Proljeće, proljeće, proljeće

srijeda , 22.03.2017.

Odu proljeću mogla bih pisati svake godine iznova. Najdraže mi godišnje doba vjerojatno zato što razgrne svu tu zimsku tromost i sivost i svim tim silnim miomirisima i sunčevim zrakama odagna tmurne depresije i osjećaj tugaljivosti. Radost, cvijeće, procvale krošnje i žamor aktivnosti iscjeljuju svakim vidljivim izlaskom sunca i svakim novim celzijevim stupnjem. Volim proljeće i toplinu. Sada je najsavršenije- toplo za hodati bez jakne, a ne znojim se.

Danas sam imala jedan od ispunjenijih dana. Premda često ubijem slobodan dan provodeći vrijeme u sobi na kompjuteru ili s mridangom, danas sam probudivši se i vidjevši prekrasnost dana odlučila napumpati gume bicikla u obližnjem servisu i zaputiti se na Jarun, jedno od dražih mi mjesta za energetiziranje čakri i opuštanje uma. Nisam se štedjela bogme, već sam u najvećoj brzini-koju uglavnom izbjegavam jer mi je prenaporna za moju bikovsku lijenost- odjurila na kavicu uz jezerce, tamo iza Beach bara pokraj parka s open air teretanom.

Smiješno je što ne znam ime tog birca u koji uvijek stanem odmoriti od vožnje, no volim to mjesto jer mi je opuštajuće zavaliti se u one poluležaljke i uživati na suncu. Imala sam danas i neplanirano društvo; čim sam došla ugledala sam povećeg zlatnog retrivera kako leži spokojno kraj svoje gazdarice. Zlatnim retriverima ne mogu odoljeti, ponajviše jer je moja ljubav bila zlatni retriver pa mi oni stvaraju poseban set emocija.

Jedva da sam bicikl sparkirala, navalila sam dragati i žnjarati tog retrivera koji se zove ni manje ni više nego- Šiva! Jako mi se svidjelo njeno ime pa sam započela razgovor s gazdaricom. Od onog klasičnog koliko je stara i što jede došli smo do razgovora o poslu, stanju u državi i tome kako redovito treba ići na Jarun i meditirati. Tako sam ispila dvije kave u društvu stranca i baš mi je bilo dobro. Volim pričati s ljudima, uopće mi nije problem provoditi vrijeme s nekim koga nikad dosad nisam vidjela. Vibracija osobe daje puno informacija, naravno, ne može se to s bilo kim.

Ostatak dana sam provela radno, ali radeći ono što volim. Razmišljam kako se moj ugovor bliži kraju i tome se veselim. Zaslužujem bolje uvjete i bolje klijente. Znam što mogu i koliko mogu kada imam pozitivnu podlogu. Zaslužujem biti okružena dobrim i kvalitetnim ljudima jer tada mogu dati onaj najbolji dio sebe koji čami neotkriven kada za to nema interesa. Tada mogu raditi kako treba i ono što treba.

Čitam prekrasnu knjigu koja me jako inspirira- Duhovni ratnik II od Bhakti Tirtha Swamija. Već sam spominjala njegovu prvu knjigu- Duhovni ratnik I koja je o paranormalnim pojavama. Ova je o pretvorbi požude u ljubav. Štivo koje bi svaka duhovno orijentirana osoba trebala posjedovati, a ne samo pročitati. Jako me veseli i inspirira ta knjiga i toplo ju preporučam.

Sada se idem nagraditi pizzom. Počela sam vježbati pa smijem.





Oznake: proljeće, radost, bicikl, zlatni retriver, Jarun, Duhovni ratnik, Bhakti Tirtha Swami

Nedjeljnje jutarnje meditacije

nedjelja , 05.03.2017.

Nakon skoro dva tjedna bolovanja problemima je napokon došao kraj. Izgleda da je tijelu trebao jedan poveći odmor i energija koju nije imalo zbog, među ostalim, jakog manjka željeza. Nisam fan kemije, no nekad je potrebna i osjećam da mi trenutno pomaže i to prilično. Vele da ovom lijeku dugo treba da prodjeluje, no meni evo djeluje ekspresno- osjećam da mi se vraća snaga i ne spavam više po čitave dane. Štoviše, ružim do jutra.

Napravila sam neke korake da ispretumbam sebe- otišla na izlet u Varaždin jučer s Confidant, nakon čega sam s ekipom zaružila na djembe veganskom druženju i onda neplanirano završila vani do 4.30 ujutro. Napokon se osjećam živo. Usput sam potrošila brdo para, k'o za inat staroj koja uporno pila samo po tome koliko ja trošim, koliko sam potrošila, na što itd. Iskreno, dragi moji, jebe mi se. Dok imam trošim, kad neću imati, neću trošiti. Amen. Pun mi je kiki opterećivanja s tuđim opterećenostima. To nisu moje brige i ne želim utjecaj tuđih briga na sebi. Ja se ipak borim za to da mogu izaći kad poželim jednom u tri mjeseca. Zaradim svoje novce, na krvav način. Psihički krvav.

Sutra se vraćam na posao. Moram još neke stvari pripremiti i ići s promijenjenim stavom- everything's fine, neće trajati vječno nego još samo par mjeseci. A onda....majke mi, najradije bih u Indiju. Možda da skupim pare i odem. Da ne jedem i ne pijem ko inače pa uštedim. Dosad mi nije uspjelo, možda sad uspije. Nisam ni pokušala baš, realno. Da možda jednom u životu skupim muda i kažem- ajte svi u krasan kurac, ja odoh na put. Pravi. Mjesec dana. Ko ga jebe, snaći ću se. Možda upoznam neke ljude i napravim sevu, možda se okupam u Gangi...možda odjenem sari, God knows...ja bih rado.

I tako jučer u 2 ujutro pričam s novo stečenom prijateljicom (ili bar na putu da to bude) o svom umu koji ne miruje nikad pa ni onda. Uz svjetlo Velebitsko teku mi misli o tome kako možda umjesto srca imam još jedan um, umjesto vena, neurone, jer tolika doza razmišljanja ubila bi i genijalce. Ali ja nisam genijalac- mene ne ubija, osim u pojam.

