srijeda, 22.11.2017.

Žuta fasada

Prije više od dva tjedna ugledala sam na novoj žutoj fasadi
grafit koji me oduševio.
Oduševiti- bez sumnje, glagol i emocija,
osobni dojam grafita koji se podudara s mojom sviješću, životom.
Isto tako, netko drugi ga ne bi ni primijetio
ili ga ne bi oduševio kao što je mene.
I to je u redu.
Kako ponekad vozim uz tu kuću
znam da je fasada svježa i svjesna sam da
stanare taj grafit nije oduševio koliko mene.
Naravno, ne bih ni sama voljela grafit na svojoj fasadi
koliko god mi bio po guštu.
...Par dana kasnije, blijeda mrlja kao podsjetnik da se
"nešto dešavalo" i potvrda da se misli
nisu trebale vidjeti te su uklonjene.
Moram biti iskrena, osjetila sam žaljenje što grafit
nisam stigla fotkati, iako sam još par puta prošla
tamo, ali nikako nisam imala priliku parkirati u blizini
uz glavnu prometnicu gdje je kuća sa žutom fasadom.

Danas iznenađenje! Na istom mjestu nove misli,
grafit na engleskom.
Nisam oduševljena, čini se da netko ne razumije
da je još manja fora raditi istu grešku dva puta
pa se pravi Englez.
I gle čuda, taman kada sam otpustila misli o mislima i fasadi,
isti grafit mi se našao na putu, na drugom zidu,
manje uočljivom, ali za mene važnom.
Tako je jedan grafit, nekome bitan, drugome iritantan,
trećega oduševio i inspirirao za poruku koju nosi.




(ZP)


10:51 | Komentari (6) | Print | ^ |

utorak, 07.11.2017.

Obuci jesen

Obuci jesen,
Tu slatku čaroliju
Mirisnih jabuka,
Šarenog lišća,
Otvorenog neba.

Obuci jesen
Svojim čulima
Kroz prozor
Kišnih kapi,
Veselog tepiha.

Obuci jesen,
Preobrazi se,
Skini sloj ljeta
Uživaj grijanja
Ogoljele duše









17:27 | Komentari (14) | Print | ^ |

ponedjeljak, 30.10.2017.

Bogatstvo (drugi dio)


Obožavam život sa svom inspiracijom koju mi nosi.
Trenutno je nešto rjeđe pretačem u pisanje
no svakodnevno crpim inspiraciju za konkretnije stvari u suživotu i radu s ljudima.
Taj rad, između onog poslovnog koji donosi materijalnu korist
krenuo je i putem duhovnog prenošenja,
također kroz moje tijelo i razne oblike na koje me navodi duša iz čiste ljubavi.
U fazi sam osvještavanja i spajanja duhovnog s materijalnim
jer je u ovom materijalnom svijetu to neodvojivo.
Duše smo u fizičkom tijelu i sve svoje potrebe materijaliziramo
pa je tako ovdje i novac samo kruta materija, energija razmjene.

Ne bi stali u jedan post svi programi koje sam
osvijestila u vezi novca i svi strahovi,
negativni zapisi.
Masovna su to uvjerenja većine ljudi.
Nisam sigurna koliko ljudi bi razumjelo sve što želim napisati
jer da bi uopće mogao vidjeti novo uvjerenje, prvo trebaš maknuti staro.
Dok god misliš da ti to staro uvjerenje služi, zatvoren si za nove spoznaje.
Je li moguće i je li normalno da se svjesno želimo bojati novca,
da svjesno želimo raditi po cijele dane da bi plaćali račune,
robovali poslovima koje čak i ne volimo?
Je li normalno da smo uvijek u minusu na računu,
da se gombamo iz mjeseca u mjesec kako preživjeti?
Normalno je da na kraju mjeseca ostanemo bez kinte
te čekamo plaću kao ozeblo sunce?
Normalno je da nam se ne plaćaju računi
jer ne vidimo smisao između davanja i primanja?
Bojimo se svojih želja koje izlaze iz okvira „prosječnog“?
Sramimo se što razmišljamo o nedostižnom putovanju, boljoj hrani, piću?
Normalno je da se kvaliteta više plaća?
Normalno je što uplaćujemo loto,
a istovremeno ne vjerujemo da smo mi te sreće,
bojimo se da ćemo novce potrošiti prije nego ih dobijemo......?
Loših uvjerenja je i previše!
Ako ste se igdje prepoznali, dobra vijest je da živimo život
onako kako vjerujemo i da mijenjanjem uvjerenja mijenjamo svoj život.
Ne obratno!

