petak, 21.04.2017.

Iznova rođena


Očito je da duhovno sve više zrijem kako fizički kopnim,
mogli bismo tako nazvati osvještavanje ega
u kojem sam bila zarobljena desetljećima svoga života.
Još je očitije da to sada prepoznajem u drugima,
taj strah od prepuštanja jednostavnosti ljubavi
koja ne prosuđuje, ne očekuje, ne zamjera.
Iako jednostavnost, komplicirana je analiza naših slojeva,
nakupina koje su od nas napravile ovo što jesu,
ljude u vječitoj svađi i negativi, neprijateljima, ratovima, svojatanju
materijalnog u nedostatku duhovnog.
A sve je tu, u nama, ispod dubokog sloja nepotrebnog,
samo treba krenuti, kopati, čistiti.
Kako god, nazvat ću se odabranom, nazvat ću se privilegiranom
blagoslovljenom jer ugađam sebi, svojim čulima te
osjetim tamo gdje si nekoć nisam dozvoljavala.

Noćna leptirica je prije petnaestak dana položila svoje ličinke
na sam ulaz u naš stan.
Leptiri, između ostalog, simboliziraju promjene.
Ujutro smo veliku leptiricu našli uginulu na podu.
Je li istina da leptiri žive jedan dan?
Moja ljudska potreba da pomognem i majčinski instinkt da zaštitim
život u nastajanju,
u ovom slučaju puno njih,
pali su u vodu od upućenijih da se u prirodu ne miješam.
Otišli su svojim smjerom u nepoznato,
mome oku nedostupni, nevidljivi.
Ličinke na zidu ostale su kao sjećanje da su ovdje bile.

Što ostavljate iza sebe, pitate li se?
Da li je uopće bitno dok živimo U SADA
kome će i što ostati kad nas ne bude?
I da li je bitno ima li ili nema ičega nakon?
Puno bitnije je u životu osjetiti život,
iznova se rađati kroz oživljavanje svojih ideja,
svega što ispunjava svijet u nama i oko nas.









12:10 | Komentari (26) | Print | ^ |

ponedjeljak, 17.04.2017.

Pozdrav iz Varaždina

Pobjegli smo od kiše kroz Gorki Kotar gdje nas je pratila gusta magla
koju smo pozdravljali što smo se više udaljavali Autoputom.
Kilometri kojima smo ga prelazili povećavali su šansu za lijepim vremenom
te smo se nadali da će boja na nebu poprimiti boju
predivnih polja uljane repice u čijoj zlaćanoj boji uživam sa suvozačevog mjesta.




Tradicionalno zadnjih godina svjesno izabirem jednodnevni obiteljski izlet,
odmak od masovne šopingholičarske histerije pred blagdane.
Doziva me grad Varaždin već neko vrijeme, a vrijeme je očito sada.
Kad pojačaš tišinu u sebi,
smanji se izvanjska buka pa smo tako moja tri mušketira i ja uživali bez puno riječi.
Drvena masivna vrata i pločnici granitnih kocaka strast su najstarijeg mušketira.
Crkve s predivnim pročeljima i unutrašnjosti, osim duhovne, imaju veliki turistički utjecaj.
Naravno da smo prvo posjetili Anđelinjak,
ali nisam odustala ni od ostalih anđela oko sebe.
Muzej se zatvorio pola sata prije nego smo došli do njega no nema mjesta razočarenju.







Oduševljava nas Stari grad,
povijest koja je ispisana u svakoj travci, drvetu, vrbi koja me prizvala na grljenje
i vjetru koji je u tom trenutku zamrsio njene duge grane kojima me pomilovala po licu.
Od sreće sam pustila suze radosnice koje su također znak da ovaj grad osjetim svom svojom dušom.
Duša nas je navodila gdje su nas noge dovele do ruke koja prosi.
Rad na ulazu u galeriju zanimljivog umjetnika još zanimljivijeg imena- Darwin.
Guštajući u njegovim radovima na granici sarkazma i ironije s političkim i svjetovnim životom
rad sa glavom bika i wc školjke kojeg ,kako kaže,
često pokazuje strancima jer oni razumiju riječ „bullshit“, kao i drvena stolica u zraku
koju drži četvrta noga na visini od preko dva metra pa tko se uspije posjesti u nju,
postat će gradonačelnik.
Nema sumnje da je ovaj veseli i glasan umjetnik selidbom iz našeg kraja
došao ovdje narušiti tišinu Varaždinaca.
Da ne zaboravim, gipsanu ruku na ulazu postavio je umjesto živog prosca
koji "ne jede ni ne pije" pa svakako profitira bez troškova i tu završimo naše zanimljivo druženje
na račun današnjeg života gdje je prosjačenje sve učestaliji izvor zarade.







