nedjelja, 27.05.2018.

Iza pozornice (backstage tour)

Kao da se život poigrava sa mnom
no spremno sam i sa velikim oduševljenjem prihvatila poziv
uz kartu u našem riječkom HNK Ivana pl. Zajca.
Draga prijateljica i njena desetogošnja kćerka
odlučile su njihovu glavu obitelji koji je spriječen zbog posla,
zamijeniti mojim društvom.

Rossini& Bigonzetti: ROSSINI CARDS
je baletni hit šesnaest plesača riječkog Baleta.
Uz opis ovog "vrhunskog plesa i akrobatike u sedam razglednica
sa šesnaest plesača i pijanistom Filipom Fakom koji
intimne dijelove izvodi uživo uz klavirsku pratnju",
stoji naputak:
"Pozivamo zainteresirane gledatelje koji kupe ulaznicu da sat vremena prije
predstave zavire iza pozornice i osjete atmosferu priprema plesača i
cijelog tima koji sudjeluje u predstavi..."
Svoje dojmove prenosim fotografijama:









Uski hodnici impozantnog zdanja otkrivaju nam mnoštvo
manjih prostorija u kojima se kriju prava bogatstva,
iz kojih nastaju velike predstave,
igraju se velika svjetska djela
uz pomoć ovdašnjih rekvizita, kostima, zaposlenika.







Nisam mogla odoljeti ljepoti povijesti, šarenilu,
životu koju je stvorio umjetnost
pa sam okom i dodirom na tren prislanjala kostime
na sebe..
Ta i ja sam glumica!







Dojmova je previše za jedan post i sat vremena.
Zaigrala sam se kao mala dijete, fotografirala, mijenjala šešire,
prislanjala obleku...
dok nismo postale svjesne
da je grupa otišla dalje u razgledavanje bez nas.
Stigli smo ih iza pozornice gdje sam osjetila
uzbudljivu ljepotu pred nastup.





Vrijeme zagrijavanja je prošlo,
dolazi vrijeme nastupa.
Pozornica se "čisti", a mi je prelazimo ubrzanim hodom
ne bi li izašli iz svojih uloga i prepustili je glavnim
glumcima, ipak smo mi gledatelji.







Na hodniku usklik jedne od nas: "Vi ste moj omiljeni baletan!,
a ja se u svojoj spontanosti ne suzdržavam pitati da mi pozira
na što vrlo spremno pristaje, pruža ruku uz predstavljanje:
"Andrei Koteles".
Naravno da sam i ja izgovorila svoje ime i prezime,
možda će on za mene tek čuti.
"Gledat ćete me u predstavi", nadoveže se,
a ja mu od srca zaželim sreću.




20:07 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 22.05.2018.

Vrijednosti

Ima li šta ljepše od iskrenog osmijeha?
Često ga srećem i svjesno zahvaljujem.

Stvari koje nemaju cijenu najviše vrijede.
d



12:04 | Komentari (14) | Print | ^ |

utorak, 08.05.2018.

FRAN-NE!

