ponedjeljak, 24.07.2017.

Bliski susreti


Da je život jedno veliko igralište u kojem smo igrači ili pak igračke,
zavisi od naše svijesti.
Dok su jedni živi, a mrtvi ozbiljni,
drugi nalaze trenutke radosti i ispunjena kroz igru.
Jedni će reći ludost, drugi hrabrost, treći izazov,
a četvrti promatrati druge koji ih zabavljaju tamo gdje bi se trebali
sami zabavljati, biti i naći svoju inspiraciju.

Prije par trenutaka u Bakarcu
glavnom prometnicom nailazi prometalo koje plijeni pažnju i staje,
čini se, parkirava.
Dok u čudu gledamo što će se iskrcati iz tog nepoznatog objekta,
je li krenula invazija vanzemaljaca, diže se oklop i iz prometala
izlazi visoko, vitko čovjekoliko biće.
Biciklističke tenisice ukazuju da je riječ o nekom pedalinu
pa se usudim doći do čovjeka i na svom engleskom dobiti par informacija.
Ili ja slabo pričam ili on slabo razumije, haha,
svejedno-to je nekakav bicikl, čovjek dolazi iz Njemačke,
vozi do 60km/h, ručno je djelo i čeka prijatelje da dođu s autom, nije sam.
Pozira mi za blog, zamolim ga,
pozovem na piće u obližnji kafić gdje sjedim s kolegicom,
ali ostat će ovdje, zahvaljuje.
Brine me kako je brži od svog društva koje i dalje nije dočekao u tih sat vremena
koliko sjedimo pa mu na odlasku ponudim mobitel da ih nazove.
Ne treba, odgovara i zahvaljuje, sjedi, pije vodu i čini se
opušteniji od mene koju se to čekanje uopće ne bi trebalo ticati.
Prijateljica zaključi ovaj susret riječima
kako je ovo možda neka budućnost, paralelna realnost te
kako je njegova svijest na različitoj razini od naše.
Dok se on igra vozeći cestom u čudnovatom obliku,
ja se čudim koliko hrabrosti i ludosti je potrebno za to,
u ovoj mojoj realnosti istovremeno svjesna da smo bića
koja različito gledaju na život i njegove gušte.
Poželjeh mu sreću, iako sreća prati hrabre jer ti tada i treba.






14:35 | Komentari (2) | Print | ^ |

subota, 22.07.2017.

Ne ovaj post


Upisali se i službeno u Srednju.
Zanat koji izumire te je upitan opstanak smjera u školi.
Ove godine se upisalo čak osmero dječaka od mogućih deset
što je uspjeh u odnosu na prošle godine
gdje su se za taj smjer odlučila samo dva dječaka.
Iznenadila sam samu sebe došavši u ulicu
rođenog grada u kojoj nisam nikad bila
pa se pitam i čudim kako je to moguće,
za mene koja sam nekad bila vrlo landrava.
Zelenilo oko škole, malo trave, malo drveća,
prvo je što mi je navuklo osmijeh na lice.
Nisam puno zagledala inventar, hodnike, stubište...
škola kao škola, građevina kao građevina,
kakva može biti, nego stara i jadna.
Srećom, ljudi su ti koji čine njenu energiju
te je prvi dojam više nego odličan.
Vrlo pozitivna energija, utisci i puno osvještavanja
od mog srednjoškolca i mene.
Majko, moraš još toga naučiti, očistiti,
biti još bolja sebi, time i njemu, svjesna sam.
Tužno je zapravo što vrlo rijetko ili možda nikada
ne osvijestimo stvari i emocije koje nas bole,
a onda ih kao takve dajemo dalje.
Primili smo ih „pod normalne“ pa ih takve dajemo dalje
misleći da jesu normalne.

Proslavili i moj četrdeset i drugi rođendan.
Među osam ženica, dvije iz ranog djetinjstva.
Popile malo ženice pa počele pričati kakva sam bila.
Ono, ne moš vjerovat, srećom da moji starci nisu pola od toga znali!
Ne da sam ispala super, već sam očito to sve trebala proći da bih sada bila upravo ovo.
I da bih dobila vrckave sinove, testove koliko sam naučila iz svog života,
koliko se mogu odvojiti od svoje priče u donosu na njih. Izazovno!
Smijeh pa i suze, puno iznenađenja, puno iskrenih emocija...to su moje prijateljice.
Par njih je bilo spriječeno doći, ali skupila se ekipica koja se trebala skupiti, uvijek je to tako.
Iznenadile su me tortom, puhala sam u svjećice poput prave djevojčice.
Naravno da su me navukle kupivši svjećice koje se ne gase
pa sam puhala, smijala se....prava radost i veselje.
Zapravo spontano, a opet simbolično jer svjećice volim
od kad znam za sebe i uvijek je upaljen bar jedan plamen,
ako ne oko mene, onda ovaj u meni.

