utorak, 23.05.2017.

Vrijeme za post

Kako znate kada vam je vrijeme za post?
Imate li svoj dan, mantru, čekate inspiraciju, svrbe li vas prsti, živci?
Što kada nemate inspiracije? Kako je prizivate?
Dosadna sam s toliko pitanja, ali vrijeme je za post i treba nešto napisati.
Primijetila sam da sam u ovom mjesecu objavila postove dva utorka za redom.
Neka ovo bude treći.
Želim vidjeti, isprobati, testirati što će biti sa zadnjim utorkom u mjesecu.
Prva dva su se pojavila nesvjesno, ovaj svjesno, četvrtog ću testirati.

Sve manje sam u svojim okvirima, manje sam rob navika,
iako bez nekih automatiziranih stvari,
bez navike za oprati se, pojesti, zaraditi...ne možeš.
Možeš ako želiš, ja ne želim.
Dosta čitam, educuram se (edukacije koje mi koriste i koje želim)
i dosta radim neke radnje prvi put.
Bude nekad frkovito, iako sve rjeđe, duboko sam otišla da bih se mogla vratiti na površinu.
Iako duboko, nisam zaglibila, već suprotno,
nepoznate dubine su mi donijele slobodu življenja.
Osvijestila sam puno loših naslijeđenih programa po mene
pa ih prepoznajem u svijetu oko sebe.
Ljudi se koprcaju u problemima i ljute se,
a nisu svjesni da se zapravo koprcaju u istim uvjerenjima
koja im stalno donose iste profile ljudi i iste situacije.

Jutros sam se probudila sa snom u kojem sam čula glas
pokojnog oca i brata s kojim ne komuniciram.
Zanimljivo je jer ih nisam vidjela, samo čula.
Tata me po običaju kritizira, brat brani ( to me baš veselilo),
a ja odgovaram tati: „Uvijek daješ pa očekuješ natrag. To što žališ druge, žališ sebe.“
„Ali ludo, ti nemaš mamu, tebi je teško!“ na to odgovori tata i ja se probudim
uz zvonjavu mobitela koja je očito trebala prekinuti daljnje osvještavanje.
Podsvijest je čudo!
Izlazi na silu kada koristimo razne tehnike ili izlazi
kada umirimo mozak meditacijom ili spavanjem.
Fascinirale su me riječi koje sam izgovorila tati.
To da daje pa očekuje sam i sama naslijedila,
iako dok sa bila takva i nesvjesna, to mi je tada bilo prirodno, iako neprirodno stanje.
Da nisam osvijestila da mi to donosi puno problema i negativnih emocija u obliku razočarenja,
nastavila bih život na taj način u uvjerenju kako su ljudi oko mene „neispravni“.
Oslobađajuće je ,također, doći do svijesti da se možeš mijenjati,
evoluirati, biti u miru ako želiš.
Za to treba hrabrosti, puno hrabrosti.
Najprije skužiš da nisi tako super i idealan kakvim si se doživljavao,
skužiš da si u banani, pun strahova i kočnica i da se bojiš ići u nepoznato
jer ne znaš što te tamo čeka.
Zbog toga su ljudi u stanju provesti trideset života na poslu kojeg ne vole,
biti isto toliko u braku s osobom koju ne podnose i cijeli život glumiti sirotinju bez kinte,
nesvjesni da su siromasi u glavi.
Prošla sam i tu fazu „bez kinte“ i vraća se to glupavo uvjerenje jer je u ovom materijalnom svijetu
najveći izazov upravo to materijalno.
Tako neki ljudi cijeli život kukaju i žicaju, a ne pomiču se s mjesta
niti pokušavaju bilo što da bi zaradili, povećali si budžet.
Jednostavno su ograničeni u glavi da samo kukaju i žicaju,
a ljudi koji im daju neprestano i sami kukaju što im daju nesvjesni da ne žale njih, već sebe.
To se isto da lijepo odraditi jer čovjek je odgovoran
za svoj život i odluke pa ga tuđi život ne bi trebao dirati.
Ako ga već dira, pomogne i otpusti to čistog srca bez prigovaranja.
Tada zna da je pomogao toj osobi jer je potrebita i ne promišlja, ne razglaba, ne analizira dalje.
Sam čin pomaganja je svrha i ne traži daljnje analize.
Srce ne analizira, srce osjeća.