Vele mi da imam bebastu facu i da sam prefriendly i preotvorena prema ljudima pa mi zato napaljeni disfunkcionalni starkelje prilaze. Ti starkelje vole mlade djevojčice, a ja djelujem mlađe iako mi je 30, skoro 31. Moj nedorasli stav djeteta u oblacima s vrhovnim idealima i imaginarnim svjetovima ne pomaže. Ne radim ništa konkretno u životu (nemam muža, decu, stalan posao), samo filozofiram i pjevam Hare Krišnu. Ali znate što? To volim. Volim filozofirati i volim pjevati Hare Krišnu. I volim slušati zvuk bubnjeva među čudnim ljudima i uroniti u trance melodije. Volim se izgubiti u svojim pjesmama i glazbi koja mi zna nadoći pa ju stvaram nekad u jednom danu, nekad mjesecima. Volim ne biti tu u ovoj realnosti. Ne volim realnost. Priznajem. Volim biti negdje drugdje. A tu nastojim preživjeti i raditi sve što "normalan čovjek" radi- raditi, jesti, piti, spavati, otići ponekad šrinku na razgovor da me podsjeti da sam ja ganz ok, samo nemam uvjete da živim kako bih htjela.

Rekli su mi dobronamjernici da pregledam štitnjaču- zbog promjena raspoloženja. Priznajem, nisam ju kontrolirala već godinu dana, a nalazi su pokazali da imam hipotireozu. Budem, evo, samo što nisam. I štitnjača je, znate, psihosomatsko sranje kao i sve ostalo. Nas koji ne volimo realnost.

I uz zadnje gutljaje današnje kave (jer digla sam se tek u pol 12), želim vam sve najbolje bez obzira na vaše štitnjače, depresije, promjene vremena i manjak ili višak seksa. Živi bili i veseli.



Sexy muzika za nedjelju









Oznake: realnost, sanjarenje, život

Unutarnje putovanje i kako nemam dobru opremu

srijeda , 22.02.2017.

Sunčani dani, gotovo proljetni, smiješe nam se sve češće. Mali pomak u odnosu na inače- osjećam nekakvu unutarnju radost. Možda zato što čitam knjige koje me opuštaju o temama koje najviše volim. Trenutno sam na drugoj knjizi Lobsang Rampe, tibetanskog lame koji opisuje rast i razvoj djeteta koje se smatra inkarnacijom, zadirući u tajne tibetanskih učenja i mističnih inicijacija. Ne mogu si pomoći, oduvijek me zanimala mistika istoka; oduvijek su moje srce uzbuđivale i radovale ideje o našoj unutrašnjoj sposobnosti, porijeklu i besmrtnosti kao duhovnih bića. Primijetila sam i da sam zadnjih par godina prošla kroz dosta promjena na tom nivou- smanjili su se neki strahovi, no i dalje je tu dosta rupa koje se treba pokrpati i popuniti zdravom, svježom i kreativnom energijom. Kao melankolik i filozofski um sklon stanjima besmisla i tjeskobe, vjerujem da me upravo takva literatura i takva glazba, a onda i ono malo prakse za kojom ponekad posegnem, drže na održavanju životne radosti.

Pitala me neki dan poznanica (znamo se preko društvenih mreža, iako je bliska prijateljica par ljudi koje znam) da li mi filozofija i zajednica s kojom imam veze pomažu ili odmažu u svim ovim stresnim razdobljima koja su uzela maha. Nije mi trebalo ni razmisliti, odmah sam ispalila da bi vjerojatno bez tog bila u još težim mislima. Ovako barem znam da uvijek postoji ta točka koja mi daje nekakav odmor od tereta koji nosim. Čak i kao netko tko je slabo discipliniran i odveć lijen da se kako spada udubi u određenu stvar- jer se više uzda u svoju interpretaciju negoli tuđu- osjećam da dobivam neku vrst utočišta i zaštite.

U zadnje vrijeme razmišljam opet o toj disciplini i svim pravilima koje ona nameće. Čitajući sve te knjige starog istoka, svuda se provodi stroga disciplina, određena ritualna i meditacijska praksa koja je striktno određena i često se navodi kao jedini način. Mi danas, naravno, znamo da postoje brojni putovi koji vode ka istome cilju, no ja sam se ozbiljno počela pitati je li uistinu ta strogost- tapasya, ta disciplina, ta naša sadhana, jedini put? Prije nekoliko dana sam čak pomislila da možda i je.

Bili smo u nedjelju na kavi, otvorili temu tajnih znanja, svete geometrije, mantri i mandala, meditacijske prakse. Pričali smo o tim ljudima koji imaju razvijenije unutarnje sposobnosti, bilo da čuju i vide više, bilo da predosjećaju ili znaju, i došli smo do zaključaka da baš svi ti ljudi jesu disciplinirani u svojim praksama. Dok mi- mi imamo nekakvu vjeru, nekakvo gledište i nekakvu intuiciju, no nedovoljno vjerujemo nekoj praksi kao takvoj, tj. imamo taj odmak od činjenja onog što negdje piše da bi se trebalo činiti pitajući se je li to uistinu tako i mora li to biti baš tako striktno izvedeno. Tako mi je, primjerice, dok sam čitala Lobsang Rampu i njegovo prvo iskustvo u samostanu- a koje je bilo tri dana nepomičnog sjedenja u lotosovom polažju- prvo pitanje koje sam pomislila bilo- treba li to biti baš tako strogo?