Gongam vikendima na Platku, prijateljica i ja odlično surađujemo.
Kad se otvoriš, sve ti počne dolaziti, kad si zatvoren, sam si sebi blokada,
ali treba doći do te svijesti da prihvatiš odgovornost
za ono što ti se događa i mijenjaš.
To je zakon privlačenja, ništa drugo.
Stvari od kojih većina zazire kao neke new age fore,
ali to je čista fizika, vraća ti se energija koju odašiljaš.
No, svi biramo za sebe, ili bar tako mislimo
nesvjesno ukalupljeni u uvjerenja...
Sve mi je teže bivati u društvu nesvjesnih.
Nije teško, već je besmisleno slušati stvari koje si prošao, odradio.
Glupo mi je praviti se da nešto vjerujem i pušim te manipulacije
pa radije izbjegavam masovne skupove i laprdanja.
Više napravim s pojedincem tako što mu osvijestim
da preuzme odgovornost za svoj život,
nego što bi napravila laprdanjem na nekom skupu i mlaćenjem prazne slame.
Tako društvo funkcionira, većina je pametna u teoriji,
ali u praksi očekuju od drugih da im poboljšaju kvalitetu života.

Preko tjedna sam na moru u Crikvenici.
Jedan dan sam čak ujutro bila na Platku u šumi,
poslijepodne u Crikvenici na moru.
Kakav blagoslov!
No to mi nije nitko dao niti sam išta ikome uskratila.
Od kad imam uvjerenja da zaslužujem lijep i lagodan život, tako i živim.
Isto kao što imam uvjerenje da sam za ovaj život odradila svoju žrtvu.
To također oslobađa, spoznaja da si prošao nešto loše da bi ti sada bilo dobro.
Naći nešto što te tješi i daje volju za dalje.
Netko će reći- fantazije.
Sve je fantazija, sve su naše misli, ali kad već mislim,
svjesno izabirem one koje me podržavaju.
Čemu kaukanija nad onim što je prošlo?
Osim što živimo prošlost u sadašnjosti pa nam promakne sve lijepo
jer smo mislima non- stop nad onim ružnim koje je prošlo....?

Jučer odradila svoj prvi post.
Ja koja sam riješila puno uvjerenja, ali zapinjem na hrani.
Jedanaest dana nakon punog mjeseca.
Nisam se ništa posebno pripremala niti strahovala,
bila sam u totalnom povjerenju da ja to mogu.
Kako sam prilično svjesna, tako čujem tijelo da već neko vrijeme
želi čišćenje iznutra pa je moj dan jučer protekao na vodi.
Kakav izazov!
Trudila sam se stalno biti svjesna sebe, tako sam u par situacija
imala potrebu za hranom i baš ovo mi je trebalo da mi razjasni čemu toliko jedenje.
Tuga, nervoza, nesigurnost...umjesto da to nahranim iznutra,
taj poriv hranim izvana krutom hranom.
Da ne govorim o uvjerenjima iz djetinjstva kako će mi sutra nedostajati
ili da će mi za stolom biti malo ili da će mi netko pojesti....
pa nekako ispada da stalno nešto žvačem.
Trebao mi je ovaj izazov, puno toga sam očistila i potvrdila
da je svjesnost opet temelj svega.
Imamo mozak za razne aktivnosti,
ali ako nismo svjesni sebe i trenutka, od ishitrene i nepromišljene reakcije,
iskreirat ćemo si takve, negativne emocije.

Vjera i hrabrost.
Biti dovoljno hrabar za imati povjerenja u sebe i svoje sposobnosti,.
Prije svega voljeti se što znači prihvatiti se.
Koliko se prihvaćate možete vidjeti po odnosu sa svijetom oko sebe.
Ako ste u ratu i kritiziranju,
želite mijenjati druge što zapravo znači da trebate mijenjati sebe.
Naravno, ako ste u pravu, nije vam važan mir.
Tu prepuštam svakome koje oružje će koristiti-
ljubav ili strah- podršku ili kritiku.
Za mene osobno taj miran,
pozitivan osjećaj i energija koju odašiljam oko sebe nema cijenu.
Gdje god dođem, doma sam i obitelj je oko mene.
Ili u prijevodu, u miru sam sa sobom.








12:24 | Komentari (16) | Print | ^ |

petak, 07.07.2017.

Samo jedna reklama

Dobrodošli u KUTAK ZA Opuštajući trenutak Platak!

Kao što i samo ime govori,
naš kutak je smješten na predivnom Platku,
na 1111 m nadmorske visine gdje se družimo i uživamo
treću godinu za redom.
Pozivamo vas da subote i nedjelje poslijepodne u srpnju i kolovozu,
gradsku vrevu i napućene plaže zamijenite čistim zrakom
pod krošnjama predivnih bukvi.

-UZ BOSU STAZU- kreiranu da se bosim stopalima povezujemo
s Majkom Zemljom, tu je i
-LABIRINT LJUBAVI I STVARALAŠTVA kroz koji se hodanjem
povezujemo s energijom ljubavi i jačamo je u našem energetskom sustavu,
-OLTAR S KADULJOM i kađenjem istoimenom pročistit ćemo
naša eterična tijela i pripremiti se za aktivnosti koje slijede:
-DO IN vježbe pokretanje energije- vježbe istezanja, lupkanja,
protezanja tijela s ciljem pokretanja energije u meridijanima
i poticanjem dobrog fizičkog i psihičkog osjećaja...
-VOĐENA MEDITACIJA NA ELEMENTE PRIRODE-povezivanje s vlastitim bićem
i dovođenje u stanje nutarnje tišine, uvod u
- ZVUČNA GONG KUPKA- u ležećem položaju, stanju budnog spavanja
uživamo u zvuku i vibracijama iscijeljujućeg drevnog instrumenta
čije uživanje od sat vremena regenerira um i tijelo kao kod osmosatnog spavanja.