„Bogatstvo“je moja ispisana priča na blogu ( 22.01.2015. )
te u zajedničkoj blogerskoj knjizi, inspirirana stvarnom situacijom,
inspirativnom ženom koja u oskudijevanju materijalnog
nesebično dijeli svoje duhovno bogatstvo.
Uz taj talent, život ju je pomilovao predivnim sinom
koji reda uspjehe u školi i uz sve egzistencijalne borbe
izrasta u pravog genijalca.
Uvjerena sam da će dijete tijekom života spojiti to materijalno i duhovno
te uživati u životu punim plućima
trošivši svoje stečeno materijalno
jer je sada kada „nema“ ,zahvalan na svemu što ima.
Predivna životna priča i predivan životni uzor
kako se jača duh kada materijalno oslabi.

Moja inspiracija je dobila poveći iznos na lotu!
Toliko sam sretna zbog nje budući će si olakšati život,
a i potvrdila je zakon da što daješ to ti se vraća.
To nesebično dijeljenje postalo je primanje i život ju je opet i opet nagradio jer
„ ...To Mirjanino otvoreno srce. Nimalo zatrovano surovošću života....“
napisala sam te godine i dalje tako mislim, osjećam.
Želim joj da potroši novce na najbolji mogući način,
da uživa, da ih se ne boji i da živi u toj predivnoj energiji i dalje.
Neodvojivo je duhovno od materijalnog
na što mi je život ukazivao još u ranoj mladosti,
danas još više to potvrđuje.

Sa osamnaest godina sam se odvažila na veliki korak,
odlazak od obiteljskog doma i pronalaska posla u drugoj državi.
U samo šest mjeseci tog velikog iskustva
načela sam upoznavanje sa samom sobom,
svim strahovima i sumnjama u sebe,
svega onoga kada se odmakneš od roditelja te uvidiš da je tvoje.
Nesigurnost, manjak samopouzdanja, nedostatak hrabrosti, odvažnosti,
vezivanje za bliske ljude, pretjerana skromnost, stavljanje drugih ispred sebe....
hrpa boli iznutra u raskoraku svoje istine i naučenih programa.
Naravno, tada nisam znala da je to to,
ali sam se van obiteljskog doma prestrašila samostalnosti,
odgovornosti i postavljanja sebe za sebe- do sada su to radili roditelji.
Kako ništa nije slučajno, tako mi je i ovo iskustvo donijelo više koristi od novaca
koje sam zaradila jer sam otišla s uvjerenjem kako ću preokrenuti svoj život
te novcem zamijeniti ono što mi nedostaje iznutra.
Ništa se od toga nije dogodilo, dapače,
još više razočaranja i strahova se podiglo
jedno slobodno popodne u rođenom gradu.
Jedan dan koji sam iskoristila za kavicu u svom društvu. T
Tada sam shvatila da imam pun novčanik novaca,
a trenutno nikoga slobodnog za kavu,
osim same sebe.
Misli i osjećaji koji su se rojili glavom, zbunjenost,
samo je još više hranila paniku i nesigurnost.
Je li moguće da sada kada imam za platiti kavu,
kada ne moram žicati nikoga,
ja se bojim sama sjesti u kafić?
Bojim se čuti svoje misli, strahove, bojim se izvanjske tišine
koja će dati prednost unutarnjoj buci.
Problem mojih strahova i nesigurnosti nije u novcu, u praznom novčaniku,
kako sam do sada mislila, već je problem u meni,
samo u meni, u punoj glavi nepodržavajućih misli koje kroje teške emocije.
Ta scena i spoznaja su me prenerazile jer tako mlada i neiskusna
došla sam do puta na kojem opet nisam znala gdje sam.
Srećom duša me navodila dalje kroz život gdje sam svašta prošla i iskusila,
od gladi, neimaštine, bolesti, tuge...
svih crnih emocija koje su tu da prepoznamo i njihovu svjetlu suprotnost.
Došla sam do svjetla, samo zato jer sam bila uvjerena
da je zakopano duboko u meni.
Uvjerenja su sve, ali dok ih ne osvijestimo,
u zabludi smo kako nas život ne voli.
Zapravo, to uvjerenje potvrđujemo jer ne volimo sami sebe
pa se samo vraća energija koju dajemo.
Ovoj priči nisam dala poseban naslov,
već drugi dio jer sam uvjerena da slijedi i treći. wink