„Frane, ne hitaj kamiki.
Nemoj da ti pade na nogu.
Ča delaš? Frane!!
Ne va more,ne blizu! Kamo reš?
Ala, hodi simo, ča si tako nevajat!“
Dok se nona meditativno proteže na proljetnom suncu,
vidno napet nono ne prestaje ukazivati malom unuku.
Nema sumnje, i nono bi odmarao, ali eto,
dvogodišnje djetešce dano na čuvanje treba držati pod kontrolom.
Nono je svoj zadatak vrlo ozbiljno shvatio.
Od igrački Fran posjeduje male plastične grabljice,
a kako to obično biva i kako znatiželjno nesputano djetešce
nađe ono što mu treba da bi igra bila potpuna,
tako je odbačena plastična čaša na plaži poslužila umjesto kantice.
Fran je u sekundi nonove nepažnje proširio svoju igru
te nagrabljene kamenčiće počeo slagati u malu plastičnu čašicu, priručnu igračku.
Vidjevši to, nonov uznemirujući glas ponovno nadjača graktanje galebova:
"Frane, ča si ponemel!? Fuj to!
Kade si to smete našal!“,
Da bi mu bolje dočarao, pecnuo ga je rukom po malim prstićima
momentalno izbivši plastičnu čašu iz ručica.
Fran još ne priča, ali njegova bolna gesta na licu,
trljanje malim prstićima jedan o drugog
odaju prestrašeno dijete koje je izazvalo nonovu ljutnju te je ovako burno reagirao.
U sekundi mali Fran uzima dva kamena,
svako u jednu ručicu te baci pored nonine glave
koja i dalje leži upijajući proljetne zrake sunca.
„,Ma kamo ti kamiki hitaš!!!?
Nonu ćeš va glavu udrit! Si ti normalan!?“
ponovno skoči nesvjestan nono još nesvjesniji
da je djetetova akcija rezultat njegove živčane reakcije.
U trenutku se i nona premješta iz ležećeg u sjedeći položaj
te unuku objašnjava uzrok i posljedicu bacanja kamenja
na što mali Fran odšeta par koraka kao da ga se to ne tiče,
ponovno uzima grabljice i ulazi u svoj dječji svijet.
Divno je promatrati malu djecu tako zaigrane,
divno je biti svjestan da ih spontana igra hrani gotovo isto kao sva kruta hrana.
Spontana dječja igra u odnosu na naša odrasla kruta pravila.
Par minuta bezbrižne lijepe igre prekida nona
koja je baš u ovom trenutku odlučila svojim mobitelom
ovjekovječiti ovaj trenutak .
„Frane, vidi nona te slika. Frane, ala ćemo mami poslat.
Frane, daj malo glavicu podigni"...
na što Fran ne reagira i ne izlazi iz svog svijeta
pa se i nono osjeća pozvan reagirati
na način na koji najbolje zna.
“Ala Frane, ča ne čuješ da te nona poziva. Digni glavu!“
Onaj tko gleda dijete vidi da Franu fotkanje ne predstavlja ništa,
osim prekidanja igre i njegovog trenutka.
Vjerujem da bi Fran volio više puta čuti DA, bar kada se radi
o njegovom životu koji je u ovoj dobi, ništa do igre.
Mi odrasli to često zaboravljamo.






Oznake: čakavština


17:41 | Komentari (15) | Print | ^ |

četvrtak, 26.04.2018.

Mala princeza

Potpuno mi je jasan jaki unutarnji poriv za sudjelovanjem
na Radionicama glume za odrasle
Osim što se prepuštam svojoj dječjoj duši,
uživam biti razigrana,nesputana
van „odrasle odgovorne uloge“.
Već u prvim satovima mi je kliknulo
kako me malo istraumatizirano dijete iz prošlosti,
zapravo dozvalo da dođem,
podignem, osvijestim i otpustim traumu iz svoje sedme godine.
Voditeljica nam je nasumično podijelila citate iz
„Malog princa“ ispisane na bijelim papirićima.
U trenutku uzimanja papirića u ruku
misli su se automatski vratile u tu osamdeset i drugu,
na pozornicu osnovne škole...
Priredba je posvećena predstavnicima tadašnje gradske banke
koji su imali običaj nas prvašiće nagraditi
štednom knjižicom i kasicom u obliku zemaljske kugle.
Djetetu od sedam godina to je bio doživljaj!
Bio bi mi i danas.

Stojim na pozornici sa svoje dvije prijateljice iz razreda,
moj je red započeti dio zahvale predstavnicima banke.
Gledalište je puno odraslih ljudi u prvim redovima
te učenika naše škole iz viših razreda
koji su došli upriličiti ovaj svečani događaj.
Dok u znojnim dlanovima ruku sakrivenih iza leđa stišćem papirić
na kome su ispisane riječi sa naputkom „Pročitajte ako zaboravite tekst“,
nisam ni pomišljala kako bi me ovih par životnih trenutaka
moglo odrediti.
Nisam puno razmišljala, kako to djeca inače ni ne rade,
samo se prepuste osjećajima i uživaju...
Ali nešto je toga dana, na toj školskoj svečanosti,
na pozornici školske dvorane pred mnogobrojnom publikom,
krenulo po zlu.
Svojih pet minuta prepustila sam strahu, mislima,
odvratila od osjećaja sreće i ponosa male princeze u centru zbivanja.
Prestrašeno dijete odlučilo je odgurnuti razigrano te
obilježiti budućnost, godine i razne nesigurne situacije javnog nastupa.