*Trajanja programa od 17- 19 sati uz cijenu od 100,00 kn po osobi.
Udobno se obucite, prepustite prirodi i sebi te nas potražite
u kutku iza INFO kućice od 08.07.2017. godine.
*Za grupe je moguće organizirati dodatne termine

Sretno i zadovoljno najavljujem divnu suradnju sa svojom prijateljicom,
jednom od žena podrške uz koju i s kojom rastem posljednjih godina.
Sretna sam što me ove godine pozvala u svoj projekt
koji živi već treću godinu na našem Platku
te vas veselo pozivam na sve sadržaje koje nudimo
i, naravno, obećavam lijepe vibracije,
a kakve mogu biti u prirodi, na svježem zraku uz lijepe sadržaje
pod vodstvom dviju mudrih žena.


Za one koje zanima više, na Facebook-u imamo svoju službenu stranicu.









Oznake: Platak. Kutak za opuštajući trenutak


09:56 | Komentari (13) | Print | ^ |

nedjelja, 02.07.2017.

Retro Opatija

"Stara dama" i ove godine za posjetitelje organizira Retro festival.
Centar je zatvoren za promet, a mi smo imali sreće skrenuvši
pred znakom te se uparkirati na mjesto sa kojeg se netom
isparkirao auto.
Središnja ulica Opatije me ugodno iznenadila jer
su umjesto vozila njome prometovali ugostitelji
sa svojom ponudom te je kolnik poslužio umjesto terase.











Velika, bogata ponuda i dobra organizacija,
konačno nešto što turistima pruža kvalitetu
kakvu ovaj grad s bogatom turističkom poviješću zaslužuje.
Šetnja, promatranje ljudi, oldtimera, pin up djevojaka,
Elvis Presley sa zvučnika, nastupi uživo...
Ova su vremena imala dušu,
slavio se život, pjevalo, plesalo,
u središtu je bio čovjek, njegov glas i tijelo.
Osjetila se emocija, ljubav, sreća i to se pokazivalo.







Na Ljetnoj pozornici pripreme za Disco fever koju nismo dočekali, ali smo zato
puni dojmova odlučili predahnuti na velikoj terasi uz hamburger i pivu
ugostiteljskog objekta koji je svake godine sve lošiji
i daje mi dojam tzv. prčvarnice, iako nisam eksluzivna klijentela,
ali kada poželim, ne gledam cijenu kvaliteti. Kvaliteti!
Simpatičan, otvoren i vrckavi konobar nije popravio dojam
cifre na računu od 291 kn
gdje smo uz hamburger popili dvije male i dvije velike pive
nas četvero.
Srećom je prijateljica ublažila šok pročitavši račun poput vodostaja-
dva, devet, jedan pa smo na prvu pomislili da čita
nekakvu šifru s računa dok se nismo uvjerili
da je hamburger čerdeset i osam kuna!
Rijetko komentiram cijene, ali...
"Da, znam, nažalost, već drugu godinu gazda petlja s ovakvim
cijenama...Čujte, Opatija, pogled na more..."
"Ej, ali jeli smo hamburger", dodajem.
"Ma znam, ali ja sam iz Vukovara, meni je ovaj pogled na more strava,
vama je vjerovatno to normalno.
Ako vas tješi, ja nikada ne dođem ovdje jesti", iskren je konobar.
I šta ćemo, platimo, dižemo se od stola, smijemo i pozdravimo
konobara tješeći se da je račun cijena njegove simpatičnosti.

U jednom od kafića odlučimo plesati uz glazbu d.j. a koji nas vraća
u doba naše mladosti dok ne krene sa setom novokomponiranih stvari
i podsjeti nas da smo najstariji u klubu te da je vrijeme
za spavanje.
Naslikavanje za potvrdu frendovima kako smo "u lajfu"
Prepoznajete cvjetić i njegov zeleni listić? wink

Još danas stignete vi koji niste bili i moji
sugrađani blogeri s kvalitetnijom foto opremom
od kojih očekujem još fotkica i zapisa
jer zaista ima puno materijala.
Pozdrav iz Stare dame od stare duše!










11:56 | Komentari (15) | Print | ^ |

petak, 30.06.2017.

Južina


Divno je kad dođeš do stanja da ti sve manje
izvanjske okolnosti mogu narušiti unutarnje zadovoljstvo.
Moj put je osvijetljen ljudima koji me vode mudrošću i savjetima,
iako da nisam sama otvorena i spremna na izazove,
nit bih slušala mudrije nit bi si dozvolila učiti niti prelaziti svoje granice niti vjerovati u čuda.
Pola života sam vjerovala u ono što živim,
a onda sam okrenula ploču i svjedočim upravo onakvom životu
koji nastaje u mojoj glavi, mom vjerovanju.
Kada bi ljudi samo znali koliki potencijal se krije u umu,
ne bi živjeli naučene šablone, već bi se usudili!
Upravo to, stvar slobode i granica je stvar usuda ili robovanje strahu.