Vrijeme je ručka te na preporuku slučajnog prolaznika
krenemo do restorana koji nas oduševi nazivom,
a terasa na koju sjednemo potvrđuje
da bi raj zaista mogao ovako izgledati.
Naime, cijeli svod je ukrašen živim ljubičastim cvjetovima
velikog starog drveta koji raste sa strane,
a raširio je svoje cvijeće preko cijelog otvorenog krova.
Visterija zaslužuje našu pažnju i divljenje, gotovo kao ukusan ručak, konobar,
vrstan predstavnik ovog plemenitog zanimanja
koje izumire kadrom koje odlazi u neke bolje plaćene zemlje,
a predjelo, kao i desert na kraju,
sve na račun kuće oduševljavaju i zasjenjuju naše restorane na moru.
Ovdje turizam živi cijelu godinu.






Punih dojmova i želuca ustajemo od stola te šetamo dalje do obližnjeg trga
koji je također zavidno sređen.
Lijepe, udobne, stilski posložene terase kafića s drvenim vazama za cvijeće,
ljubazno osoblje, cijene duplo jeftinije od našeg grada
potvrđuju da ovdje vlada neka drugačija, smirenija energija.
Do nekog drugog fizičkog putovanja, do poticaja duše
da ide tamo gdje će se napuniti još više,
pozdrav iz Varaždina grada koji je ostavio u meni puno
bogatije i dublje dojmove koji mogu ispisati u jednom postu.
I ovo putovanje potvrđuje da si uvijek točno tamo gdje trebaš biti-
u gradu anđela sa svojim anđelima.










10:42 | Komentari (22) | Print | ^ |

ponedjeljak, 10.04.2017.

Gdje je kava?


Nedjeljno popodne smo odlučili provesti u Opatiji.
Budući je ovaj vikend Festival kave svjesno sam uzela fotić
te napomenula mužu da ću fotkati za blog.
Jednom sam u takvoj šetnji dobila inspiraciju za blog,
a to je muža izbacilo iz ravnoteže jer „nismo došli fotkati i zastajkivati, već odmarati u neobaveznoj šetnjici.“
Tako sam mu pred izlazak iz kuće najavila da će biti fotkanja.
Nemam pojma od kuda mi je pala ideja da činim nešto planski u nedjeljno popodne
rezervirano za meditacije u šetnjama.

Društvo nam prave moja sestra i njen muž.
Sve je rjeđa ova kombinacija zbog obaveza i različitog stila života,
a ja je toliko volim, čak i kad se neozbiljan dvojac prepusti blentavim forama
svih srednjovječnih muškaraca koji nemaju o čemu, već o njemu. zujo
U čoporu zbilja podivljaju, hehe
Parkiramo u lučići Volosko i laganim hodom uživamo u šetnjici lungomarom do Opatije.
Par plakata, šalica i zrna kave nagovještavaju da se nešto zbiva
pa nadobudno provirimo u hotel Kvarner gdje nema štandova ni izlagača
kao za vrijeme Festivala čokolade,
već krcata terasa ljudi kao i svaka u ovo toplo proljetno vrijeme.








Kako mi tražena informacija nije servirana na dohvat ruke,
ne želim gubiti vrijeme sjedeći na terasi čekajući konobara za informaciju
što danas nude po pitanju kave, hodamo dalje.
Jasno je sa plakata da hoteli sudjeluju u festivalu,
ali vjerujem da osim kolača i torti spojenih sa okusom kave, nema ništa zanimljivo.
Nemojte uzeti ovu informaciju za točnu,
to je samo moja pretpostavka jer me vesele izlagači različitih kava i okusa koje očekujem.