Nakon ovih redaka osvještavanja i pisanja nastade i post.
Pisali zbog drugih ili sebe, zbog čitanja, komentiranja, rasta, pada, učenja, kritiziranja,
pisanje je emocija koje izlazi iz nas.
Nema sumnje da sam i na ovaj način naučila puno o sebi, evoluirala.
Toliko da se ne osuđujem što god i kako god izašlo iz mene.
Sve sam to ja- razumijem i prihvaćam.
Veliko je to učenje do kojeg sam stigla,
a izazovi pristižu kroz ljude u suživotu s kojima se ne slažem u svemu,
ali razumijem ih i prihvaćam.
Ne očekujem ,kao nekada, da razmišljaju i budu poput mene jer sam baš ja „ispravna“.
Puštam ih na svom putu učenja i rasta i idem dalje po svom nepoznatom, neizvjesnom.
Svjesna sam da nisam kročila u to nepoznato i neizvjesno,
ne bih nikada došla do ovih spoznaja koje donose mir.
Miran utorak vam želim uz poruku da u svim svojim izborima izlazim kao pobjednik.
Ne očekujem da mi drugi uljepšaju život.
Već sam na tom poznatom bila.
Nije mi služilo.

"Egoist je onaj koji više misli na sebe, nego na mene."
pročitah neki dan i od srca se nasmijah.









11:46 | Komentari (30) | Print | ^ |

utorak, 16.05.2017.

(U)biti sivilo


Probudila sam se živčana. Dugo nisam bila ovakva.
Živce mi je dodatno napeo senior jer mu se ne ustaje po „ovakvom vremenu“ iz kreveta.
Kao da se meni ustaje.
Pasta za zube nazire se doslovno u kapima, a već je par dana natežemo po gumenoj tubi.
Naravno, tko će pobrati nego muž kojem živčano dobacim da ću kupiti danas novu pastu i sakriti je,
a on neka koristi ovu za koju mi je jučer odgovorio da je ima za još tjedan dana.
Puno mi je lakše okriviti drugoga, nego preuzeti odgovornost.
I Tuli je nešto živčan, cvili, tuli, šetka po hodniku.
Nemam baš vremena, ali ga izvodim van.
Pustim ga na terasi, ali pri izlasku iz kuće, naravno,
otvorena mala vrata kroz koja Tuli odšeta u svijet.
Opet moja bolja ili gora polovica pobire jer je on krivac što vrata nisu zatvorena.
Svjesna sam da je bezuspješno uopće pokušavati loviti ga jer kad izađe iz kuće,
ova divota od psa se pretvori u pravog divljaka.
Senior i ja sjedamo u auto, žurimo na trening na drugi kraj grada,
a sad i on već u mojoj živčanoj vibraciji
odbrusi da nisam slučajno stajala i hvatala ga, neka kisne.
Poslušam ga i stisnem gas no u retrovizoru primijetim kako se okreće i pogledom traži mezimca
ne bi li ga spazio na cesti pa mu odbrusim da šta gleda ako ga nije briga za psa.
Tu stane konverzacija, on se laća svog mobitela, ja mantranja i čišćenja.

Bem mu, prilično sam negativna!
Čistim i otpuštam putem u vožnji.
Došli smo do dvorane, senior i ja se pozdravimo, potrubim mu iz auta,
ali sad je i on u egu, ne doživljava me.
Šta je, tu je, vozim do obližnjeg trgovačkog centra gdje ću popiti svoju bijelu kavu,
a na ekranu mobitela uz zvono seniorovo ime- nema treninga.
Kako nema, pomislim pa tek sam sjela na kavu, neću sad kući.
Dam mu sve moguće naputke sebično ostajući pri namjeri pijenja kave sa samom sobom,
uspije dobiti trenera koji kasni, a ja čekam svoju bijelu kavu koje i dalje nema.
Jesam, živčana sam, tada se sve nekako okilavi, nema strpljenja, svjesna sam i toga,
ali mi se opet živci napnu kad vidim da konobar,
umjesto da meni donese kavu, prima narudžbe od ljudi koji su stigli poslije mene.
Nestrpljivo zurim prema šanku u namjeri davanja mota rukom konobarici da sam ovdje.
„Ejjjj, ovdje sam, nemoguće da ste me zaboravili! Mene, u pinki trapericama i tenisicama na cvjetiće!
Nemam baš ni proporcije standardnih gabarita. Pa tu sam! Ljudi ,šta vam je!?
Zar ne vidite da sam živčana!? Danas nemojte testirati moju pozitivu!...“
Cvilim u sebi i tražim spas izvana za moje unutarnje s(r)tanje.
Krivo!
Konobar mi se približava , kao u bunilu čujem riječi da je nešto sa sklopkom i da nema kave.
E, da, vidim sad da nema ni svjetla u kafiću pa mi razbistri sliku u mozgu
da od ljudi nije primao narudžbe, već se ispričavao kao sad meni.
Čekam još malo, ali besmisleno je trošiti vrijeme na to,
pozdravim i preselim se u kafić s druge strane centra.