Taj mladi učitelj koji mi je ušao u život i njegovo učenje,
iskustvo i svijest su upravo ono što mi sada treba.
Sve nam dođe u život baš kada treba,
iako često zbog uloge žrtve koju tako volimo igrati,
ne usudimo se ništa naučiti, već samo kukamo
nad svojim životom i kukanijom zovemo na još.
Isto je sa izazovima, prelaskom osobnih granica i hrabrošću.
Što ih više pređeš, spreman si na još jer znaš,
imao si iskustvo i osvjedočio se da možeš.
Mnogi ljudi zbog straha nisu ni svjesni da se niti ne usude
imati svoje iskustvo, već žive iskustva svojih predaka
i isto tako kukaju jer samo za to znaju.
Život u teoriji i kukaniji teška je frustracija-
bijah nekad na toj strani- ne bih se više vraćala.
Fantastična je stvar vidjeti da možeš i da utječeš na svoju sudbinu,
a za to je potrebna ,isključivo i samo, praksa.
Često ljudi pročitaju puno knjiga, enciklopedija, završe seminare,
radionice i obrazovani su savršeno,
ali nedostatak hrabrosti dovede ih do toga da cijeli život teoretiziraju,
iako se u praksi nisu pomakli sa rečenice u knjizi.
Inteligencija ,obrazovanje....
ono što današnje društvo nameće pod lažnu vrijednost
su visoke škole i pozicije pa se dešava da je vođa
netko totalno nesposobniji od tebe koji radiš za njega,
ali ti nisi toliko hrabar da napreduješ, kamoli da se suprostaviš i, naravno,
kriv ti je uvijek netko drugi, osim tebe samoga.
Ništa i nitko se neće pobrinuti za tebe jer se svatko brine samo za sebe,
ali ti naivno čekaš pomoć izvana, umjesto da se pokreneš iznutra.

Shvatila sam, a što je još bitnije,
prenosim to svojoj djeci i uvjeravam da svojim sposobnostima i hrabrošću
mogu lijepo živjeti pa čak i u našoj državi.
Senior je jučer počeo raditi.
Da, da, završio je osmi razred i našao poslić
primjeren njemu, povremeno, par sati tjedno.
Pitam ga sinoć nakon završene smjene da li je dogovorio satnicu
( poučena svojim naivnim iskustvom iz mladosti),
a on mi odgovara da će sutra.
Ne odustajem pa nastavljam kako mora znati
za koje novce radi da ne bi bio poslije....
a on mi odgovara da ne brinem ništa,
da nije glup, da se to ne pita odmah prvi, probni dan.
Za ovo dijete nema brige, pomislim, zašutim i osmjehnem se zadovoljno.

Da se vratim na drugog mladog učitelja koji je mlađi od mene desetak godina,
koje me u telefonskom razgovoru pitao gdje sam zapela,
zašto ne idem dalje, a ja mu pomalo posramljeno odgovaram
da sam u otporima i da sam ih svjesna,
a on vrlo smireno nastavlja da se otpori javljaju baš za učenje
koje mi je potrebno i da mi je to izazov da narastem.
Sve znaš, odgovaram zahvalno,
a već sutra mi život postavi novi izazov za koji mi je trebalo
pola dana da ga savladam.
Čudno za ženu koja je prešla četrdesetu,
ali ljudski i prihvatljivo da sam isfrustrirano legla na krevet,
zarila glavu u jastuk roneći suze male, smotane djevojčice.
Odmah je mozak počeo s filmovima iz djetinjstva i scenama životnih poraza,
ali nakon što sam se dobro isplakala, rekoh: „E nećeš!,
nazvala frenda da mi pomogne jer ja ne znam i ne želim sve znati,
ali mogu i želim tražiti te primiti pomoć od nekoga tko zna bolje od mene.
Izazov prihvaćen i savladan. Kakav osjećaj!
Idem dalje živjeti svoje snove.
Dođe frka, dođe strah, ali sada već znam kako ga otjerati
jer sam ga svjesna i ne želim da me koči u životnoj sreći.

Muž i ja smo otišli na zasluženu kavu u Volosko,
šetnju uz more gdje su se visoki valovi prelijevali preko ograde na šetnici.
Na pojedinim dijelovima smo morali biti brži od njih, izbjegavati, zastajkivati, trčati...
Tek kad sam vidjela obližnje turiste kako zastajkuju i smiješeći nas gledaju,
osvijestila sam da vrištim i smijem se kao malo dijete u igri.
Da, ta žena na pola svog fizičkog puta
još uvijek gaji djevojčicu u sebi sa svim emocijama, suzama, smijehom.
Jednostavno, sve sam to ja i živim glasno u svojoj tišini.
Južina....kao što rekoh....
sve kreće iz nutarnjeg pa i kada zapne izvana,
vraćam se unutra i prepustim emociji.
Da nije bilo južine, kako bih uživala u valovima i veselju! ?
Kako bih prepoznala smijeh da ne plačem?
Kako bih uživala u zlatnom suncu da ne osjetim sivu kišu?




11:33 | Komentari (11) | Print | ^ |

srijeda, 21.06.2017.

Međunarodni dan joge

Od silnih vježbi i rekreacija kroz život,
od druženja, izbivanja iz kuće i vremena posvećenog sebi,
pokušaja skidanja kila- fitness, aerobik, zumba, sve to izvana,
ali i puno pozitivnih unutarnjih vibri
donijele su sve ove fizičke aktivnosti u mojoj nedalekoj prošlosti.
Na spomen joge tada u to vrijeme dok je unutarnja buka bila nesnosna
(a nisam znala da može biti tiša pa sam mislila da sam to ja- i bila sam u to vrijeme),
odgovorila bih kako je to za mene monotono.
U to vrijeme je i bilo vjerovatno, iako nisam ni znala što je joga uistinu.

