četvrtak, 23.03.2017.

Priroda i društvo

Ranjutarnja šetnja u društvu prirode
galebovi, golubovi, vrane, drveće, more.
Od ljudskog roda
tragovi ruku kao rezultat koliko smo evoluirali.
Dio smo prirode i mi ljudi,
zašto se uporno ponašamo tako neprirodno?















Na trenutak sam oprala ljudsku savjest
zahvalivši se moru pozdravom na obali.
Podarilo mi je zvukoterapiju
u plesnom zagrljaju šarenih kamenčića na obali.
Par velikih vrana i veliko jato golubova
pozdravljaju jedni druge i ne ometaju,
prihvaćaju različitosti.
Gdje smo li se mi ljudi putem izgubili, udaljili
od svoje prirode?


10:17 | Komentari (4) | Print | ^ |

četvrtak, 16.03.2017.

SVJETLO I TAMA


Ne skrivaj se u mraku,
Ne kopni, ne kržljaj.
Tvoja je hrana svjetlo,
Sunce ti je punjač.
Ako i predahneš,
Skupi snagu za dalje,
Za nova svjetla, nove vidike.
Ne osuđuj se, ne zamjeraj,
Krila su ti dana da letiš,
Ali je ljudski odmoriti.
Nisi ptica ako letiš.
Krila su tvoja nevidljiva,
Vjera opipljiva,
Snaga nemjerljiva,
Tama je druga krajnost.
Ono između, ono si ti,
Između sljepila u tmini
I žarkog zasjepljenja.
Kad postane nevidljivo,
Postaje opipljivo.


10:21 | Komentari (10) | Print | ^ |

subota, 11.03.2017.

Snove živim


„Morate dolje s tim“
„Maaaa, ne bih ja...“, gledam zaljubljeno u svoje rame s kojeg visi velika torba.“
„Zaista je danas velika gužva, ništa od torbi ne stane među putnike.“
„Ali zgurat ću ja to među noge, obećavam da neće nikome smetati.“
„A što vam je unutra?“
„Moj instrument!“, kliknem ponosno ne odvajajući se od novog prijatelja.
„Dobro onda“, milim glasićem poput mene,
poput veselog djeteta koje je dobilo dugo očekivanu igračku
odgovori vozač autobusa na relaciji Zagreb-Rijeka i ja se uputim na svoje sjedeće mjesto.
Vraćam se kući! Ispunjena, sretna, s još jednom ostvarenom željom,
snom koji je postao java, s još jednom potvrdom kako je lijepo vjerovati,
imati povjerenja, prkositi strahu, od nemogućeg kreirati moguće.

Par dana prije polaska imala sam epizode izljeva bijesa.
Znala sam da je to zbog pomicanja novih granica,
izazova oko novca, ulaganja, kombinacija....
Toliko sam se već upoznala, sva nametnula pravila, uvjerenja, strahove...
sve ono što ti dođe da bi te otjeralo od tebe, od onoga što želiš.
Realno ili nerealno, svi drugačije gledamo na te izgovore
koji se pojave kad treba krenuti u akciju.
Bilo kako bilo, ne odustajem više od sebe!
Unatoč ljutnji, bijesu, svađi s mužem,
prepirci oko onoga što nemam i želim,
duboko u sebi osjećam mir.
Ispalim rafale straha i stanem kao da se ništa nije dogodilo.
Ni moj partner u životu nije slučajnost.
Samo on može podnesti sve moje promjene,
oscilacije raspoloženja, frke ega.
Zato i je moj muž. Zato i jesam njegova žena.
Sve manje smo moj i tvoja, sve više svoji,
ali baš ta sloboda od vezivanja nas još više povezuje.
Sjedam u auto u subotu ujutro, vozi me na autobus u grad,
pogledam ga i uzdahnem kako sam sretna.
„Oprosti na ovih par dana. Frka je to posložiti,
ali znala sam da ću uspjeti.
Idem ostvariti još jedan svoj san. Hvala ti na podršci.“
„Volim i ja tebe“,
osmjehne se i od divnog jutra učini još divnije.
Putujem s blagoslovom.