Dva vanjska stola me čekaju i prizivaju na terasu pod krovom.
Nema dima cigareta, čavrljanja ljudi, muzike...samo sivilo i vlaga ovog kišnog dana.
Sjednem i čekam...opet čekanje i isti monolog u glavi..
„Ej, pa zar ne vidite da sam slabe volje!? Kava mi treba! Nije vani baš ni toplo....
Zar me nitko ne vidi!?“
Grrrrrrrrrrrrr, dignem se nestrpljivo pri pomisli da stolovi nisu od kafića
(već od moje kućne terase),
kuliram se hodajući do šanka jer sam opet svjesna
kako mozak počne komplicirati sa svojim glupim mislima.
Stop! Nećeš više, manijače! Sad je moj red. Svjesno preuzimam igru.
„Dobro jutro. Sjedim vani. Može bijela kava?“
„Može, naravno,Dobro jutro“, uzvraća konobar na moju ljubaznost.
„Ovo je vaš stol vani?“ „Je, je, slobodno.!"
Vraćam se za stol zadovoljna što sam podigla svoju vibraciju od početnog nauma ega
da se istresem na konobaru koji nema, a ma baš ništa s ovom mojom jutarnjom negativom.
Dolazi kavica, hvala - izvolite - molim -smješak...
sve potvrđuje ono što već znam- sami kreiramo svoj dan, odlučujemo u kom smjeru će ići.
Srk, srk, odlična bijela kava u velikoj šalici s toplim mlijekom i pjenicom....
gledam ispred sebe u kamione, dostavljače koji po ovoj kišurini izlaze, dižu rampe, vade pakete,
krcaju na ručne viličare i voze u centar u dućane. Kabanice, radne cipele...
A vidi mene- sjedim i guštam u kavi.
Odlučila sam osjetiti zahvalnost.
Tu predivnu emociju koju ponekad zaboravim pa se prepustim
navali bezveznih misli koje se kotrljaju glavom
slažući priče koje ne postoje, ali kreiraju stvarnost.
Nadam se da i dečke na kiši ista zahvalnost vodi kroz dan.
Da, pada kiša, sivo je, mokro, vlažno,
nisu idealni uvjeti, ali lakše je, zaista je lakše ako ih stvoriš u svojoj glavi.






10:14 | Komentari (14) | Print | ^ |

utorak, 09.05.2017.

Pozdrav iz Baške

Nastavljamo cestom otokom prema Baškoj
gdje uz nas po biciklističkoj stazi voze brojni biciklisti.
Krećemo od slova A...





Osim glagoljici, divimo se ovčicama na ispaši.
Vjerujem da za napućenih ljetnih mjeseci ove životinjice
također spadaju pod turističku atrakciju djeci iz velikih gradova
koja ovdje ljetuju s roditeljima.
Iduće slovo...?





Putem skrećemo u Stari grad gdje smo pozvani na ručak. Divim se uskim ulicama
i skućenosti prostora gdje mi je ovako prazno usko, kamoli za vrijeme kad je krcato
sezoncima.
Dakle, svaka čast, ovdje se ne vidim kao gost u niti jednom apartmanu
pogotovo što sam imala priliku ući u jednu kućicu i uvjeriti se da je
nedostatak prostora unutra identičan onome izvana.
Ili sam razmažena ili sam prevelika. Mislim da oboje.







Nakon što smo s balkona popričali sa susjedom na njenom balkonu na udaljenosti od neka četiri metra,
uočila me stara dječja igra na tlu i razveselila spoznaju da su djeca obilježila svoj kutak i našla
svoje mjesto u ovom klaustrofobičnom prostoru.
Jedva dočekah vrijeme da se odvezemo do glavne plaže gdje sjedam, ispijam svoju kavicu i guštam u
prostranstvu neba, mora, obale i osjećaja slobode.







Opijeni čarolijom prirode, u povratku iz Baške i vožnjom prema mostu
očito naša srca još žele ostati na otoku pa muž nehotice skrene s glavne ceste u
mjesto i dio uz šumu gdje vozimo u namjeri vraćanja na glavnu cestu.
Sigurna sam da ni ovaj slučaj nije slučajan i nedaleko nas dočeka čarolija
gdje se vozimo cestom,a drveće sa strane nam radi hlad i osjećaj da smo
na nekoj drugoj planeti,
negdje gdje primjećujemo sav onaj život i ljepotu prirode koja
je naša svakodnevica.
Toplije godišnje doba, sezona nas samo podsjeća da je drveće tada bujnije i zelenije,
kao što je more zimi hladnije, ali isto lijepo.