Lijepo i poučno kakav život i je od kako sam si dopustila učiti iz boli i prihvaćati svoju istinu,
joga je ušla u moj život kao šlag na torti- biti u istini sa sobom,
svojim tijelom i umnim granicama.
Prakticiram jogu oko devet mjeseci uz vodstvo žene učiteljice
da bi posljednjih mjesec dana
u moj život ušao i mladi produhovljeni učitelj.
Kombinacija njih dvoje i dvije različite skupine žena gdje
rješavam svoja ogledala, prihvaćam izazove i rastem.
Za jogu moraš biti spreman.
Za početak, ako u glavi postoje ikakve religijske granice,
otpori da joga nije s vašeg područja,
sigurno je da nećete doći na niti jedan sat,
ali nemojte ljude koji je prakticiraju uvjeravati da to nije „naše“ ili „vaše“,
njih to ne zanima.
Oni ruše umne granice time rušeći fizičke.
Joga nije religija.
Spominjem ovo zbog svog iskustva kada sam prijateljici
koja ima problema s kičmom preporučila jogu,
a ona pružila otpor i odgovorila da nije spremna i da ne mora sve u životu probati.
Šteta, prokomentirala sam u sebi i prihvatila njen odgovor,
iako pomalo tužna jer nije dala priliku svom zdravlju.
Mada sam to jučer bila ja.

Joga je kombinacija istezanja, udaha i izdaha tako da se na satu radi na fizičkom aspektu,
ali i umnom i duhovnom.
Naime, ravnomjerno disanje produžuje fizički pokret,
tzv, asanu, ali i fokusiranjem na disanje miče fokus s umnoga,
tj. ne daje značaj mislima tako da kombinacija asana i disanja imaju blagodati za um i tijelo.
U našoj grupi najstarija ženica ima preko pedeset godina.
Godinama se nije bavila nikakvom fizičkom aktivnošću,
kondicija i zdravlje su joj prilično narušeni,
a njena volja i optimizam nakon svakog sata su ono
što daje grupi i našoj učiteljici motiv i elan za dalje.
Njeno svjedočanstvo o boljoj kondiciji i manjoj zapuhanosti prilikom hodanja,
poboljšanom astmatičnom stanju
i manjoj nervozi su blagodati
joge u ovih niti godinu dana prakticiranja.
Najmlađa jogina ima trinaest godina i izabrala je jogu kao zamjenu za fizičke aktivnosti
gdje je ozlijedila koljeno te je primorana izabrati mirniji tempo tjelovježbe.

Vjerujem da se svi sjećate kako smo u djetinjstvu razigrano radili kolut naprijed i natrag,
kako smo radili „svijeću“ i „most“ jer su upravo ovo dvoje jedne od asana joge.
Dok se s nostalgijom prisjećam svog mladog i gipkog tijela
prilikom izazova i današnje krutosti,
tromosti i viška kila, ne odustajem od nauma da ću se opet vratiti u tijelo mlade djevojčice.
Često znam reći da je „sve u glavi“ pa sam tako jedan dan
uspjela podići svoje noge u svijeću te
osjetila onu silnu radost djevojčice
koja je na trenutak otpustila misli i sumnju da to može ili ne može.
Prepustila sam se čudu i čudo se dogodilo.
Zanimljivo da sam par sati nakon toga opet ostajala u čudu kako više ne mogu svijeću,
a nije ni čudo jer sam umjesto čudu i prepuštanju,
svijeću prepustila mozgu koji je mozgao i sumnjao da je to opet moguće.
Naravno, mozak me porazio i naravno da ću iduće sate
raditi na tome da ga "zapalim" svojom svjetlosti u položaju svijeće bez misli,
samo bivanjem.
Najmlađoj članici asane idu tako lagano i spontano,
a i logično je jer se mlađa bića ne uvjetuju toliko razmišljanjem,
već se intuitivno prepuštaju.

Međunarodni dan joge obilježila sam na Krku u Baški
na poziv drage prijateljice i učiteljice joge Svjetlane.
Svjetlanu sam upoznala na edukaciji za instruktora joge smijeha,
divnu ženicu punu ljubavi i topline zavoljela na prvu.
Ona toliko predano i u ljubavi dijeli svoje znanje u skladu s prirodom, kao i samim sobom.
Drugu godinu za redom obilježava ovaj dan u Baški.
Na zelenoj površini hotela Zvonimir u prvom redu do mora uz podršku načelnika Baške,
Turističke zajednice i gosta- Indijskog veleposlanika, uz protokol,
jogu i meditaciju obilježili smo naš dan.
Na kraju se pofotkali na plaži i uživali u ukusnoj i šarenoj
voćno povrtnoj zakusci na terasi hotela koju je omogućio veleposlanik.
Uz divne ljude, poznate i nepoznate, a vibracijski drage,
društvo mi je radio mlađi sin kome je ovo prvi susret s jogom i ,usudila bih se reći,
inicijacija te se nadam da će u buduće spojiti omiljeni nogomet i jogu.
Tako vidim i buduće generacije, ne samo sportaša,
već i ljudi koji su svjesni da fizička snaga i sprema dolaze iz umne te da su neodvojive,
a zajedno u lijepoj ravnoteži kreiraju i takav život.



(foto:Portal Otok Krk)




13:36 | Komentari (9) | Print | ^ |

srijeda, 14.06.2017.

