Ljetna promišljanja

četvrtak , 22.06.2017.

Ljeto nam je stiglo i službeno i vjerujem da svi mi razmišljamo o samo jednom - kako otići na more i odmoriti se. Budući da još uvijek ne znam svoj status na poslu, a pretpostavka je da će me zadržati, trenutno ne mogu ništa planirati pa ni kamp na Fruškoj Gori, gdje bi se nakon godinu dana opet trebala sresti s duhovnim učiteljem. U svakom slučaju planiram otići na taj kamp na koji god način pa makar na dva-tri dana jer iz iskustva znam da će mi dobro doći. Nakon toga je plan otići malo na more.

Jučer sam saznala neke informacije koje su mi pokrenule blagu jezu, no to su neke profesionalno neodgodive situacije s kojima se čovjek naprosto mora uhvatiti u koštac. Jedina je stvar da život ne treba doživljavati tako ozbiljno već isključivo kao avanturu pa tako trebamo doživljavati i te pomalo uznemiravajuće okolnosti. Osim njih, razmišljam o nekim stvarima koje su mi bile bitne prije nekih sedam godina i ne vidim zašto su mi prestale biti bitne. Vrijeme je za dovršiti zamišljeno i krenuti dalje, i u doslovnom smislu.

Dok razmišljam o mogućnostima čitam fenomenalnu knjigu zaista pravog gurua koji nije samo laprdao već je pokazivao primjerom i savjetima. Pisala sam nekad ranije o prvom dijelu tog seta predavanja pod nazivom Duhovni ratnik, a sad čitam IV. dio koji se bavi neprijateljima uma, a to su požuda, pohlepa, zavist i strah. Objašnjava se današnja kultura straha i daju se praktični savjeti za život u našem vremenu gdje ljubav redovito zamijenjujemo tjeskobom i ostalim vrstama straha. U svakom slučaju preporučam svima koji su željni osobne transformacije. Već u prvih pedeset stranica osvijestila sam toliko svojih strahova i vlastitih blokada i odmah odlučila poraditi na njihovom rješavanju. Život je prekratak da bi ga usrali glupostima.

Šalica kave je polupuna i idem ju dovršiti, a vama koji ste ovdje želim lijep dan i puno odmora za produženi vikend:

Oznake: Duhovni ratnik, more, odmor

Kupanje u ulju

četvrtak , 15.06.2017.

Dragi moji, ako vas još uopće ima budući da je već ljeto, a i ja nisam redovita, evo da ostavim koji pisani trag u napokon razdoblju kada mogu slobodno reći da je onaj stres koji me pratio gotovo godinu dana, napokon over. Još malo i saznat ću što će biti s poslom, pod kojim uvjetima i kako, no do tada - posvetit ću puno vremena sebi, jer - ja to zaslužujem.

U zadnje vrijeme susrećem se sa situacijama koje mi na vrlo intenzivan i jednoznačan način žele potaknuti na promjenu. Žele mi reći da odustanem od nekih očekivanja i krivih postavki za koje sam bila vezana. Žele mi reći da prestanem tražiti lažna utočišta izvana i da doista ne treba otvarati se bilo kome, pogotovo ako tog nekog nismo bolje upoznali. Priznajem, ja sam previše socijalno aktivna po tom pitanju, brzo pomislim da se s ljudima može razgovarati kao da se znamo sto godina i ne pazim na ono čuveno margaritas ante porcos pa me često začudi kad ti novo stečeni poznanici počnu roktati. No, kako to obično biva, kada nešto trebaš riješiti, čitav Svemir će se urotiti da ti to zakuca u glavu, ako već ne možeš shvatiti na kulturan i fin način. A ja ne mogu; meni treba dvokorak i zakucavanje.

Jučer sam, pošto je završio veliki period drame, otišla na ayurvedsku masažu. Moje drage prijateljice doktorice koje uvijek pomno razmisle što kupiti kome za rođendan, došle su na ideju da mi priušte bar nešto indijsko kad već ne mogu otići tamo pa su mi uplatile masažu čitavog tijela u ayurvedskom centru. Moram priznati da sam uživala u poklonu k'o prase u blatu, samo što sam ja bila u ulju. Nježna masažica, baš relaksirajuća sjela mi je k'o budali šamar. Nakon sat vremena trackanja u uljima, otišla sam doma lagana k'o perce. I zahvalna do neba.