10:31 | Komentari (16) | Print | ^ |

utorak, 02.05.2017.

Pozdrav iz Malinske

Zanimljivo da je da nam do Krčkog mosta od kuće
autom ne treba više od desetak minuta vožnje,
a još je zanimljivije da se toga rijetko sjetimo pa cestom produžimo do Crikvenice ili Selca.
Danas smo pozvani na roštilj u Bašku,
ali smo dan odlučili započeti kavom na rivi u Malinskoj.















Iznenađenje je prepuno parkiralište, terase kafića također.
Uspijemo naći mjesto, parkirati auto, ali i svoje ritice te promatrati mnoštvo stranaca.
Uz pravi "stranjski", kajkavski dijalekt nas podsjeća da smo možda i mi
stranci i gosti jer ovdje nemamo svoj apartman.
Dan se nastavlja u idućem postu i putu u Bašku.




11:13 | Komentari (20) | Print | ^ |

petak, 21.04.2017.

Iznova rođena


Očito je da duhovno sve više zrijem kako fizički kopnim,
mogli bismo tako nazvati osvještavanje ega
u kojem sam bila zarobljena desetljećima svoga života.
Još je očitije da to sada prepoznajem u drugima,
taj strah od prepuštanja jednostavnosti ljubavi
koja ne prosuđuje, ne očekuje, ne zamjera.
Iako jednostavnost, komplicirana je analiza naših slojeva,
nakupina koje su od nas napravile ovo što jesu,
ljude u vječitoj svađi i negativi, neprijateljima, ratovima, svojatanju
materijalnog u nedostatku duhovnog.
A sve je tu, u nama, ispod dubokog sloja nepotrebnog,
samo treba krenuti, kopati, čistiti.
Kako god, nazvat ću se odabranom, nazvat ću se privilegiranom
blagoslovljenom jer ugađam sebi, svojim čulima te
osjetim tamo gdje si nekoć nisam dozvoljavala.

Noćna leptirica je prije petnaestak dana položila svoje ličinke
na sam ulaz u naš stan.
Leptiri, između ostalog, simboliziraju promjene.
Ujutro smo veliku leptiricu našli uginulu na podu.
Je li istina da leptiri žive jedan dan?
Moja ljudska potreba da pomognem i majčinski instinkt da zaštitim
život u nastajanju,
u ovom slučaju puno njih,
pali su u vodu od upućenijih da se u prirodu ne miješam.
Otišli su svojim smjerom u nepoznato,
mome oku nedostupni, nevidljivi.
Ličinke na zidu ostale su kao sjećanje da su ovdje bile.

Što ostavljate iza sebe, pitate li se?
Da li je uopće bitno dok živimo U SADA
kome će i što ostati kad nas ne bude?
I da li je bitno ima li ili nema ičega nakon?
Puno bitnije je u životu osjetiti život,
iznova se rađati kroz oživljavanje svojih ideja,
svega što ispunjava svijet u nama i oko nas.









12:10 | Komentari (32) | Print | ^ |

ponedjeljak, 17.04.2017.

Pozdrav iz Varaždina

Pobjegli smo od kiše kroz Gorki Kotar gdje nas je pratila gusta magla
koju smo pozdravljali što smo se više udaljavali Autoputom.
Kilometri kojima smo ga prelazili povećavali su šansu za lijepim vremenom
te smo se nadali da će boja na nebu poprimiti boju
predivnih polja uljane repice u čijoj zlaćanoj boji uživam sa suvozačevog mjesta.




Tradicionalno zadnjih godina svjesno izabirem jednodnevni obiteljski izlet,
odmak od masovne šopingholičarske histerije pred blagdane.
Doziva me grad Varaždin već neko vrijeme, a vrijeme je očito sada.
Kad pojačaš tišinu u sebi,
smanji se izvanjska buka pa smo tako moja tri mušketira i ja uživali bez puno riječi.
Drvena masivna vrata i pločnici granitnih kocaka strast su najstarijeg mušketira.
Crkve s predivnim pročeljima i unutrašnjosti, osim duhovne, imaju veliki turistički utjecaj.
Naravno da smo prvo posjetili Anđelinjak,
ali nisam odustala ni od ostalih anđela oko sebe.
Muzej se zatvorio pola sata prije nego smo došli do njega no nema mjesta razočarenju.







