utorak, 10.10.2017.

Lokve

Zagazili smo u jesen i kišne lokve
te je logično da je ova nedjelja posvećena Lokvama,
jednom od goranskih mjesta.
Stigli smo za pola sata vožnje uživajući
u pogledu i šarenilu jeseni kroz
bogato okićene krošnje goranskih stabala.











Ovo je još jedna od prijateljica koja je život u gradu odlučila zamijeniti
životom blizu šume.
Ne čudim se, ljudi se bude i vraćaju prirodi odbacujući što više mogu
sve neprirodno, nametnuto.
Pješačimo kroz mjesto do Lokvarskog jezera uživajući u prirodi
i zanimljivim znakovima na putu, između ostalog i zanimljivom nazivu ulice-Homer.
Nešto se s fotkicom "dogodilo", ali nije ni čudo, Homer je to. sretan













Posjetili smo "glavnu gradsku plažu", obišli parkirani splav i uživali u pogledu na obalu
koju valja i oblikuje umjetno jezero, a iako umjetno, sljubljeno sa ovdašnjim vjetrom i padalinama
stvara zaista čudesne slike.















Uživajući u šumskim kreacijama i prolazima koje tvore visoka debla
osjećala sam se kao počašćeni gost ove bajke, tim više što me dozvalo
jedno od stabala da ga prigrlim,
a na rastanku ugledam i njegovu "žensku stranu"
koja je potvrdila ženu na obali i moje prihvaćanje iste.





Napunjene životnom energijom, učvršćenih korijena
sa osmijesima na licu i potvrdom ljubavi ovog predivnog dana,
u ženskoj energiji, poljubac od četiri šumske vile.
Inspiracije za dalje ne nedostaje.
Kreketanje i krakove prepuštam vama u nekoj od posjeta
predivnim Lokvama,
od mene samo suvenir za kraj.





































09:56 | Komentari (12) | Print | ^ |

utorak, 03.10.2017.

Bojimo se sreće


Ne znam sjećate li se posta napisanog
prije dvije godine o mojoj prijateljici koja je napustila
muža i dvojicu odraslih sinova te odselila u Švedsku,
započela iz početka?
Naravno da se ne sjećate,
ali emocija koja ste sada osjetili vas može malo prisjetiti.
Neki su je osuđivali kao lošu majku, neki joj se divili kao hrabru ženu...
Uglavnom, ja sam joj se divila jer znam koliko je teško
kao majci i ženi izboriti se za sebe.
Pogotovo kad se pogubiš u svim tim uvjerenjima i ulogama
koje nam nameću kao ženi, toliko da
stalno naglašavamo kako smo super majke i super žene,
kako se žrtvujemo za obitelj.
Nije li to grozno?
Da je ljubav žrtva?

No do ove spoznaje i prihvaćanja istine da smo u životu pogubili sebe
udovoljavajući drugima, dolazi se iskrenim traženjem odgovora
unutar sebe.
Neki ne dođu nikada.
Cijeli život žive pod normalno da je normalno udovoljavati drugima,
a sam ne biti sretan i ispunjen.
To nije ljubav-razočarat ću vas.
Djelovanje u ljubavi stvara osjećaj ugode, puni nas i sve oko nas.
Nema tu osjećaja niti mjesta dugovanju,
očekivanju, ljubav je sama po sebi dovoljna.
To je energija koja nas hrani zadovljstvom, mirom, slobodom, ugodom.
Sama je sebi dovoljna ako je čista.
I tu prestaju sva preispitivanja, osjećaji dugovanja, time i razočaranja.
Dug je put do nje, bolan, trnovit, ali moguć.
Očekivanja....koja imamo od drugih
znak su da ne dajemo i ne osjećamo bezuvjetno.
I to je tema puno dublja, ali korisna.
Počet ću od sebe i toga koliko sam smeća
osvijestila i uvjerenja u kojima sam naučila očekivati.
Od jednostavnih stvari na djeci,
iste one koje su meni nesvjesno radili: „Ako ti, onda ću ja....“
I to postane normalno u životu da sve očekujemo prvo da naprave,
daju, osjete drugi u odnosu na nas, tada ćemo im uzvratiti.
To vam je i kao komentiranje na blogu- Ako ti komentiraš meni, ja ću tebi.
Čisti ego!
To znači da prepuštamo drugima da odlučuju za nas, naše izbore.
Kako se oni osjećaju prema nama,
tako ćemo se mi prema njima. Gdje je tu sloboda? Gdje istina?
Često nesvjesni da smo povrijeđeni određujemo takva pravila
i ,kao, ograđujemo se od emocija od kojih se ne možemo ograditi,
možemo ih samo potisnuti,
a pojave se već kod prve glavobolje, da ne govorim od težim bolestima.
Sve su to potisnute emocije koje si nismo dali proživjeti
pa su se materijalizirale u našoj velikoj materiji-tijelu.
Po svom tijelu ćete znati kako se nosite sa emocijama.