Zanimljivo je, kaže mi M. koja se pita to isto, da mi koji se to konstantno pitamo vjerujući u slobodan duh nevezan za određenu praksu u smislu da se sad ona treba slijediti baš tako kako je naređeno- uz strogosti, disciplinu i post, nikad nismo odali toj istoj praksi na takav način (ili ako jesmo bio je to isuviše kratak eksperiment da bi pomolio neke veće rezultate), no skloni smo i dalje mentalno špekulirati o tom. Najzad, ono što mi volimo je vjerovati da nam se otvara baš ono što treba, no isto tako željni smo većeg znanja koje se očito neće samo od sebe spustiti bez da ulažemo taj gore navedeni trud, pa se čudimo što tako dugo stojimo na istom mjestu i što se ništa ne događa. Uistinu, mene je dosadašnje životno iskustvo naučilo da blagoslovi postoje, no da isto tako lijena mačka može dobivati mažnju jer je neodoljiva i privlačna, ali samo dok ne bude zamjenjena nekom drugom koja će se radi mažnje sama došetati. Radi se o tome da mi naš unutarnji interes ne razvijamo dovoljno, ili, kako bi rekli oni koji to rade (bez obzira na rezultat)- nedovoljno smo posvećene.

U svemu ovom zaključak je jednostavan- ja sam krenula nekamo, no priprema mi nije bila najbolja, nedostaje dio prtljage i zalihe hrane su slabe. Možda da ipak bolje isplaniram put jer u tenisicama neću stići preko planine, a i hudica nije dovoljna za vjetrove koji pušu u tim razinama.

Sada se vraćam Lobsangu Rampi prije nego me lansira nazad u stvarnost po nalaze iz laboratorija jer se misli da mi je nešto dok je samo hrpetina nerazrađenog stresa i nezadovoljstva u pitanju. Iskoristite sunce naše drago koje puni životom i budite mi dobro.

Vaša Atma

Oznake: Tibet, mistika istoka, duša

Something ain't right

nedjelja , 19.02.2017.

Premda već duže vrijeme ignoriram čudnovate pojave kod sebe u vidu misterioznog kašlja koji se ničim ili nečim (a da ne znam čim) javlja i kožnih manifestacija, jučer sam se ipak malo zapitala što se događa. Izbijaju mi neki plikovi po koži koji djeluju ko ubodi i svrbe na dodir. Ne bih se time zamarala da znam da sada nema komaraca i nisam pronašla skrivenog pauka u sobi. U zadnje vrijeme mi se koža stalno osipa nečim i izgleda da ću morati posjetiti doktora da me pošalje na vađenje krvi. Nisam fan odlaska doktorima, još manje kad vladaju takve viroze, ali moram.

Ne mogu se oteti dojmu da je to sve od unutarnjeg stresa na poslu, koji samo u svjetlim trenucima nije aktivan. I mada sam neki dan pisala kako sam došla do razine da me boli kurac, na istom tom mjestu su se otvorili novi leveli kaosa i stresa i za njih nemam više zaštitu. Bojim se da nalazi čega god neće ništa pokazati kao i obično, ali stvar je prešla granicu tolerancije.

Najbolje je što kad god dođem doma čujem staru kako priča da je srela tog i tog, da mu je ispričala kako mi je sjebano na poslu, da je on rekao da je danas svima sjebano i da ne mogu otići dok ne nađem nešto drugo. Da, okej, no mrzim kada se umanjuje problem o kojem se nema predodžba. Mogla ga je pitati je li njemu izbijaju čirevi i osip zato jer što god jebeno napravi na poslu rezultira time da ga nitko ne doživljava (u boljoj varijanti) ili da ga agresivno napadaju klijenti. Ja jako dobo razumijem da sam u situaciji da ne smijem otići dok ne nađem nešto drugo, no jebemu mater, to se počelo prelijevati preko moje kože, udarilo je na zdravlje.

Nemam opet rješenje, a možda bih baš trebala sve goniti u kurac i posvaditi se s Bogom i reći mu:"Evo stari, što god da me učiš, ne razumijem, ali ne želim više trpiti ova sranja jer me jebu zdravstveno. Idem ča, a ti daj malo lakšu lekciju."
Zvučim si kao durica tada, no samo se ravnam prema onom što se događa- moj stres je učestali, kad ga i uspijem prevazići onda se otvori neka nova razina stresa, a počinjem stvar razmatrati i s drugog kuta- možda učim dokle ću dopustit da me jebu oni koji to zaista ne bi trebali?

Nije sve tako crno, dragi moji, zapravo sve ostalo je super. Radim na stvarima koje volim, bacila sam se više na svoju struku, upoznala neke nove ljude, napravila neke dobre korake. Da me ne jebu na tom mjestu sve bi bilo čist fajn. Ovako mi na to odlazi energija. Da, u zadnje vrijeme mi se događa da uopće nemam energije. Dođem doma oko 6, pojedem, u 7 se legnem i zaspim. Ne mogu ni knjigu pročitati. Matematički gledano, moj problem nije toliko dramatičan jer imam izdržati još 4,5 mjeseca na koliko imam ugovor. Znači manje od pola nego sam izdržala. To je kao nekakva utjeha. Međutim, ako pitate moje tijelo, zaključit ćete sami. Kronični umor, kožna sranja i povremena anksioznost. Bad shit.

Oznake: koža, problemi s kožom, anksioznost, stres

Ratnik tragač

nedjelja , 12.02.2017.

Laganini jutro uz kavu i Nick Cavea. Taman prigodno za ovo vrijeme. Imala sam čitav SF film sinoć. Vjerojatno i nije bila najbolja ideja dovršiti čitanje Castanede prije spavanja, i to taman dio u kojem priča o duhovima i anorganskim entitetima. Sanjala sam tako duhove i vanzemaljce i svakakva čudesa i u pola 10 se odlučila ustati i podijeliti ta iskustva s mamom koja je već dovršavala svoju zadnju šalicu kave. Veli ona kako svaku večer putujemo astralom, ali da kasnije naš um to isprocesuira na njemu shvatljiv jezik pa se sve čini konfuznim. Moguće, voljela bih malo više istražiti prirodu snova, samo nikako da pogodim knjigu koja mi odgovara. Imam negdje onu Tibetansku knjigu sanjanja na koju se spremam već godinama k'o gladan srati.