Dolaskom na Slatinu-gradsko kupalište i centar u nevjerici promatram četiri drvene kućice
od koje samo jedna ima veze s kavom i to naravno spojena sa slasticom čokoladom.
Ukomponirane molekule mi služe kao dobar materijal za blog
pa fotkam čokoladu čija ponosna proizvođačica se hvali kako je ta ista završila na Cambridge-u ,
osim što je u ponudi Opatijskih hotela.
Jedna čokoladina se prodaje po cijeni od pet kuna
pa smo smo si je nas četvero priuštili budući je nema u slobodnoj prodaji.
Razočaranje od nepostojećih izlagača i proizvođača kave ove godine
nadomjestili smo mladim duetom na Slatini
koji su spojili divan vokal i gitaru pa uživamo u prpošnoj mladosti.
U jednom od kafića smo ispili svoju svakodnevnu popodnevnu,
nepoznatu kavu pa se zaželjeti kolača i želju utažili na lijepoj terasi kultnog hotela.
Horda mladih konobara, puni poslužavnici, razmaženi gosti,
bodlje na fenjerima da ne bi slučajno kakva ptica doletjela...
svega nečega kad poželim da nisam ovako svjesna
manipulacije konzumeričkog društva koji se sve više udaljava od čovjeka.
Priču zaokruži jedna Opatijka koja se složi sa mnom
da je Festival nečija osobna promocija
jer gosti koji su došli organizirano iz drugih gradova,
čak i država, ostali su razočarani poput mene koja živim u susjedstvu.
Zaboravim uvijek kako je Opatija stara dama i sve se vraća elitnom turizmu
koju ona zaslužuje pa se na povratku još više čudim natpisu izvođača
„adaptacija kultne plaže“ na kojoj raste betonska građevina.

Molim vas da sve informacije iz ovog posta uzmete sa rezervom,
zaključit ću ovim naputkom čiste savjesti,
a isto tako zaključujem da bi ovakav naputak trebao stajati
na svim informativnim emisijama,
tiskovnim medijima i svemu čime se manipulira
sa prestrašenim narodom radi nečije osobne promocije i dobiti.
Zanimljivo je kako se laž, za razliku od istine,
plasira munjevitom brzinom i kako se strah i panika
šire na već postojeće slojeve straha i panike.
Bilo bi dobro da si svaki pojedinac
bar površinski da priliku vjerovati u dobro, pozitivno
jer nitko mu neće uljepšati život ako ne sam.
Očekujući od drugih da nam uljepšaju pogled
isto je kao da sam dozvolila da mi propadne nedjelja u lošem raspoloženju
jer nisam dobila ono što sam očekivala.
Tome i vode očekivanja,
zato je dobro biti svjestan sebe pa i okoline
u kojoj ima toliko lijepoga ako želimo biti na dobitku.
Znanstveni dokazi potkrepljuju tvrdnje o pozitivnom razmišljanju
i emocijama kao posljedici,
a fizičko zdravlje stavlja pečat na sve to.
Zato ljudi dragi, od negativnih emocija i visokog tlaka
kojima kreće neravnoteža duha, time i tijela
neka vam tlak diže samo ukusna kavica.
Živjeli!







11:09 | Komentari (19) | Print | ^ |

četvrtak, 06.04.2017.

Slučajni putnici


Mislila sam, slučajni smo putnici
Kroz vremeplov emocija
Između boli i spoznaja.

Mislila sam, trajat će dok traje,
Davat ću koliko primam,
Otpustiti kočnice, očekivanja.

Nizbrdicom uzajamnog davanja
Krenusmo uzbrdo u primanju
Obostrane zahvalnosti.

Misli prepustih emocijama,
Očekivanja povjerenju,
Strah sreći.

Poljupcima obrisali suze,
Zagrljajima učvrstili sumnje.
Na putu postali učitelj i učenik.

Ti, ja, slučajni putnici.
Od slučaja postali svjesnost.
Svjesno nastavljamo živjeti ljubav.


16:54 | Komentari (10) | Print | ^ |

srijeda, 29.03.2017.

Dio djetinjstva mog


Promatram je u retrovizoru dok se približava dobro poznat mi hod,
zagrije me na trenutak sjećanje iz djetinjstva.
Kao da vidim onu crnu, veselu djevojčicu koja se udaljava od moje kuće,
maše i skakuće, gleda unatrag prema kućnim vratima gdje stojim-
nasmijana plavokosa djevojčica na kućnom pragu i ispraćam svoju prijateljicu
koja odlazi sa zajedničkog druženja svojoj kući.