Nekako spontano, a uz pomoć puno svjesnog analiziranja svoje psihe
došla sam do sebe, svoje istine.
Drago mi je neizmjerno jer sam veliki emotivac od uvijek,
a s vremenom sam se počela gušiti u svojoj istini od boli i razočaranja.
Pa ako ne pokažem emocije i svoju mekoću, nitko me neće više povrijediti.
I to je nesvjesna glupost jer svoju prirodu i istinskog sebe gušiš i sputavaš.
Ja sam emotivac.
Ne bojim se više svoje mekane strane jer mi je upravo ona dala snagu.
Prihvativši sebe sve više prihvaćam druge.
Ali i motiviram da žive svoju istinu, da se ne boje sreće,
svih paleta emocija, doživljaja i ljudi koji dolaze i odlaze.
Tu su da bi plakali i smijali se, osjetili život i zahvalnost
što smo baš ovakvi sada i ovdje,
usporedili s prošlošću iz koje smo naučili,
kreirajući u sadašnjosti još ljepšu budućnost.
Zagrlit ću vas i prihvatiti, ali prvo moram prihvatiti sebe,
svoje emocije i ljubav.
Nisam odgovorna za osjećaje koji drugi osjećaju,
ono čega se boje-sebe u svojoj mekoći čovjeka.
svoje duše i tijela.
Već danas možete poraditi na tome i dati priliku i svome tijelu da ozdravi.
Grlim vas.

P.S. Moja prijateljica je došla na odmor nakon dvije godine.
Sreća i zahvalnost koju osjećamo zbog zajedničkog uspjeha i osmijeh koji krasi naše lice i dušu,
zagrljaj mira i iskrenog prijateljstva, nije mjerljiv ničime.
Još jedna izliječena duša, još jedno zdravo tijelo.
I staro uvjerenje koje smo osvijestile, prihvatile i otpustile....
Kad u životu dođe period mira, ravnoteže, sreće i ispunjenosti-
svega ono što si svjesno kreirao iznutra te se manifestiralo na van,
pojavi se taj naučeni osjećaj straha da sreća kratko traje i da je nismo zaslužili.
Ovaj put smo to svjesno osvijestile.
Ništa nije trajno, ali dajmo si priliku uživati dok traje.















10:13 | Komentari (18) | Print | ^ |

četvrtak, 21.09.2017.

Međunarodni dan mira



Danas, 21.09. obilježava se Međunarodni dan mira.
Ne samo danas, već svaki dan treba biti zahvalan na miru.
Lakše je pronaći mir u sebi i time pobijediti sve nemire izvana.
Puno je rada na tome i puno nemira između -
biti u pravu do biti u miru.
Moj doprinos miru je sviranje gonga
te čišćenje unutarnjih nepodržavajućih zapisa
koji nam ne koriste i stvaraju nemir.
Zahvalna na svakom pojedincu koji kreira svoj mir kreirajući, moj, tvoj...
I večeras u dvadeset sati u toplom ambijentu
korisnici će uživati u zajedničkoj gong kupki.
Radite na svom miru, kreirajte mir u svijetu.
Gonganjem do tišine!



13:03 | Komentari (25) | Print | ^ |

petak, 08.09.2017.