Eto, toliko od Atme za ovo četvrtkasto jutro i želim vam ugodan i prekrasan dan.


Oznake: ayurvedska masaža

Kraj svibnja

srijeda , 31.05.2017.

Slobodan dan i već sam napravila toliko toga što me ispunilo. Dobro, vađenje krvi me nije ispunilo nego ispraznilo, ali dobra stvar dogodila se i u labosu - po prvi puta sam došla odmah na red, a ne nakon minimum pola sata čekanja. Obično je u mom kvartu uvijek gužva, ljudi se ovdje vole pikati pa često posjećuju dežurni labos. Ja sam išla provjeriti jesam li sad manje umorna ili ću morati žvakati čavle da nadoknadim željezo.

Podne je bilo baš savršeni trenutak za krenuti na vožnju biciklom. Gdje ćeš bolje, glavobolja, a vani 30 u hladu! Neka, neka, klin se klinom, rekli su naši stari. Dovezla se do Jaruna i otišla na svoj najdraži spot - birc s drvenim plaža-stolcima i drvo-stolom, zavalila se ko žena i naručila kavu. Usput nazvala frenda u Puli s kojim redovito pijem virtualne, tj. mobilne kave i taman smo se zanesli u razgovoru kad se pojavi Gobac s kamerama. Rekoh, sranje, simpa je meni Gobac, ali izgledam previše alternativno za svoje godine, a kako obično završim na tv-u ni kriva ni dužna, htjedoh pošto-poto to izbjeći. Srknula do kraja kavu i otišla još malo prođirati pa doma bolesnoj majci napraviti ručak. Majka se odlučila odmoriti od kauča u dnevnoj i preseliti se u spavaću pa je to riješila visokom temperaturom i sinusima. Sranje, najgore je kad ti glava puca..

Uhvatile me misli o opcijama koje će se uskoro pojaviti pa malo kalkuliram, filozofiram, mjerim, kratim itd., no past će mi već nešto na glavu (ne i sunčanica, nadajmo se). Tražim i dalje žrtve za košarku na otvorenom, no čini se da su takve duše već u redu za reinkarnaciju pa ništa od toga. Razmišljam i o moru, to su sada ti dani...još manje od mjesec dana do godišnjeg, pitanje je koliko dugog.. jučer mi je prijatelj rekao da trebam otići u Indiju jer mi je na licu vidio nevjericu prema stvarima o kojima je pričao. Umorna sam od pastoralnih slika duhovne realnosti i pokušaja afirmacija za koje nisam spremna. No dobro, sve je to dio procesa, zar ne?

Jedna jako mi draga od jednog od najdražih bendova, savršena za srijedu popodne..

Oznake: Jarun, bicikl, odmor, Paradise Lost

Majka Priroda

nedjelja , 21.05.2017.

Jučer mi se ostvarila želja za dugim i jakim kontaktom s prirodom. Prijatelj ima farmicu u Lipiku pa nas je zvao na sadnju batata i drugog povrća. Nije nas bilo puno, tek devet, no u 5-6 sati smo uspjeli posaditi 3500 batata i 1000 sadnica hokaido bundeve. Osjećaj zemlje pod bosim stopalima bio je veličanstveno iskustvo nakon toliko dugog izbivanja iz prirode. Energija Zemlje, rad koji ima svrhu i smisao i čiji rezultat će se vidjeti kad plodovi budu spremni za skupljanje, ispunili su me životom i osjećajem mira i zadovoljstva. Um je pročišćen od briga, tijelo iako izmoreno, izdržalo je aktivnosti na koje nije naviklo a koje je sa zadovoljstvom obavilo. Nije smetala ni jačina sunca, a tek što smo završili pala je kiša tako da su tek zasađene biljčice dobile instant dar s neba.