Započela sam recitaciju od par kratkih rečenica
te zablokirala na prve dvije riječi.
Sekunde su se činile kao godine,
simpatična publika aždaje koje će me progutati.
Osjećaj ponosa i igre vesele princezice
zamijenili su osjećaji jadnosti, srama i nesigurnosti.
Dok sam tako bespomoćno zurila u publiku
tražeći pomoć poput svakog nesigurnog djeteta,
nisam se ni sjetila papirića kojeg gužvam u malim rukicama iza leđa.
Moje vijeme je isteklo kada sam „potjerana“
iz centra pažnje gromoglasnim pljeskom podrške.
Sram i sram, pljesak sam osjetila na svojim rumenim obrazima
kao poslije dlana starijeg brata na licu.

Djevojčica iza mene nastavila je recitaciju,
također zablokirala, ali se spremno dočekala u trenutku
podsjetivši se papirića koji je spasio situaciju.
Da stvar bude bolja,
Ana je bila predsjednica razreda, učiteljičina mezimica,
malo omražena među nama djecom.
Isticala se sa svojim politički angažiranim roditeljima
zbog kojih je imala malo posebniji tretman u školi.
Ana je taj dan dokazala da je prilično samostalna i samouvjerena,
a meni je još više išla na živce jer se snašla tamo gdje ja nisam
te sam bila uvjerena da bi mi bilo lakše da smo ostale
u istim ulogama nesigurne djevojčice,
iako Ana nema veze sa mnom.

Danas, više od tri desetljeća iza nemilog događaja,
izbija uzrok svih nesigurnih nastupa i nevjerovatne treme.
Imam priliku izliječiti nesigurno dijete u sebi
preko bijelog papirića ispisanim tekstom iz „Malog princa“.
Uspjela sam!
Na pozornici divne dvorane među svojim kolegama.
izgovorila sam rečenicu improvizirajući, ali svjesno kontrolirajući tremu.
Moja se duša uspjela izdići, izliječiti traumu, otpustiti nesigurnost
te vratiti osjećaj razigranog djeteta.
Osjećaj je predivan!
...Par dana kasnije nalazim knjižicu Malog princa te častim svoju malu princezu.
Zaslužila je.



19:47 | Komentari (11) | Print | ^ |

srijeda, 04.04.2018.

Moj svijet


Imala sam priliku ove dane posjetiti grad, javni gradski prijevoz,
biti mušterija, kupac, izigrana, izvikana...
Savladala sam sve u toj nesvjesnoj buci užurbane histerije gdje
ljudi izgubljeno tumaraju između onoga što žele i ne žele, a ne razumiju...
Zapitala sam se čak u jednom momentu je li je mudro biti budan među spavačima,
u tom momentu kad dozvolim da me obuzme njihova energija bespomoćnosti.
U gradskom autobusu ljudi iscrpljeni, poneki čak i pričaju, ali sami sa sobom.
Oni koji ne zure tupo kroz prozor
izabrali su bar začepiti uši zvucima omiljenih nota.
Protiv vibracije ne možeš nesvjestan.
Jedva sam čekala izaći iz busa, natrag ću pješice.
Ili su oni ludi ili ja ludim u svom svijetu gdje su smijeh i veselje prirodna pojava.
Da se razumijemo, to se ne da isforsirati.
Da, ali tada ti je još gore jer toneš sve dublje u svoj bunar laži.
Tek kada prihvatiš svoju istinu, istine, jedna od reakcija tijela je prirodan osmijeh.
Prirodno stanje uma je i mir, ali smo tako moderni izabrali biti nemirni.