Il regalo


Imate li vi svoj regal?
U njemu kristalne čaše, porculanske tanjure?
Posuđe koje je nadživilo i po tri generacije u obitelji,
a nije nikada upotrebljeno?
Ili je, za dva tri blagdana u godini?
Imate li traume iz djetinjstva kada ste,
slučajno okrnjili ručno oslikan tanjur iz Češke
Ili vam je na pod skliznula šalica s tanjurićem za kavu,
ona jedna koja i dan danas nedostaje u setu, ona dvanaesta?
Jeste li vi jedan od onih koji čuva
zapakirane pločice koje nikada nisu ukrasile niti jedan zid?
Vrijeme i moda su ih pojeli, nisu za ništa, osim za baciti.
Zadržavaju li pune kutije uspomena
mjesto u vašem srcu mjesto za nove uspomene?
Gdje se živi sadašnji trenutak, ali nema mjesta zbog prošlosti?
Imate li osjećaj da je vrijeme stalo ili ga trošite uzalud?
Čini vam se da život nema smisao?
I kako dalje?
Otvorite regal, obrišite prašinu,
donirajte posuđe ako ga ne koristite.
Ispraznite kutije, olakšajte si prošlost.
Prodišite. Osvijestite. Tu ste i sada.
Zbog onoga što ste prošli, zbog onih kojih više nema.
Vi ste živući primjerak. I živi ste još.
Tako se i ponašajte.
Ne dozvolite da vas prekrije patina prošlosti.
Putujte svojom dušom,
Otpuhnite zrnca prašine vjetrom promjena.
Nahranite dušu. I tijelo će vam reći hvala.
Putovanje kreće iz duše, destinacija je umu nepoznata,
to je formula slobode.
Ne trebamo sve znati, bitno je osjećati.

***s namjerom regal umjesto vitrine.
Il regalo-poklon, dar na talijanskom.
Život je dar.
Svi smo darovani darovi, riješimo se celofana i živimo svoju svrhu.
Ostavljeni na polici ne služimo nikome, najmanje sebi.


10:57 | Komentari (29) | Print | ^ |

utorak, 05.09.2017.

Što je bilo jučer?....Prošlost!


Jučer je bio vrlo zanimljiv dan.
Ujutro sam vozila sina na natjecanje i do početka
kratila vrijeme u obližnjem kafiću.
Sretnem poznanika, sjednemo za isti stol i počinjemo razgovor...
Dok ovo pišem mislima se vraćam u jučer-
dan kada sam vodila razgovor s njim pa i eto osvještavam spoznaje
za kojima nisam išla dok smo razgovarali.
Život sam si itekako olakšala čisteći razna uvjerenja,
od obiteljskih, društvenih i inih pa sam došla do toga
da u ljudima vidim samo ljudsko.
Ne marim za epitete, entitete, društveni sloj, opredjeljenje, religiju...
nisam konkretno to čistila od uvjerenja,
ali nestala su čišćenjem nekih drugih,
iako su me roditelji uvijek učili da tražim čovjeka u čovjeku, ništa više.

Tako sam ostala malo začuđena i osmjehnula se životu
kakve komedije mi priređuje serviravši mi
kroz ovog sugovornika datume nekih država,
strane lijevo-desno koje nemaju veze sa stranama ceste
te slične teme za koje nemam nikakvih interesa.
Nakon što me indirektno pitao jesam li „njegova“,
rekla sam da mi te teme ne predstavljaju ništa u životu.
Nastavili smo razgovor i teme koje su me se ovaj put ticale
jer se radilo o klubu gdje trenira mlađi sin
pa sam konačno uz pomoć njega riješila enigmu u glavi.
Naravno, opet je pitanje lijevih i desnih,
a među tim odgovorima tumbaju se sportske sudbine naše djece.
Ovo mi je zaista žalosno!
Postoji li dio naših života gdje možemo izbjeći podobne i pogubne?
Gdje možeš ići ravno bez opredjeljenja?
Postoji u mom svijetu!

Vidno isfrustriran stanjem u klubu i gradskom vlasti (čitaj; općinskoj),
odlučio je da dijete neće dalje trenirati omiljeni sport
dok sam ja promislila i pitala svoje dijete što želi.
Kad se izjasnio i odlučio nastaviti trenirati sa istom voljom,
ako ne i većom, odlučila sam da dijete neću i ne želim ničime opterećivati,
već poticati tu divnu volju i upornost.
„Ako želiš, možemo u neki drugi klub ako nisi ovdje zadovoljan.
Želiš li drugi sport, sve što želiš, mama će ti u tome pomoći.“
„Mama, želim ostati ovdje, bitno mi je da igram utakmice,
ne da sjedim na klupi.
Koja god skupina i ekipa bio, samo da igram utakmice.“
Kad je to izjavilo, čisto i neopterećeno dijete lijevima i desnima,
moje srce se još više pročistilo i sve druge zakulisne igre sporta
koji donosi profit „velikima“, sam zanemarila.
Bitna mi je sreća mog djeteta, odj....e sa svojim forama!
Pravit ću se da vam vjerujem kako ulažete u našu djecu.
Ništa novo!