Kraj osmoljetke


Danas završavamo šesti i osmi razred.
Dva sina, dvije individue, dva karaktera, dva različita talenta...
Sa seniorom sam probila tu prvu barijeru, „izučila zanat
odgovorne majke" te polako ušla u sustav iz kojeg sam i sama
jedva čekala izaći prije par desetljeća.
Tada, u moje vrijeme, nisam znala
čemu toliki otpori na samom početku životnog obrazovanja.
Danas znam-sustav nas tjera da budemo ono što nismo,
da se lažemo i ne živimo sreću.
Svi već sve znamo o ovoj temi, mi kao roditelji, oni kao učitelji.
Potpuno razumijem i njih- raditi posao s djecom,
nešto što bi trebalo biti najljepše i najkreativnije
često se pretvara u tlaku, frustraciju i bijes.
Posao gdje nemaš svoju slobodu,
već se čvrsto držiš regula i natpisa iz udžbenika
koji se mijenjaju i tiskaju kako se mijenjaju državni vjetrovi
kao i ravnatelji škola koji ne rijetko dolaze na funkciju ,ne po zasluzi,
već po političkom opredjeljenju.
Ti isti ravnatelji koji su im nadređeni.
Ništa novo kod nas na što više neću trošiti riječi.

Danas završavaju osmi razred.
Mogli su puno bolje i složnije.
Opet ništa novo.
Većina roditelja koji svoje strahove prenose na djecu, ograničavaju ih,
sputavaju te žive svoje ambicije preko njih.
Djeca koja to nisu.
U ovoj dobi gdje se bezuvjetno voli,
ta mlada bića puna su zamjeranja, negative, kritike...
Ogledalo našeg društva.
Djeca koja sa četrnaest godina trebaju izabrati svoje životno zvanje.
Isti problem koji je i mene mučio u tim godinama, iste dileme, strahovi.
Sva naslijeđena uvjerenja o novcu, poslu,
autoritetima koja za mene nisu držala vodu,
a uporno su me filali tim glupostima.
Sve ono što sam osvijestila i prekinula u odgoju svoje djece
pokušavajući im što više dati slobodnu volju.
Neću reći da je teško-izazovno je usmjeriti mlado biće koje toliko voliš,
želiš mu svu sreću ovog svijeta.
Izazovno je promatrati kako se svijet u glavi mijenja i sazrijeva.
Izazovno je uvidjeti greške koje moraš pustiti da se iz njih nauči jer krivi korak vodi pravome.
On ga mora zakoračiti, ti si taj koji mu daješ ruku, ali da bi se osamostalio moraš ga pustiti.
Ta njegov je to život!
Na ovim ispitima pada puno roditelja jer odrađuje većinu obaveza djece
time im ne dopuštajući da uče, rastu.
Time zapravo djeci indirektno šalju poruku da nisu sposobni.
Svijest-nesvijest, razlika između gluposti i inteligencije.

Danas kao majci dva tinejđera na ovom životnom učenju uz njih dvojicu
divnih učitelja potpuno sam svjesna da rastemo
onoliko koliko se usudimo biti hrabri.
Hrabri za nova učenja.
Kada shvatimo da ocjene, diplome, obrazovanje, stručna sprema
prate naš unutarnji osjećaj zadovoljstva, istine i sreće,
onda možemo reći da smo pobijedili sustav.
Onaj svoj, unutarnji.
Mom divnom osmašu, senioru, djetetu koje oduvijek trči, ne hoda,
koji se igra svojom hrabrošću i upornošću
želim svu sreću i svjesnost na ovom životnom raskrižju
te poručujem da nema te greške koju ne može ispraviti,
nema tog zvanja, posla
kojeg ne može pobijediti, izazova kojeg ne može prijeći.

Za par dan kreću upisi, njegov izbor je strukovna škola.
Zanat koji će mu donesti zadovoljstvo i profit.
Ništa čvrsto i ništa fiksno za što se treba grčevito držati
jer ništa u ovom životu nije trajno.
Najveća kvaliteta koju ima i koju se silno trudim prenijeti im kao pozitivno uvjerenje
je da se ne boje promjena, već da hrabro idu u njih.
To je razlika između svjesnog i nesvjesnog čovjeka, između sretnog i nesretnog.
Nismo tu da bi išta trpjeli, tu smo da bi živjeli svoju slobodu.
Sve ostalo su izgovori.





11:50 | Komentari (15) | Print | ^ |

srijeda, 07.06.2017.

OBLAK

TIHO SE NATKRILIO
MRKO UOZBILJIO
POKAZAO MOĆ
ZASVIJETLIO NOĆ

IZDIGAO PONAD
PROMATRAO ONOMAD

BLAGO UZDAHNUO,
ISPOD GLASA SASUO
KAPLJICAMA VODE
DA NEČISTO ODE.








21:58 | Komentari (15) | Print | ^ |

utorak, 23.05.2017.

Vrijeme za post

Kako znate kada vam je vrijeme za post?
Imate li svoj dan, mantru, čekate inspiraciju, svrbe li vas prsti, živci?
Što kada nemate inspiracije? Kako je prizivate?
Dosadna sam s toliko pitanja, ali vrijeme je za post i treba nešto napisati.
Primijetila sam da sam u ovom mjesecu objavila postove dva utorka za redom.
Neka ovo bude treći.
Želim vidjeti, isprobati, testirati što će biti sa zadnjim utorkom u mjesecu.
Prva dva su se pojavila nesvjesno, ovaj svjesno, četvrtog ću testirati.