Između ljudi koje volim, divne male obitelji, posla koji donosi dobit i zadovoljstvo,
misije koja uljepšava svijet, sve bivše patnje iz prošlosti i svo dizanje na površinu
te suočavanje, u sadašnjosti spokoj.
Vrijedilo je. Vrijedilo je svake suze i boli.
Kada se prema životinji, biljci i ljudima oko sebe odnosiš sa istim poštovanjem i ljubavlju,
kada razumiješ da svatko ima svoju bol zbog koje je takav, prošlost je imala smisla.
Tu je da rastemo i učimo ako to želimo.
Tu je da bi bili bolji, živući primjeri da poslije kiše dolazi sunce,
to nam priroda poručuje svakodnevno,
ali smo previše užurbani da bi obraćali pažnju na nju.
Ako čuješ ptice, kišne kapi, ako loviš pogledom leptira u letu,
podivljali val, ako osjetiš povjetarac na licu i zrake sunca kako te griju,
ima nade.
Izašao si iz prošlosti i dozvoljavaš si živjeti sadašnji trenutak.
Ne zaboravi, već sutra i on postaje prošlost.
Da ne bi žalio da si ga protratio mislima o prekjučer.
U mom svijetu određuje me trenutak,
kao što me za sada odredila prošlost.
Poslužila je, iskreirala bolji, ljepši svijet.
Svjesno na njega ukazujem.





*još zvukova i ljekovitih vibracija u mom svijetu-zvučne zdjele.





14:13 | Komentari (14) | Print | ^ |

petak, 16.03.2018.

Šetnja pod lumbrelom









...Čim sam izašla iz dugačke Industrijske ulice
koja je pred večer prilično tiha, na Mlaci
me zaglušio zvuk automobila te sam prekinula razgovor,
prohodala Brajdom i zaustavila se na semaforu
jer ,eto baš sada, prolazi putnički vlak.
Doživljaj me vraća u djetinjstvo i obližnje kino u blizini,
a Žabica koja je iduća na redu.
na putovanja i edukacije u Zagreb busom.









Zanimljivi detalji mi se redaju putem...
Taman kad bih se predala nostalgiji za nekim prošlim vremenima,
za oko mi zapne nešto što me razveseli
pa hoću- neću, odabirem ostati pozitivna.
Drveća s granama simboličnih prstiju mi često dolaze na put.
Ovdje se, neminovno, radi o Viktoriji, ful je slatko drvo!









Vidim da sam propustila nekakvo sajmovanje na Korzu,
ali uspijem kupiti klementine i eterično ulje domaće proizvodnje.
Za oko mi zapnu i drveni štandovi koji, ako se ne varam,
često mijenjaju dizajn i proizvođača.
Lokalnoj upravi to ne ide na čast, nepotreban trošak...
nadam se da se varam.









Ovdje staje moja šetnja uz lijepu Rječinu
koja je nepravedno zapostavljena.
Drugi gradovi itekako iskorištavaju poziciju
za restorane na ovakvom mjestu.
Neću reklamirati, ali ime restorana nema nikakve veze
s odličnom ponudom i kvalitetom koju nude.
Stiže mi prijevoz te se s veseljem vraćamo
blizini izvora.









13:49 | Komentari (8) | Print | ^ |

utorak, 13.03.2018.

THE TRUTH


Ništa toliko
strašno lijepo.

Ništa toliko
uzburkano mirno.

Otisnuto od obale,
usidreno u luci.

Orkan koji podiže,
u miru bonaca.

Iz boli potisnuta,
u osmijeh otpuhnuta.

Usidreni uteg,
raspjevani galeb.

Dublje od dubine,
od visine više.

Sve je, a ništa,
ništa je sve.





14:57 | Komentari (6) | Print | ^ |

četvrtak, 01.03.2018.

Igrajte se!


S kojom veličinom se prestajemo igrati kroz život?
M? L? XL?
Učili su nas da je život borba
pa stalno nalazimo izgovore za borbu, ratoborni smo.
Da su nas učili da je život igra, bili bismo razigrani i veseli.
Naravno da ima dana kada nam nije do igre
no čini se da si odrasli
u svom svijetu ne dozvoljavaju biti razigrani.
Kako će izgledati da si ozbiljan
uspješan četrdetogodišnjak dozvoli igrati?
Kako!? Ja ću vam ispričati.