Nakon dugih šest sati kopanja i sađenja, zaputili smo se u obiteljsku kuću našeg domaćina gdje nas je čekao prasadam- hrana blagoslovljena vedskim mantrama, ritual koji se kod hindusa redovito radi. Jeli smo fini grah-čušpajz, svježi sir s bučinim uljem i kaparima, zelenu salatu, domaće kiflice i u veseloj atmosferi zadovoljno klopali i razgovarali. Negdje poslije 6 sati krenuli smo nazad za Zagreb, umorni, ali ispunjeni te smo počeli s planiranjem novog izleta. Idući će, čini se, biti isključivo rekreativno-turističke prirode gdje će nas domaćin provesti po tom lijepom gradiću i upoznati nas s ostalim prirodnim ljepotama - parkovima, jezerom, šumom i mjestom gdje smo planirali zasvirati malo, no na kraju su nas vremenske prilike i količina posla odvratili od tog nauma.
Priroda, rad u prirodi i vesela, pozitivna ekipa ispunili su mi dan do mjere da ni današnji muskulfiber nije dramatičan usprkos tome što mi otpadaju leđa i noge.



Oznake: priroda, farma, Poljoprivreda, odmor

Komunikacija naša svagdašnja

nedjelja , 14.05.2017.

Nakon prekrasne, duhovno ispunjavajuće večeri, sjela sam se s dvojicom sudionika programa na cugu. Jedan mi je donekle blizak, znamo otići na cugu, simpatičan je tip i premda je bivši udvarač nekako smo uspjeli ostati okej usprkos mojoj nezainteresiranosti za išta više od prijateljstva. Drugi je pak tip kojeg sam nedavno upoznala među tom ekipom, simpatičan naoko, ali beskrajno zajebantski nastrojen prema meni do te mjere da misli da može biti jako direktan i savjetovati mi svoje, za mene krive poglede na život.

Naime, taj si je momak broj dva, osim što se buni kada puno pričam nakon što me nešto pita - a jebiga, da, ja puno pričam i volim puno pričati, a pogotovo ako me se konkretno i pita nešto (imam opravdanje natalne karte u kojoj mi je atma karaka Merkur) uzeo za slobodu da mi predloži uzemljenje jer mi koji puno pričamo smo valjda neuzemljeni - pa da, usta spadaju pod grlenu čakru, uzemljenje spada pod korijensku, no to uzemljenje njegovog tipa nije ni manje ni više nego - muž i dijete! Pitam ja njega da zašto on misli da bih ja pristala na takav život i kažem da je to nešto što mi doista nije na kraju pameti. Ne interesira me ni muž ni dijete (u ovoj fazi života, ne mogu znati što će biti za koju godinu) i da mi zapravo takvi odnosi ometaju rad na sebi. Na to dobim da sam sebična jer kako ja mogu htjeti slobodu, a ne dijeliti svoje interese s nekim.

Moj Merkur jedva dočeka da nastavi pa mu kažem kako bih radije živjela sama u špilji nego uz sebe imala nešto što sam već iskusila - osobu sa sasvim druge planete s kojom ne mogu paralelno hodati kroz život. Pa i pod cijenu samoće. Jer ako mi ne funkcionira komunikacija onda nema ništa od tog odnosa. Na to se on počne smijuljiti i cerekati i pita me je li ta moja komunikacija monolog ili dijalog, misleći pritom opet kako ja mogu izgovoriti puno rečenica u kratkom periodu i izbaciti tonu misli koju moj hiperproduktivni um kreira. I ja se kiselo nasmijem, jer da, to po prirodi mogu, dok očito ne mogu s muškarcima na zelenu granu. Naime, njihov tj. ovakav mentalni sklop (velim njihov jer sam se u zadnje vrijeme susrela s mnogima koji prate ovakav vid ponašanja) u kojemu oni imaju limitiran broj rečenica kojima u razgovoru izlaze van dok su teme ipak malo kompleksnije prirode od onih "što voliš slušati" ili "gdje izlaziš"meni nikako ne može odgovarati.

Zamaraju li se ti ljudi komunikacijom? Srela sam ja i pripadnike muškog spola koji imaju i te kako bogat unutarnji svemir pa time i vergl od uma i jezika kao i ja, no oni su doista rijetkost. Ono što mi nije jasno je zašto me pitaš pitanje ako ti se ne sviđa to što ću ti na njega zapravo jako konkretno odgovoriti?

