utorak, 03.07.2018.

Hakuna Matata


Pokušat ću opisati jučerašnji dan otvaranja i punjenja srca
drugačijim, nepoznatim.
Voljela bih kada bi si svi ljudi dozvolili otvorenost da bez predrasuda
I straha prigle nepoznato no znam i sama da sam puno radila na tome.
Od prijateljice s drugog kraja Lijepe naše dobila sam poziv i upit za smještaj
samohrane majke i njene kćerke koja ide na prijemni u naš grad.
Bez razmišljanja sam ponudila noćenje, doček do kolodvora
te prijevoz drugog dana do fakulteta, iako se svemir
pobrinuo da poznanica to obavi usput pri odlasku na posao.
Znam da mi se vraća sve što dajem.
Jednostavno je, iako mnogima nerazumljivo.

Mama i kćerka su prihvatile poziv
da s mojoj sestrom i dvjema prijateljicama
popodne provedemo u gradu.
Za početak, idemo podržati moju devetogodišnju prijateljicu
i njen zbor u sklopu Dječjeg festivala Tobogan.
Divno provedena ideja na otvorenom,
u parku moje mladosti „ Vladimir Nazor“,
najmlađi postav Josip Kaplan i Damir Urban koji im se pridružio.



Spuštamo se do Korza,
sjedamo, naručujemo piće i hranu nas šest cura,
a povorka i šarenilo me odvede
do prvih redova i uživanja u međunarodnim nošnjama i plesu.
Žao mi je, mobitel pomalo daje svoje pa su fotke priično mutne,
Iako niti jedna fotografija ne može dočarati emociju viđenog.







Povorka je nestala iza ugla,
ja sam se vratila mojim curama za stol gdje smo izmjenjivale
životna iskustva, mišljenja...
i to između nekih lica koje se vide prvi put u životu.
Kao da je važno!
Važan je taj životni trenutak u kojem prepoznaješ toplu ljudsku
emociju koja ti uljepšava jednu sekundicu u životu.
Jedna po jedna...tko želi, život mu je ispunjen veseljem!

Nakon sladoleda, uputile smo se u sporednu ulicu
gdje je postavljena pozornica na kojoj su naši međunarodni gosti
pokazivali svoja umijeća i kulturu kroz ples i pjesmu.
Dobila sam uranjeni poklon za rođendan, novi instrument kupljen od Kenijca, a
bez sumnje njihova kultura i visoka vibracija kroz ples i pjesmu nas je zagrijala
te smo uz njih kao na pravom koncertu pjevali -Hakuna Matata!
Moj grad Rijeka i uvod u titulu Europske prijestolnice kulture,
a nama Riječanima ne preostaje drugo već uživati,
širiti pozitivne vibre i biti dobri domaćini.
Meni je danas uspjelo,
a ulog bi mogao biti vidljiv nakon par godina i završenog fakulteta
te nove,a stare stomatologinje.
Držimo mladoj curi palčeve nakon prijemnog!



*Hakuna Matata je fraza iz svahili jezika, a označava život bez pravila,
odgovornosti i briga, jednostavno afričko hedonističko načelo.
Po tom motu žive kenijski i tanzanski pripadnici plemena Masai.
(Wikipedia)





18:19 | Komentari (8) | Print | ^ |

četvrtak, 21.06.2018.

Otvoreno srce i um


Danas, 21.06. kalendarski počinje ljeto,
obilježava se Međunarodni dan joge,
Dan plesa, ljetni solsticij.
Ljetni solsticij redovito su obilježavali drevni narodi usklađeni s prirodom,
slaveći Sunce koje je napravilo krug oko Zemlje,
najduži dan i najkraću noć u godini.
Slavili su element vatre koja simbolizira toplinu,
životnu radost, vedar pogled na život, puno srce i njegov potencijal...