...Maštala sam da ću biti pjevačica
pa je mašta dalje kreirala da ću biti književnica.
Nije moja mašta odustajala ni od uloge glumice,
a niti od televizijske voditeljice.
No odrastajući sve sam manje maštala,
a sve me više prožimala stvarnost
u kojoj nema mjesta za ovako lijepe kreativne uloge.
Kažem, uloge, jer danas u svojoj četrdeset i drugoj godini života
znam da se mogu uživjeti u sve uloge
i da one mogu postati moja realnost ako ih živim iz srca.

Srce, mjesto gdje fiktivno pokazujemo i našu dušu,
ne poznaje strah.
On je posebna priča, posebna emocija
koja većinom nastaje kada nas drugi straše,
oni odrasli koji su već odustali od mašte-one dječje,
ali nisu odustali od straha-onog odraslog.
Tako nam kroz život nameću razna uvjerenja,
prenose svoje strahove.
Ako želim biti pjevačica, trebam biti slavna i poznata,
kao književnica, moram izdati bezbroj knjiga
koje će postati svjetski bestselleri.
Bit ću poznata glumica te dijeliti svoje autograme
nepreglednim redovima obožavatelja.
Svi mediji i jumbo plakati će biti ispisani mojim imenom,
oblijepljeni mojom slikom.
Jedino slava dolazi u obzir, ništa manje.
Od kuda početi? Kako krenuti?
Koja je prva stepenica do slavnih visina?
Koje djelo će me odrediti? Koja emisija?
Koji film s mojom glavnom ulogom?
Previše komplicirano, previše nedostižno,
bolje ne započinjati.
Čemu početi kada si siguran da ti nisi taj?
Samo si čovjek sa željama i snovima,
čovjek s maštom i krivim uvjerenjima.
Samo si jedan od onih koji ne vjeruju
svom razigranom djetetu,
ali vjeruju odraslim strahovima.

„Život je borba, bori se, uči, radi!
Rano se diži, slušaj nadređene,
osnuj obitelj, rađaj djecu, kuću izgradi...“
Milijun i jedna borba u ispunjenju nametnutih normi,
naslijeđenih uvjerenja.
U toj borbi moraš biti ratoboran,
municija je ambicija, oružje upornost.
Nema mjesta igri.
Zašto u igri nismo uporni?
Zašto dozvolimo povjerovati odraslima
koji su se bojali igrati kroz život?
Micala sam strahove, uvjerenja,
svjesno čistila smeće sa svoje duše,
svog razigranog djeteta.
I evo me! Tu sam!
U svom svijetu igre gdje si dozvoljavam biti dijete.
Pišem, pjevam, vodim, glumim.

..Upisala sam radionice glume za odrasle.
Svaki ponedjeljak guštam u svojoj mašti, kreativnosti,
nesputanosti, razigranosti.
Smijem se širokim srcem, gledam znatiželjnim dječjim očima,
veselim se novim zadacima.
Nisam poznata glumica, nisam priznati pisac,
nisam voditeljica niti pjevačica s redovima obožavatelja.,
moja ambicija je ostati dijete.
Igrati se onoliko dana u godini koliko mi dozvoljava život nudeći mir.
Baš zbog toga što ne vodim borbe i nisam ratoborna,
miroljubivo sam dijete koje se voli igrati.
Pozravljam vas iz srca, s mjesta gdje fiktivno stanuje duša.
Danas je živim cijelim svojim bićem u XL velični.





11:31 | Komentari (27) | Print | ^ |

nedjelja, 18.02.2018.

Zbogom...