Sve manje sam u svojim okvirima, manje sam rob navika,
iako bez nekih automatiziranih stvari,
bez navike za oprati se, pojesti, zaraditi...ne možeš.
Možeš ako želiš, ja ne želim.
Dosta čitam, educuram se (edukacije koje mi koriste i koje želim)
i dosta radim neke radnje prvi put.
Bude nekad frkovito, iako sve rjeđe, duboko sam otišla da bih se mogla vratiti na površinu.
Iako duboko, nisam zaglibila, već suprotno,
nepoznate dubine su mi donijele slobodu življenja.
Osvijestila sam puno loših naslijeđenih programa po mene
pa ih prepoznajem u svijetu oko sebe.
Ljudi se koprcaju u problemima i ljute se,
a nisu svjesni da se zapravo koprcaju u istim uvjerenjima
koja im stalno donose iste profile ljudi i iste situacije.

Jutros sam se probudila sa snom u kojem sam čula glas
pokojnog oca i brata s kojim ne komuniciram.
Zanimljivo je jer ih nisam vidjela, samo čula.
Tata me po običaju kritizira, brat brani ( to me baš veselilo),
a ja odgovaram tati: „Uvijek daješ pa očekuješ natrag. To što žališ druge, žališ sebe.“
„Ali ludo, ti nemaš mamu, tebi je teško!“ na to odgovori tata i ja se probudim
uz zvonjavu mobitela koja je očito trebala prekinuti daljnje osvještavanje.
Podsvijest je čudo!
Izlazi na silu kada koristimo razne tehnike ili izlazi
kada umirimo mozak meditacijom ili spavanjem.
Fascinirale su me riječi koje sam izgovorila tati.
To da daje pa očekuje sam i sama naslijedila,
iako dok sa bila takva i nesvjesna, to mi je tada bilo prirodno, iako neprirodno stanje.
Da nisam osvijestila da mi to donosi puno problema i negativnih emocija u obliku razočarenja,
nastavila bih život na taj način u uvjerenju kako su ljudi oko mene „neispravni“.
Oslobađajuće je ,također, doći do svijesti da se možeš mijenjati,
evoluirati, biti u miru ako želiš.
Za to treba hrabrosti, puno hrabrosti.
Najprije skužiš da nisi tako super i idealan kakvim si se doživljavao,
skužiš da si u banani, pun strahova i kočnica i da se bojiš ići u nepoznato
jer ne znaš što te tamo čeka.
Zbog toga su ljudi u stanju provesti trideset života na poslu kojeg ne vole,
biti isto toliko u braku s osobom koju ne podnose i cijeli život glumiti sirotinju bez kinte,
nesvjesni da su siromasi u glavi.
Prošla sam i tu fazu „bez kinte“ i vraća se to glupavo uvjerenje jer je u ovom materijalnom svijetu
najveći izazov upravo to materijalno.
Tako neki ljudi cijeli život kukaju i žicaju, a ne pomiču se s mjesta
niti pokušavaju bilo što da bi zaradili, povećali si budžet.
Jednostavno su ograničeni u glavi da samo kukaju i žicaju,
a ljudi koji im daju neprestano i sami kukaju što im daju nesvjesni da ne žale njih, već sebe.
To se isto da lijepo odraditi jer čovjek je odgovoran
za svoj život i odluke pa ga tuđi život ne bi trebao dirati.
Ako ga već dira, pomogne i otpusti to čistog srca bez prigovaranja.
Tada zna da je pomogao toj osobi jer je potrebita i ne promišlja, ne razglaba, ne analizira dalje.
Sam čin pomaganja je svrha i ne traži daljnje analize.
Srce ne analizira, srce osjeća.

Nakon ovih redaka osvještavanja i pisanja nastade i post.
Pisali zbog drugih ili sebe, zbog čitanja, komentiranja, rasta, pada, učenja, kritiziranja,
pisanje je emocija koje izlazi iz nas.
Nema sumnje da sam i na ovaj način naučila puno o sebi, evoluirala.
Toliko da se ne osuđujem što god i kako god izašlo iz mene.
Sve sam to ja- razumijem i prihvaćam.
Veliko je to učenje do kojeg sam stigla,
a izazovi pristižu kroz ljude u suživotu s kojima se ne slažem u svemu,
ali razumijem ih i prihvaćam.
Ne očekujem ,kao nekada, da razmišljaju i budu poput mene jer sam baš ja „ispravna“.
Puštam ih na svom putu učenja i rasta i idem dalje po svom nepoznatom, neizvjesnom.
Svjesna sam da nisam kročila u to nepoznato i neizvjesno,
ne bih nikada došla do ovih spoznaja koje donose mir.
Miran utorak vam želim uz poruku da u svim svojim izborima izlazim kao pobjednik.
Ne očekujem da mi drugi uljepšaju život.
Već sam na tom poznatom bila.
Nije mi služilo.

"Egoist je onaj koji više misli na sebe, nego na mene."
pročitah neki dan i od srca se nasmijah.









11:46 | Komentari (36) | Print | ^ |

utorak, 16.05.2017.