Oduševljava nas Stari grad,
povijest koja je ispisana u svakoj travci, drvetu, vrbi koja me prizvala na grljenje
i vjetru koji je u tom trenutku zamrsio njene duge grane kojima me pomilovala po licu.
Od sreće sam pustila suze radosnice koje su također znak da ovaj grad osjetim svom svojom dušom.
Duša nas je navodila gdje su nas noge dovele do ruke koja prosi.
Rad na ulazu u galeriju zanimljivog umjetnika još zanimljivijeg imena- Darwin.
Guštajući u njegovim radovima na granici sarkazma i ironije s političkim i svjetovnim životom
rad sa glavom bika i wc školjke kojeg ,kako kaže,
često pokazuje strancima jer oni razumiju riječ „bullshit“, kao i drvena stolica u zraku
koju drži četvrta noga na visini od preko dva metra pa tko se uspije posjesti u nju,
postat će gradonačelnik.
Nema sumnje da je ovaj veseli i glasan umjetnik selidbom iz našeg kraja
došao ovdje narušiti tišinu Varaždinaca.
Da ne zaboravim, gipsanu ruku na ulazu postavio je umjesto živog prosca
koji "ne jede ni ne pije" pa svakako profitira bez troškova i tu završimo naše zanimljivo druženje
na račun današnjeg života gdje je prosjačenje sve učestaliji izvor zarade.







Vrijeme je ručka te na preporuku slučajnog prolaznika
krenemo do restorana koji nas oduševi nazivom,
a terasa na koju sjednemo potvrđuje
da bi raj zaista mogao ovako izgledati.
Naime, cijeli svod je ukrašen živim ljubičastim cvjetovima
velikog starog drveta koji raste sa strane,
a raširio je svoje cvijeće preko cijelog otvorenog krova.
Visterija zaslužuje našu pažnju i divljenje, gotovo kao ukusan ručak, konobar,
vrstan predstavnik ovog plemenitog zanimanja
koje izumire kadrom koje odlazi u neke bolje plaćene zemlje,
a predjelo, kao i desert na kraju,
sve na račun kuće oduševljavaju i zasjenjuju naše restorane na moru.
Ovdje turizam živi cijelu godinu.






Punih dojmova i želuca ustajemo od stola te šetamo dalje do obližnjeg trga
koji je također zavidno sređen.
Lijepe, udobne, stilski posložene terase kafića s drvenim vazama za cvijeće,
ljubazno osoblje, cijene duplo jeftinije od našeg grada
potvrđuju da ovdje vlada neka drugačija, smirenija energija.
Do nekog drugog fizičkog putovanja, do poticaja duše
da ide tamo gdje će se napuniti još više,
pozdrav iz Varaždina grada koji je ostavio u meni puno
bogatije i dublje dojmove koji mogu ispisati u jednom postu.
I ovo putovanje potvrđuje da si uvijek točno tamo gdje trebaš biti-
u gradu anđela sa svojim anđelima.










10:42 | Komentari (22) | Print | ^ |

ponedjeljak, 10.04.2017.

Gdje je kava?


Nedjeljno popodne smo odlučili provesti u Opatiji.
Budući je ovaj vikend Festival kave svjesno sam uzela fotić
te napomenula mužu da ću fotkati za blog.
Jednom sam u takvoj šetnji dobila inspiraciju za blog,
a to je muža izbacilo iz ravnoteže jer „nismo došli fotkati i zastajkivati, već odmarati u neobaveznoj šetnjici.“
Tako sam mu pred izlazak iz kuće najavila da će biti fotkanja.
Nemam pojma od kuda mi je pala ideja da činim nešto planski u nedjeljno popodne
rezervirano za meditacije u šetnjama.

Društvo nam prave moja sestra i njen muž.
Sve je rjeđa ova kombinacija zbog obaveza i različitog stila života,
a ja je toliko volim, čak i kad se neozbiljan dvojac prepusti blentavim forama
svih srednjovječnih muškaraca koji nemaju o čemu, već o njemu. zujo
U čoporu zbilja podivljaju, hehe
Parkiramo u lučići Volosko i laganim hodom uživamo u šetnjici lungomarom do Opatije.
Par plakata, šalica i zrna kave nagovještavaju da se nešto zbiva
pa nadobudno provirimo u hotel Kvarner gdje nema štandova ni izlagača
kao za vrijeme Festivala čokolade,
već krcata terasa ljudi kao i svaka u ovo toplo proljetno vrijeme.