Put do Zagreba od dva sata prošao je jako ugodno.
Inače pričljiva, djevojci do sebe sam ostavila slobodu i intimu jer i meni treba.
Guštam u svojoj samoći i mislima, iako u krcatom autobusu.
Na Zagrebačkom kolodvoru me dočeka prijateljica
koju već iz autobusa vidim kako strastveno okida na svom fotoaparatu.
Naš čvrsti zagrljaj pokazuje koliko je čvrsto ovo naše kratko prijateljstvo.
Duše se jednostavno osjete i nema tu puno pitanja, čista emocija.
Dok se tramvajem vozimo Zagrebom
pokazuje mi i objašnjava što je u kojoj zgradi,
što to znači Zagrebu.
Pristajemo na naše odredište te
ispijamo kavicu na poluzatvorenoj terasi kafića.
Toliko sam sretna da mi je i konobar kojeg prvi put vidim u životu prijatelj.
Pružam mu ruku, smijemo se,upoznajemo,
naručujem bijelu kavu i guštam u društvu svoje prijateljice.
U dobrom društvu vrijeme brzo prolazi pa je vrijeme za ići dalje.
Prati me i vodi moja voditeljica puta do odredišta
gdje nas čekaju zatvorena vrata,
ali i dvoje ljudi koji kreću sa mnom u avanturu pa se moja prijateljica udaljava.
Dolazi druga voditeljica koju sam imala priliku već upoznati,
podsjećam je na moje ime, poželi nam dobrodošlicu,
otključa vrata te uputi da se izujemo i raskomotimo.
Nema riječi za opisati toplinu koju osjećam.
Presvučem se u udobniju odjeću,
navučem termo čarape jer želim ostatak dana biti bosa.
Ekipica se okupila, nas osam polaznika i dvije voditeljice.
Edukacija sviranja gonga je započela!

Tko je pročitao jedan od mojih postova
„Njegovo veličanstvo gong“ zna o čemu pričam,
koga zanima više, neka slobodno „gugla“
o ovom moćnom i ljekovitom instrumentu.
Meni je puno pomogao i put me doveo
do misije gdje sam počela osjećati želju
da i sama sviram i dajem ljudima ono što sam i sama osjetila.
Uživanje u sviranju gonga se zove kupanje,
sviranje nazivamo kupka tako da evo i mene ovdje
s namjerom učenja osnove sviranja i pronošenja zvuka i vibracija dalje na ljude.
Edukacija od dva dana,
predivna energija ljudi i prostora ispunjenog vibracijama gongova
za mene je totalna sreća.
Navale emocija su bile toliko jake
da sam svako toliko zaplakala od ganuća životom.
Sreća i zahvalnost-
sebi što dozvoljavam širiti vidike,
spoznaje i prelaziti osobne granice,
drugima što me u tome podržavaju svojim putem ili podrškom na mome putu
i svim divnim ljudima koje kreiraju ove moje misije.
Moram ovim putem istaknuti i naš blog,
dvije blogerice koje su mi pravile društvo navečer,
jedna koja me ugostila u svom domu kao da sam njezina kćerka ,
toliko da sam se pred spavanje
uz zagrljaj i poljubac sjetila svoje pokojne majke,
osjetila iznova zahvalnost jer život nam zaista dovodi anđele
ako smo spremni prigrliti ih, ako smo dovoljno otvoreni.
Ti anđeli nemaju krila,
ali zbog njih letimo među oblacima spokojnih emocija
gdje se osjećamo voljeni i prihvaćeni,
gdje se osjećamo onako kako se svaki čovjek treba osjećati.

Ujutro smo se taxiem odvezle do grada.
Vrlo simpatičan takista s kojim pričam kao da smo stari dobri znanci
pa mu na rastanku poklonim lažnih petsto eura,
a on odmah shvati poantu i kaže da će ih staviti u novčanik da bude više posla.
Rastajem se s prijateljicom koja odlazi na svoju stranu,
ja se vraćam u kafić od jučer gdje radi isti konobar
koji nije samo zapamtio da pijem bijelu kavu, već mi je zapamtio i ime.
Guštam u kavici, nazovem dečke ,
skupa su vani na ručku, uživaju, druže se tako da sam mirna jer su i oni mirni.




