srijeda, 04.04.2018.

Moj svijet


Imala sam priliku ove dane posjetiti grad, javni gradski prijevoz,
biti mušterija, kupac, izigrana, izvikana...
Savladala sam sve u toj nesvjesnoj buci užurbane histerije gdje
ljudi izgubljeno tumaraju između onoga što žele i ne žele, a ne razumiju...
Zapitala sam se čak u jednom momentu je li je mudro biti budan među spavačima,
u tom momentu kad dozvolim da me obuzme njihova energija bespomoćnosti.
U gradskom autobusu ljudi iscrpljeni, poneki čak i pričaju, ali sami sa sobom.
Oni koji ne zure tupo kroz prozor
izabrali su bar začepiti uši zvucima omiljenih nota.
Protiv vibracije ne možeš nesvjestan.
Jedva sam čekala izaći iz busa, natrag ću pješice.
Ili su oni ludi ili ja ludim u svom svijetu gdje su smijeh i veselje prirodna pojava.
Da se razumijemo, to se ne da isforsirati.
Da, ali tada ti je još gore jer toneš sve dublje u svoj bunar laži.
Tek kada prihvatiš svoju istinu, istine, jedna od reakcija tijela je prirodan osmijeh.
Prirodno stanje uma je i mir, ali smo tako moderni izabrali biti nemirni.

Između ljudi koje volim, divne male obitelji, posla koji donosi dobit i zadovoljstvo,
misije koja uljepšava svijet, sve bivše patnje iz prošlosti i svo dizanje na površinu
te suočavanje, u sadašnjosti spokoj.
Vrijedilo je. Vrijedilo je svake suze i boli.
Kada se prema životinji, biljci i ljudima oko sebe odnosiš sa istim poštovanjem i ljubavlju,
kada razumiješ da svatko ima svoju bol zbog koje je takav, prošlost je imala smisla.
Tu je da rastemo i učimo ako to želimo.
Tu je da bi bili bolji, živući primjeri da poslije kiše dolazi sunce,
to nam priroda poručuje svakodnevno,
ali smo previše užurbani da bi obraćali pažnju na nju.
Ako čuješ ptice, kišne kapi, ako loviš pogledom leptira u letu,
podivljali val, ako osjetiš povjetarac na licu i zrake sunca kako te griju,
ima nade.
Izašao si iz prošlosti i dozvoljavaš si živjeti sadašnji trenutak.
Ne zaboravi, već sutra i on postaje prošlost.
Da ne bi žalio da si ga protratio mislima o prekjučer.
U mom svijetu određuje me trenutak,
kao što me za sada odredila prošlost.
Poslužila je, iskreirala bolji, ljepši svijet.
Svjesno na njega ukazujem.





*još zvukova i ljekovitih vibracija u mom svijetu-zvučne zdjele.





14:13 | Komentari (13) | Print | ^ |

petak, 16.03.2018.

Šetnja pod lumbrelom









...Čim sam izašla iz dugačke Industrijske ulice
koja je pred večer prilično tiha, na Mlaci
me zaglušio zvuk automobila te sam prekinula razgovor,
prohodala Brajdom i zaustavila se na semaforu
jer ,eto baš sada, prolazi putnički vlak.
Doživljaj me vraća u djetinjstvo i obližnje kino u blizini,
a Žabica koja je iduća na redu.
na putovanja i edukacije u Zagreb busom.









Zanimljivi detalji mi se redaju putem...
Taman kad bih se predala nostalgiji za nekim prošlim vremenima,
za oko mi zapne nešto što me razveseli
pa hoću- neću, odabirem ostati pozitivna.
Drveća s granama simboličnih prstiju mi često dolaze na put.
Ovdje se, neminovno, radi o Viktoriji, ful je slatko drvo!









Vidim da sam propustila nekakvo sajmovanje na Korzu,
ali uspijem kupiti klementine i eterično ulje domaće proizvodnje.
Za oko mi zapnu i drveni štandovi koji, ako se ne varam,
često mijenjaju dizajn i proizvođača.
Lokalnoj upravi to ne ide na čast, nepotreban trošak...
nadam se da se varam.