Stariji sin podbacio u svom današnjem rekordu.
Pohvalim ga na trudu i objasnim da je pobjednik jer nije odustao.
Lagano zasićenje nakon devet godina treniranja,
velikih uspjeha i visokih rezultata, velikih očekivanja pa razočarenja...
sve to dovelo je ovo mlado biće u preispitivanje.
„Ej, to ti je kao život- usponi, padovi.
Padneš pa se opet digneš, znaš da možeš.
Nema odustajanja, nitko se neće boriti za tebe kao ti sam.
Vidi tatu i mene- koliko životnih padova,
a sad smo normalni i sretni ljudi. Jer nismo odustajali!“
Sluša me i šuti inače buntovan pubertetlija.
Znam, čuo je, osjećam, razumio je.
Uhhhh, koliko mi je nedostajala ovakva podrška u njegovim godinama.
Nažalost, baš u ovim njegovim godinama,
u mojoj petnaestoj, mama je ostala nepokretno ležati u krevetu.
Život mi se raspao.
Nesvjesno sam njenu bolest krivila za sve daljnje nedaće.
Bem mu, svaka obitelj koja ima bolest u kući trebala bi imati obiteljskog psihologa,
nekoga tko će jačati duh kako jača bolest.
A evo, mene sad stišću te aveti prošlosti koje čistim li ga čistim,
ali svjesno živim sadašnjost i dajem svojoj djeci što je meni nedostajalo.
Tome mi je poslužila prošlost.
Ne da do kraja života kukam i pričam o njoj. Prošla je.
Prošlost je prošla, idemo dalje, živimo sadašnjost najbolje što znamo.

Poslijepodne sam na Platku svirala gong Njemcima.
Skupina Njemaca pod vodstvom naše ženice koja se rodila, živi i radi u Njemačkoj,
sudjeluje u znanstvenom istraživanju i boravi u prirodi,
u radionicama i kontaktu s ljudima koji imaju veze s prirodom.
Tako sam joj se i ja našla na putu, zasvirala gong na otvorenom nebu
na ugodnih trinaest stupnjeva.
Srećom, nebo nas je poštedjelo tih sat vremena,
simpatični ljudi su se ušuškali u vreće za spavanje,
fotograf je radio foto šuting mene i njih, izdat će se i knjiga sa svom dokumentacijom.
Završismo, opustili se i pod tim crnim nebom pohitali mi pomoći
raspremiti stvari, nositi vreće, dekice...
Fotograf je čak počeo rastavljati stalak i spremati gong u torbu.
Oduševilo me to!
Na svom sve siromašnijem enleskom i njemačkom sam s ljudima razmijenila par rečenica,
a njihova srdačnost i pristupačnost me oborila s nogu.
Zajedno smo ručali te se voditeljica projekta požalila
na iskustvu s ljudima s kojima je htjela biti ili je u poslovnom odnosu u ovoj avanturi.
Nažalost, nije prva koja se žali na naš mentalitet- „Daj lovu, a bolje da te nema.“
To me jako rastužuje jer uz sve prirodne ljepote,
nama zakazuje ljudski faktor, naše vječne uloge žrtve, mučenika, nevjernih Toma...
toliko da ti novci, kaucije, dogovori....
nemaju veze s nikakvim ozbiljnim poslom, već čistim strahom.
Bojimo se, toliko smo već nasamareni od naših političara,
vlasti, zakona, davanja...
da pušemo na hladno ,ohladili smo i svoja srca.
Ma zanima me samo, da li je bolje na sjeveru, jugu, lijevo, desno?
Da li su ljubazniji oni koji mole petkom, subotom ili nedjeljom?
Svi imamo iste zapovjedi s vrha i svi jedemo ista g...a,
počevši već od naše djece.
Rastužuje me to, masovna su to nesvjesna uvjerenja
ispaćenih ljudi koji prošlost vrte u sadašnjosti.
Umjesto da idu naprijed,
stalno skreću sa svog života i traže izgovore u prošlim vremenima.
Jesu bila bolja, čišća, ljevija, desnija?
Ma sve je to isto s...e, samo drugo pakiranje.
Koliko si dozvoliš da te aveti prošlosti obuzmu, toliko si slobodniji u sada.
„Ne brini“, kaže mi, „Koliko su ti neljubazni slika Hrvatske,
toliko je i tvoj iskreni osmijeh“ utješi me i podsjeti da sam na dobrom putu,
na onom koji gleda naprijed.
Na onom koji služi i mojoj djeci.
Jer uz svakakve sugovornike i supatnike u životu,
kad zadržiš svoju dobru volju i njih ćeš na tren zadržati ovdje.
Bar dok su u tvom društvu.
To je moja politika.