Danas je svatko od nas imao priliku u svojih deset minuta
istovremeno svirati osam gongova što je predivan osjećaj.
Inače, to se zove gong puja i svira se cijelu noć neprestano,
Devet sati, gongovi ne smiju utihnuti, a gongaši se izmjenjuju po dogovoru,
obično svakih sat vremena.
Tako smo i mi početnici u dogovoru s voditeljicama organizirali mini gong puju.
Dok jedan svira, drugi gleda na sat i prati kad je njegov red
dok ostali mirno leže i u tišini sviranja gongova bez remećenja tog divnog zvuka
nastavljaju sviranje bez prekidanja.
Dva predivna dana su brzo prošla,
srce mi je puno emocija, glava puna znanja koje su voditeljice nesebično podijelile s nama.

Evo me, sjedim u autobusu,
moj gong uz mene i sav potreban pribor
u koji sam uložila.
Sreća, ispunjenost, zahvalnost.
Do snova se dolazi budan.
Kad si budan si hrabar.
Hrabar si jer živiš svoje snove.





13:08 | Komentari (13) | Print | ^ |

utorak, 28.02.2017.

Deset minuta


Javljam se zadnji dan u mjesecu.
Bio je intenzivan, prepun emocija, prevrata, korekcije u odnosima...
Budna sam već neko vrijeme,
ali se iznova iznenadim novim spoznajama i slojevima podsvijesti.
Posljednje saznanje me šokiralo.
Koliko god je ta podsvijest jaka i sakrivena,
očito sam odlučila čistiti u ovom životu pa se tako suočavam
sa velikim, bolnim stvarima kojih svijest uopće nije svjesna.
Koliko je to moćno i istinito, pokaže nam tijelo i to je najfascinantnije od svega.
Dakle, u fazi sam začepljenja nosa i desnog uha
tako da se i ovdje tijelo brani kako zna na svoj način
jer očito želi malo odmora, ne želi više čuti ni osjetiti okus niti miris.
Nije to loše uopće jer si daješ priliku izoštriti taj unutarnji feeling, a sve je stvar toga.

Snijeg kopni, ptičice pjevaju sve glasnije, pas i mačka se linjaju,
dečki odrastaju, sve su samostalniji...
Muž i ja učitelj i učenik jedan drugome...
Promjene , promjene, divne promjene kojima se veselim,
a kojih sam se nekada bojala.
Nemam baš toliko vremena za blog,
ali nadoknadit ću kad pređem i ovaj level.
Nadam se da ću u idućem postu pisati o novoj promjeni
i novoj razini do koje sam došla.
Uglavnom, uveseljavam i budim sebe,
a i svijet oko sebe. Živim svoju misiju.
Malo zastanem, život mi donese novi izazov, novog čovjeka,
novi odnos i kako to riješim, oslobodim se još jednog tereta.
Svi tereti su u nama, a čovjek koji nam je došao,
samo je znak gdje zapinjemo.
Moja poruka dana, ovog i novog mjeseca bi bila- ne osuđujte se,
ne budite kritični prema sebi,
netko vas je uvjerio da je to normalno.
Postoji još normalnije,
a to je da prihvatimo da smo sada i tada znali jedino tako
i da je svaka greška ovdje prilika za novo učenje.
Kažu da čovjek dobije svakih deset minuta novu priliku.
Pitanje je da li je prepozna? Da li je iskoristi?
Idem dalje, pet minuta je prošlo,
još pet i eto nove prilike! Ne želim je propustiti.
Čitamo se idući mjesec, češće,nadam se.
Hvala svima koji navratite



21:34 | Komentari (11) | Print | ^ |

subota, 18.02.2017.