10:53 | Komentari (16) | Print | ^ |

utorak, 10.10.2017.

Lokve

Zagazili smo u jesen i kišne lokve
te je logično da je ova nedjelja posvećena Lokvama,
jednom od goranskih mjesta.
Stigli smo za pola sata vožnje uživajući
u pogledu i šarenilu jeseni kroz
bogato okićene krošnje goranskih stabala.











Ovo je još jedna od prijateljica koja je život u gradu odlučila zamijeniti
životom blizu šume.
Ne čudim se, ljudi se bude i vraćaju prirodi odbacujući što više mogu
sve neprirodno, nametnuto.
Pješačimo kroz mjesto do Lokvarskog jezera uživajući u prirodi
i zanimljivim znakovima na putu, između ostalog i zanimljivom nazivu ulice-Homer.
Nešto se s fotkicom "dogodilo", ali nije ni čudo, Homer je to. sretan













Posjetili smo "glavnu gradsku plažu", obišli parkirani splav i uživali u pogledu na obalu
koju valja i oblikuje umjetno jezero, a iako umjetno, sljubljeno sa ovdašnjim vjetrom i padalinama
stvara zaista čudesne slike.















Uživajući u šumskim kreacijama i prolazima koje tvore visoka debla
osjećala sam se kao počašćeni gost ove bajke, tim više što me dozvalo
jedno od stabala da ga prigrlim,
a na rastanku ugledam i njegovu "žensku stranu"
koja je potvrdila ženu na obali i moje prihvaćanje iste.





Napunjene životnom energijom, učvršćenih korijena
sa osmijesima na licu i potvrdom ljubavi ovog predivnog dana,
u ženskoj energiji, poljubac od četiri šumske vile.
Inspiracije za dalje ne nedostaje.
Kreketanje i krakove prepuštam vama u nekoj od posjeta
predivnim Lokvama,
od mene samo suvenir za kraj.





































09:56 | Komentari (16) | Print | ^ |

utorak, 03.10.2017.

Bojimo se sreće


Ne znam sjećate li se posta napisanog
prije dvije godine o mojoj prijateljici koja je napustila
muža i dvojicu odraslih sinova te odselila u Švedsku,
započela iz početka?
Naravno da se ne sjećate,
ali emocija koja ste sada osjetili vas može malo prisjetiti.
Neki su je osuđivali kao lošu majku, neki joj se divili kao hrabru ženu...
Uglavnom, ja sam joj se divila jer znam koliko je teško
kao majci i ženi izboriti se za sebe.
Pogotovo kad se pogubiš u svim tim uvjerenjima i ulogama
koje nam nameću kao ženi, toliko da
stalno naglašavamo kako smo super majke i super žene,
kako se žrtvujemo za obitelj.
Nije li to grozno?
Da je ljubav žrtva?