13:49 | Komentari (2) | Print | ^ |

subota, 26.08.2017.

Zagorje u Rijeci







Spustismo se na naše Korzo u namjeri podržavanja mirnog prosvjeda gdje nas je ugodno iznenadila vesela zagorska atmosfera
kroz narodnu nošnju, pjesmu, ples...











I ove godine lijepa izložbeno prodajno kulturna manifestacija "Zagorje-Bajka na dlanu" puna mirisa, boja i okusa našeg zelenog brdovitog
kraja punog hrane, mlijeka, mesa, bučinog ulja, rakije, vina...sve što je vrijedan Zagorac odlučio preraditi od prirode.









Dašak prošlosti iz nekog davnog režima gdje su doslovno padale glave na giljotini, preci nas, današnjih ljudi koji smo
evoluirali, ispravili leđa, izašli iz svojih pećina, ali se i dalje sagibamo pred sustavom i strahujemo za svoj dom.













12:32 | Komentari (7) | Print | ^ |

četvrtak, 24.08.2017.

SAMO...


Nestrpljivi smo, brzo odustajemo.
Siđemo s puta pod izgovorom da nas nije
pratila Sreća, bodrio Bog, podržavao Svemir..
Ali i to je put, sići s puta na kojem si vidio neostvareni cilj.
Što je nedostajalo da ga ostvariš?
Vjera.
Vjera u sebe.
Tamo gdje stanuje Sreća, Bog ili Svemir.
Jer sve oko nas nalazi se u nama.
SAMO treba vjerovati.
To SAMO određuje put i cilj.
I to skretanje s puta pruža priliku ojačati vjeru.
Kad to izvana zapne, vrijeme je da zapneš iznutra,
Ne da odustaneš.
Opet će te na drugom putu dočekati isti onaj koji vjeruje ili ne vjeruje.
Isti ti...ako si nisi dao priliku naučiti kad te život izazvao.



11:05 | Komentari (12) | Print | ^ |

srijeda, 16.08.2017.

Stvarna iluzija


Evo, uhvatih se tipkovnice
između plaćanja računa, pisanja ponudi i objavljivanja sadržaja
u svojim grupama, stranicama, profilima.
Neka kaže tko god što hoće, internet nam je olakšao život ako se znamo mudro služiti njime.
Gdje bih stigla zvati i obaviještavati ljude pojedinačno o poslovima i aktivnostima koje vodim.?
Eh, sad, opet sam potvrdila i potvrđujem svoje uvjerenje nastalo iz osobne aktivnosti,
a to je da ti niti jedna reklama ne može pomoći
kao što ćeš se reklamirati onime što radiš.
Sam si svoja reklama- način na koji radiš to što radiš.
Nema mi slađeg nego primiti poziv s nepoznatog broja i čuti:
“Preporučili su mi vas...“ ili još ljepše kad ti se isti ljudi vraćaju.
Znaš da si uspješan u tome što radiš.