Tobogan




Ima jedna crtica iz mog života gdje sam,
kao i puno puta ,
pokušavala biti ono što nisam.
Tako sam se tog srpanjskog dana
na jednoj od napućenih, gradskih plaža
popela na veliki tobogan.
Penjući se stepenicama prema vrhu,
osjećala sam se sve više na dnu
jer sam bivala sve sigurnija da neću dole.
Kako već tada vrlo mlada
nisam vjerovala u sebe
niti imala neke hrabre poteze,
tako su moje misli i nesigurnost
dodatno iskreirali moju istinu
gdje sam ostala na vrhu
čvrsto se držeći za rukohvate tobogana
da ne sjednem i ne skliznem u more.
Svake stepenice vode ka vrhu,
ali suprotnim putem spuštaju u dno,
tako je meni taj put vrh bio dno
jer ispred mene dugački tobogan
koji ubrzava moje tijelo i strah,
a iza mene napućene stepenice mladih ljudi
koji čekaju svoj red i mene
da im se maknem s puta.
Mene na vrhu i dnu da ustupim mjesto do njihovog vrha.
Nema natrag od silne gužve,
a čini mi se da nema ni naprijed
od straha i nesigurnosti.
Trajala je ta agonija,
vrijeđanje, komentari, povici.
Nešto što je trebalo biti poticajno,
samo je dodatno pojačavalo strah i nesigurnost.
Bio je to jedan od najgorih spustova u životu.
Djevojka u redu iza mene se sjetila
posjesti me u svoje krilo
pa je ta mala pomoć
za mene bila velika podrška i olakšanje.
Ispala sam hrabra u svom kukavičluku i strahu
kojeg nisam pobijedila taj put.
U svom odrastanju razumijem
da je cijeli život hod stepenicama prema vrhu
istima se spuštajući prema dnu i sve je jasnije-
jedino ćeš vrh osvojiti ako kreneš iz dna
i jedino ćeš doći do dna ako si krenuo s vrha.
Svaki strah u životu
ovdje je da bi nas učinio hrabrima.
Svaka hrabrost produkt je straha.






10:48 | Komentari (18) | Print | ^ |

utorak, 14.02.2017.

Dragi kamen

Jučer sam se počastila novim kamenom.
Na prvu me privukao svojim zanimljivim bojama i oblikom,
u ruci mi je sjeo fenomenalno,
a opis i njegovo djelovanje je taman što mi trenutno treba
pa tako i teza da nas svaki kamen privuče intuitivno
jer nam baš tada treba, nije bezvezna.
Mookaite jaspis je moje novo, malo čudo.



Jutros na mobitel stiže fotkica koja me razgali, poklon iz srca.
„Evo ti kamenje od tvog partnera“.
Svi možemo iz običnog kamena u ruci drage osobe i sami postati dragi.
Uzajamno osjećanje, davanje i primanje
običnu hladnoću pretvara u dragi ,iscjeljujući kamen.



11:08 | Komentari (11) | Print | ^ |

srijeda, 08.02.2017.

Godine


Kupujemo kopačke u jednom od trgovačkih centara.
Dečko se vraća s tenisicama iz skladišta bez broja kojeg smo tražili
te nakon što složimo razočarane face,
iz daljine nam se približava još jedan dečko s tenisicama u rukama
pa je misterija i zbunjenost riješena.
Naime, obojica mladića imaju popularne bradice pa sam na prvu pomislila
kako se radi o istom no čim se ovaj približio, primijetim očitu razliku u visini.
Eto tako, te posjete dućanima po šoping centrima su mi sve nelagodnije,
ali uvijek se nešto odigra u moju korist i zabavu.

Vjerujem da im mora biti grozno raditi osam sati u prostoriji
bez prozora i ikakvih prirodnih sila,
osim ljudi, kupaca koji su sve manje ljudi.
Očita frustriranost i nervoza se osjeti u zraku, država u malom.
Dane većinom provodim s ljudima sličnim sebi,
onima koji na život gledaju s vedrije strane i nalaze izlaz iz bezizlazne situacije.
Zato jer vjeruju da izlaz postoji!
Primjećujem da su ljudi prekriveni debelim slojem briga
i teško je doprijeti do njih,
ali nekako uvijek uspijem.
Jer u to čvrsto vjerujem!