Ovdje staje moja šetnja uz lijepu Rječinu
koja je nepravedno zapostavljena.
Drugi gradovi itekako iskorištavaju poziciju
za restorane na ovakvom mjestu.
Neću reklamirati, ali ime restorana nema nikakve veze
s odličnom ponudom i kvalitetom koju nude.
Stiže mi prijevoz te se s veseljem vraćamo
blizini izvora.









13:49 | Komentari (8) | Print | ^ |

utorak, 13.03.2018.

THE TRUTH


Ništa toliko
strašno lijepo.

Ništa toliko
uzburkano mirno.

Otisnuto od obale,
usidreno u luci.

Orkan koji podiže,
u miru bonaca.

Iz boli potisnuta,
u osmijeh otpuhnuta.

Usidreni uteg,
raspjevani galeb.

Dublje od dubine,
od visine više.

Sve je, a ništa,
ništa je sve.





14:57 | Komentari (6) | Print | ^ |

četvrtak, 01.03.2018.

Igrajte se!


S kojom veličinom se prestajemo igrati kroz život?
M? L? XL?
Učili su nas da je život borba
pa stalno nalazimo izgovore za borbu, ratoborni smo.
Da su nas učili da je život igra, bili bismo razigrani i veseli.
Naravno da ima dana kada nam nije do igre
no čini se da si odrasli
u svom svijetu ne dozvoljavaju biti razigrani.
Kako će izgledati da si ozbiljan
uspješan četrdetogodišnjak dozvoli igrati?
Kako!? Ja ću vam ispričati.

...Maštala sam da ću biti pjevačica
pa je mašta dalje kreirala da ću biti književnica.
Nije moja mašta odustajala ni od uloge glumice,
a niti od televizijske voditeljice.
No odrastajući sve sam manje maštala,
a sve me više prožimala stvarnost
u kojoj nema mjesta za ovako lijepe kreativne uloge.
Kažem, uloge, jer danas u svojoj četrdeset i drugoj godini života
znam da se mogu uživjeti u sve uloge
i da one mogu postati moja realnost ako ih živim iz srca.

Srce, mjesto gdje fiktivno pokazujemo i našu dušu,
ne poznaje strah.
On je posebna priča, posebna emocija
koja većinom nastaje kada nas drugi straše,
oni odrasli koji su već odustali od mašte-one dječje,
ali nisu odustali od straha-onog odraslog.
Tako nam kroz život nameću razna uvjerenja,
prenose svoje strahove.
Ako želim biti pjevačica, trebam biti slavna i poznata,
kao književnica, moram izdati bezbroj knjiga
koje će postati svjetski bestselleri.
Bit ću poznata glumica te dijeliti svoje autograme
nepreglednim redovima obožavatelja.
Svi mediji i jumbo plakati će biti ispisani mojim imenom,
oblijepljeni mojom slikom.
Jedino slava dolazi u obzir, ništa manje.
Od kuda početi? Kako krenuti?
Koja je prva stepenica do slavnih visina?
Koje djelo će me odrediti? Koja emisija?
Koji film s mojom glavnom ulogom?
Previše komplicirano, previše nedostižno,
bolje ne započinjati.
Čemu početi kada si siguran da ti nisi taj?
Samo si čovjek sa željama i snovima,
čovjek s maštom i krivim uvjerenjima.
Samo si jedan od onih koji ne vjeruju
svom razigranom djetetu,
ali vjeruju odraslim strahovima.

„Život je borba, bori se, uči, radi!
Rano se diži, slušaj nadređene,
osnuj obitelj, rađaj djecu, kuću izgradi...“
Milijun i jedna borba u ispunjenju nametnutih normi,
naslijeđenih uvjerenja.
U toj borbi moraš biti ratoboran,
municija je ambicija, oružje upornost.
Nema mjesta igri.
Zašto u igri nismo uporni?
Zašto dozvolimo povjerovati odraslima
koji su se bojali igrati kroz život?
Micala sam strahove, uvjerenja,
svjesno čistila smeće sa svoje duše,
svog razigranog djeteta.
I evo me! Tu sam!
U svom svijetu igre gdje si dozvoljavam biti dijete.
Pišem, pjevam, vodim, glumim.