Imala sam dva bezbrižna dana na poslu. Jedan dio mene odustao je od tog mjesta pa sam prihvatila činjenicu da tamo nitko nema respekt prema meni i da se meni na kraju živo za to i jebe jer su ti ljudi ionako u nezavidnoj poziciji, koliko god bili uvjereni da su bogovi. Ništa ne uče iz života, od drugih, nemaju vlastite stavove osim onih temeljenih na egu i tako sam ja odlučila, sebe radi, da me boli kurac. Uspjelo mi je ta dva dana, za vikend me već počelo žuljati malo što mi ne uspijeva obaviti svoju dužnost kako spada, no očito je već 5 mjeseci da moja dužnost nije moja uloga, već nešto drugo što još istražujem. Uglavnom, dok su kolege oko mene pucale, neki doslovno na rubu suza, ja sam pričala viceve jer je tadašnja situacija bila toliko jebeno besmislena da sam smijući se digla ruke i prihvatila sav njen besmisao. Recimo da bi to odgovaralo nečem u rangu kao da pozovete familiju od 20 ljudi na rođendan u 17 h i u 18 ih dođe petero. Nema veze, ćakulate s tih 5 i bavite se njima. I boli vas kurac, jer znate da kad to obavite idete na pivu poslije s ljudima koji su vam zapravo bitni.

Moja unutarnja borba između onoga tko sam ja i kako me drugi percipiraju isto se okrenula u moju korist. Uspjela sam izbalansirati činjenicu da sam neovisni tragač koji slijedi svoj unutrašnji osjećaj u moru onih koji slijede samo napisane naputke. No, kako to obično biva, što zračiš to privlačiš pa se tako pojavila nova osoba iz duhovne sfere koja na stvari gleda iz slične perspektive tako da smo jučer provele 4-5 sati na kavi i pričale o svemu i svačemu, među ostalim i o tim zatvorenim umovima s kojima se, jebiga, susretnemo na tom mjestu. Ja sam usput shvatila da doista moram vježbati toleranciju i ne osuđivati ljude jer makar sam svjesna da ne osuđujem narkomane, alkoholičare i još poneke skupine koje se rado osuđuju, osvijestila sam da i dalje osuđujem religiozne ljude. Ne zato što su religiozni, već zato što oni uporno žele onima koji to nisu nametnuti svoje citate. Ne mogu reći da nameću svoj stav ili iskustvo jer toga nemaju, nego samo citate i ono što je netko drugi rekao da bi trebalo biti. Sada učim kako se odmaknuti s "dobro, doviđenja", a ne ići istjerivati pravdu. Ako sam prestala na poslu istjerivati pravdu, možda ću i ovdje uspjeti.

Veselim se nekim novim stvarima, novim knjigama i idem sad lagano prionuti na posao da si ne nagomilam sve za poslije. Sljedeća knjiga na redu je Treće oko od Lobsang Rampe.


Nikola Špiljić






Oznake: Nick Cave, Castaneda, tolerancija, nedjelja

Noćni putnik na mislima

ponedjeljak , 06.02.2017.

Iskoristit ću ovu večer i kišu koja neumorno pada da napokon nešto napišem nakon duže pauze. Moja odluka da ponovno živim tj. živnem upražnjava se svakim danom sve više, bilo da dane provodim po kavama s dragim ljudima, bilo da si stvaram gušt radeći ono što najviše volim. Kada nisam zabijena u duge razgovore u birtiji, zabijena sam u knjigu ili vježbam mridangu, bengalski bubanj koji ćete čuti ako sretnete Hare Krišne u gradu. Baš me raduje osjećaj da napokon usvajam brzi ritam, da mi se motorika popravila i da osjećam napredak. I to je moja sadhana, kako bi rekli. Nešto u čemu se discipliniram. Ipak postoji takvo što u mom životu i premda bih se odmah svrstala u one koji imaju disciplinu samo u ispijanju kave, izgleda da sam se opet podcijenila.

Oživljavam u zadnje vrijeme sjećanja na svoje studentske dane. Ne kanim ništa ponovno upisati dragi Lastane, samo sam se malo jače počela približavati svom fachu pa mi se pojavljuju flashbackovi tih vremena kada sam sate provodila pred prostorijama tog divnog zdanja u Lučićevoj 3, kada sam noći provodila s kutijama plavog Waltera i najmanje džezvom kave (onda je to još imalo utjecaja na mene ili sam barem bila uvjerena da ima) učeći grčku filozofiju ili uživajući u mentalnom orgazmu kojeg mi je pružala sintaksa jednog od zajebanijih jezika. I uspjela sam usrati neke stvari po putu pa mi padne nekad na pamet kako sam možda trebala završiti tu filozofiju. Ili nisam. Mogu još uvijek, teoretski, no ako onda nisam željela, zašto bih sada? No nikad se ne zna, možda se jednog dana pojavim tamo, nakon što budem sigurna da sam zaboravila svu manjkavost tog studija i kažem:"Evo mene nazad, odlučila položiti taj nastavnički smjer. Napisat ću i diplomski, može nešto mračno, tipa Heraklita?" Mislim da me um zajebava jer tko bi se bavio mentalnim alpinizmom uz posao. Ili još gore, bez posla, jer kada bih radila, zasigurno ne bih imala vremena za čituckanje stručne literature uz svu ovu spiritualnu kojom se hranim, a kada pak ne bih radila, ne bih si od čega imala priuštiti taj završetak. Realno, time ne bih puno ni dobila osim samo još jednog papira sa završenom prašnjavom strukom. Jer da, sve su moje struke prašnjave; ja se naprosto volim omatati starim, zaboravljenim i kompliciranim svjetovima.

Gledam malo ljude oko sebe sada kada sam se opet otisnula u socijalizaciju. Odem s kolegicama na cugu pa se spominju brakovi, kontracepcije, životne pizde materine, reklo bi se, a ja ko alien razmišljam kako ću se zabiti u dobru knjigu, otići na cugu s nekim s kim ću još malo pretresati o širenju svjesnosti i znakovima na putu, o bježanju od ograničenja i lomljenju ega, o prihvaćanju još jednog duhovnog izazova koji mi ide nakurac no znam da ga moram riješiti. I to me tako veseli. Sjetila sam se sada kada sam neke 2013. ili 2014. naišla na Bhagavad Gitu na Interliberu. Tražila sam staroj neku knjigu Jiddu Krishnamurtija i zadnja nada mi je bio neki riječki antikvarijat koji je izgledom doslovno potvrdio svoj naziv- hrpetina nagruvanih, prašnjavih, pohabanih knjiga zbijenih na par polica. Kada je frajer rekao da nema Krishnamurtija, upitala sam ga ima li što drugo od indijske filozofije. Na to je frajer izvadio savršeno očuvanu Bhagavad Gitu i rekao:"Možda bi vas ovo moglo zanimati."