Nasmijali smo se pomutnji bradica.
Komentiram kako je to danas moderno,
a moj dvanaestogodišnjak kako on još nema bradu.
„Ne brini, brzo će i to.
Odjednom ćeš se probuditi s bradom i shvatiti da je deset godina proletjelo!"
„Ejjjj pa ti si još mlad“, uzvratim optimistično jer mi se ne sviđa tok razgovora.
„Sve godine su lijepe. Svaka nosi svoje.“
„Ma znam , ali život tako brzo prolazi,“
nastavlja dalje pa ne propuštam priliku pitati ga koliko ima godina.
„Dvadeset i osam. Baš mi je danas rođendan.“
„Ajme super!“ Pružim ruku i čestitam.Kakva slučajnost!
„Mlad si ti još. Ja imam četrdeset i dvije.“
„Ma da! Možda sam mlad u odnosu na vas.“

Dok mi dalje mudrujemo oko veličine kopački
do nas se zaustavljaju muž i žena u trećoj životnoj dobi.
Ustupim mjesto gospodinu da proba tenisice.
Opet pričam, što ću, volim ljude,
a oni se nadovežu kako sam mlada.
„E već sam i ja u lijepim godinama“, odgovaram,
a gospođa odgovori kako imaju sigurno djecu mojih godina.
„Šta mislite koliko ja imam godina?“, uplete se gospodin.
Slegnem ramenima, ne bh voljela pogriješiti u procjeni,
a on nastavi da preko sedamdeset.
„Ajde budi iskren!, kaže njegova supruga na što on kaže:
“Ako ćete iskreno ,danas slavim sedamdeset i sedmi rođendan.“
Oduševljeno čestitam i zaželim puno zdravlja.
„Super izgledate, jako vitalni i očuvani“
te prošaram pogledom po dućanu i ulovim pogled drugog slavljenika:
“Ej, dođi, dođi!“
„Možeš li zamisliti!? I ovaj gospodin danas slavi rođendan!"
Sveopće oduševljenje, čestitanja, osmjesi.
Predivna energija u jednom trgovačkom centru
gdje sam od prirodnih faktora pronašla ljude.
Opet ista scena, pitanja, odgovori i činjenica da
mladi trgovac ima godina kao jedan od njihovih unuka.
Uglavnom, opet: „Mladi ste. „Nisam.“ „U odnosu na vas...“
Pozdravim ekipu, platimo kopačke
te zadovoljno izađemo moj nogometaš i ja u dan.
Uspjeli smo od ničega napraviti nešto.
Donesti vedrinu, osmijeh.
U trenutku je to ljudima puno,
ali većinom brzo zaborave i vrate se u svoje misli, svoje brige.
Sretna sam što sam bila dio tog lijepog, prirodnog trenutka.



20:15 | Komentari (18) | Print | ^ |

srijeda, 01.02.2017.

Netko mora voditi i mir


Malo sam se iznenadila jučer došavši u malo primorsko mjesto
gdje je junior s klubom igrao nogometnu utakmicu protiv gostujuće ekipe.
Kako sam prvi put na tom terenu i dijelu gradića kojeg relativno dobro poznajem,
ali nemoguće je biti totalno informiran,
tako mi je trener dao upute na kom semaforu skrenuti i u koju ulicu ući.
Odavno se ne pravim pametna,
nemam problem pitati ako ne znam.
Uostalom, kako ću naučiti?
Prošli su ti nezreli dani kada bih kružila kao mačka oko vruće kaše,
igrala sama sa sobom ,toplo-hladno, ne daj Bože da netko zna da ja ne znam!
Iskustvo nosi mudrost ako si voljan učiti, a to će ostatak dana itekako pokazati.

