući u lift i odvesti se do petog kata. Tamo se nalizio ogroman restoran. Prazan. Na jednoj strani restorana nalazio se ogroman šank sa barmenom koji je nalikovao barmenima iz starih noir filmova. Pitao me što želim popiti. Nisam htjela ništa. samo sam htjela više. Nisam mogla. Jednom sam izašla kroz neki prozor i obrela se u ruševinama nekog drevnog dvorca. Mogla sam osjetiti kamenje dodirom dlanova. Jednom sam krenula u drugom smjeru, van iz terminala i nalazila se po ulicama nekog modernog grada sa ljudima koje sam virtualno upoznavala po metafizičkim forumima. Jednom sam se sjedeći sa njima porezala dlanom o neku flašu. Promatrala sam krv. Svi su mi govorili, dok je krv prestajala teći, kako je nešto sasvim normalno i sasvim u redu. Jednom smo se spuštali sa viših platoa grada u niže dijelove po travnatim brijegovima...Moram priznati...nije mi jasan san u potpunosti..."
"Nije vam jasan san jer ga gledate samo kao simboliku. Maknite prispodobe iz njega i prihvatite jednu brutalnu činjenicu - sve što ste vidjeli postoji. Terminal je raskrsnica svjetova; dio jedne mnogo veće stvarnosti. Ova naša prividna stvarnost dio je te veće stvarnosti. Meditirajte na to. Sve ima svoje simboličko značenje, naravno. Ali sve se to itekako dogodilo u toj višoj stvarnosti."
„Hvala Vam“
„Nema na čemu!“
Zahr sjedne na stolicu i utonu u razmišljanje, ne obazirući se više na razred.
* * *
"Razumijevanje treba biti uzajamno, kada su takvi odanost i ljubav" - Ursula K. LeGuin
(Rocannonov Svijet)
* * *
"Ne vjeruj anđeoskim licima, sine", starac isipa pepeo iz lule u vatru, "previše su ružna i kvarna."
Sin ga je šutke promatrao, sjedeći pored vatre.
"To su lica demona", nastavi starac gledajući u vatru. "To su lica slugu izdajničkog boga. Boga vampira. Boga bez energije. Kvazi boga. Pseudo boga. Lažova, nitkova i prevaranta. Onoga koji je ukrao svjetlost Sephirota i sa njome stvorio Pakao, pojavni svijet. Materijalan svijet. Svijet od kojeg smo sazdani i ti i ja. Mali moj."
Pljune u vatru. Sa rukavom desne ruke obrisa usta.
"Nitko ne zna istinu jer joj nitko nije prisustvovao. Pali anđeli su pravi anđeli.
`Pravi` anđeli su pravi vampirski nakoti. Ne postoje demoni. Postoje samo vampiri...gnjusobe iz samog grotla lažnoga boga."
"Znači li to da je Tron trenutno bez Boga", upita dječak radoznalo, sa trunkom zbunjenosti u glasu.
"Da", odgovori starac istoga trena. "Da. Bog je ovdje sa nama. I čeka da se vrati na zasluženo mu mjesto. Na svoj tron. Podno sunčevog trona Sveobuhvatnosti. Podno trona od svih nas."
"Znači, mi smo Sveobuhvatnost a Bog se vraća?", upita dječak oprezno.
"Da", starac ustane, davši dječaku glavom znak da pođu. Bilo je vrijeme večere.
* * *
Uzvisina koju su Santiago Ramirez i Vasko Ferrera pokušavali prijeći, bila je zadnja etapa staze na putu prema istini. Obojica su to znali. Naoružani Malanginim teorijama o otmicama vanzemaljaca i postanku svemira i vrstama entiteta, cijelo vrijeme u Simbad modu, išli su prema mjestu ghdje je najjača koncentracija otmica, ne samo u Ćileu, već vjerojatno u cijeloj Južnoj Americi. Pričalo se da Brazil, Argentina i Peru imaju veću stopu otmica, ali niti jedan niti drugi nisu vjerovali u to. Nazivali su to floskulama.