Jučer smo na Krku obilježavali Međunarodni dan joge
na kojoj je i ove godine prisustvovao
indijski veleposlanik, jedan od indijskih majstora joge,
kao i predstavnici gradske vlasti, Turističke zajednice grada Krka.
Velik je ovo događaj za otok Krk,
prijateljicu Svjetlanu, organizatoricu, učiteljicu joge koja promovira jogu na otoku,
zdrav život, a time i otok kao mjesto tolerancije, zajedništva i ljubavi.



U pozdravnom govoru, između ostalog, indijski veleposlanik je istaknuo da
„ Joga nije religija, ali ni tek jedan od brojnih oblika tjelovježbe.
Joga je znanost o balansu, odnosno o skladu uma, tijela i duše...“
Draga Svjetlana je predstavila tri jogine od kojih je najmlađa krenula
prakticirati jogu sa četiri godine, najstarija ima sedamdeset,
a žena kojoj je oštećeno srce i radi sa pola svog kapaciteta
također ne odustaje od joge, već radi po prilagođenom programu.
Zaključili smo da nema prepreka, a jedini uvjet je otvoreno srce.



Iznimno sam sretna što sam ove godine imala priliku biti dio službene ceremonije
te zvučnom vibracijom gonga dati dio svoje duše,
obogatiti predivnu energiju ljubavi i podrške,
sklada i srca zajedništva ljudi sa istim ciljem-
kreirati sklad i mir u svijetu počevši svojim unutarnjim mirom.
Zaključit ću ovu kratku priču emocijom koja me i dovela do ovako lijepih spoznaja,
otvorenih ljudi jer sve nam dolazi kada odlučimo otvarati svoje umne granice.
Paralelno s njima, šire se ruke i otvara srce,
dosežu visoke vibracije, široka prostranstva toplih emocija,
samo kada si damo priliku isprobati nešto što još nismo doživjeli.
Ako ne isprobamo, nikada nećemo doznati što sve i kako divni možemo biti.
Kako divan može biti pogled na svijet kada ga gledaš iz srca.
Mir i ljubav svima!



*fotografije preuzete sa stranice "Yoga otok Krk"
*članak iz Novog lista


13:15 | Komentari (10) | Print | ^ |

nedjelja, 03.06.2018.

Susret Spačekista u Triblju

Koliko bi vas znalo o čemu pišem da sam
naslovila službeni naziv- 2CV Citroen club?
Ja prva ne! (neka se muški rod ne uvrijedi)





Dok iz zvučnika trešti Highway to Hell, naš domaćin,
Zvone iz Osijeka priča o povijesti Spačeka,
godine proizvodnje, od 1948 do 1990.





Zaželjela sam osjetiti dašak povijesti i sjela na vozačevo mjesto dok
su dva kršna muškarca njihajući automobil lijevo-desno u mjestu
dokazivala izvrsne amortizere i opruge.






Nauživajući se "lunaparka", produžila sam dalje fotkati ono što će me naći.
I evo je, kreativna divotica sa osmijehom, tratinčicom u kosi koja
donosi sreću i prihod zadnjih godinu dana.
Organizatori zvali da napravi torbe sa likom njihovih omiljenih Spačeka
što je objeručke prihvatila.
Kaže: "Bit ću jednom i ja vlasnica jednog!"






Uz službeni program, zastavu kluba,
napuštam zaljubljenike ovih simpatičnih oldtimera koji su se ulogorili
uz Tribaljsko jezero te podsjećam na
Svjetsko okupljanje iduće godine u Samoboru.










16:54 | Komentari (14) | Print | ^ |

nedjelja, 27.05.2018.

Iza pozornice (backstage tour)

Kao da se život poigrava sa mnom
no spremno sam i sa velikim oduševljenjem prihvatila poziv
uz kartu u našem riječkom HNK Ivana pl. Zajca.
Draga prijateljica i njena desetogošnja kćerka
odlučile su njihovu glavu obitelji koji je spriječen zbog posla,
zamijeniti mojim društvom.