No do ove spoznaje i prihvaćanja istine da smo u životu pogubili sebe
udovoljavajući drugima, dolazi se iskrenim traženjem odgovora
unutar sebe.
Neki ne dođu nikada.
Cijeli život žive pod normalno da je normalno udovoljavati drugima,
a sam ne biti sretan i ispunjen.
To nije ljubav-razočarat ću vas.
Djelovanje u ljubavi stvara osjećaj ugode, puni nas i sve oko nas.
Nema tu osjećaja niti mjesta dugovanju,
očekivanju, ljubav je sama po sebi dovoljna.
To je energija koja nas hrani zadovljstvom, mirom, slobodom, ugodom.
Sama je sebi dovoljna ako je čista.
I tu prestaju sva preispitivanja, osjećaji dugovanja, time i razočaranja.
Dug je put do nje, bolan, trnovit, ali moguć.
Očekivanja....koja imamo od drugih
znak su da ne dajemo i ne osjećamo bezuvjetno.
I to je tema puno dublja, ali korisna.
Počet ću od sebe i toga koliko sam smeća
osvijestila i uvjerenja u kojima sam naučila očekivati.
Od jednostavnih stvari na djeci,
iste one koje su meni nesvjesno radili: „Ako ti, onda ću ja....“
I to postane normalno u životu da sve očekujemo prvo da naprave,
daju, osjete drugi u odnosu na nas, tada ćemo im uzvratiti.
To vam je i kao komentiranje na blogu- Ako ti komentiraš meni, ja ću tebi.
Čisti ego!
To znači da prepuštamo drugima da odlučuju za nas, naše izbore.
Kako se oni osjećaju prema nama,
tako ćemo se mi prema njima. Gdje je tu sloboda? Gdje istina?
Često nesvjesni da smo povrijeđeni određujemo takva pravila
i ,kao, ograđujemo se od emocija od kojih se ne možemo ograditi,
možemo ih samo potisnuti,
a pojave se već kod prve glavobolje, da ne govorim od težim bolestima.
Sve su to potisnute emocije koje si nismo dali proživjeti
pa su se materijalizirale u našoj velikoj materiji-tijelu.
Po svom tijelu ćete znati kako se nosite sa emocijama.

Nekako spontano, a uz pomoć puno svjesnog analiziranja svoje psihe
došla sam do sebe, svoje istine.
Drago mi je neizmjerno jer sam veliki emotivac od uvijek,
a s vremenom sam se počela gušiti u svojoj istini od boli i razočaranja.
Pa ako ne pokažem emocije i svoju mekoću, nitko me neće više povrijediti.
I to je nesvjesna glupost jer svoju prirodu i istinskog sebe gušiš i sputavaš.
Ja sam emotivac.
Ne bojim se više svoje mekane strane jer mi je upravo ona dala snagu.
Prihvativši sebe sve više prihvaćam druge.
Ali i motiviram da žive svoju istinu, da se ne boje sreće,
svih paleta emocija, doživljaja i ljudi koji dolaze i odlaze.
Tu su da bi plakali i smijali se, osjetili život i zahvalnost
što smo baš ovakvi sada i ovdje,
usporedili s prošlošću iz koje smo naučili,
kreirajući u sadašnjosti još ljepšu budućnost.
Zagrlit ću vas i prihvatiti, ali prvo moram prihvatiti sebe,
svoje emocije i ljubav.
Nisam odgovorna za osjećaje koji drugi osjećaju,
ono čega se boje-sebe u svojoj mekoći čovjeka.
svoje duše i tijela.
Već danas možete poraditi na tome i dati priliku i svome tijelu da ozdravi.
Grlim vas.

P.S. Moja prijateljica je došla na odmor nakon dvije godine.
Sreća i zahvalnost koju osjećamo zbog zajedničkog uspjeha i osmijeh koji krasi naše lice i dušu,
zagrljaj mira i iskrenog prijateljstva, nije mjerljiv ničime.
Još jedna izliječena duša, još jedno zdravo tijelo.
I staro uvjerenje koje smo osvijestile, prihvatile i otpustile....
Kad u životu dođe period mira, ravnoteže, sreće i ispunjenosti-
svega ono što si svjesno kreirao iznutra te se manifestiralo na van,
pojavi se taj naučeni osjećaj straha da sreća kratko traje i da je nismo zaslužili.
Ovaj put smo to svjesno osvijestile.
Ništa nije trajno, ali dajmo si priliku uživati dok traje.















10:13 | Komentari (18) | Print | ^ |

četvrtak, 21.09.2017.