Kako mi tražena informacija nije servirana na dohvat ruke,
ne želim gubiti vrijeme sjedeći na terasi čekajući konobara za informaciju
što danas nude po pitanju kave, hodamo dalje.
Jasno je sa plakata da hoteli sudjeluju u festivalu,
ali vjerujem da osim kolača i torti spojenih sa okusom kave, nema ništa zanimljivo.
Nemojte uzeti ovu informaciju za točnu,
to je samo moja pretpostavka jer me vesele izlagači različitih kava i okusa koje očekujem.





Dolaskom na Slatinu-gradsko kupalište i centar u nevjerici promatram četiri drvene kućice
od koje samo jedna ima veze s kavom i to naravno spojena sa slasticom čokoladom.
Ukomponirane molekule mi služe kao dobar materijal za blog
pa fotkam čokoladu čija ponosna proizvođačica se hvali kako je ta ista završila na Cambridge-u ,
osim što je u ponudi Opatijskih hotela.
Jedna čokoladina se prodaje po cijeni od pet kuna
pa smo smo si je nas četvero priuštili budući je nema u slobodnoj prodaji.
Razočaranje od nepostojećih izlagača i proizvođača kave ove godine
nadomjestili smo mladim duetom na Slatini
koji su spojili divan vokal i gitaru pa uživamo u prpošnoj mladosti.
U jednom od kafića smo ispili svoju svakodnevnu popodnevnu,
nepoznatu kavu pa se zaželjeti kolača i želju utažili na lijepoj terasi kultnog hotela.
Horda mladih konobara, puni poslužavnici, razmaženi gosti,
bodlje na fenjerima da ne bi slučajno kakva ptica doletjela...
svega nečega kad poželim da nisam ovako svjesna
manipulacije konzumeričkog društva koji se sve više udaljava od čovjeka.
Priču zaokruži jedna Opatijka koja se složi sa mnom
da je Festival nečija osobna promocija
jer gosti koji su došli organizirano iz drugih gradova,
čak i država, ostali su razočarani poput mene koja živim u susjedstvu.
Zaboravim uvijek kako je Opatija stara dama i sve se vraća elitnom turizmu
koju ona zaslužuje pa se na povratku još više čudim natpisu izvođača
„adaptacija kultne plaže“ na kojoj raste betonska građevina.

Molim vas da sve informacije iz ovog posta uzmete sa rezervom,
zaključit ću ovim naputkom čiste savjesti,
a isto tako zaključujem da bi ovakav naputak trebao stajati
na svim informativnim emisijama,
tiskovnim medijima i svemu čime se manipulira
sa prestrašenim narodom radi nečije osobne promocije i dobiti.
Zanimljivo je kako se laž, za razliku od istine,
plasira munjevitom brzinom i kako se strah i panika
šire na već postojeće slojeve straha i panike.
Bilo bi dobro da si svaki pojedinac
bar površinski da priliku vjerovati u dobro, pozitivno
jer nitko mu neće uljepšati život ako ne sam.
Očekujući od drugih da nam uljepšaju pogled
isto je kao da sam dozvolila da mi propadne nedjelja u lošem raspoloženju
jer nisam dobila ono što sam očekivala.
Tome i vode očekivanja,
zato je dobro biti svjestan sebe pa i okoline
u kojoj ima toliko lijepoga ako želimo biti na dobitku.
Znanstveni dokazi potkrepljuju tvrdnje o pozitivnom razmišljanju
i emocijama kao posljedici,
a fizičko zdravlje stavlja pečat na sve to.
Zato ljudi dragi, od negativnih emocija i visokog tlaka
kojima kreće neravnoteža duha, time i tijela
neka vam tlak diže samo ukusna kavica.
Živjeli!







11:09 | Komentari (19) | Print | ^ |

četvrtak, 06.04.2017.

Slučajni putnici


Mislila sam, slučajni smo putnici
Kroz vremeplov emocija
Između boli i spoznaja.

Mislila sam, trajat će dok traje,
Davat ću koliko primam,
Otpustiti kočnice, očekivanja.

Nizbrdicom uzajamnog davanja
Krenusmo uzbrdo u primanju
Obostrane zahvalnosti.

Misli prepustih emocijama,
Očekivanja povjerenju,
Strah sreći.

Poljupcima obrisali suze,
Zagrljajima učvrstili sumnje.
Na putu postali učitelj i učenik.

Ti, ja, slučajni putnici.
Od slučaja postali svjesnost.
Svjesno nastavljamo živjeti ljubav.


16:54 | Komentari (10) | Print | ^ |

srijeda, 29.03.2017.