Druga stvar je da mi je ukazao na moj odnos s ocem. Čovjeku nisam ni u jednom trenutku spomenula oca, o meni ne zna ništa osim kakvu muziku slušam i da volim svirati. No, predložio on meni da poradim na odnosu s ocem. Ja mu kažem da mi je otac pokojni već šest godina i da nemam što raditi na tome. Spominje on nekakvo iscjeljenje jer ljudi koji su takvog stava kao ja - da ne želim i ne maštam o familiji s djecom, očito imaju problem što nisu imali dobar primjer doma. Velim ja njemu da je moja familija uglavnom dobro funkcionirala osim što mi je stari umro i da je zapravo, za razliku od većine drugih familija, u mojoj komunikacija bila izuzetno važna stvar i moji roditelji su konstantno razgovarali o svemu - životu, duhovnosti, problemima, radostima. Onda više nije imao što reći osim da ako smatram da nešto trebam iscijeliti, da iscijelim. Velim mu da ne vidim za to potrebu i pitam ga a što je s njegovom familijom kada meni tako žustro ukazuje na moju. Naravno, on je iz rastavljene obitelji. I naravno, on nije u vezi, a očito bi želio biti.

Za razliku od toga kako inače znam reagirati prema takvim tipovima, jučer nisam bila svadljiva nego sam rekla kako stvari stoje. Doista nisam u fazi da razmišljam o suživotu s nekim dok mi osnovne egzistencijalne postavke nisu na mjestu- stalni posao, unutarnji mir i perspektiva. I doista nisam tip osobe koji će zbrisati nekome u zagrljaj samo da se riješim svog solo statusa jer je to društvena postavka koju većina ispunjava i to nekim propisanim slijedom. Ono što me zanima je zašto meni netko ima potrebu uopće predlagati takve stvari? Kojim pravom? Kojim motivom? Pa ne znaš gotovo ništa o meni. Možda i imam nekog, a ni ne znaš. O čemu se tu radi?



Oznake: komunikacija, odnosi

Koliko su ljudi oko nas doista iskreni?

nedjelja , 07.05.2017.

Razmišljam baš kako ljudi nisu skloni biti iskreni i jasno reći što misle i kako se osjećaju. To uvidim svaki puta kad se nađem u situaciji da jasno i glasno iznosim svoje stavove i osjećanja, a oni tad ustuknu jer se s time ne žele suočiti. Jedno je biti pažljiv da ne povrijediš drugu jedinku, no drugo je biti neiskren i licemjeran, praviti se da si tu za nekoga kada nisi i ne talasati, jer su te učili da ne treba talasati. E, pa ja talasam. Redovito i nastavit ću u tom smjeru.

Svjesna sam da se nekada nepotrebno uznemiravam i impulzivno reagiram, no ako ništa, uvijek sam spremna raščistiti nelagodnu situaciju. Nažalost, ispada da sam među rijetkima jer u većini mojih odnosa, druga strana to nije spremna učiniti. Moja potreba da ispravim nevaljano i ukažem na problem često bude dočekana direktnim udarcem vrata u nos. Možda je vrijeme da to prihvatim. Da prihvatim činjenicu da ljudi ne žele stvari popravljati niti rješavati, već da samo vole imati dojam da stvari postoje oko njih. Ne znam kakav im to osjećaj pruža, no očito zadovoljavajući čim ne rade drugačije.

Spadam u one koji imaju dobru intuiciju no istovremeno veliki manjak samopouzdanja (ne znam iz kojeg razloga, vjerojatno neka autodestrukcija iz prošlih života) pa često ugušim tu svoju intuiciju slabim samopouzdanjem. Ovoga puta stvari su se počele mijenjati, alarm koji je zablinkao u par navrata uočen je od mog unutarnjeg oka i postavila sam stvari na određenu razdaljinu. Sada se pojavljuju situacije koje su se negdje zakuhale, ali budući da nemam povratnu informaciju o tome gdje je kvar te budući da sam davnih dana dobila signale za oprez, mislim da se s tim ne trebam puno zamarati. Možda me doista sve vodi ka onome - uzdaj se u se i u svoje kljuse jer sve ostalo je rasipanje vlastite, dragocjene energije. Ljudi će uglavnom biti prijetvorni i komotni, ja ću uvijek biti impulzivna i direktna pa neka onda sve ide svojim tokom, kao i uvijek.



Oznake: iskrenost, odnosi

Samo je promjena konstantna

ponedjeljak , 24.04.2017.

Mislim da je vrijeme da napišem nešto s obzirom na dugo izbivanje. Nedjelja je baš savršen dan za pisanje, čitanje i odmor pa ću ju za to i iskoristiti. Na pragu smo petog mjeseca, a kao da sam jučer krenula s novim poslom i mislila da neću nikada izdržati. Sada još treba izdržati jako malo. I onda opet na novu stranicu. Posve novu i još uvijek posve nepoznatu.