..Upisala sam radionice glume za odrasle.
Svaki ponedjeljak guštam u svojoj mašti, kreativnosti,
nesputanosti, razigranosti.
Smijem se širokim srcem, gledam znatiželjnim dječjim očima,
veselim se novim zadacima.
Nisam poznata glumica, nisam priznati pisac,
nisam voditeljica niti pjevačica s redovima obožavatelja.,
moja ambicija je ostati dijete.
Igrati se onoliko dana u godini koliko mi dozvoljava život nudeći mir.
Baš zbog toga što ne vodim borbe i nisam ratoborna,
miroljubivo sam dijete koje se voli igrati.
Pozravljam vas iz srca, s mjesta gdje fiktivno stanuje duša.
Danas je živim cijelim svojim bićem u XL velični.





11:31 | Komentari (27) | Print | ^ |

nedjelja, 18.02.2018.

Zbogom...

Život...
Puno sam toga naučila potiskivati
no ne ide to nigdje dalje od mene,
izlazi na površinu kada se najmanje nadaš.
Smrt...
Zatekne te uvijek.
I ako dođe kroz bolest, patnju,
nikada ne misliš, evo sad se najavljuje,
sad će...
Uhvati nespremna,
onoga koji odlazi i one koji ostaju.
Zašto?...
Puno je teorija, praksa je vjera.
Iako....u čvrstoj duhovnoj vezi,
nedostaje taj pogled, dodir,
zagrljaj, nedostaje taj dječji iskreni osmijeh...
nedostaje i dio tebe.
Bol...
Nasuprot dobro poznatom,
još uvijek svježem smijehu,
baš onome zbog kojeg život ima smisla.
Naučili su nas, ne plači, nije lijepo
pa šta je drugo preostajalo, nego smijati se?
Hvala...
Suncu koje će i dalje sjati,
zvijezdama kojima ćemo svjedočiti
za vedrih noći,
povjetarcu koji će nositi dah
iz druge dimenzije.
Hvala prilici i životu što smo proživjeli rijetke,
ali lijepe trenutke
i dozvolili si biti prijatelji kilometrima udaljeni,
a tako blizu srcem.
Mom prijatelju.
Mojoj prijateljici.
Postoji veći plan,
onaj koji ne razumijemo,
ali koji nas drži da ostanemo i kada boli.
Zahvalimo iskustvu ljubavi,
tu je, vječno u našem srcu.



15:47 | Komentari (17) | Print | ^ |

srijeda, 07.02.2018.

Naramak mudrih ( 1. dio )


Rodimo se, rastemo, živimo, starimo
uz narodne poslovice koje puno ne analiziramo,
jednostavno su tu oko nas.
Prenose se usmenom predajom,
ispisane su u svetim knjigama.
Nekad nam te poslovice idu na živce
jer nas dotaknu baš kad ne trebaju,
ne zanima nas njihov smisao niti osoba koja nam na njih ukazuje,
ali da malo zastanemo i uđemo u bit,
shvatili bi da itekako imaju smisla.
Odlučno stajem u obranu životnih mudrosti
koje u našim životima nisu bez razloga.
Možda, kažem, možda ih uopće ne razumijemo,
a navode nas na greške koje uporno radimo,
cijeli život su nam vodiči, a mi ih ne želimo čuti,
ne želimo razmisliti o značenju...
Po meni, ništa nije bez razloga i ništa nije slučajno.