"Oćemo sjesti i malo odmoriti?", upita Santijago.
"Naravno", reče Vasko i sjedne.
Bio je prekrasan dan na putu prema zalasku sunca i sumraku. Taman da se popnu do vrha brda prije spavanja.
Santijago primjeti da je Vasko oran za razgovor, pa započne jednu od njihovih standardnih tema: Malangu.
"Osjećaš li trenutno neku prisutnost?", upita Santijago.
"Misliš, vanzemaljsku?", Vasko ga pogleda zbunjeno.
"Da."
"Ne baš. Radio sam danas Simbad. U vlastiti" studio" došlo je još nekoliko entiteta. Dva LUX-a i jedan reptil."
"Ti Luxevi meni nikad nisu zvonili", Santijago je žvakao poveći sendvič. "Nekako mi previše liče na transparentna bića koja spominje Stewart Swerlow."
"nemam ja baš Swerdlowa na listi favorita", odgovara Vasko ravnodušno. "nekako mi se viši čini kao programer nego kao deprogramirani."
"Nije li tanka razlika između ta dva stanja? To jest, ima li je?"
"I ima i nema, rekao bih", Vasko uzme vodu iz ruksaka. Pogleda Santijaga. "Sve je to
preopširno područje za zamarati se i baviti nijansama, jer se čovjek lako saplete o semantiku i etimologiju...Bilo kako bilo, mnogi autori današnjice su po meni respektabilni. I Newton sa svojim objašnjenjima stanja duša između života u materiji, i Ashayana Deane i Camelot ekipa sa svojim interpretacijama istorije galaksije i utjecaja vanzemaljskih rasa na čovjeka...i Alex Collier i Michael Tsarion, i Karla Turner i Patricia Cori...i naravno, Laura i Ark Knight i Malanga. Treba u tome tražiti suštinu; ne razjedinjenost."
"Slažem se. I ja slično mislim", Santijago je kimao glavom i žvakao sendvič, dok mu je pogled sezao u daljinu prema puteljku koji je sjekao šumu na dva dijela, sve više i više penjući se prema vrhu brda.
* * *
Stanislav pogleda sa vrha terase, u daljinu. Trudeći se fokusirati što dalje, vježbajući dodatno već ionako uvježbano oko za detalje i sitnice, na udaljene obrise planine Ural.
"Pukovnik Stanislav Kolenko neka se javi u bazu", glas Olge bio je iz prijemnika.
Zadržao je pogled nekoliko trenutaka a onda ga usmjerio u nebo. Promatrao je desetke aviona kako lete iznad njegove glave.
"Smiješno", pomisli, "koliko su ljudi slijepi, misleći da su ovo gore sve avioni, a ne 90 posto teretnih reptilskih sondi koji subjekte mutilacija prenose na svoje destinacije...Heh...ljudska glupost i naivnost...sve će nas koštat jednog dana"
Podigne odašiljač.
"Odmah, Olgice", reče. "I sretna ti Nova", nadopuni.
"I tebi, druže", začuo se Olgin glas sa druge strane. "Nadam se da će 1984. biti bolja od 1983.", završi.
"Pa...", nasmije se, polagano na Olginu izjavu, "hladni rat je gotov...Sad nas samo čeka ledeni"
"Ajde pesimisto, na zadatak", nasmije se Olga s druge strane. "Tebi čovjek da prst pesimizma, a ti odmah hoćeš ruku"
"Jebi ga, takav sam", odgovori Stanislav i krene.
Na drugom kraju planete, Lord Olson pošalje metak pun energetskih komandi i imena ljudi koje mrzi u zrak. Da barut rasprši energiju mržnje po atmosferi i udari energetski po njegovim neprijateljima. Metak je, naravno bio samo energetski. Učinci - nisu.