Međunarodni dan mira



Danas, 21.09. obilježava se Međunarodni dan mira.
Ne samo danas, već svaki dan treba biti zahvalan na miru.
Lakše je pronaći mir u sebi i time pobijediti sve nemire izvana.
Puno je rada na tome i puno nemira između -
biti u pravu do biti u miru.
Moj doprinos miru je sviranje gonga
te čišćenje unutarnjih nepodržavajućih zapisa
koji nam ne koriste i stvaraju nemir.
Zahvalna na svakom pojedincu koji kreira svoj mir kreirajući, moj, tvoj...
I večeras u dvadeset sati u toplom ambijentu
korisnici će uživati u zajedničkoj gong kupki.
Radite na svom miru, kreirajte mir u svijetu.
Gonganjem do tišine!



13:03 | Komentari (25) | Print | ^ |

petak, 08.09.2017.

Il regalo


Imate li vi svoj regal?
U njemu kristalne čaše, porculanske tanjure?
Posuđe koje je nadživilo i po tri generacije u obitelji,
a nije nikada upotrebljeno?
Ili je, za dva tri blagdana u godini?
Imate li traume iz djetinjstva kada ste,
slučajno okrnjili ručno oslikan tanjur iz Češke
Ili vam je na pod skliznula šalica s tanjurićem za kavu,
ona jedna koja i dan danas nedostaje u setu, ona dvanaesta?
Jeste li vi jedan od onih koji čuva
zapakirane pločice koje nikada nisu ukrasile niti jedan zid?
Vrijeme i moda su ih pojeli, nisu za ništa, osim za baciti.
Zadržavaju li pune kutije uspomena
mjesto u vašem srcu mjesto za nove uspomene?
Gdje se živi sadašnji trenutak, ali nema mjesta zbog prošlosti?
Imate li osjećaj da je vrijeme stalo ili ga trošite uzalud?
Čini vam se da život nema smisao?
I kako dalje?
Otvorite regal, obrišite prašinu,
donirajte posuđe ako ga ne koristite.
Ispraznite kutije, olakšajte si prošlost.
Prodišite. Osvijestite. Tu ste i sada.
Zbog onoga što ste prošli, zbog onih kojih više nema.
Vi ste živući primjerak. I živi ste još.
Tako se i ponašajte.
Ne dozvolite da vas prekrije patina prošlosti.
Putujte svojom dušom,
Otpuhnite zrnca prašine vjetrom promjena.
Nahranite dušu. I tijelo će vam reći hvala.
Putovanje kreće iz duše, destinacija je umu nepoznata,
to je formula slobode.
Ne trebamo sve znati, bitno je osjećati.

***s namjerom regal umjesto vitrine.
Il regalo-poklon, dar na talijanskom.
Život je dar.
Svi smo darovani darovi, riješimo se celofana i živimo svoju svrhu.
Ostavljeni na polici ne služimo nikome, najmanje sebi.


10:57 | Komentari (29) | Print | ^ |

utorak, 05.09.2017.

Što je bilo jučer?....Prošlost!


Jučer je bio vrlo zanimljiv dan.
Ujutro sam vozila sina na natjecanje i do početka
kratila vrijeme u obližnjem kafiću.
Sretnem poznanika, sjednemo za isti stol i počinjemo razgovor...
Dok ovo pišem mislima se vraćam u jučer-
dan kada sam vodila razgovor s njim pa i eto osvještavam spoznaje
za kojima nisam išla dok smo razgovarali.
Život sam si itekako olakšala čisteći razna uvjerenja,
od obiteljskih, društvenih i inih pa sam došla do toga
da u ljudima vidim samo ljudsko.
Ne marim za epitete, entitete, društveni sloj, opredjeljenje, religiju...
nisam konkretno to čistila od uvjerenja,
ali nestala su čišćenjem nekih drugih,
iako su me roditelji uvijek učili da tražim čovjeka u čovjeku, ništa više.