Dio djetinjstva mog


Promatram je u retrovizoru dok se približava dobro poznat mi hod,
zagrije me na trenutak sjećanje iz djetinjstva.
Kao da vidim onu crnu, veselu djevojčicu koja se udaljava od moje kuće,
maše i skakuće, gleda unatrag prema kućnim vratima gdje stojim-
nasmijana plavokosa djevojčica na kućnom pragu i ispraćam svoju prijateljicu
koja odlazi sa zajedničkog druženja svojoj kući.

Dok otvara vrata auta, onaj isti, dječji, iskreni smijeh
mi potvrđuje prijateljicu iz djetinjstva kojoj godine ni vrijeme ne mogu ništa.
Živjele smo u paralelnim ulicama, desetak minuta pješke,
upoznale se u Maloj školi, nastavile u isti razred cijelu osmoljetku.
Ne bi stale sve naše uspomene,
suze, smijeh, tuge, radosti, strahovi, naši izlasci, simpatije,
dečki, muljanje roditeljima, podvizi, fešte.
Ne bi stale sve popušene cigarete, počevši od crvenog Marlbora,
užasne glavobolje,mučnine, ali blesavog mladenačkog dokazivanja
kako smo si velike frajerice jer smo si u svojim nezrelim glavama to i bile.
Ne bi stale sve ispijene čaše alkohola, počevši od čaše pive za novogodišnji doček
između moje i njene kuće, dvije obitelji i dvije ulice.
Nismo znale što nam se dogodilo, osim da se smijemo više nego inače
te da nam je slika nekako mutnija.
Boca votke koju smo podijelile s prijateljicom u jedno popodne uz kavu
koju je sutradan trebalo opravdati roditeljima,
a moja Lili se sjetila izgovora da je bila vrijedna i oprala prozore s njom.
Ne bi stali svi izlasci, od kina u Osnovnoj školi s mojom simpatijom,
planovima kako ćemo se nekako poljubiti i zagrliti,
a onda simpatija ispred blagajne kina izvadi novce
iz visoke košarkaške čarape i od iznenađenja i šoka,
od simpatije ostane prijatelj za cijeli život,
a prijateljici i meni razlog za smijeh i dan danas nakon tri desetljeća.
Bježanje kroz prozor po noći i izlasci u diskače u Opatiju,
ispraćaji u vojsku, maturalne zabave, ekskurzija.
Ljetno druženje uz kazetar i kazete na stepenicama u ulici, bježanje od policije
koju su zvali susjedi jer narušavamo mir ljetnje noći,
padovi preko ograda, ali uvijek i većinom zabava i smijeh.
Ne bi stali strahovi od ispita u školi,
posjete stomatologa za pregled zubi, bježanje od istoga.

Pašteta i paradajz na kruhu su obilježili jedan naš ljetni dan
kad smo iz dosade šetale oko moje kuće u nadi da ćemo razbiti dosadu.
Tko bi se nadao da će mlade pubertetlije
naići na otvoren prozor u prizemlju kuće i mladi podstanarski par u klinču uz uzdahe:
“Ahh, Mišo, Mišo!“ koje smo škicale kroz zavjese u strahu da nas ne vide,
ali znatiželja je bila jača.
Tako će i Mišo ostati razlog za smijeh za cijeli život, kao i bijele dokoljenke
ženske akterke kojoj sam se upravo sjetila imena- Bernarda!
Pa eto, ovim putem pozdravljam Mišu i Bernardu ako su još zajedno. wavewave
Tako je ova epizoda koju svrstavam pod strah,
jer smo jako cvikale pod prozorom da nas ne vide i ne čuju,
da ne naiđe moj tata u vrt i ne prekine nas,
potvrdila da smo obje tvrdoglave i uporne kad nešto zamislimo.

Moja mama je bila bolesna, nepokretna od moje petnaeste godine,
na to još bolesnija drugim ružnim bolestima pa su mi uz obitelj,
velika podrška bili ovakvi prijatelji.
S mojom Lili sam živjela život, dijelila sve,
od sarme koju smo jeli u mojoj sobici do kreveta kad bi prespavala kod mene,
a ja na podu i slušala je kako hrče cijelu noć pa vikala bijesno na nju,
istovremeno je voleći kao sestru.
Koliko smo obje voljele moju sestru
pokazale smo u jednoj epizodi kad je čekala da je dečko zove na rođendan
očekujući da će izaći van.
Sestra se cijeli dan vrtila po kući oko telefona koji je stajao na zidu u hodniku,
a Lili i ja nestrpljive skoro kao ona.
Kad je telefon zazvonio, jedva smo se suzdržale da ne izletimo iz sobe,
ali smo iza zatvorenih vrata načulile svoje male uši i nakon tihih,
rijetkih sekinih riječi, čule plač, šmrcanje, lupanje slušalicom telefona pa vratima sobe.
Tužne i bijesne što je jedan muškarac zeznuo jednu ženu,
a već tada smo znale da ćemo mi biti zeznute žene,
tiho smo stisnule broj i nazvale dotičnog.
Nemam pojma kako je zvučao monolog
koji sam sasula jednom muškarcu da ga naučim pameti
da se tako ne ophodi sa ženama
jer ostaviti je u plaču na njen rođendan je jako ružno,
ali znam kako je motivirajuće zvučao njegov odgovor
prije nego je poklopio slušalicu:
“Mala, ne seri!“
Ako išta, kasnije sam kroz svoje ljubavne jade
zbog ovog iskustva u svađama sa svojim dečkima,
samo pazila da prije njih poklopim slušalicu i prekinem telefonsku vezu
jer sam znala kakav je to osjećaj,
a to je bio najbolji udarac kad te netko povrijedi.