Dosta sam se socijalizirala u zadnje vrijeme. Čak sam prošli vikend izašla u Jabuku, nakon nekoliko godina. Dobro sam se provela. Falilo mi je plesanje, a ovog puta se nisam bunila ni što smo pješke išli do tamo i nazad. Svako kretanje gledam kao idealnu priliku za izgubiti pokoju kaloriju pošto sam se malo zaletila s klopom ovih mjeseci - ponajviše sa slatkim i natukla par kg. Sve je to stvar nezadovoljstva i dosade, znam, no povezujem to s ovih gotovo godinu dana odrade karme - tako ja vidim svoje trenutno radno mjesto, a onda se veselim nečemu boljem, jer - dok ne odradim namijenjeno, drugo se ne može ni otvoriti.

Bila sam neki dan kod susjede, one moje špica susjede koja se bavi astrologijom. Veli da mi se napokon Saturn miče iz kuće ljubavi i da ulazi Jupiter pa će se nešto i otvoriti. Bilo bi i vrijeme, mislim si, bit će dvije godine otkako soliram i još gore, par godina da nisam nikog iole interesantnog srela u životu.

Nisam baš ni entuzijastična oko mojih nekadašnjih duhovnjačkih evenata, kako sam ih voljela zvati. Naprosto ne volim pozerstvo i lažnjake koji pričaju jedno, a rade drugo dok se svi kunu u nekakvu čistoću, a zapravo su frustrirani i punih skrivenih namjera. Zato sam uglavnom odjebala takva mjesta, bavim se stvarima koje mi pašu doma - ako mi pašu, i ne tražim više nikakve odgovore vani. Nisam ih vani dobila pa sam napokon i tu lekciju naučila. Za sve je potrebno vrijeme, nemojmo zaboraviti.

Još uvijek nisam pročitala onu zadnju knjigu o kojoj sam pričala. Imam tih faza, ali evo, vraćam se, s ciljem da ju dovršim i krenem s novim štivom - protočnijim, nama prirodnijim jezikom pisanim i vjerojatno svi znate za njega - Neal Donald Walsch, Razgovori s Bogom. Odlučila sam se na taj korak jer mi majka preporuča tu knjigu već godinama, doma imamo sva četiri dijela, a ja nikako da je se uhvatim. Osim toga, osjećam se jako revoltirano budući da sam ipak neko vrijeme aktivno provodila među ljudima koji su full of bullshit, nastojeći da to ne utječe na moje raspoloženje jer, hej, ja tražim svoju stvar tamo, samo sam među njima fizički, no uspostavilo se da ima dosta onih koji dijele moje mišljenje samo se ne usude to reći ili na još nagliji i žešći način odlaze iz te priče.
S obzirom da mi je apsolutno neprihvatljivo da se igdje omalovažavaju žene, a pogotovo u duhovnom smislu gdje mi - kako govore veliki učitelji - nismo ovo tijelo, a onda se stalno naglašavaju samo fizički aspekti osobe, od tjelesnih do socijalnih uvjetovanosti, onda ne mogu ni držati do svih tih učenja propagiranih od istih, kad ne samo da ih ne vidim dobro provedene u praksi, nego ih uopće ne vidim da se provode. Kao osoba koja izuzetno drži do slobode, tzv. principe slobode smatram krivo interpretiranim i ljude koji ih slijede vidim kao visoko frustrirane u velikom broju. Stoga, something is terribly wrong. Tako da...drži se sebe i svojeg, ukoliko te nešto inspirira, uzmi, ukoliko te nešto muči, odbaci i u svemu znaj da imaš isključivu svoju priču i svoje iskustvo, a sve to što je netko rekao i napisao je ili tuđe iskustvo ili možda i prikrivena namjera.
Tko je, na kraju krajeva, dao naziv svetosti tim tzv. svecima koje mi čitamo? S obzirom da se Bog nikome nije objavio na univerzalno dokaziv način, dali su ga ljudi, a ljudi su full of bullshit all the time.

I tako, peglam dalje, bavim se opet stvarima koje volim, zadnja dva dana kartamo Belu kod frendice i mame joj, malo češće ću se viđati s frendovima i izaći na poneki party kad mi se bude plesalo, probat ću neku novu kuhinju i otići ću veselo na neko mjesto gdje još nisam bila. Osjećam se puno ispunjenije.