TKO DRUGOME JAMU KOPA, SAM U NJU UPADA,
mudrolija je koju smo svi barem jedanput čuli u svom životu.
Kakva jama i kakvo kopanje!?
Ova poslovica ili mudrolija je točno
ono o čemu često pišem-zakon privlačenja.
Možemo je i rastumačiti kroz poslovice-
KAKO SIJEŠ, TAKO ĆEŠ I ŽETI.
KAKO ZRAČIŠ, TAKO PRIVLAČIŠ.
Možemo je nazvati karma,
iako mnogi zaziru od te nepoznate riječi jer nije
iz našeg podneblja i religije.
Na karmu će mnogi nadodati da je „bitch“,
iako nesvjesni da upravo ako je ne osvijestiš, ne osvijestiš sebe,
živjet ćeš u uvjerenju da ti je život niz slučajnosti i serviranih nedaća,
a za većinu nedaća si sam kriv, iako nesvjestan...
Tko drugome jamu kopa- tko želi drugome zlo,
tko radi zločestoće, smicalice, govori ružne stvari,
izaziva negativne emocije...
dobit će to sve natrag poput bumeranga.
Možemo to usporediti sa bezazlenim sukobom mišljenja
koja često prerastaju u svađe, vrijeđanja,
fizičke sukobe gdje obično izazivač
IZVUČE DEBLJI KRAJ jer je prvi započeo.
Tako je, po zakonu privlačenju, po onome što siješ, to i žanješ,
rupu koji si iskopao drugome, u nju na kraju sam padaš.
Sve reakcije su odraz naše akcije-
TKO SE MAČA LAĆA, OD MAČA I GINE.
Isto tako, umjesto mača možemo izabrati lijepe riječi,
lijepe geste, ugodne emocije...
koje će nam se isto po zakonu privlačenja vratiti.
Umjesto kopanja jame možemo izabrati sadnju pšenice,
a ako i dođe do kamena za kojeg smo sigurni da ga nismo prvi bacili,
uvijek od pšenice možemo ispeći kruh pa
TKO TEBE KAMENOM, TI NJEGA KRUHOM
potvrditi u praksi.
(nastavlja se...)



12:17 | Komentari (13) | Print | ^ |

četvrtak, 01.02.2018.

Mudro šuti(t)

Prepričava mi Junior danas scene sa
sinoćnjeg prvog treninga nakon
novogodišnje pauze.
Mjerili su im vrijeme, rezultate: plank, trbušnjaci
zgibovi, izdržaj...
A tek mu je trinaest!
Nakon prosijavanja multi, talenata, osrednjih i anti talenata,
našli smo se na prekretnici gdje sam mu
taj sport, njegov sport usporedila sa životom:
„Neće uvijek biti savršeno,
uvijek će te neki sustav stavljati ili micati iz njega,
rangirati, ocjenjivati, osjećat ćeš se loše
Ili bolje jer će ti to nametnuti,
ali bitno je da ti znaš koliko vrijediš
Bitno je da znaš zašto igraš nogomet.?“
„Igram nogomet jer ga volim igrati, mama.“
I tu prestaju sve daljnje rasprave jer ih učimo da vole ono što rade,
da rade ono što vole i furaju svoj film
koliko god se činilo teško plivati protiv struje.

Da vam ne govorim koliko sam se mučila na informacijama,
sastancima, govorimo o osnovnoj školi,
gdje bih trebala objašnjavati da su sinovi talentirani za to i to,
a za to i to nisu.
Da nas ne hebu ocjene,
više nas dira obrazovni sustav koji je toliko zatupljujući
da mi ne preostaje ništa drugo,
nego se praviti koliko ga poštujem.
Vrlo sam ljubazna i kulturna sve više, ne ulazim u rasprave,
mudro šutim i pravim se da slušam,
djecu odgajam da poštuju tu gdje jesu i moraju biti
da bi jednog dana bili tamo gdje žele.
Uglavnom, Junior se hvali minutama, brojevima,
svojim uspjehom i rezultatima koje su jučer testirali,
usporedit će ih sa prošlom godinom da vide gdje su,
da ih opet ,eventualno, procijede kroz sito,
odrede u kojoj skupini im je mjesto.
„Znaš, Filip uopće nije radio pravilne sklekove
pa ih je napravio duplo više od nas.“
„Šta će to tebi?“ pitam, „Tebi je bitan jedino tvoj rezultat.“
„Znam. On laže sam sebe.“
Mudrice moja, a tek ti je trinaest...




13:22 | Komentari (23) | Print | ^ |

nedjelja, 28.01.2018.