Dok otvara vrata auta, onaj isti, dječji, iskreni smijeh
mi potvrđuje prijateljicu iz djetinjstva kojoj godine ni vrijeme ne mogu ništa.
Živjele smo u paralelnim ulicama, desetak minuta pješke,
upoznale se u Maloj školi, nastavile u isti razred cijelu osmoljetku.
Ne bi stale sve naše uspomene,
suze, smijeh, tuge, radosti, strahovi, naši izlasci, simpatije,
dečki, muljanje roditeljima, podvizi, fešte.
Ne bi stale sve popušene cigarete, počevši od crvenog Marlbora,
užasne glavobolje,mučnine, ali blesavog mladenačkog dokazivanja
kako smo si velike frajerice jer smo si u svojim nezrelim glavama to i bile.
Ne bi stale sve ispijene čaše alkohola, počevši od čaše pive za novogodišnji doček
između moje i njene kuće, dvije obitelji i dvije ulice.
Nismo znale što nam se dogodilo, osim da se smijemo više nego inače
te da nam je slika nekako mutnija.
Boca votke koju smo podijelile s prijateljicom u jedno popodne uz kavu
koju je sutradan trebalo opravdati roditeljima,
a moja Lili se sjetila izgovora da je bila vrijedna i oprala prozore s njom.
Ne bi stali svi izlasci, od kina u Osnovnoj školi s mojom simpatijom,
planovima kako ćemo se nekako poljubiti i zagrliti,
a onda simpatija ispred blagajne kina izvadi novce
iz visoke košarkaške čarape i od iznenađenja i šoka,
od simpatije ostane prijatelj za cijeli život,
a prijateljici i meni razlog za smijeh i dan danas nakon tri desetljeća.
Bježanje kroz prozor po noći i izlasci u diskače u Opatiju,
ispraćaji u vojsku, maturalne zabave, ekskurzija.
Ljetno druženje uz kazetar i kazete na stepenicama u ulici, bježanje od policije
koju su zvali susjedi jer narušavamo mir ljetnje noći,
padovi preko ograda, ali uvijek i većinom zabava i smijeh.
Ne bi stali strahovi od ispita u školi,
posjete stomatologa za pregled zubi, bježanje od istoga.

Pašteta i paradajz na kruhu su obilježili jedan naš ljetni dan
kad smo iz dosade šetale oko moje kuće u nadi da ćemo razbiti dosadu.
Tko bi se nadao da će mlade pubertetlije
naići na otvoren prozor u prizemlju kuće i mladi podstanarski par u klinču uz uzdahe:
“Ahh, Mišo, Mišo!“ koje smo škicale kroz zavjese u strahu da nas ne vide,
ali znatiželja je bila jača.
Tako će i Mišo ostati razlog za smijeh za cijeli život, kao i bijele dokoljenke
ženske akterke kojoj sam se upravo sjetila imena- Bernarda!
Pa eto, ovim putem pozdravljam Mišu i Bernardu ako su još zajedno. wavewave
Tako je ova epizoda koju svrstavam pod strah,
jer smo jako cvikale pod prozorom da nas ne vide i ne čuju,
da ne naiđe moj tata u vrt i ne prekine nas,
potvrdila da smo obje tvrdoglave i uporne kad nešto zamislimo.

Moja mama je bila bolesna, nepokretna od moje petnaeste godine,
na to još bolesnija drugim ružnim bolestima pa su mi uz obitelj,
velika podrška bili ovakvi prijatelji.
S mojom Lili sam živjela život, dijelila sve,
od sarme koju smo jeli u mojoj sobici do kreveta kad bi prespavala kod mene,
a ja na podu i slušala je kako hrče cijelu noć pa vikala bijesno na nju,
istovremeno je voleći kao sestru.
Koliko smo obje voljele moju sestru
pokazale smo u jednoj epizodi kad je čekala da je dečko zove na rođendan
očekujući da će izaći van.
Sestra se cijeli dan vrtila po kući oko telefona koji je stajao na zidu u hodniku,
a Lili i ja nestrpljive skoro kao ona.
Kad je telefon zazvonio, jedva smo se suzdržale da ne izletimo iz sobe,
ali smo iza zatvorenih vrata načulile svoje male uši i nakon tihih,
rijetkih sekinih riječi, čule plač, šmrcanje, lupanje slušalicom telefona pa vratima sobe.
Tužne i bijesne što je jedan muškarac zeznuo jednu ženu,
a već tada smo znale da ćemo mi biti zeznute žene,
tiho smo stisnule broj i nazvale dotičnog.
Nemam pojma kako je zvučao monolog
koji sam sasula jednom muškarcu da ga naučim pameti
da se tako ne ophodi sa ženama
jer ostaviti je u plaču na njen rođendan je jako ružno,
ali znam kako je motivirajuće zvučao njegov odgovor
prije nego je poklopio slušalicu:
“Mala, ne seri!“
Ako išta, kasnije sam kroz svoje ljubavne jade
zbog ovog iskustva u svađama sa svojim dečkima,
samo pazila da prije njih poklopim slušalicu i prekinem telefonsku vezu
jer sam znala kakav je to osjećaj,
a to je bio najbolji udarac kad te netko povrijedi.