Oznake: promjena, život

Proljeće, proljeće, proljeće

srijeda , 22.03.2017.

Odu proljeću mogla bih pisati svake godine iznova. Najdraže mi godišnje doba vjerojatno zato što razgrne svu tu zimsku tromost i sivost i svim tim silnim miomirisima i sunčevim zrakama odagna tmurne depresije i osjećaj tugaljivosti. Radost, cvijeće, procvale krošnje i žamor aktivnosti iscjeljuju svakim vidljivim izlaskom sunca i svakim novim celzijevim stupnjem. Volim proljeće i toplinu. Sada je najsavršenije- toplo za hodati bez jakne, a ne znojim se.

Danas sam imala jedan od ispunjenijih dana. Premda često ubijem slobodan dan provodeći vrijeme u sobi na kompjuteru ili s mridangom, danas sam probudivši se i vidjevši prekrasnost dana odlučila napumpati gume bicikla u obližnjem servisu i zaputiti se na Jarun, jedno od dražih mi mjesta za energetiziranje čakri i opuštanje uma. Nisam se štedjela bogme, već sam u najvećoj brzini-koju uglavnom izbjegavam jer mi je prenaporna za moju bikovsku lijenost- odjurila na kavicu uz jezerce, tamo iza Beach bara pokraj parka s open air teretanom.

Smiješno je što ne znam ime tog birca u koji uvijek stanem odmoriti od vožnje, no volim to mjesto jer mi je opuštajuće zavaliti se u one poluležaljke i uživati na suncu. Imala sam danas i neplanirano društvo; čim sam došla ugledala sam povećeg zlatnog retrivera kako leži spokojno kraj svoje gazdarice. Zlatnim retriverima ne mogu odoljeti, ponajviše jer je moja ljubav bila zlatni retriver pa mi oni stvaraju poseban set emocija.

Jedva da sam bicikl sparkirala, navalila sam dragati i žnjarati tog retrivera koji se zove ni manje ni više nego- Šiva! Jako mi se svidjelo njeno ime pa sam započela razgovor s gazdaricom. Od onog klasičnog koliko je stara i što jede došli smo do razgovora o poslu, stanju u državi i tome kako redovito treba ići na Jarun i meditirati. Tako sam ispila dvije kave u društvu stranca i baš mi je bilo dobro. Volim pričati s ljudima, uopće mi nije problem provoditi vrijeme s nekim koga nikad dosad nisam vidjela. Vibracija osobe daje puno informacija, naravno, ne može se to s bilo kim.

Ostatak dana sam provela radno, ali radeći ono što volim. Razmišljam kako se moj ugovor bliži kraju i tome se veselim. Zaslužujem bolje uvjete i bolje klijente. Znam što mogu i koliko mogu kada imam pozitivnu podlogu. Zaslužujem biti okružena dobrim i kvalitetnim ljudima jer tada mogu dati onaj najbolji dio sebe koji čami neotkriven kada za to nema interesa. Tada mogu raditi kako treba i ono što treba.

Čitam prekrasnu knjigu koja me jako inspirira- Duhovni ratnik II od Bhakti Tirtha Swamija. Već sam spominjala njegovu prvu knjigu- Duhovni ratnik I koja je o paranormalnim pojavama. Ova je o pretvorbi požude u ljubav. Štivo koje bi svaka duhovno orijentirana osoba trebala posjedovati, a ne samo pročitati. Jako me veseli i inspirira ta knjiga i toplo ju preporučam.

Sada se idem nagraditi pizzom. Počela sam vježbati pa smijem.





Oznake: proljeće, radost, bicikl, zlatni retriver, Jarun, Duhovni ratnik, Bhakti Tirtha Swami

Nedjeljnje jutarnje meditacije

nedjelja , 05.03.2017.

Nakon skoro dva tjedna bolovanja problemima je napokon došao kraj. Izgleda da je tijelu trebao jedan poveći odmor i energija koju nije imalo zbog, među ostalim, jakog manjka željeza. Nisam fan kemije, no nekad je potrebna i osjećam da mi trenutno pomaže i to prilično. Vele da ovom lijeku dugo treba da prodjeluje, no meni evo djeluje ekspresno- osjećam da mi se vraća snaga i ne spavam više po čitave dane. Štoviše, ružim do jutra.