(U)biti sivilo


Probudila sam se živčana. Dugo nisam bila ovakva.
Živce mi je dodatno napeo senior jer mu se ne ustaje po „ovakvom vremenu“ iz kreveta.
Kao da se meni ustaje.
Pasta za zube nazire se doslovno u kapima, a već je par dana natežemo po gumenoj tubi.
Naravno, tko će pobrati nego muž kojem živčano dobacim da ću kupiti danas novu pastu i sakriti je,
a on neka koristi ovu za koju mi je jučer odgovorio da je ima za još tjedan dana.
Puno mi je lakše okriviti drugoga, nego preuzeti odgovornost.
I Tuli je nešto živčan, cvili, tuli, šetka po hodniku.
Nemam baš vremena, ali ga izvodim van.
Pustim ga na terasi, ali pri izlasku iz kuće, naravno,
otvorena mala vrata kroz koja Tuli odšeta u svijet.
Opet moja bolja ili gora polovica pobire jer je on krivac što vrata nisu zatvorena.
Svjesna sam da je bezuspješno uopće pokušavati loviti ga jer kad izađe iz kuće,
ova divota od psa se pretvori u pravog divljaka.
Senior i ja sjedamo u auto, žurimo na trening na drugi kraj grada,
a sad i on već u mojoj živčanoj vibraciji
odbrusi da nisam slučajno stajala i hvatala ga, neka kisne.
Poslušam ga i stisnem gas no u retrovizoru primijetim kako se okreće i pogledom traži mezimca
ne bi li ga spazio na cesti pa mu odbrusim da šta gleda ako ga nije briga za psa.
Tu stane konverzacija, on se laća svog mobitela, ja mantranja i čišćenja.

Bem mu, prilično sam negativna!
Čistim i otpuštam putem u vožnji.
Došli smo do dvorane, senior i ja se pozdravimo, potrubim mu iz auta,
ali sad je i on u egu, ne doživljava me.
Šta je, tu je, vozim do obližnjeg trgovačkog centra gdje ću popiti svoju bijelu kavu,
a na ekranu mobitela uz zvono seniorovo ime- nema treninga.
Kako nema, pomislim pa tek sam sjela na kavu, neću sad kući.
Dam mu sve moguće naputke sebično ostajući pri namjeri pijenja kave sa samom sobom,
uspije dobiti trenera koji kasni, a ja čekam svoju bijelu kavu koje i dalje nema.
Jesam, živčana sam, tada se sve nekako okilavi, nema strpljenja, svjesna sam i toga,
ali mi se opet živci napnu kad vidim da konobar,
umjesto da meni donese kavu, prima narudžbe od ljudi koji su stigli poslije mene.
Nestrpljivo zurim prema šanku u namjeri davanja mota rukom konobarici da sam ovdje.
„Ejjjj, ovdje sam, nemoguće da ste me zaboravili! Mene, u pinki trapericama i tenisicama na cvjetiće!
Nemam baš ni proporcije standardnih gabarita. Pa tu sam! Ljudi ,šta vam je!?
Zar ne vidite da sam živčana!? Danas nemojte testirati moju pozitivu!...“
Cvilim u sebi i tražim spas izvana za moje unutarnje s(r)tanje.
Krivo!
Konobar mi se približava , kao u bunilu čujem riječi da je nešto sa sklopkom i da nema kave.
E, da, vidim sad da nema ni svjetla u kafiću pa mi razbistri sliku u mozgu
da od ljudi nije primao narudžbe, već se ispričavao kao sad meni.
Čekam još malo, ali besmisleno je trošiti vrijeme na to,
pozdravim i preselim se u kafić s druge strane centra.

Dva vanjska stola me čekaju i prizivaju na terasu pod krovom.
Nema dima cigareta, čavrljanja ljudi, muzike...samo sivilo i vlaga ovog kišnog dana.
Sjednem i čekam...opet čekanje i isti monolog u glavi..
„Ej, pa zar ne vidite da sam slabe volje!? Kava mi treba! Nije vani baš ni toplo....
Zar me nitko ne vidi!?“
Grrrrrrrrrrrrr, dignem se nestrpljivo pri pomisli da stolovi nisu od kafića
(već od moje kućne terase),
kuliram se hodajući do šanka jer sam opet svjesna
kako mozak počne komplicirati sa svojim glupim mislima.
Stop! Nećeš više, manijače! Sad je moj red. Svjesno preuzimam igru.
„Dobro jutro. Sjedim vani. Može bijela kava?“
„Može, naravno,Dobro jutro“, uzvraća konobar na moju ljubaznost.
„Ovo je vaš stol vani?“ „Je, je, slobodno.!"
Vraćam se za stol zadovoljna što sam podigla svoju vibraciju od početnog nauma ega
da se istresem na konobaru koji nema, a ma baš ništa s ovom mojom jutarnjom negativom.
Dolazi kavica, hvala - izvolite - molim -smješak...
sve potvrđuje ono što već znam- sami kreiramo svoj dan, odlučujemo u kom smjeru će ići.
Srk, srk, odlična bijela kava u velikoj šalici s toplim mlijekom i pjenicom....
gledam ispred sebe u kamione, dostavljače koji po ovoj kišurini izlaze, dižu rampe, vade pakete,
krcaju na ručne viličare i voze u centar u dućane. Kabanice, radne cipele...
A vidi mene- sjedim i guštam u kavi.
Odlučila sam osjetiti zahvalnost.
Tu predivnu emociju koju ponekad zaboravim pa se prepustim
navali bezveznih misli koje se kotrljaju glavom
slažući priče koje ne postoje, ali kreiraju stvarnost.
Nadam se da i dečke na kiši ista zahvalnost vodi kroz dan.
Da, pada kiša, sivo je, mokro, vlažno,
nisu idealni uvjeti, ali lakše je, zaista je lakše ako ih stvoriš u svojoj glavi.






10:14 | Komentari (14) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se