Lili i ja smo obje bile povrijeđene kao djeca
situacijama na koje nismo mogle utjecati.
Bolest moje mame, selidba njenih roditelja,
prodaja rodne kuće...
sve smo to morale proći u jednoj fazi odrastanja i zbog toga naglo odrasle,
ali zadržale dječju naivnost i veselje.
Zadržale taj vedar pogled na svijet i ljude.
Unatoč suzama, mi se i dalje više smijemo.

Dok ispijamo kavicu na sunčanoj terasi prisjećamo se prošlosti,
u ovim rijetkim susretima,
uvijek se iznenadim kako pamti datume i događaje.
Ovo je prijatelj kojeg rijetko viđaš jer te vrti kolotečina,
novi ljudi, novi smjerovi,
ali svaki put kad se sretnemo nakon nekoliko godina,
mi nastavljamo dalje.
Naše prijateljstvo nema vijek trajanja,
naša srca ne poznaju granice vremena ni prostora.
Zaboljele su me njene suze na izjavu kako joj je u djetinstvu bilo ljepše
pa odgovaram kako joj nedostaju roditelji koji žive na drugom kontinentu
i isto tako kažem da moji više nisu ni živi.
Sada imamo svoje obitelji, djecu, muževe.
One lijepe odnose naših roditelja preslikale smo u svoje brakove.
Naša djeca su sretna u obiteljskim gnijezdima kako smo mi bile.
Još je jedna lijepa spona koja nas povezuje,
a to je da me moja Lili zvala u rodilište prije petnaest godina
kad sam rodila starijeg sina i
jecajući od sreće čestitala te davala podršku sa svojom obitelji preko telefona.
Naime, taj dan su slavili drugi rođendan njenog sina.
Nas dvije rodile smo na isti datum.

Kava, pizza, piva, suze, smijeh...
pretresle smo prošlost, sadašnjost, zajedničke prijatelje,
neke nove spoznaje, planove za budućnost.
Jedno je sigurno,
a to je da je naše prijateljstvo u planu i za budućnost,
ali naše susrete nikad ne planiramo jer spontanost i otvorenost je dio nas,
našeg prijateljstva.
Odvezla sam je kući i u vožnji primam poruku:
“Sretna sam što te imam“,
a ja srca punog emocija i zahvalnosti odgovaram pred svojim kućnim vratima.
“ Nemaš razloga za tugu. Dio tvog djetinjstva živi u meni.“
Znam i osjećam da je danas, svaka na svom pragu,
u drugoj obitelji, drugim ulicama, unatoč ožiljcima i bitkama kroz život,
ona ista djevojčica puna ljubavi, topline, dječje znatiželje i otvorenosti.
Naše prijateljstvo to potvrđuje.

















Oznake: mojoj Lili


12:03 | Komentari (15) | Print | ^ |

četvrtak, 23.03.2017.

Priroda i društvo

Ranjutarnja šetnja u društvu prirode
galebovi, golubovi, vrane, drveće, more.
Od ljudskog roda
tragovi ruku kao rezultat koliko smo evoluirali.
Dio smo prirode i mi ljudi,
zašto se uporno ponašamo tako neprirodno?















Na trenutak sam oprala ljudsku savjest
zahvalivši se moru pozdravom na obali.
Podarilo mi je zvukoterapiju
u plesnom zagrljaju šarenih kamenčića na obali.
Par velikih vrana i veliko jato golubova
pozdravljaju jedni druge i ne ometaju,
prihvaćaju različitosti.
Gdje smo li se mi ljudi putem izgubili, udaljili
od svoje prirode?


10:17 | Komentari (10) | Print | ^ |

četvrtak, 16.03.2017.