Tako sam ostala malo začuđena i osmjehnula se životu
kakve komedije mi priređuje serviravši mi
kroz ovog sugovornika datume nekih država,
strane lijevo-desno koje nemaju veze sa stranama ceste
te slične teme za koje nemam nikakvih interesa.
Nakon što me indirektno pitao jesam li „njegova“,
rekla sam da mi te teme ne predstavljaju ništa u životu.
Nastavili smo razgovor i teme koje su me se ovaj put ticale
jer se radilo o klubu gdje trenira mlađi sin
pa sam konačno uz pomoć njega riješila enigmu u glavi.
Naravno, opet je pitanje lijevih i desnih,
a među tim odgovorima tumbaju se sportske sudbine naše djece.
Ovo mi je zaista žalosno!
Postoji li dio naših života gdje možemo izbjeći podobne i pogubne?
Gdje možeš ići ravno bez opredjeljenja?
Postoji u mom svijetu!

Vidno isfrustriran stanjem u klubu i gradskom vlasti (čitaj; općinskoj),
odlučio je da dijete neće dalje trenirati omiljeni sport
dok sam ja promislila i pitala svoje dijete što želi.
Kad se izjasnio i odlučio nastaviti trenirati sa istom voljom,
ako ne i većom, odlučila sam da dijete neću i ne želim ničime opterećivati,
već poticati tu divnu volju i upornost.
„Ako želiš, možemo u neki drugi klub ako nisi ovdje zadovoljan.
Želiš li drugi sport, sve što želiš, mama će ti u tome pomoći.“
„Mama, želim ostati ovdje, bitno mi je da igram utakmice,
ne da sjedim na klupi.
Koja god skupina i ekipa bio, samo da igram utakmice.“
Kad je to izjavilo, čisto i neopterećeno dijete lijevima i desnima,
moje srce se još više pročistilo i sve druge zakulisne igre sporta
koji donosi profit „velikima“, sam zanemarila.
Bitna mi je sreća mog djeteta, odj....e sa svojim forama!
Pravit ću se da vam vjerujem kako ulažete u našu djecu.
Ništa novo!

Stariji sin podbacio u svom današnjem rekordu.
Pohvalim ga na trudu i objasnim da je pobjednik jer nije odustao.
Lagano zasićenje nakon devet godina treniranja,
velikih uspjeha i visokih rezultata, velikih očekivanja pa razočarenja...
sve to dovelo je ovo mlado biće u preispitivanje.
„Ej, to ti je kao život- usponi, padovi.
Padneš pa se opet digneš, znaš da možeš.
Nema odustajanja, nitko se neće boriti za tebe kao ti sam.
Vidi tatu i mene- koliko životnih padova,
a sad smo normalni i sretni ljudi. Jer nismo odustajali!“
Sluša me i šuti inače buntovan pubertetlija.
Znam, čuo je, osjećam, razumio je.
Uhhhh, koliko mi je nedostajala ovakva podrška u njegovim godinama.
Nažalost, baš u ovim njegovim godinama,
u mojoj petnaestoj, mama je ostala nepokretno ležati u krevetu.
Život mi se raspao.
Nesvjesno sam njenu bolest krivila za sve daljnje nedaće.
Bem mu, svaka obitelj koja ima bolest u kući trebala bi imati obiteljskog psihologa,
nekoga tko će jačati duh kako jača bolest.
A evo, mene sad stišću te aveti prošlosti koje čistim li ga čistim,
ali svjesno živim sadašnjost i dajem svojoj djeci što je meni nedostajalo.
Tome mi je poslužila prošlost.
Ne da do kraja života kukam i pričam o njoj. Prošla je.
Prošlost je prošla, idemo dalje, živimo sadašnjost najbolje što znamo.