Lili i ja smo obje bile povrijeđene kao djeca
situacijama na koje nismo mogle utjecati.
Bolest moje mame, selidba njenih roditelja,
prodaja rodne kuće...
sve smo to morale proći u jednoj fazi odrastanja i zbog toga naglo odrasle,
ali zadržale dječju naivnost i veselje.
Zadržale taj vedar pogled na svijet i ljude.
Unatoč suzama, mi se i dalje više smijemo.

Dok ispijamo kavicu na sunčanoj terasi prisjećamo se prošlosti,
u ovim rijetkim susretima,
uvijek se iznenadim kako pamti datume i događaje.
Ovo je prijatelj kojeg rijetko viđaš jer te vrti kolotečina,
novi ljudi, novi smjerovi,
ali svaki put kad se sretnemo nakon nekoliko godina,
mi nastavljamo dalje.
Naše prijateljstvo nema vijek trajanja,
naša srca ne poznaju granice vremena ni prostora.
Zaboljele su me njene suze na izjavu kako joj je u djetinstvu bilo ljepše
pa odgovaram kako joj nedostaju roditelji koji žive na drugom kontinentu
i isto tako kažem da moji više nisu ni živi.
Sada imamo svoje obitelji, djecu, muževe.
One lijepe odnose naših roditelja preslikale smo u svoje brakove.
Naša djeca su sretna u obiteljskim gnijezdima kako smo mi bile.
Još je jedna lijepa spona koja nas povezuje,
a to je da me moja Lili zvala u rodilište prije petnaest godina
kad sam rodila starijeg sina i
jecajući od sreće čestitala te davala podršku sa svojom obitelji preko telefona.
Naime, taj dan su slavili drugi rođendan njenog sina.
Nas dvije rodile smo na isti datum.

Kava, pizza, piva, suze, smijeh...
pretresle smo prošlost, sadašnjost, zajedničke prijatelje,
neke nove spoznaje, planove za budućnost.
Jedno je sigurno,
a to je da je naše prijateljstvo u planu i za budućnost,
ali naše susrete nikad ne planiramo jer spontanost i otvorenost je dio nas,
našeg prijateljstva.
Odvezla sam je kući i u vožnji primam poruku:
“Sretna sam što te imam“,
a ja srca punog emocija i zahvalnosti odgovaram pred svojim kućnim vratima.
“ Nemaš razloga za tugu. Dio tvog djetinjstva živi u meni.“
Znam i osjećam da je danas, svaka na svom pragu,
u drugoj obitelji, drugim ulicama, unatoč ožiljcima i bitkama kroz život,
ona ista djevojčica puna ljubavi, topline, dječje znatiželje i otvorenosti.
Naše prijateljstvo to potvrđuje.

















Oznake: mojoj Lili


12:03 | Komentari (15) | Print | ^ |

četvrtak, 23.03.2017.

Priroda i društvo

Ranjutarnja šetnja u društvu prirode
galebovi, golubovi, vrane, drveće, more.
Od ljudskog roda
tragovi ruku kao rezultat koliko smo evoluirali.
Dio smo prirode i mi ljudi,
zašto se uporno ponašamo tako neprirodno?















Na trenutak sam oprala ljudsku savjest
zahvalivši se moru pozdravom na obali.
Podarilo mi je zvukoterapiju
u plesnom zagrljaju šarenih kamenčića na obali.
Par velikih vrana i veliko jato golubova
pozdravljaju jedni druge i ne ometaju,
prihvaćaju različitosti.
Gdje smo li se mi ljudi putem izgubili, udaljili
od svoje prirode?


10:17 | Komentari (10) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se