Rossini& Bigonzetti: ROSSINI CARDS
je baletni hit šesnaest plesača riječkog Baleta.
Uz opis ovog "vrhunskog plesa i akrobatike u sedam razglednica
sa šesnaest plesača i pijanistom Filipom Fakom koji
intimne dijelove izvodi uživo uz klavirsku pratnju",
stoji naputak:
"Pozivamo zainteresirane gledatelje koji kupe ulaznicu da sat vremena prije
predstave zavire iza pozornice i osjete atmosferu priprema plesača i
cijelog tima koji sudjeluje u predstavi..."
Svoje dojmove prenosim fotografijama:









Uski hodnici impozantnog zdanja otkrivaju nam mnoštvo
manjih prostorija u kojima se kriju prava bogatstva,
iz kojih nastaju velike predstave,
igraju se velika svjetska djela
uz pomoć ovdašnjih rekvizita, kostima, zaposlenika.







Nisam mogla odoljeti ljepoti povijesti, šarenilu,
životu koju je stvorio umjetnost
pa sam okom i dodirom na tren prislanjala kostime
na sebe..
Ta i ja sam glumica!







Dojmova je previše za jedan post i sat vremena.
Zaigrala sam se kao mala dijete, fotografirala, mijenjala šešire,
prislanjala obleku...
dok nismo postale svjesne
da je grupa otišla dalje u razgledavanje bez nas.
Stigli smo ih iza pozornice gdje sam osjetila
uzbudljivu ljepotu pred nastup.





Vrijeme zagrijavanja je prošlo,
dolazi vrijeme nastupa.
Pozornica se "čisti", a mi je prelazimo ubrzanim hodom
ne bi li izašli iz svojih uloga i prepustili je glavnim
glumcima, ipak smo mi gledatelji.







Na hodniku usklik jedne od nas: "Vi ste moj omiljeni baletan!,
a ja se u svojoj spontanosti ne suzdržavam pitati da mi pozira
na što vrlo spremno pristaje, pruža ruku uz predstavljanje:
"Andrei Koteles".
Naravno da sam i ja izgovorila svoje ime i prezime,
možda će on za mene tek čuti.
"Gledat ćete me u predstavi", nadoveže se,
a ja mu od srca zaželim sreću.




20:07 | Komentari (13) | Print | ^ |

utorak, 22.05.2018.

Vrijednosti

Ima li šta ljepše od iskrenog osmijeha?
Često ga srećem i svjesno zahvaljujem.

Stvari koje nemaju cijenu najviše vrijede.
d



12:04 | Komentari (15) | Print | ^ |

utorak, 08.05.2018.

FRAN-NE!