Poslijepodne sam na Platku svirala gong Njemcima.
Skupina Njemaca pod vodstvom naše ženice koja se rodila, živi i radi u Njemačkoj,
sudjeluje u znanstvenom istraživanju i boravi u prirodi,
u radionicama i kontaktu s ljudima koji imaju veze s prirodom.
Tako sam joj se i ja našla na putu, zasvirala gong na otvorenom nebu
na ugodnih trinaest stupnjeva.
Srećom, nebo nas je poštedjelo tih sat vremena,
simpatični ljudi su se ušuškali u vreće za spavanje,
fotograf je radio foto šuting mene i njih, izdat će se i knjiga sa svom dokumentacijom.
Završismo, opustili se i pod tim crnim nebom pohitali mi pomoći
raspremiti stvari, nositi vreće, dekice...
Fotograf je čak počeo rastavljati stalak i spremati gong u torbu.
Oduševilo me to!
Na svom sve siromašnijem enleskom i njemačkom sam s ljudima razmijenila par rečenica,
a njihova srdačnost i pristupačnost me oborila s nogu.
Zajedno smo ručali te se voditeljica projekta požalila
na iskustvu s ljudima s kojima je htjela biti ili je u poslovnom odnosu u ovoj avanturi.
Nažalost, nije prva koja se žali na naš mentalitet- „Daj lovu, a bolje da te nema.“
To me jako rastužuje jer uz sve prirodne ljepote,
nama zakazuje ljudski faktor, naše vječne uloge žrtve, mučenika, nevjernih Toma...
toliko da ti novci, kaucije, dogovori....
nemaju veze s nikakvim ozbiljnim poslom, već čistim strahom.
Bojimo se, toliko smo već nasamareni od naših političara,
vlasti, zakona, davanja...
da pušemo na hladno ,ohladili smo i svoja srca.
Ma zanima me samo, da li je bolje na sjeveru, jugu, lijevo, desno?
Da li su ljubazniji oni koji mole petkom, subotom ili nedjeljom?
Svi imamo iste zapovjedi s vrha i svi jedemo ista g...a,
počevši već od naše djece.
Rastužuje me to, masovna su to nesvjesna uvjerenja
ispaćenih ljudi koji prošlost vrte u sadašnjosti.
Umjesto da idu naprijed,
stalno skreću sa svog života i traže izgovore u prošlim vremenima.
Jesu bila bolja, čišća, ljevija, desnija?
Ma sve je to isto s...e, samo drugo pakiranje.
Koliko si dozvoliš da te aveti prošlosti obuzmu, toliko si slobodniji u sada.
„Ne brini“, kaže mi, „Koliko su ti neljubazni slika Hrvatske,
toliko je i tvoj iskreni osmijeh“ utješi me i podsjeti da sam na dobrom putu,
na onom koji gleda naprijed.
Na onom koji služi i mojoj djeci.
Jer uz svakakve sugovornike i supatnike u životu,
kad zadržiš svoju dobru volju i njih ćeš na tren zadržati ovdje.
Bar dok su u tvom društvu.
To je moja politika.








13:49 | Komentari (2) | Print | ^ |

subota, 26.08.2017.

Zagorje u Rijeci







Spustismo se na naše Korzo u namjeri podržavanja mirnog prosvjeda gdje nas je ugodno iznenadila vesela zagorska atmosfera
kroz narodnu nošnju, pjesmu, ples...











I ove godine lijepa izložbeno prodajno kulturna manifestacija "Zagorje-Bajka na dlanu" puna mirisa, boja i okusa našeg zelenog brdovitog
kraja punog hrane, mlijeka, mesa, bučinog ulja, rakije, vina...sve što je vrijedan Zagorac odlučio preraditi od prirode.









Dašak prošlosti iz nekog davnog režima gdje su doslovno padale glave na giljotini, preci nas, današnjih ljudi koji smo
evoluirali, ispravili leđa, izašli iz svojih pećina, ali se i dalje sagibamo pred sustavom i strahujemo za svoj dom.













12:32 | Komentari (7) | Print | ^ |

četvrtak, 24.08.2017.

SAMO...


Nestrpljivi smo, brzo odustajemo.
Siđemo s puta pod izgovorom da nas nije
pratila Sreća, bodrio Bog, podržavao Svemir..
Ali i to je put, sići s puta na kojem si vidio neostvareni cilj.
Što je nedostajalo da ga ostvariš?
Vjera.
Vjera u sebe.
Tamo gdje stanuje Sreća, Bog ili Svemir.
Jer sve oko nas nalazi se u nama.
SAMO treba vjerovati.
To SAMO određuje put i cilj.
I to skretanje s puta pruža priliku ojačati vjeru.
Kad to izvana zapne, vrijeme je da zapneš iznutra,
Ne da odustaneš.
Opet će te na drugom putu dočekati isti onaj koji vjeruje ili ne vjeruje.
Isti ti...ako si nisi dao priliku naučiti kad te život izazvao.



11:05 | Komentari (12) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se