Skučena dvosmjerna ulica u kojoj se dva auta ne mogu zaobići
dovela me do nogometnog terena i gusto parkiranih automobila
gdje sam upecala mjesto taman kad je čovjek iz autopraone
zaurlao mašući spužvom, krpom i svime čime je prao auto.
Na glasno urlanje kako ne mogu tu parkirati i da se maknem,
iako ne vidim da ikome smetam,
u miru dođem do njega i isto tako pitam zar je tolika frka.
Na tu mirnoću odgovara još žustrije,
a ja još mirnije u nadi da će preuzeti moju draželjubivu energiju kažem:
„Oprostite, ovdje sam prvi put, sin igra utakmicu.
Nisam znala da je takva frka oko parkinga“,
na što se malo primiri i kaže da je "Čovjek u najmu tu gdje sam stala i ima četiri autobusa.
Ako me zatekne, zvat će pauka."
„U redu, možete li mi reći gdje mogu parkirati? Parking iznad je od kluba, možda?“
„Da, da, gospođo, možete slobodno gore“,kaže, sada već prijateljskim tonom.
„Evo i vidim da ima slobodnih mjesta. Puno vam hvala“,
odgovorim sa smješkom na licu na što on također miroljubivo odgovori:
“Nema na čemu. Ugodan dan!“

Preparkiram se ulicu iznad, sretna što me čeka par slobodnih mjesta
pa taman da ću izvaditi ključ i izaći iz auta, opet urlanje:
“Ej, ej, gdje si to stala!? Nisi sama ovdje!“
Provirim glavu, a do mene dvije glavešine dotičnog, gostujućeg kluba.
Jedan stoji sa strane, drugi nervozno suflira rukama i otrovnom jezičinom.
„Oprosti, mi se poznajemo?“ izađem iz auta i gledam čovjeka mojih godina
koji je očito nekakav nogometni trener, bar trenerka koju nosi
i u kojoj trenira svoj sportski fer play na to upućuje.
„Ne znamo se mi. Od kud bi se znali!?
Šta misliš što si se spustila sa svog brda u grad da me poznaješ!?“
„Drago mi je, D“, pružam ruku sa smješkom,
a egotriper u svom filmu iznenađen scenom koja nije dio njegove režije,
pruža ruku i uzvraća. „Ja sam D“.
„E sad kad smo se upoznali, možemo na ti.
Živim na brdu, ali sam građanka, za razliku od tebe.
Prvi put sam ovdje, možeš to i malo ljepše reći za dobrodošlicu.“
„Ejjjj, nećemo sad te nervoze“, odgovara građanin kad sam se na tren spustila na njegov nivo
i automatski osvijestila da to nisam ja niti želim biti. To je on.
Preparkirala auto, zaključala, pozdravila i udaljila se u totalnom miru.
Pobijedila sam egotripera u sportskoj trenerci, ali i onoga u sebi.
Pola života sam bila u pravu, ostatak ću provesti u miru.
Otišla na kavicu s jednom od mama,
odgledala utakmicu gdje su naši izgubili s bodom razlike
te doznala da na susretima ove dvije ekipe,
roditelji toliko vrijeđaju jedni druge, da to bude strašno.
Očito je egotriper alergičan na sve što dolazi iz našeg kluba,
a toliko je to tužno jer djeca igraju.
Da zaključim priču, spoznajom da sam dobila opasku
još od bivšeg trenera kako mi sin nije ratoboran
pa lošije prođe, nema tu borbenu crtu.
Drago moje, mudro dijete je ono što je,
voli taj sport i gušta u njemu.
Previše je tih borbenih, neka vode svoje borbe, svjesno ili nesvjesno.
Netko mora voditi i mir.


11:16 | Komentari (31) | Print | ^ |

četvrtak, 26.01.2017.