„Frane, ne hitaj kamiki.
Nemoj da ti pade na nogu.
Ča delaš? Frane!!
Ne va more,ne blizu! Kamo reš?
Ala, hodi simo, ča si tako nevajat!“
Dok se nona meditativno proteže na proljetnom suncu,
vidno napet nono ne prestaje ukazivati malom unuku.
Nema sumnje, i nono bi odmarao, ali eto,
dvogodišnje djetešce dano na čuvanje treba držati pod kontrolom.
Nono je svoj zadatak vrlo ozbiljno shvatio.
Od igrački Fran posjeduje male plastične grabljice,
a kako to obično biva i kako znatiželjno nesputano djetešce
nađe ono što mu treba da bi igra bila potpuna,
tako je odbačena plastična čaša na plaži poslužila umjesto kantice.
Fran je u sekundi nonove nepažnje proširio svoju igru
te nagrabljene kamenčiće počeo slagati u malu plastičnu čašicu, priručnu igračku.
Vidjevši to, nonov uznemirujući glas ponovno nadjača graktanje galebova:
"Frane, ča si ponemel!? Fuj to!
Kade si to smete našal!“,
Da bi mu bolje dočarao, pecnuo ga je rukom po malim prstićima
momentalno izbivši plastičnu čašu iz ručica.
Fran još ne priča, ali njegova bolna gesta na licu,
trljanje malim prstićima jedan o drugog
odaju prestrašeno dijete koje je izazvalo nonovu ljutnju te je ovako burno reagirao.
U sekundi mali Fran uzima dva kamena,
svako u jednu ručicu te baci pored nonine glave
koja i dalje leži upijajući proljetne zrake sunca.
„,Ma kamo ti kamiki hitaš!!!?
Nonu ćeš va glavu udrit! Si ti normalan!?“
ponovno skoči nesvjestan nono još nesvjesniji
da je djetetova akcija rezultat njegove živčane reakcije.
U trenutku se i nona premješta iz ležećeg u sjedeći položaj
te unuku objašnjava uzrok i posljedicu bacanja kamenja
na što mali Fran odšeta par koraka kao da ga se to ne tiče,
ponovno uzima grabljice i ulazi u svoj dječji svijet.
Divno je promatrati malu djecu tako zaigrane,
divno je biti svjestan da ih spontana igra hrani gotovo isto kao sva kruta hrana.
Spontana dječja igra u odnosu na naša odrasla kruta pravila.
Par minuta bezbrižne lijepe igre prekida nona
koja je baš u ovom trenutku odlučila svojim mobitelom
ovjekovječiti ovaj trenutak .
„Frane, vidi nona te slika. Frane, ala ćemo mami poslat.
Frane, daj malo glavicu podigni"...
na što Fran ne reagira i ne izlazi iz svog svijeta
pa se i nono osjeća pozvan reagirati
na način na koji najbolje zna.
“Ala Frane, ča ne čuješ da te nona poziva. Digni glavu!“
Onaj tko gleda dijete vidi da Franu fotkanje ne predstavlja ništa,
osim prekidanja igre i njegovog trenutka.
Vjerujem da bi Fran volio više puta čuti DA, bar kada se radi
o njegovom životu koji je u ovoj dobi, ništa do igre.
Mi odrasli to često zaboravljamo.






Oznake: čakavština


17:41 | Komentari (15) | Print | ^ |

četvrtak, 26.04.2018.

Mala princeza

Potpuno mi je jasan jaki unutarnji poriv za sudjelovanjem
na Radionicama glume za odrasle
Osim što se prepuštam svojoj dječjoj duši,
uživam biti razigrana,nesputana
van „odrasle odgovorne uloge“.
Već u prvim satovima mi je kliknulo
kako me malo istraumatizirano dijete iz prošlosti,
zapravo dozvalo da dođem,
podignem, osvijestim i otpustim traumu iz svoje sedme godine.
Voditeljica nam je nasumično podijelila citate iz
„Malog princa“ ispisane na bijelim papirićima.
U trenutku uzimanja papirića u ruku
misli su se automatski vratile u tu osamdeset i drugu,
na pozornicu osnovne škole...
Priredba je posvećena predstavnicima tadašnje gradske banke
koji su imali običaj nas prvašiće nagraditi
štednom knjižicom i kasicom u obliku zemaljske kugle.
Djetetu od sedam godina to je bio doživljaj!
Bio bi mi i danas.

Stojim na pozornici sa svoje dvije prijateljice iz razreda,
moj je red započeti dio zahvale predstavnicima banke.
Gledalište je puno odraslih ljudi u prvim redovima
te učenika naše škole iz viših razreda
koji su došli upriličiti ovaj svečani događaj.
Dok u znojnim dlanovima ruku sakrivenih iza leđa stišćem papirić
na kome su ispisane riječi sa naputkom „Pročitajte ako zaboravite tekst“,
nisam ni pomišljala kako bi me ovih par životnih trenutaka
moglo odrediti.
Nisam puno razmišljala, kako to djeca inače ni ne rade,
samo se prepuste osjećajima i uživaju...
Ali nešto je toga dana, na toj školskoj svečanosti,
na pozornici školske dvorane pred mnogobrojnom publikom,
krenulo po zlu.
Svojih pet minuta prepustila sam strahu, mislima,
odvratila od osjećaja sreće i ponosa male princeze u centru zbivanja.
Prestrašeno dijete odlučilo je odgurnuti razigrano te
obilježiti budućnost, godine i razne nesigurne situacije javnog nastupa.