SVJETLO I TAMA


Ne skrivaj se u mraku,
Ne kopni, ne kržljaj.
Tvoja je hrana svjetlo,
Sunce ti je punjač.
Ako i predahneš,
Skupi snagu za dalje,
Za nova svjetla, nove vidike.
Ne osuđuj se, ne zamjeraj,
Krila su ti dana da letiš,
Ali je ljudski odmoriti.
Nisi ptica ako letiš.
Krila su tvoja nevidljiva,
Vjera opipljiva,
Snaga nemjerljiva,
Tama je druga krajnost.
Ono između, ono si ti,
Između sljepila u tmini
I žarkog zasjepljenja.
Kad postane nevidljivo,
Postaje opipljivo.


10:21 | Komentari (10) | Print | ^ |

subota, 11.03.2017.

Snove živim


„Morate dolje s tim“
„Maaaa, ne bih ja...“, gledam zaljubljeno u svoje rame s kojeg visi velika torba.“
„Zaista je danas velika gužva, ništa od torbi ne stane među putnike.“
„Ali zgurat ću ja to među noge, obećavam da neće nikome smetati.“
„A što vam je unutra?“
„Moj instrument!“, kliknem ponosno ne odvajajući se od novog prijatelja.
„Dobro onda“, milim glasićem poput mene,
poput veselog djeteta koje je dobilo dugo očekivanu igračku
odgovori vozač autobusa na relaciji Zagreb-Rijeka i ja se uputim na svoje sjedeće mjesto.
Vraćam se kući! Ispunjena, sretna, s još jednom ostvarenom željom,
snom koji je postao java, s još jednom potvrdom kako je lijepo vjerovati,
imati povjerenja, prkositi strahu, od nemogućeg kreirati moguće.

Par dana prije polaska imala sam epizode izljeva bijesa.
Znala sam da je to zbog pomicanja novih granica,
izazova oko novca, ulaganja, kombinacija....
Toliko sam se već upoznala, sva nametnula pravila, uvjerenja, strahove...
sve ono što ti dođe da bi te otjeralo od tebe, od onoga što želiš.
Realno ili nerealno, svi drugačije gledamo na te izgovore
koji se pojave kad treba krenuti u akciju.
Bilo kako bilo, ne odustajem više od sebe!
Unatoč ljutnji, bijesu, svađi s mužem,
prepirci oko onoga što nemam i želim,
duboko u sebi osjećam mir.
Ispalim rafale straha i stanem kao da se ništa nije dogodilo.
Ni moj partner u životu nije slučajnost.
Samo on može podnesti sve moje promjene,
oscilacije raspoloženja, frke ega.
Zato i je moj muž. Zato i jesam njegova žena.
Sve manje smo moj i tvoja, sve više svoji,
ali baš ta sloboda od vezivanja nas još više povezuje.
Sjedam u auto u subotu ujutro, vozi me na autobus u grad,
pogledam ga i uzdahnem kako sam sretna.
„Oprosti na ovih par dana. Frka je to posložiti,
ali znala sam da ću uspjeti.
Idem ostvariti još jedan svoj san. Hvala ti na podršci.“
„Volim i ja tebe“,
osmjehne se i od divnog jutra učini još divnije.
Putujem s blagoslovom.

Put do Zagreba od dva sata prošao je jako ugodno.
Inače pričljiva, djevojci do sebe sam ostavila slobodu i intimu jer i meni treba.
Guštam u svojoj samoći i mislima, iako u krcatom autobusu.
Na Zagrebačkom kolodvoru me dočeka prijateljica
koju već iz autobusa vidim kako strastveno okida na svom fotoaparatu.
Naš čvrsti zagrljaj pokazuje koliko je čvrsto ovo naše kratko prijateljstvo.
Duše se jednostavno osjete i nema tu puno pitanja, čista emocija.
Dok se tramvajem vozimo Zagrebom
pokazuje mi i objašnjava što je u kojoj zgradi,
što to znači Zagrebu.
Pristajemo na naše odredište te
ispijamo kavicu na poluzatvorenoj terasi kafića.
Toliko sam sretna da mi je i konobar kojeg prvi put vidim u životu prijatelj.
Pružam mu ruku, smijemo se,upoznajemo,
naručujem bijelu kavu i guštam u društvu svoje prijateljice.
U dobrom društvu vrijeme brzo prolazi pa je vrijeme za ići dalje.
Prati me i vodi moja voditeljica puta do odredišta
gdje nas čekaju zatvorena vrata,
ali i dvoje ljudi koji kreću sa mnom u avanturu pa se moja prijateljica udaljava.
Dolazi druga voditeljica koju sam imala priliku već upoznati,
podsjećam je na moje ime, poželi nam dobrodošlicu,
otključa vrata te uputi da se izujemo i raskomotimo.
Nema riječi za opisati toplinu koju osjećam.
Presvučem se u udobniju odjeću,
navučem termo čarape jer želim ostatak dana biti bosa.
Ekipica se okupila, nas osam polaznika i dvije voditeljice.
Edukacija sviranja gonga je započela!