Opatija-Ičići


Sve više si možemo, tj. želimo priuštiti šetnje prirodom,
bilo da je u pitanju šetnica uz plavo more ili šumski puteljak.
Standardne rute Crikvenica-Selce, Volosko-Opatija,
danas smo zamijenili šetnjom Opatija-Ičići.
Lagani tempo hoda prekidali smo zastajkivanjem i komentiranjem urbanizacije,
modernizacije te adaptacije, već postojećih ili izgradnjom
novih objekata iz temelja.
Otužno je usporediti ljetne gužve ovih krajeva uz more
sa zimskom pustoši, iako nam ovo odgovara u opuštajućim,
meditativnim šetnjama.
Nema sumnje, sve se fokusira na ljetnu sezonu
od koje se ,očito, može živjeti ostatak godine.







Lijepo je gledati u zdanja prvi red do mora,
zapuštene stare kućice ili moderne vile sa svim popratnim sadržajima.
Iako je lijepo i sjesti na koju od klupica te uživati u plavetnilu
gdje mi se pogled zaustavio na vodomaru na stijeni koji je
u trenutku zaronio i uhvatio svoj ručak.
Da sam dobre sreće, potvrđuje i djetelina sa četiri lista, doduše,
mutna, ali tu je.







Nazire se naš cilj i veliki, novo izgrađeni smještajni kompleks u Ičićima,
a i imena otisnuta u betonu ostavljaju trag stranih turista, kao i
državni i privatni prihod od ove lijepe djelatnosti.
Od svih jahti i brodica u marini, mene je pronašlo ovo ime.
Opet slučajnosti koje to nisu.







Kavica i kolač u marini Ičići, par fotkica onog trajnog, kolač i kava
to nisu te povratak u Opatiju istim putem,
samo u drugom smjeru.
Zanimljivo da nas je i simpatičan pjevač
uz gitaru na šetnici dočekao repertoarom...
"Vjetar se vezat ne može, tu samo ljubav pomaže..."







Još jedno lijepo, novo zdanje kojeg smo se na prvu prestrašili,
iako svjesni da Opatija zaslužuje sav luksuz i sjaj koji joj se vraća
pa ne rijetko prepoznajemo neko poznato lice s kontinenta
ili tv-a koje je došlo po svoj gušt ili samo biti viđen u
svom ovom blještavilu.
Pala je noć, ali ne sjaj i blještavilo
ove stare dame.
Završavamo šetnju s motivom s kojim smo krenuli,
jedina razlika je u dobu dana, noći.











20:23 | Komentari (9) | Print | ^ |

četvrtak, 18.01.2018.

Zeleno s plavim

Ovo je moja fotka dana-
djelatnik Čistoće na marendi.
Razveselio me,
kraj tuđeg smeća, on je našao
svoju čistoću.




18:06 | Komentari (18) | Print | ^ |

ponedjeljak, 15.01.2018.

Budi kao Tonka


Za početak, želim svima sve najbolje
te svako dobro koje sam propustila poželjeti do sada
u ovoj dvijetisućeiosamnaestoj.
Mi smo odmarali od školskih obaveza i treninga,
duže spavali, uživali ne radeći ništa.
Sve više radim samo umno, ali i to minimalno i ciljano,
rezultati su fantastični!
Imam puno planova i projekata i ono što ne isplaniram,
Svemir mi pošalje preko neke osobe.
Na prvu se prestrašim jer u globali se mi ljudi bojimo novoga,
bojimo se promjena jer su nas učili da igramo na „ziher“.
E pa kako sve više kužim da ništa nije ziher i da je poanta
u sigurnoj nesigurnosti tako me život sve više iskreno veseli.
Žao mi što ne mogu i ne želim pisati sve svoje osobno i privatno,
ali reći ću vam opet i opet-
život je točno ono što vjerujete, ne obratno.