Započela sam recitaciju od par kratkih rečenica
te zablokirala na prve dvije riječi.
Sekunde su se činile kao godine,
simpatična publika aždaje koje će me progutati.
Osjećaj ponosa i igre vesele princezice
zamijenili su osjećaji jadnosti, srama i nesigurnosti.
Dok sam tako bespomoćno zurila u publiku
tražeći pomoć poput svakog nesigurnog djeteta,
nisam se ni sjetila papirića kojeg gužvam u malim rukicama iza leđa.
Moje vijeme je isteklo kada sam „potjerana“
iz centra pažnje gromoglasnim pljeskom podrške.
Sram i sram, pljesak sam osjetila na svojim rumenim obrazima
kao poslije dlana starijeg brata na licu.

Djevojčica iza mene nastavila je recitaciju,
također zablokirala, ali se spremno dočekala u trenutku
podsjetivši se papirića koji je spasio situaciju.
Da stvar bude bolja,
Ana je bila predsjednica razreda, učiteljičina mezimica,
malo omražena među nama djecom.
Isticala se sa svojim politički angažiranim roditeljima
zbog kojih je imala malo posebniji tretman u školi.
Ana je taj dan dokazala da je prilično samostalna i samouvjerena,
a meni je još više išla na živce jer se snašla tamo gdje ja nisam
te sam bila uvjerena da bi mi bilo lakše da smo ostale
u istim ulogama nesigurne djevojčice,
iako Ana nema veze sa mnom.

Danas, više od tri desetljeća iza nemilog događaja,
izbija uzrok svih nesigurnih nastupa i nevjerovatne treme.
Imam priliku izliječiti nesigurno dijete u sebi
preko bijelog papirića ispisanim tekstom iz „Malog princa“.
Uspjela sam!
Na pozornici divne dvorane među svojim kolegama.
izgovorila sam rečenicu improvizirajući, ali svjesno kontrolirajući tremu.
Moja se duša uspjela izdići, izliječiti traumu, otpustiti nesigurnost
te vratiti osjećaj razigranog djeteta.
Osjećaj je predivan!
...Par dana kasnije nalazim knjižicu Malog princa te častim svoju malu princezu.
Zaslužila je.



19:47 | Komentari (11) | Print | ^ |

srijeda, 04.04.2018.

Moj svijet


Imala sam priliku ove dane posjetiti grad, javni gradski prijevoz,
biti mušterija, kupac, izigrana, izvikana...
Savladala sam sve u toj nesvjesnoj buci užurbane histerije gdje
ljudi izgubljeno tumaraju između onoga što žele i ne žele, a ne razumiju...
Zapitala sam se čak u jednom momentu je li je mudro biti budan među spavačima,
u tom momentu kad dozvolim da me obuzme njihova energija bespomoćnosti.
U gradskom autobusu ljudi iscrpljeni, poneki čak i pričaju, ali sami sa sobom.
Oni koji ne zure tupo kroz prozor
izabrali su bar začepiti uši zvucima omiljenih nota.
Protiv vibracije ne možeš nesvjestan.
Jedva sam čekala izaći iz busa, natrag ću pješice.
Ili su oni ludi ili ja ludim u svom svijetu gdje su smijeh i veselje prirodna pojava.
Da se razumijemo, to se ne da isforsirati.
Da, ali tada ti je još gore jer toneš sve dublje u svoj bunar laži.
Tek kada prihvatiš svoju istinu, istine, jedna od reakcija tijela je prirodan osmijeh.
Prirodno stanje uma je i mir, ali smo tako moderni izabrali biti nemirni.