Tko je pročitao jedan od mojih postova
„Njegovo veličanstvo gong“ zna o čemu pričam,
koga zanima više, neka slobodno „gugla“
o ovom moćnom i ljekovitom instrumentu.
Meni je puno pomogao i put me doveo
do misije gdje sam počela osjećati želju
da i sama sviram i dajem ljudima ono što sam i sama osjetila.
Uživanje u sviranju gonga se zove kupanje,
sviranje nazivamo kupka tako da evo i mene ovdje
s namjerom učenja osnove sviranja i pronošenja zvuka i vibracija dalje na ljude.
Edukacija od dva dana,
predivna energija ljudi i prostora ispunjenog vibracijama gongova
za mene je totalna sreća.
Navale emocija su bile toliko jake
da sam svako toliko zaplakala od ganuća životom.
Sreća i zahvalnost-
sebi što dozvoljavam širiti vidike,
spoznaje i prelaziti osobne granice,
drugima što me u tome podržavaju svojim putem ili podrškom na mome putu
i svim divnim ljudima koje kreiraju ove moje misije.
Moram ovim putem istaknuti i naš blog,
dvije blogerice koje su mi pravile društvo navečer,
jedna koja me ugostila u svom domu kao da sam njezina kćerka ,
toliko da sam se pred spavanje
uz zagrljaj i poljubac sjetila svoje pokojne majke,
osjetila iznova zahvalnost jer život nam zaista dovodi anđele
ako smo spremni prigrliti ih, ako smo dovoljno otvoreni.
Ti anđeli nemaju krila,
ali zbog njih letimo među oblacima spokojnih emocija
gdje se osjećamo voljeni i prihvaćeni,
gdje se osjećamo onako kako se svaki čovjek treba osjećati.

Ujutro smo se taxiem odvezle do grada.
Vrlo simpatičan takista s kojim pričam kao da smo stari dobri znanci
pa mu na rastanku poklonim lažnih petsto eura,
a on odmah shvati poantu i kaže da će ih staviti u novčanik da bude više posla.
Rastajem se s prijateljicom koja odlazi na svoju stranu,
ja se vraćam u kafić od jučer gdje radi isti konobar
koji nije samo zapamtio da pijem bijelu kavu, već mi je zapamtio i ime.
Guštam u kavici, nazovem dečke ,
skupa su vani na ručku, uživaju, druže se tako da sam mirna jer su i oni mirni.




Danas je svatko od nas imao priliku u svojih deset minuta
istovremeno svirati osam gongova što je predivan osjećaj.
Inače, to se zove gong puja i svira se cijelu noć neprestano,
Devet sati, gongovi ne smiju utihnuti, a gongaši se izmjenjuju po dogovoru,
obično svakih sat vremena.
Tako smo i mi početnici u dogovoru s voditeljicama organizirali mini gong puju.
Dok jedan svira, drugi gleda na sat i prati kad je njegov red
dok ostali mirno leže i u tišini sviranja gongova bez remećenja tog divnog zvuka
nastavljaju sviranje bez prekidanja.
Dva predivna dana su brzo prošla,
srce mi je puno emocija, glava puna znanja koje su voditeljice nesebično podijelile s nama.

Evo me, sjedim u autobusu,
moj gong uz mene i sav potreban pribor
u koji sam uložila.
Sreća, ispunjenost, zahvalnost.
Do snova se dolazi budan.
Kad si budan si hrabar.
Hrabar si jer živiš svoje snove.





13:08 | Komentari (13) | Print | ^ |

utorak, 28.02.2017.