Ne odustajte od svojih želja


Paket koji sam otvorila na suvozačem mjestu moje drage prijateljice-sestre po duši
rasplakao nas je obje.
Mene u četrdeset drugoj godini i nju u četrdesetoj godini života, dvije grlene i velike žene
koje plaču poput malih djevojčica.
Ganuće, zahvalnost i vremenska crta u mislima više od tri desetljeća od scena u igri tri djevojčice.
Šestogodišnjakinje na malim veselim dekicama u igri s lutkama Barbie i Ken,
šarenim komadićima odjeće, obuće, djela namještaja...
Igra života tri djevojčice iz različitih obitelji.
Ja sam bila ona drugačija, ona koja nije imala svoju Barbiku.
Iz kartonskog paketića viri svilenkasta kosa,
a djevojčica u meni uzima u ruke svoju lutkicu Barbie koja je ovdje da bi ispunila jednu dječju želju,
zavidala stare rane.
Psihički je nedostatak mile lutkice bio posrednik da se očiste loša uvjerenja i da konačno na pola svog životnog puta
potvrdim ono što osjećam- Vrijedna sam svake želje.
Još poklona i pismo drage duše koju je dirnula priča na blogu „Nemam Barbiku“,
koja je ovim činom potvrdila ono što znamo, da će svemir uvijek naći način.
Hvala divna dušo, učinila si sretnim jedno dijete u tijelu odrasle žene.
Nema cijene za ovo davanje i primanje, nema opisa sreće i zahvalnosti koju osjećam.
IMAM BARBIKU! kiss



10:34 | Komentari (22) | Print | ^ |

nedjelja, 22.01.2017.

Tek jedan običan post



Jučer sam se vozila autobusom s brda do grada što je rijetko ili nikada
pa silaskom iz prigradskog autobusa, u gradu nastavila čekati gradski za presjedanje i
sudjelovala u gradskoj svakodnevici.
Gledam u dečka kojih tridesetak godina kako se neprekidno smijulji
pa i mene ulovi smijeh dok istovremeno cura kojoj je narušavao privatnost, suptilno bježi od njega.
To me vrati u moje mladenaštvo i vječite manijake po autobusnim stanicama
i portunima koji su strašili nas mlade curice.
Ovaj se „samo smije“ i u ovo sunčano zimsko podne,
otvori patent trenerke ispod koje izviruju crne dlačurine.
Malo sofisticiraniji manijak ,pomislim i skužim da je moj smiješak zamro
jer sam kroz smrtno ozbiljnu curu nezainteresiranog pogleda u daljinu,
ne u crne dlake, oživjela svoju prošlost.
Možda je to i bolje od mog osmijeha kojeg sam netom komentirala sinu
da bi mogao privući njegov jer smo isti.
To se ipak nije dogodilo i sve traume su ,naizgled, nestale njegovim ulaskom u bus.
Ne znam koliko se bavite podsviješću poput mene,
ali ovakve vanjske scene koje vas u trenutku uznemire,
služe da upravo očistite te traume iz podsvijesti.
Samo prihvaćanjem ih otpuštamo, nikako potiskivanjem.
Često znamo reći kako smo zaboravili neku bolnu scenu iz prošlosti,
ali smo je samo jako duboko potisnuli da bi preživjeli,
iako nas takve scene nesvjesno određuju.
Nema svatko priliku u životu to rješavati,
ali sve dok čovjek nije spreman suočiti se s bolnom istinom,
nije vrijeme da to rješava, makar proživio cijeli život.
Kažem za sebe, a i za ljude oko sebe koje uspijem potaknuti da se krenu osvještavati
da je bez veze glumiti nemoć ako nam je već došla prilika u životu da
svjesno kreiramo i preuzimamo odgovornost za sve što nam se događa.
Mi smo zapravo povlaštena bića, svjesna sam toga, iako ego često zablesavi
pa ne želi vjerovati i živjeti čuda.
Drugim riječima, povlaštena bića su sama sebi dala povlasticu
odbolovati svoju neizdrživo bolnu istinu koju treba prihvatiti,
umjesto da je drže potisnutu u podsvijesti.
Za to trebaš biti fanjski hrabar.

Dugo nam nema autobusa kojim moramo stići na natjecanje
pa odlučim zvati dvije taxi službe no svi su zauzeti.
Začudim se autobusu na kojem je natpis za KBC pa pitam sina što je to,
a kako me ne čuje, ponovim pitanje no starija žena u prolazu se zadere:
“Za bolnicu, šta ne vidiš!!“
Nasmiješim se još jednoj nesvijesti koju nitko nije ništa pitao,
a osjetila se prozvanom i što je najgore moja nervoza ( da je imam trenutno)
se lako mogla navući na njenu i evo povoda za svađu.