Nisam tada baš najbolje znala što je zapravo Bhagavad Gita, no znala sam da je jako važna. Nekim čudom koštala je toliko malo da je smiješno. Nisam sada više sigurna no mislim da je bila oko 50 kn ili čak manje i mada na koricama piše još uvijek 80, sjećam se da sam ju platila manje od toga. S obzirom da se radi o tvrdom uvezu i knjizi od gotovo tisuću stranica, gotovo da mogu reći da mi je pala u ruke. Nekoliko dana nakon toga odlučila sam ju krenuti čitati. Sam uvod prije prvog poglavlja me toliko energetski usisao unutra da sam počela imati osjećaj kao da me nešto prejako obuzima i da ću se onesvijestiti od te energije. Kao da sam bila u tom tekstu. Onda sam nazvala prijateljicu da moram doći do nje na razgovor jer da se čudno osjećam, kao da me knjiga usisala. Nemam dijagnozu, majke mi, a zvučim samoj sebi ludo ponekad. Uglavnom, u svom životu imam puno ljudi koje knjige usisavaju i koji me apsolutno razumiju. Dobro, ima tu još puno toga čega se nisam nikada dotakla ovdje, ali što me baca van uobičajenog funkcioniranja. Nekad me obuzme osjećaj izolacije jer se toliko ne mogu poistovjetiti s tim ljudima koji me okružuju, premda duboko u sebi ni ne želim, no stvar je čisto osjećanja odvojenosti i nepripadanja, koje ponekad zasvrbi. Nije da ne splasne za nekoliko dana, no uvijek se iznova vraća.

Zapravo razlog zbog kojeg ovaj pasus pišem je ta sveprisutna tema o upoznavanju nekakvih suputnika. I ne mislim tu sada na ljubavne odnose čak jer vjerovali ili ne, toliko malo držim do tih potreba jer su krajnje izvulgarizirane i svedene na neku normu, već čisto onaj osjećaj ushita koji bih voljela osjetiti zato što sam kliknula s nekim na nekoj nevidljivoj vibraciji. Izgleda da je to područje još zatrpano pa se ne treba njime ni baviti, no nekad me žalosti pomisao da su prošle doista godine otkako me netko uspio pokrenuti svojom osobnošću i probuditi u meni želju da upoznam tu osobu. Nekad pomislim da je neki dio mene zamro, no znam da nije i znam da prolazim opet jednu od mijena koje znaju teško pasti, no prečesto razmišljam o tome. A razmišljala sam i s 13 i 15 i 18. I stvari su se promijenile do danas, no ja i dalje tražim onaj dubinski emocionalni drive koji bi me lansirao u svjetove iz kojih ne želim izaći. Sanjar u meni je dobio pokoju boru, no i dalje sa sjajem u očima promatra noćno nebo i zaziva Izvor sveg kozmosa da mu zahvali na toj divoti. I dalje traži druge sanjare s kojima bi, ako ne drugačije, na daljinu komunicirao o unutrašnjim svjetovima.

Mislila sam doista da mi treba učitelj, fizički učitelj, netko duhovno jak i spreman da me pogura naprijed, a sada mislim da sam na tragu da tog istog osvjestim iznutra, možda uz gubitak starih tugaljivosti i vezanosti. Možda napokon prestanem tražiti druge sanjare, možda uspijem prijeći na onu zdravu stranu izolacije od vanjske nebitnosti i budem mirna u sebi sa sobom. Možda se napokon približavam dešifriranju onoga "Gnothi seauton", spoznaj samoga sebe i stojim pred vratima s prtljagom, svjesna da je teret na leđima no put je zabavan i zanimljiv. Možda ipak odrastem u smjeru kojim sam uvijek željela rasti i ne osvrnem se više na neke stare priče. Toliko je ljudi poispadalo iz mog života poput mliječnih zubiju malog djeteta. I to relativno friško su poispadali. I ne žalim za njima jer mi ne bude više nikakav osjećaj. No, priznajem, moj um i dalje vjeruje da mu treba nekakav osjećaj ispunjenosti. Ako i to preskočim, možda krenem prema onome što nazivaju nirvana, a što mi se nije svidjelo jer se odnosilo na prazninu. Ja sam uvijek tragala za puninom, a ne prazninom, no možda je punina samo noć praznine ili obrnuto. U svakom slučaju, putujem, sretnija nego sam bila pred tjedan dana. Vedrija i s novim starim željama koje su izgleda upisane u kod moje karte.

Imam nešto slobodnog vremena sada, odmaram od posla i čitam Carlosa Castanedu. Ponukana jednim razgovor od neki dan otišla sam u knjižnicu u potragu za njegovim knjigama. Dostupna je bila samo "Aktivna strana beskonačnosti". Sviđa mi se jako i idem pokušati pročitati koju stranicu prije nego zaspim.



Oznake: put, hare krišna, Castaneda, izolacija, život, sanjarenje

Sunčana subota. Fenomenalno. Kavica odavno popijena, na playeru Joy Division, chatovi s nekim novim ljudima uz pokojeg starog druga. Dane provodim uz glazbu i zabavu jer život su glazba i zabava. Puno psujem jer neke stvari trebaju izaći van. Tražim novi posao. Izbjegavam ljude u kurcu jer mi idu nakurac. Svi mi imamo problema, cut the crap, popij pivu, zapali cigaru i riješi križaljku. Nije da možeš nešto drugo učiniti ako je sve u kurcu. Meni je oduvijek pomagalo druženje. Kad god bih bila u banani, neka kava s bliskom osobom je pomogla. No pozitivnom bliskom osobom. I ne želim više pričati o poslu, pitaju ljudi kad se vidimo nakon dugo vremena. Kaj da kažem? Radim s razmaženom gamadi, ljudima bez ikakvih vrijednosti, bez ikakve svjesnosti, bez ikakvog entuzijazma i dubljeg pogleda na život. I to s onima koji imaju sve kad im se sprdne. A ja jebena stranka. Ok, to je to, ajmo sada promijeniti temu. Nije vrijedno držanja u toj vibraciji.