Ljetovanje nam je zamalo propalo kad nam je iznajmljivačica dan prije odlaska javila
da mora otkazati smještaj, ali nisam se dala smesti i u povjerenju
našla novi u samo jedan dan u žiži sezone.
Tu sam opet potvrdila da je briga molitva za ono što ne želiš,
a povjerenje ostvaruje želju.
Tako da ja sve manje brinem....
Samo pratim svoj unutarnji osjećaj- da li sam u miru ili nemiru....
Baš sam danas otišla u dućan četiri puta u sat vremena,
zadnji put sam skužila da sam majicu naopako obukla,
etiketa viri sa strane, unutarnji šavovi, ali i pečat na leđima. rolleyes
Ženicu na blagajni sam nasmijala, osvježila joj dan, ali i sebi.
Zanimljivo da me ta konfuzija u glavi oraspoložila,
a sve je krenulo zbog misli koje nisu moje pa postale.
Ne sviđa mi se to, ne sviđa mi se to staro stanje nesvijesti,
ali eto, taj moj osmijeh koji nagonski izlazi iz mene kad je frkovito je ono što me liječi.
Liječi i ljude oko mene, to je fascinantno.
Kažu da osmijeh sva vrata otvara.
Neki dan sam ih doslovno otvorila
kad sam ušla u restoran i pozdravila konobara
koji mi je uzvratio sa istim osmijehom.
Poljubila sam vrata toaleta jer nisam dobila šifru,
ali mi je on izdiktirao istim veselim tonom kojim sam ga pozdravila.

Dakle, umjesto otoka, ljetovali u Dalmaciji,
malom, pitomom mjestu gdje žive Dalmatinci i Slavonci.
Nije to meni uopće bitno, ali ta mentalna, masovna uvjerenja su fascinantna također.
Mjesto koje vodi u slijepu ulicu, sa tri restorana, tri kafića i jednim dućanom.
Mjesto s kojeg piješ kavu i mirišiš more,
gdje se ljudi pozdravljaju i dok plivaju u moru,
mjesto gdje turizam živi u lijepom miru bez pretjeranog konzumerizma.
Gdje pališ auto ako želiš gungulu i masu, žižu i deračinu.
Divota!
Par dana čisto da se opet bolje upoznamo naše dvije pubertetlije i mi supružnici,
ambiciozni ljudi koji se nakon svojih gušta hranimo u našem gnijezdu.
Normalno, djeci dole dosadno, nama zamorno uz njihovu dosadu jer bi mi baš uživali u dosadi.
Nakon dva dana svađe, dva dana mira i povratak kući.
Bili u Muzeju iluzija-baš mi je to trebalo jer iluziju i živim.
Ono što je nekome nemoguće, ja stvaram pod normalno.
Ono što je većini normalno, ja sam nadišla...tako da.....sve je iluzija,
ali i ta iluzija mi je toliko normalna da se više oko ničega u životu ne čudim.
Skoro oko ničega...hehe

E i da vam se pohvalim malo....
Jedna Njemica hrvatskih korijena će u našim šumama provesti istraživanje sa skupinom
Njemaca kako priroda utječe na čovjeka.
U tom njenom ozbiljnom projektu i istraživanju kojega će i dokumentirati,
naši putovi su se susreli pa ću im ja za kraj svirati gong u prirodi-
bit će to moj poklon iz Hrvatske.
Eto, možda ću, a možda i neću o tome još pisati...
Uglavnom, te emocije koje proživljavam i iluzije koje živim,
ne možeš predočiti ni kroz sliku ni kroz riječi.
To ni nije bit, bit je da u svojoj tišini i miru osjećaš zadovoljstvo, iako, čovjek kao čovjek,
voli te egovske fore i hvalisanja- pa rodili smo se s egom i tijelom.
Konačno mi se čini da je ego počeo raditi za mene, ne protiv mene.
Nazvala sam i brata s kojim ne pričam godinama.
Čestitala mu rođendan. Osjetim zid, ali nije bitno, pobijedila sam samu sebe. Mir....
Rekla sam neki dan jednoj osobi da mi se čini kao da sanjam.
„Nije ni čudo“, kaže, „pa živiš svoje snove.“
Zanimljivo, počela sam sanjati kad sam se probudila.
Želim vam isto, iluziju u stvarnosti.

















15:28 | Komentari (9) | Print | ^ |

ponedjeljak, 24.07.2017.

Bliski susreti


Da je život jedno veliko igralište u kojem smo igrači ili pak igračke,
zavisi od naše svijesti.
Dok su jedni živi, a mrtvi ozbiljni,
drugi nalaze trenutke radosti i ispunjena kroz igru.
Jedni će reći ludost, drugi hrabrost, treći izazov,
a četvrti promatrati druge koji ih zabavljaju tamo gdje bi se trebali
sami zabavljati, biti i naći svoju inspiraciju.