Deset minuta


Javljam se zadnji dan u mjesecu.
Bio je intenzivan, prepun emocija, prevrata, korekcije u odnosima...
Budna sam već neko vrijeme,
ali se iznova iznenadim novim spoznajama i slojevima podsvijesti.
Posljednje saznanje me šokiralo.
Koliko god je ta podsvijest jaka i sakrivena,
očito sam odlučila čistiti u ovom životu pa se tako suočavam
sa velikim, bolnim stvarima kojih svijest uopće nije svjesna.
Koliko je to moćno i istinito, pokaže nam tijelo i to je najfascinantnije od svega.
Dakle, u fazi sam začepljenja nosa i desnog uha
tako da se i ovdje tijelo brani kako zna na svoj način
jer očito želi malo odmora, ne želi više čuti ni osjetiti okus niti miris.
Nije to loše uopće jer si daješ priliku izoštriti taj unutarnji feeling, a sve je stvar toga.

Snijeg kopni, ptičice pjevaju sve glasnije, pas i mačka se linjaju,
dečki odrastaju, sve su samostalniji...
Muž i ja učitelj i učenik jedan drugome...
Promjene , promjene, divne promjene kojima se veselim,
a kojih sam se nekada bojala.
Nemam baš toliko vremena za blog,
ali nadoknadit ću kad pređem i ovaj level.
Nadam se da ću u idućem postu pisati o novoj promjeni
i novoj razini do koje sam došla.
Uglavnom, uveseljavam i budim sebe,
a i svijet oko sebe. Živim svoju misiju.
Malo zastanem, život mi donese novi izazov, novog čovjeka,
novi odnos i kako to riješim, oslobodim se još jednog tereta.
Svi tereti su u nama, a čovjek koji nam je došao,
samo je znak gdje zapinjemo.
Moja poruka dana, ovog i novog mjeseca bi bila- ne osuđujte se,
ne budite kritični prema sebi,
netko vas je uvjerio da je to normalno.
Postoji još normalnije,
a to je da prihvatimo da smo sada i tada znali jedino tako
i da je svaka greška ovdje prilika za novo učenje.
Kažu da čovjek dobije svakih deset minuta novu priliku.
Pitanje je da li je prepozna? Da li je iskoristi?
Idem dalje, pet minuta je prošlo,
još pet i eto nove prilike! Ne želim je propustiti.
Čitamo se idući mjesec, češće,nadam se.
Hvala svima koji navratite



21:34 | Komentari (11) | Print | ^ |

subota, 18.02.2017.

Tobogan




Ima jedna crtica iz mog života gdje sam,
kao i puno puta ,
pokušavala biti ono što nisam.
Tako sam se tog srpanjskog dana
na jednoj od napućenih, gradskih plaža
popela na veliki tobogan.
Penjući se stepenicama prema vrhu,
osjećala sam se sve više na dnu
jer sam bivala sve sigurnija da neću dole.
Kako već tada vrlo mlada
nisam vjerovala u sebe
niti imala neke hrabre poteze,
tako su moje misli i nesigurnost
dodatno iskreirali moju istinu
gdje sam ostala na vrhu
čvrsto se držeći za rukohvate tobogana
da ne sjednem i ne skliznem u more.
Svake stepenice vode ka vrhu,
ali suprotnim putem spuštaju u dno,
tako je meni taj put vrh bio dno
jer ispred mene dugački tobogan
koji ubrzava moje tijelo i strah,
a iza mene napućene stepenice mladih ljudi
koji čekaju svoj red i mene
da im se maknem s puta.
Mene na vrhu i dnu da ustupim mjesto do njihovog vrha.
Nema natrag od silne gužve,
a čini mi se da nema ni naprijed
od straha i nesigurnosti.
Trajala je ta agonija,
vrijeđanje, komentari, povici.
Nešto što je trebalo biti poticajno,
samo je dodatno pojačavalo strah i nesigurnost.
Bio je to jedan od najgorih spustova u životu.
Djevojka u redu iza mene se sjetila
posjesti me u svoje krilo
pa je ta mala pomoć
za mene bila velika podrška i olakšanje.
Ispala sam hrabra u svom kukavičluku i strahu
kojeg nisam pobijedila taj put.
U svom odrastanju razumijem
da je cijeli život hod stepenicama prema vrhu
istima se spuštajući prema dnu i sve je jasnije-
jedino ćeš vrh osvojiti ako kreneš iz dna
i jedino ćeš doći do dna ako si krenuo s vrha.
Svaki strah u životu
ovdje je da bi nas učinio hrabrima.
Svaka hrabrost produkt je straha.






10:48 | Komentari (18) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se