Dan je dulji, jeste li primijetili? Nije da mi je mrak smetao, ja volim mrak, no sunce mi je ipak draže. Sunce je život, radost, naša alma mater, hraniteljica i glavni energetski izvor. Treba biti na suncu. Treba se napuniti. I otići u prirodu. To mi malo nedostaje, otići u prirodu. Fali mi pesica. Jučer me tuga obuzela. Gledala sam slike kada je bila štene od dva mjeseca, kada se uselila kod nas. Život je fascinantan. Baš sam nju izabrala. Ili je ona mene. Privlačimo jedni druge vibracijom. Ništa nije slučajno i nijedna osoba u našem životu nije slučajnost. To malo ipak olakšava stvari, zar ne? Kad ipak znaš da postoji neka smislena pozadina u naoko besmislenoj situaciji. Iako, daleko od toga da je lako nositi se s nekim sranjima. But, one must keep on going.

Želim si kupiti onu majicu Unknown Pleasures, već 10 godina, ali nikako da pronađem veličinu. I neki novi CD. Možda da kupim bolji CD player umjesto da tražim aparat za kavu? Možda da se opet sasvim bacim na svoju najveću radost- muziku? Bacila sam se, danas idemo van na jedno novo mjesto. A sad puniti baterije na sunce.
Have a good day.

Oznake: Sunce, glazba, Joy Division, chillaona

Dnevnik neispavane žene

srijeda , 25.01.2017.

I tako sam ja u ovo kratko vrijeme otkako me nije bilo tu odlučila poduzeti što je u mojoj moći da se maknem s radnog mjesta na kojem jesam. Ne samo da su problemi sa spavanjem učestali i da ona ayurvedska ashwagandha nije urodila plodom u mom slučaju, nego su mi se i nezgode počele događati na tom nemilom mjestu. Naime, neki dan mi je mobitel upao u šekret i do danas se sušio zacementiran u riži. I rekoh, ajde, sad ćemo vidjeti jesi li krknuo ili ćeš proraditi. I proradi on. Ima malo flekica na displayu, kao da je voda ispod ostala, ali s te Nokije Lumije je ili nemoguće odvojiti display ili ja to ne znam, pa sam onda samo izvadila bateriju i poklopac uz sim karticu i ostavila da se tako suše. I krenem ja tipkarati, gledati je li sve ok, čak sam par poruka razmijenila kad frajer počne krčkati i napravi gecrkt. Bojim se da je ipak došlo do kratkog spoja. Sutra ću još otići do servisa da to ispitaju, ako ne, ne gine mi kupiti novi mob. S obzirom da sam neki dan iskeširala preko 3 soma za novi krevet jer mi se ovaj raspao- počela sam svako toliko s njega padati, mislim da mi opcija kupovanja novog mobitela i nije najdraža ideja. Počela sam zivkati frendove ako imaju što za posuditi dok ne nabavim nešto, ali izgleda da nitko nema rezervni. Ako znate gdje doći do nekih pristupačnih mobitela koji nisu za jednokratnu uporabu, napišite, Atma će vam biti zahvalna.

O poslu ne kanim pisati, pokušavam onu metodu da se ne držim u negativi s pričama o negativnom. Upoznajem neke nove ljude, s nekima se dopisujem, ponovno radim glazbu i nastojim se baviti onime što volim. Dugo nisam sjela za kompjuter i radila neku muziku, a o paljenju syntha da ne pričam. Jučer sam zato i synth upalila i podsjetila se kako sam sve što sam naučila svirati zaboravila, ali bar se sjećam svojih melodija kako su išle. Nekih. Čitav vikend sam provela radeći na novoj stvari, samo mi je previše ideja došlo pa imam za dvije stvari. Sad će trebati vremena da počnem odvajati i preslagivati sve pa tek onda dovršavati onu izvornu. Prije bih znala sjesti za komp i synth i u par sati napraviti stvar. Sada mi krene pa stane, a realno ograničena sam vremenom pa možda i zato ne ide glatko kao prije. V

ećinu vremena radim, ostatak sam neispavana i tražim i dalje aparat za espresso. Mislim da ću uskoro odlučiti kupiti neki makar nemao mlinac. Ah da, aparat za espresso, a mobitel mi crko. I think I have a problem... ništa, izgleda da ću piti zdravoseljačku kavu ipak. Inače pokojni stari i ja smo veliki ljubitelji espressa pa smo pred 10-12 godina nabavili Saeco aparat za espresso. Tada je koštao 1500 i imao je mlinac. Izgleda da se danas ništa po toj cijeni s mlincem ne može nabaviti. Ipak su ovo neka druga vremena. Jučer sam bila u 9 u krevetu, a onda sam barem tri sata osluškivala lupanje srca i stresne misli. Svi moji poznanici su na tabletama. I prijatelja masu. Svi su na nekim antianksioliticima, antidepresivima i kad se požalim na stres, kažu mi "Xanax". A ja sam tip koji odbija tablete i ne želim se napraviti nesposobnom u smislu da se trebam zacementirati tabletom jer me previše pegla stres. Ne znam, no izgleda mi kao linija manjeg otpora. Lakše je kljukati se tableticama nego raditi na sebi, mada mi se često čini da mi uzalud rad na sebi kod nekih stvari, kao što je npr. moj posao. Ali više bogme ne dajem ni 50 kn za prah ayurvedske čarobnice koja mi nije ispunila očekivanja ni nakon tri tjedna. A možda je...veli da je za imunitet. Možda me nije smirivala ali mi je djelovala na imunitet? Tko će ga dovraga znati...