Prije par trenutaka u Bakarcu
glavnom prometnicom nailazi prometalo koje plijeni pažnju i staje,
čini se, parkirava.
Dok u čudu gledamo što će se iskrcati iz tog nepoznatog objekta,
je li krenula invazija vanzemaljaca, diže se oklop i iz prometala
izlazi visoko, vitko čovjekoliko biće.
Biciklističke tenisice ukazuju da je riječ o nekom pedalinu
pa se usudim doći do čovjeka i na svom engleskom dobiti par informacija.
Ili ja slabo pričam ili on slabo razumije, haha,
svejedno-to je nekakav bicikl, čovjek dolazi iz Njemačke,
vozi do 60km/h, ručno je djelo i čeka prijatelje da dođu s autom, nije sam.
Pozira mi za blog, zamolim ga,
pozovem na piće u obližnji kafić gdje sjedim s kolegicom,
ali ostat će ovdje, zahvaljuje.
Brine me kako je brži od svog društva koje i dalje nije dočekao u tih sat vremena
koliko sjedimo pa mu na odlasku ponudim mobitel da ih nazove.
Ne treba, odgovara i zahvaljuje, sjedi, pije vodu i čini se
opušteniji od mene koju se to čekanje uopće ne bi trebalo ticati.
Prijateljica zaključi ovaj susret riječima
kako je ovo možda neka budućnost, paralelna realnost te
kako je njegova svijest na različitoj razini od naše.
Dok se on igra vozeći cestom u čudnovatom obliku,
ja se čudim koliko hrabrosti i ludosti je potrebno za to,
u ovoj mojoj realnosti istovremeno svjesna da smo bića
koja različito gledaju na život i njegove gušte.
Poželjeh mu sreću, iako sreća prati hrabre jer ti tada i treba.






14:35 | Komentari (11) | Print | ^ |

subota, 22.07.2017.

Ne ovaj post


Upisali se i službeno u Srednju.
Zanat koji izumire te je upitan opstanak smjera u školi.
Ove godine se upisalo čak osmero dječaka od mogućih deset
što je uspjeh u odnosu na prošle godine
gdje su se za taj smjer odlučila samo dva dječaka.
Iznenadila sam samu sebe došavši u ulicu
rođenog grada u kojoj nisam nikad bila
pa se pitam i čudim kako je to moguće,
za mene koja sam nekad bila vrlo landrava.
Zelenilo oko škole, malo trave, malo drveća,
prvo je što mi je navuklo osmijeh na lice.
Nisam puno zagledala inventar, hodnike, stubište...
škola kao škola, građevina kao građevina,
kakva može biti, nego stara i jadna.
Srećom, ljudi su ti koji čine njenu energiju
te je prvi dojam više nego odličan.
Vrlo pozitivna energija, utisci i puno osvještavanja
od mog srednjoškolca i mene.
Majko, moraš još toga naučiti, očistiti,
biti još bolja sebi, time i njemu, svjesna sam.
Tužno je zapravo što vrlo rijetko ili možda nikada
ne osvijestimo stvari i emocije koje nas bole,
a onda ih kao takve dajemo dalje.
Primili smo ih „pod normalne“ pa ih takve dajemo dalje
misleći da jesu normalne.

Proslavili i moj četrdeset i drugi rođendan.
Među osam ženica, dvije iz ranog djetinjstva.
Popile malo ženice pa počele pričati kakva sam bila.
Ono, ne moš vjerovat, srećom da moji starci nisu pola od toga znali!
Ne da sam ispala super, već sam očito to sve trebala proći da bih sada bila upravo ovo.
I da bih dobila vrckave sinove, testove koliko sam naučila iz svog života,
koliko se mogu odvojiti od svoje priče u donosu na njih. Izazovno!
Smijeh pa i suze, puno iznenađenja, puno iskrenih emocija...to su moje prijateljice.
Par njih je bilo spriječeno doći, ali skupila se ekipica koja se trebala skupiti, uvijek je to tako.
Iznenadile su me tortom, puhala sam u svjećice poput prave djevojčice.
Naravno da su me navukle kupivši svjećice koje se ne gase
pa sam puhala, smijala se....prava radost i veselje.
Zapravo spontano, a opet simbolično jer svjećice volim
od kad znam za sebe i uvijek je upaljen bar jedan plamen,
ako ne oko mene, onda ovaj u meni.