Život...
Puno sam toga naučila potiskivati
no ne ide to nigdje dalje od mene,
izlazi na površinu kada se najmanje nadaš.
Smrt...
Zatekne te uvijek.
I ako dođe kroz bolest, patnju,
nikada ne misliš, evo sad se najavljuje,
sad će...
Uhvati nespremna,
onoga koji odlazi i one koji ostaju.
Zašto?...
Puno je teorija, praksa je vjera.
Iako....u čvrstoj duhovnoj vezi,
nedostaje taj pogled, dodir,
zagrljaj, nedostaje taj dječji iskreni osmijeh...
nedostaje i dio tebe.
Bol...
Nasuprot dobro poznatom,
još uvijek svježem smijehu,
baš onome zbog kojeg život ima smisla.
Naučili su nas, ne plači, nije lijepo
pa šta je drugo preostajalo, nego smijati se?
Hvala...
Suncu koje će i dalje sjati,
zvijezdama kojima ćemo svjedočiti
za vedrih noći,
povjetarcu koji će nositi dah
iz druge dimenzije.
Hvala prilici i životu što smo proživjeli rijetke,
ali lijepe trenutke
i dozvolili si biti prijatelji kilometrima udaljeni,
a tako blizu srcem.
Mom prijatelju.
Mojoj prijateljici.
Postoji veći plan,
onaj koji ne razumijemo,
ali koji nas drži da ostanemo i kada boli.
Zahvalimo iskustvu ljubavi,
tu je, vječno u našem srcu.



15:47 | Komentari (17) | Print | ^ |

srijeda, 07.02.2018.

Naramak mudrih ( 1. dio )


Rodimo se, rastemo, živimo, starimo
uz narodne poslovice koje puno ne analiziramo,
jednostavno su tu oko nas.
Prenose se usmenom predajom,
ispisane su u svetim knjigama.
Nekad nam te poslovice idu na živce
jer nas dotaknu baš kad ne trebaju,
ne zanima nas njihov smisao niti osoba koja nam na njih ukazuje,
ali da malo zastanemo i uđemo u bit,
shvatili bi da itekako imaju smisla.
Odlučno stajem u obranu životnih mudrosti
koje u našim životima nisu bez razloga.
Možda, kažem, možda ih uopće ne razumijemo,
a navode nas na greške koje uporno radimo,
cijeli život su nam vodiči, a mi ih ne želimo čuti,
ne želimo razmisliti o značenju...
Po meni, ništa nije bez razloga i ništa nije slučajno.

TKO DRUGOME JAMU KOPA, SAM U NJU UPADA,
mudrolija je koju smo svi barem jedanput čuli u svom životu.
Kakva jama i kakvo kopanje!?
Ova poslovica ili mudrolija je točno
ono o čemu često pišem-zakon privlačenja.
Možemo je i rastumačiti kroz poslovice-
KAKO SIJEŠ, TAKO ĆEŠ I ŽETI.
KAKO ZRAČIŠ, TAKO PRIVLAČIŠ.
Možemo je nazvati karma,
iako mnogi zaziru od te nepoznate riječi jer nije
iz našeg podneblja i religije.
Na karmu će mnogi nadodati da je „bitch“,
iako nesvjesni da upravo ako je ne osvijestiš, ne osvijestiš sebe,
živjet ćeš u uvjerenju da ti je život niz slučajnosti i serviranih nedaća,
a za većinu nedaća si sam kriv, iako nesvjestan...
Tko drugome jamu kopa- tko želi drugome zlo,
tko radi zločestoće, smicalice, govori ružne stvari,
izaziva negativne emocije...
dobit će to sve natrag poput bumeranga.
Možemo to usporediti sa bezazlenim sukobom mišljenja
koja često prerastaju u svađe, vrijeđanja,
fizičke sukobe gdje obično izazivač
IZVUČE DEBLJI KRAJ jer je prvi započeo.
Tako je, po zakonu privlačenju, po onome što siješ, to i žanješ,
rupu koji si iskopao drugome, u nju na kraju sam padaš.
Sve reakcije su odraz naše akcije-
TKO SE MAČA LAĆA, OD MAČA I GINE.
Isto tako, umjesto mača možemo izabrati lijepe riječi,
lijepe geste, ugodne emocije...
koje će nam se isto po zakonu privlačenja vratiti.
Umjesto kopanja jame možemo izabrati sadnju pšenice,
a ako i dođe do kamena za kojeg smo sigurni da ga nismo prvi bacili,
uvijek od pšenice možemo ispeći kruh pa
TKO TEBE KAMENOM, TI NJEGA KRUHOM
potvrditi u praksi.
(nastavlja se...)



12:17 | Komentari (13) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.