Oznake: pokvareni mobitel, aparat za espresso, problemi sa spavanjem

Izgubljeni potencijali

nedjelja , 15.01.2017.

Kako intenzivno radim na sebi nastojim analizirati pa svrstati i onda popraviti određrene stvari koje me čine nesretnom i nezadovoljnom. U zadnje vrijeme bih se često pitala- zašto sam toliko kronično nezadovoljna sa svime? Zašto padam u ta stanja u koja padam? I ovako s vremena na vrijeme bljesne mi odgovor.

Jučer sam surfajući po netu i naletjvši na jednu stranicu shvatila uzrok svog nezadovoljstva- neispunjeni potencijali kao rezultat preranog popuštanja adrenalina i gubljenja fokusa na određenu stvar. Jednostavnijim jezikom rečeno- ja se zapalim, strmoglavim se u to što me zanima, napravim neki veliki bum tres, dobim pljesak i pohvalu i onda me pusti. Ja sam ko nezasitni pastuh koji bi samo naskakivao no ne bi se ženio. I ta me spoznaja baš sada potresla.

Spominjala sam ženu koja mi je radila jyotish- vedsku natalnu karta iz koje se dosta detaljno vide afiniteti, karakter itd. Rekla mi je tada da ja imam problem s dovršavanjem stvari. I to je živa istina. Ja sve nešto krenem, zaljubim se, a onda se ubrzo zasitim i pustim. Mogla bih nabrojati tonu takvih situacija. Od moje nevjerojatne ljubavi prema njemačkom koji sam počela tek s 25 učiti, jako brzo došla na nivo da ga govorim, išla tamo na tečajeve, pa do faze da prestanem učiti, da ne slušam ni glazbu na njemačkom više, da padnem na nivo da više ne znam složiti rečenicu koja uključuje napredniji vokabular.

Moj faks, primjerice, koji je bio samo i jedino moj izbor, kao rezultat moje nevjerojatne ljubavi prema tim predmetima još iz doba srednje škole. Na kraju sam od jednog odustala i zamijenila ga totalnim smećem koje sam na kraju završila, a moja prva ljubav je ostala na nekom osrednjem nivou jer meni kao da je bio dobitak da sam to upisala, umjesto da bi dobitak bude da to usavršim i završim. Na kraju sam završila no pustila i sad sam stjerana u situaciju da to obnavljam, ali opet na nekom nivou na kojem ja to ne mogu obnoviti do mjere do koje ja želim. Ili možda mogu, no tu je opet stotinu drugih stvari koje ja volim...

Pa glazba...napokon sam s 27 g. uzela klavijature i ko jebe i fizičke nedostatke i zgrčenu ruku, ja ću svejedno stvarati muziku. I stvaram ju, napišem dvije-tri skladbe, napravim par pjesama u FL Studiju, no onda pod izlikom posla pustim i to. Vidim neki dan mail star dvije godine koji glasi nekako ovako u prijevodu: "Poštovana, naletio sam na vašu glazbu na toj i toj stranici, jako mi se svidjela. Ja sam taj i taj, radim na tom i tom online radiju, molim Vas da me kontaktirate. Pozdrav iz Brazila." Kada sam taj mail pročitala, na koji se nisam logirala te dvije godine otkako sam ga napravila (jer me moja raspršena i nekonzistentna priroda odvela u neke druge vode) bilo mi je jebeno krivo. Jebeno krivo. Mislila sam si- evo ti, budaletino, imaš nešto u sebi, uspiješ to na neki način izbaciti van i složiti da se i drugima svidi, no toliko si jebeno raspršena da ne možeš biti fokusirana na samo jednu stvar i nju ispeglati do daske, nego odeš na sto strana i nemaš na kraju ništa ni od čega.
I koliko će se to još puta ponoviti?

Koliko je tu bilo tečajeva koji su pokazivali potencijal, klavijaturskih instrukcija koje su nudile potencijal, meditacija koje su nudile potencijal, svega kurca koji nudi potencijal, ali ne i moje konzistentnosti da kažem: okej, sada ćemo se baviti glazbom, što znači da ćemo tu jednu pjesmu pomno izeditirati, izmasterirati tj. naučiti kako se to sve radi pa tek onda krenuti dalje. Ne, ja napravim 5 različitih pjesama, uvijek zapnem na istom jer mi fali tehničkog znanja, no nemam volje sjediti satima za kompjuterom i naučiti to tehničko znanje. Radije bacim mozak na pašu i drkam po Facebooku ili piljim u prazno ili nešto pa kasnije kažem- ajoj, već sam 5 sati za kompjuterom, sad ne bih trebala gledati video kako masterirati stvar u FL Studiju.

Ja ne znam... ovo su, ajde, hobiji....no, no moja struka! Moj izabrani i odabrani intelektualni smjer koji sam isto zapakirala u škarnicl i bacila kao- diplomirano, check, ko ga jebe, ja sam ispunila dio nekog svog sna. A razvoj u tom snu? A sve ono o čem sam maštala kao dijete? Ah, pa imam previše godina sad, 30 sam prošla, pa ne mogu se sad usavršavati kao onda kada sam trebala to na 2.-3. godini kada sam radije izlazila van i bila u vezama nego da učim i kako spada se bavim time što navodno toliko volim.

Jedina stvar u kojoj sam se ja dala do maksimuma su koncerti. Tu sam svoju glazbenu zaluđenost ispeglala do daske. Tu sam se namirila. A sve ostalo? Za svim ostalim patim u trenucima kada vidim da oni koji su kasnije krenuli kormilariti tim putem imaju konkretno ostvarene snove. A ja imam što- kroničnu neispunjenost koju ću vrlo brzo popuniti novim hobijem da zaboravim na onaj prethodni, u kojem ću se opet početi ispeglavati da to bude dobro, a onda ću opet stati jer će mi prestati biti zanimljivo. I opet ću onda biti nezadovoljna. Možda postoji karakter vječito nezadovoljne osobe i ja sam ta?
Možda zato mira nemam ni u odnosima jer isto tako brzo nađem nešto što nije toliko ispunjavajuće pa treba nešto novo?