Za čudo, nekad mi neki kažu da pišem previše o sebi,
a ja sam i u ovoj godini to odlučila nastaviti.
Uskoro krećem i sa javnijim djelovanjem što me iznimno veseli,
iako djelujem već preko godinu dana i okupila sam sjajnu ekipu oko sebe.
Toliko da smo bez udruge i ikakvih formalnosti
skupili jednu lijepu svotu oko Božića
te razveselili samohranog oca dvoje maloljetne djece iz našeg mjesta.
Fascinatno je koliko je sve to prošlo u tišini, miru i skromnosti
toliko da smo uspjeli zaštiti identitet djece i oca.
Njega smo doslovno iznenadili poslavši novce po susjedi,
ja ga nikada nisam vidjela,
ali sam sa više strana čula za njegov slučaj i skroman život
tako da znam da smo napravili divnu stvar i akciju u tišini
zbog koje smo svi mi imali još ljepše blagdane
jer smo ih uljepšali nepoznatom junaku,
na tren osvijetlili život i dali nadu da dobri ljudi postoje.

Baš me danas zvala Tonka susjeda da je opet netko umro u mjestu
pa kako više nema svekrve,
muž i ja smo odlučili nastaviti ovaj mjesni običaj.
Nije li fantastično da u doba sumnjivog sustava
koji kao radi za nas obične smrtnike,
a ne možeš prdnuti bez da platiš državi,
postoje još uvijek ovakvi entuzijasti!?
Naime, zadržao se običaj
gdje se skuplja novac po domaćinstvima
koja žele sudjelovati u tome dobrovoljno skromnim prilogom
pa smo tako i mi dobili novce kad je umrla svekrva
jer je ona odvajala za druge tijekom svog života.
Danas sam i ja Tonki dala trideset kuna,
sretna sam što će moj skroman prilog
u masi ostalih nekome konkretno pomoći.
Tonka je za mene, uz još par žena,
faca koja odvaja svoje slobodno vrijeme.
Uzela si je obavezu kontaktirati i obilaziti kuće kada netko umre
ne bi li se ovaj humani karakter nastavio,
a traje preko pedeset godina.
Da se baš angažiram,
mogla bih točno doznati koliko,
ali nije bitno sve dok traje.
Eto, recimo od svih običaja i tradicije koje se nekad slijepo držimo,
ovo je nešto divno i treba se održati.

Da se državu pita, ne bi to išlo na ruke,
već na račun pa bi automatski i ona imala koristi
što je poanta svih davanja koje odvajamo,
a na kraju završe za neke osobne svrhe pa mi mali ljudi često ispadnemo ovce.
Eto meni drago da ove mjesne žene prkose sustavu na ovaj način
jer svi znamo koliko je život skup,
a isto tako kad umreš bi trebalo i za pokojnika
dignuti kredit koliko je to sve oko sprovoda skupo.
Uskoro krećem i ja formalnije s papirima udruge,
iako me ti papiri nisu spriječili da djelujem i prije jer za dobro djelo,
ako imaš volje, ništa te ne može spriječiti.
Prokužila sam sustav i šablonu
pa me pogotovo ona ne može spriječiti sa svojim nebulozama
i odlukama koje zavise od raspoloženja jedne od činovnica taj dan.
Doživjeh i to, ali sam se malo napravila blesava i ispala vrlo mudra
napravivši korak ispred predvidljivog sustava.
Tako da, još moram potpisati rješenje i Udruga je tu.
Djelovat ću lokalno, ali osjetit će se globalne promjene.
Jedna od promjena je zasigurno poticanje ljudi
na ljudskost i dalje što više u tišini i miru,
bez pompe, imena i prezimena
jer dobra djela ne trebaju potpise,
sama su po sebi značajna.

Uglavnom, nemojte se bojati promjena ni novih ljudi ni situacija,
testirajte svoje praktično, životno znanje,
u teoriji smo svi jaki.
Ima još novosti, prijavih se na radionicu glume
pa ćete od idućeg mjeseca čitati i o tome.
Silno se veselim, to je nešto što već dugo želim!
Aktualne masovne teme neću komentirati i dalje se držim sebe i svog puta,
sve mi je, samo ne dosadno u životu, da bih se bavila drugima,
bavim se i dalje sobom.
Bolesnima želim da ozdrave, nesvjesnima da se osvijeste,
onima koji zamjeraju da oproste,
koje nitko ne voli da zavole i tako....
Blogajmo dalje u miru i veselju i isto tako živimo,
to vam ja želim ove godine i cijeli život!



(foto:facebook)


18:21 | Komentari (13) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se