Eto i našeg busa.
Vesela sam kao malo dijete u društvu svog četrnaestogodišnjaka
koji je tek krenuo u svoju samostalnost pa mu je i vožnja autobusom potvrđena pokaznom kartom
koju sam mu konačno kupila, otpustivši ga tako jednim dijelom od sebe.
Na idućoj stanici ulazi zanimljiv dečko sa šarenim pirsevima,
jednim okruglim čak na bradi što do sada nisam vidjela.
Ćelava glava, gusta brada, šareni pirsevi po glavi ljubazno ustupi svoje sjedeće mjesto starijem čovjeku,
a ja ponosna na mladost koja nema razloga za stereotipe.

Gledam stanice i mjesta na kojima fotka i objavljuje naš @NF,
prepoznajem i vidim punktove koje inače nemam vremena promatrati dok vozim auto,
a grad zaobilazim u širokom luku pješice- zbilja mi se ne sviđa ta nervoza.
Na izlasku cura s torbom oslikanom srcima, poklon našem @Randomheart-u
ali i moj jer uvijek zamijetimo baš ono što želimo.
Istovremeno na ulasku drugi, zanimljivi dečko.
Pretjerano češanje po glavi i tijelu, tikovi glavom i ramenima
služe mi kao izvrstan školski primjer sinu na ukazivanje narkomana.
„Ili mu je dan jako stresan“, odgovori moj sin,“ jako je nervozan!“.

Sunčano vrijeme iskoristim na terasi i kavici svoje omiljene lučice
do početka natjecanja te u prolazu pozdravim ekipu koju nisam dugo vidjela.
Odem za svoj stol na terasi, pijem bijelu kavicu i guštam u vrućim sunčevim zrakama hladne zime.
Inače sve više mudro koristim svima dobro znane metode
„Prespavaj, jutro je pametnije.“ „ Ispeci pa reci.“ „Duboko diši.“ Izbroji do deset...“
U svim slučajevima se pokaže da si dam priliku ne reagirati stihijski,
u egu donijeti odluku, izreći nešto zbog čega ću sutra žaliti.
Živim sve svjesnije, zbog toga mirnije i sretnije jer mi ljudi prečesto reagiramo automatizirano.
Ne damo si priliku niti razmisliti, najbitnije je u tom trenutku biti u pravu,
ali upravo to pravo često uzima pravo miru.

Stižem na Dvoransko prvenstvo Hrvatske u atletici za mlađe juniore
na kojem je otužno malo gledatelja, nas par roditelja
(djeca su došla organizirano s trenerima iz drugih gradova),
a još je tužnije kako jedan temeljni sport s puno zanimljivih disciplina nije popularan niti djeci.
Nije sinova kategorija, ali skače, skočio je svoj osobni, dalje se letvica diže,
ali ga je pri startu omelo petljanje pomoćnih sudaca po letvici gdje je morao odustati u trku i tu su počele misli i nesigurnost.
Sve ok. Idemo dalje, bit će još prilike.
Meni kao roditelju u ovoj osjetljivoj dobi je najbitnije motivirati i imati vjere u njega kad njemu izostane.
Te iste vjere koja je meni često nedostajala,
a poljuljalo ju je još više kontra efektno kritiziranje.
Danas znam da je u motivaciji bitno isticati vrline, ne mane jer nas to tjera dalje.
Tako da za kraj ove divne sunčane nedjelje, još jednom poruka i pouka da promislite
o ovih par rečenica ispred i pružite si priliku da vam pravo ne uzme mir.


(Za generaciju)


(dio naše atletske dvorane-zanimljiv most koji povezuje svlačionice s dvoranom)


(malo iznutra-strunjača i letvica)


(Umrijeti, ali ne odustati-grafit Armade)


(INSPIRE OTHERS- djevojčica s natpisom na jakni koja zaokružuje moj dan)


19:10 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se