Stvar je samo još ta da počnem osjećati da je sada kasno. Da sam izgubila sve te godine. I ne znam kako se otarasiti tog osjećaja iako znam da to nije racionalan pogled na stvari. Jedan slučaj u knjizi Louise Hay "Kako iscijeliti duh i tijelo" bila je žena koja je čitav život htjela raditi s reklamama i nakon posjete Louise je krenula. Tada je imala 70. Dakle, realno nikad nije kasno, samo ja moram nekako to prihvatiti da nije kasno. Imam prijateljicu koja mi je nekoć bila profesororica u školi i koja mi je već dvaput rekla da ja sebi moram oprostiti, a ne da sam tako gruba prema sebi.I svjesna sam toga, sad treba to nekako postaviti u praksu.

Možda sam krenula u tom smjeru ipak, jučer navečer. Imala sam načete tri knjige i jednu sam aktivno čitala prošli tjedan. Na kraju sam jučer umjesto da radim za posao odlučila da ću pročitati knjigu do kraja. I jesam. I danas ću pročitati onu drugu, koju sam počela pred kraj 12.mj. i dok nju ne pročitam neću počinjati s trećom. A onda ću treću početi s radošću jer je to nešto što sam naručila preko interneta i jako se veselila tome. Možda sam ipak napravila prvi korak. A sad umjesto da se puštam u svoja sanjarenja, idem raditi za posao. I jučer sam radila, ali počela sam tek iza 10 navečer kad sam završila s knjigom. Zato sad idem prvo raditi jer je to nešto što se ne može odgoditi, a rok je danas.


Oznake: izgubljeni potencijali, gubljenje fokusa, problem s nedovršavanjem stvari, motivacija, raspršenost, Louise Hay

Zdravo i nezdravo

subota , 14.01.2017.

Nabavila ja nedavno ashwagandhu- indijsku biljku koja se stoljećima koristi među ostalim i za pomlađivanje organizma. Baš sam pročitala kako ju je koristila i ekipa poput Aleksandra Velikog, a o yogijima da ne pričamo. Ta biljka je prava čarobnica po ovome što čitam jer daje energiju, ublažuje respiratorne bolesti, artritične probleme, dobro djeluje na mozak na način da pospješuje koncentraciju, da ublažuje stres i anksioznost, a kao šećer na kraju- još je i afrodizijak! Ole!

Osobno smatram da je sve prirodno, naravno, bolje, no žestoki sam protivnik materijalističke filozofije koja onda hoće to prirodno naplatiti ko svetog Petra kajganu pa ljudi često odustanu od zdrave hrane ili ayurvedskih pripravaka jer si ih ne mogu priuštiti. Izbjegavam kupovati u bilo kakvim Bio&Bio-ima i inim jezivo skupim mjestima. Mi doma u svojoj prehrani nastojimo ako je moguće koristiti prirodnije stvari- npr. pečemo na čistom kokosovom ulju ili na gheeju, iako onda jedemo grah iz konzerve. Jebiga.

Odlučila sam kupiti ashwaghandu jer sam često imala faze umora i kilavosti, što zapravo nije nešto novo. Imala sam to isto još kao srednjoškolka. Nije dakle povezano s promjenom prehrane ili nečim drugim, no kako mi je dopizdilo ove praznike biti kilava, odlučila ja posegnuti za tom indijskom čarobnicom. Moram priznati da ne osjećam još stres, a i spavam dublje i opet sanjam, no vidjet ćemo kako će stvar ići sada kad posao krene punom parom. Ako ću i onda biti u fazi nestresiranja ili bar manjeg stresiranja i spavati normalno, napisat ću joj odu. Jer ništa mi trenutno ne bi značilo više od toga da nađem bilo kakvu metodu koja će me izbaviti od onog stresa kakav sam imala prethodnih mjeseci. Ashwagandha koju pijem je u obliku praha i miješa se vodom te se uzima triput na dan. Nekad ne uspijem sve doze uzeti jer sam na poslu, no vikend koristim da ne preskočim. Odurno je za piti, ima okus po zemlji iako joj naziv sa sanskrta doslovno znači "miris konja", no izgleda da radi svoje.

Kako to obično biva, jedna stvar ide gore, druga dolje pa sam tako neki dan opet kupila vrećicu Bali Shaga koji nisam pušila mjesecima. Ja, naime, pušim svakih par mjeseci. Malo čikam k'o Turčin, a onda prestajem pa opet čikam pa prestajem i izgleda da za mene vrijedi ona "jednom pušač, uvijek pušač", no nije to u nekim enormnim količinama. Zapalim kad mi dođe. Nekad je to jedna, nekad 5, nekad nijedna. Jedino što dobijem popizditis kad izađem van. Tada kupim kutiju cigareta, popušim pola, pola dam nekom drugom jer već tada imam osjećaj da su mi se bronhiji uznemirili. I drugi dan obavezno imam onaj hripljavi kašalj. Baš zbog toga i prestajem stalno, no nikako da odlučim stati tome sasvim na kraj. Iz razloga što mi se nekad baš hoće dimiti. I tako zadnjih dana čikarim ne samo vani, nego i doma, jer mi, eto, paše. I hoće mi se.

A sad malo o mitovima i legendama...

nas su toliko zatrovali raznim mitovi o određenim supstancama da slijepo vjerujemo da nešto ima ovakav i onakav učinak iako to uopće ne mora biti tako. Osim toga, konstnatno se zaboravlja individualni učinak. Kažu da je kava opasna za tlak, ja evo imam prijatelja koji ima jezivo visok tlak (preko 200) i pije po četiri kave na dan. Sada je u bolnici radi istog tlaka, pije jednaku količinu kave i nema nikakvih promjena s obzirom na to koliko šalica popije. Toliko o tome. It's all crap and bullshit i treba slušati isključivo svoje tijelo, a ne se osvrtati na ikakva tuđa mišljenja o tim stvarima.



Oznake: zdrava hrana, prirodna hrana, ashwagandha, kava

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se