Gongam vikendima na Platku, prijateljica i ja odlično surađujemo.
Kad se otvoriš, sve ti počne dolaziti, kad si zatvoren, sam si sebi blokada,
ali treba doći do te svijesti da prihvatiš odgovornost
za ono što ti se događa i mijenjaš.
To je zakon privlačenja, ništa drugo.
Stvari od kojih većina zazire kao neke new age fore,
ali to je čista fizika, vraća ti se energija koju odašiljaš.
No, svi biramo za sebe, ili bar tako mislimo
nesvjesno ukalupljeni u uvjerenja...
Sve mi je teže bivati u društvu nesvjesnih.
Nije teško, već je besmisleno slušati stvari koje si prošao, odradio.
Glupo mi je praviti se da nešto vjerujem i pušim te manipulacije
pa radije izbjegavam masovne skupove i laprdanja.
Više napravim s pojedincem tako što mu osvijestim
da preuzme odgovornost za svoj život,
nego što bi napravila laprdanjem na nekom skupu i mlaćenjem prazne slame.
Tako društvo funkcionira, većina je pametna u teoriji,
ali u praksi očekuju od drugih da im poboljšaju kvalitetu života.

Preko tjedna sam na moru u Crikvenici.
Jedan dan sam čak ujutro bila na Platku u šumi,
poslijepodne u Crikvenici na moru.
Kakav blagoslov!
No to mi nije nitko dao niti sam išta ikome uskratila.
Od kad imam uvjerenja da zaslužujem lijep i lagodan život, tako i živim.
Isto kao što imam uvjerenje da sam za ovaj život odradila svoju žrtvu.
To također oslobađa, spoznaja da si prošao nešto loše da bi ti sada bilo dobro.
Naći nešto što te tješi i daje volju za dalje.
Netko će reći- fantazije.
Sve je fantazija, sve su naše misli, ali kad već mislim,
svjesno izabirem one koje me podržavaju.
Čemu kaukanija nad onim što je prošlo?
Osim što živimo prošlost u sadašnjosti pa nam promakne sve lijepo
jer smo mislima non- stop nad onim ružnim koje je prošlo....?

Jučer odradila svoj prvi post.
Ja koja sam riješila puno uvjerenja, ali zapinjem na hrani.
Jedanaest dana nakon punog mjeseca.
Nisam se ništa posebno pripremala niti strahovala,
bila sam u totalnom povjerenju da ja to mogu.
Kako sam prilično svjesna, tako čujem tijelo da već neko vrijeme
želi čišćenje iznutra pa je moj dan jučer protekao na vodi.
Kakav izazov!
Trudila sam se stalno biti svjesna sebe, tako sam u par situacija
imala potrebu za hranom i baš ovo mi je trebalo da mi razjasni čemu toliko jedenje.
Tuga, nervoza, nesigurnost...umjesto da to nahranim iznutra,
taj poriv hranim izvana krutom hranom.
Da ne govorim o uvjerenjima iz djetinjstva kako će mi sutra nedostajati
ili da će mi za stolom biti malo ili da će mi netko pojesti....
pa nekako ispada da stalno nešto žvačem.
Trebao mi je ovaj izazov, puno toga sam očistila i potvrdila
da je svjesnost opet temelj svega.
Imamo mozak za razne aktivnosti,
ali ako nismo svjesni sebe i trenutka, od ishitrene i nepromišljene reakcije,
iskreirat ćemo si takve, negativne emocije.

Vjera i hrabrost.
Biti dovoljno hrabar za imati povjerenja u sebe i svoje sposobnosti,.
Prije svega voljeti se što znači prihvatiti se.
Koliko se prihvaćate možete vidjeti po odnosu sa svijetom oko sebe.
Ako ste u ratu i kritiziranju,
želite mijenjati druge što zapravo znači da trebate mijenjati sebe.
Naravno, ako ste u pravu, nije vam važan mir.
Tu prepuštam svakome koje oružje će koristiti-
ljubav ili strah- podršku ili kritiku.
Za mene osobno taj miran,
pozitivan osjećaj i energija koju odašiljam oko sebe nema cijenu.
Gdje god dođem, doma sam i obitelj je oko mene.
Ili u prijevodu, u miru sam sa sobom.








12:24 | Komentari (16) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se