Između ljudi koje volim, divne male obitelji, posla koji donosi dobit i zadovoljstvo,
misije koja uljepšava svijet, sve bivše patnje iz prošlosti i svo dizanje na površinu
te suočavanje, u sadašnjosti spokoj.
Vrijedilo je. Vrijedilo je svake suze i boli.
Kada se prema životinji, biljci i ljudima oko sebe odnosiš sa istim poštovanjem i ljubavlju,
kada razumiješ da svatko ima svoju bol zbog koje je takav, prošlost je imala smisla.
Tu je da rastemo i učimo ako to želimo.
Tu je da bi bili bolji, živući primjeri da poslije kiše dolazi sunce,
to nam priroda poručuje svakodnevno,
ali smo previše užurbani da bi obraćali pažnju na nju.
Ako čuješ ptice, kišne kapi, ako loviš pogledom leptira u letu,
podivljali val, ako osjetiš povjetarac na licu i zrake sunca kako te griju,
ima nade.
Izašao si iz prošlosti i dozvoljavaš si živjeti sadašnji trenutak.
Ne zaboravi, već sutra i on postaje prošlost.
Da ne bi žalio da si ga protratio mislima o prekjučer.
U mom svijetu određuje me trenutak,
kao što me za sada odredila prošlost.
Poslužila je, iskreirala bolji, ljepši svijet.
Svjesno na njega ukazujem.





*još zvukova i ljekovitih vibracija u mom svijetu-zvučne zdjele.





14:13 | Komentari (14) | Print | ^ |

petak, 16.03.2018.

Šetnja pod lumbrelom









...Čim sam izašla iz dugačke Industrijske ulice
koja je pred večer prilično tiha, na Mlaci
me zaglušio zvuk automobila te sam prekinula razgovor,
prohodala Brajdom i zaustavila se na semaforu
jer ,eto baš sada, prolazi putnički vlak.
Doživljaj me vraća u djetinjstvo i obližnje kino u blizini,
a Žabica koja je iduća na redu.
na putovanja i edukacije u Zagreb busom.









Zanimljivi detalji mi se redaju putem...
Taman kad bih se predala nostalgiji za nekim prošlim vremenima,
za oko mi zapne nešto što me razveseli
pa hoću- neću, odabirem ostati pozitivna.
Drveća s granama simboličnih prstiju mi često dolaze na put.
Ovdje se, neminovno, radi o Viktoriji, ful je slatko drvo!









Vidim da sam propustila nekakvo sajmovanje na Korzu,
ali uspijem kupiti klementine i eterično ulje domaće proizvodnje.
Za oko mi zapnu i drveni štandovi koji, ako se ne varam,
često mijenjaju dizajn i proizvođača.
Lokalnoj upravi to ne ide na čast, nepotreban trošak...
nadam se da se varam.









Ovdje staje moja šetnja uz lijepu Rječinu
koja je nepravedno zapostavljena.
Drugi gradovi itekako iskorištavaju poziciju
za restorane na ovakvom mjestu.
Neću reklamirati, ali ime restorana nema nikakve veze
s odličnom ponudom i kvalitetom koju nude.
Stiže mi prijevoz te se s veseljem vraćamo
blizini izvora.









13:49 | Komentari (8) | Print | ^ |

utorak, 13.03.2018.

THE TRUTH


Ništa toliko
strašno lijepo.

Ništa toliko
uzburkano mirno.

Otisnuto od obale,
usidreno u luci.

Orkan koji podiže,
u miru bonaca.

Iz boli potisnuta,
u osmijeh otpuhnuta.

Usidreni uteg,
raspjevani galeb.

Dublje od dubine,
od visine više.

Sve je, a ništa,
ništa je sve.





14:57 | Komentari (6) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.