Napravila sam neke korake da ispretumbam sebe- otišla na izlet u Varaždin jučer s Confidant, nakon čega sam s ekipom zaružila na djembe veganskom druženju i onda neplanirano završila vani do 4.30 ujutro. Napokon se osjećam živo. Usput sam potrošila brdo para, k'o za inat staroj koja uporno pila samo po tome koliko ja trošim, koliko sam potrošila, na što itd. Iskreno, dragi moji, jebe mi se. Dok imam trošim, kad neću imati, neću trošiti. Amen. Pun mi je kiki opterećivanja s tuđim opterećenostima. To nisu moje brige i ne želim utjecaj tuđih briga na sebi. Ja se ipak borim za to da mogu izaći kad poželim jednom u tri mjeseca. Zaradim svoje novce, na krvav način. Psihički krvav.

Sutra se vraćam na posao. Moram još neke stvari pripremiti i ići s promijenjenim stavom- everything's fine, neće trajati vječno nego još samo par mjeseci. A onda....majke mi, najradije bih u Indiju. Možda da skupim pare i odem. Da ne jedem i ne pijem ko inače pa uštedim. Dosad mi nije uspjelo, možda sad uspije. Nisam ni pokušala baš, realno. Da možda jednom u životu skupim muda i kažem- ajte svi u krasan kurac, ja odoh na put. Pravi. Mjesec dana. Ko ga jebe, snaći ću se. Možda upoznam neke ljude i napravim sevu, možda se okupam u Gangi...možda odjenem sari, God knows...ja bih rado.

I tako jučer u 2 ujutro pričam s novo stečenom prijateljicom (ili bar na putu da to bude) o svom umu koji ne miruje nikad pa ni onda. Uz svjetlo Velebitsko teku mi misli o tome kako možda umjesto srca imam još jedan um, umjesto vena, neurone, jer tolika doza razmišljanja ubila bi i genijalce. Ali ja nisam genijalac- mene ne ubija, osim u pojam.

Vele mi da imam bebastu facu i da sam prefriendly i preotvorena prema ljudima pa mi zato napaljeni disfunkcionalni starkelje prilaze. Ti starkelje vole mlade djevojčice, a ja djelujem mlađe iako mi je 30, skoro 31. Moj nedorasli stav djeteta u oblacima s vrhovnim idealima i imaginarnim svjetovima ne pomaže. Ne radim ništa konkretno u životu (nemam muža, decu, stalan posao), samo filozofiram i pjevam Hare Krišnu. Ali znate što? To volim. Volim filozofirati i volim pjevati Hare Krišnu. I volim slušati zvuk bubnjeva među čudnim ljudima i uroniti u trance melodije. Volim se izgubiti u svojim pjesmama i glazbi koja mi zna nadoći pa ju stvaram nekad u jednom danu, nekad mjesecima. Volim ne biti tu u ovoj realnosti. Ne volim realnost. Priznajem. Volim biti negdje drugdje. A tu nastojim preživjeti i raditi sve što "normalan čovjek" radi- raditi, jesti, piti, spavati, otići ponekad šrinku na razgovor da me podsjeti da sam ja ganz ok, samo nemam uvjete da živim kako bih htjela.

Rekli su mi dobronamjernici da pregledam štitnjaču- zbog promjena raspoloženja. Priznajem, nisam ju kontrolirala već godinu dana, a nalazi su pokazali da imam hipotireozu. Budem, evo, samo što nisam. I štitnjača je, znate, psihosomatsko sranje kao i sve ostalo. Nas koji ne volimo realnost.

I uz zadnje gutljaje današnje kave (jer digla sam se tek u pol 12), želim vam sve najbolje bez obzira na vaše štitnjače, depresije, promjene vremena i manjak ili višak seksa. Živi bili i veseli.



Sexy muzika za nedjelju









Oznake: realnost, sanjarenje, život

Unutarnje putovanje i kako nemam dobru opremu

srijeda , 22.02.2017.

Sunčani dani, gotovo proljetni, smiješe nam se sve češće. Mali pomak u odnosu na inače- osjećam nekakvu unutarnju radost. Možda zato što čitam knjige koje me opuštaju o temama koje najviše volim. Trenutno sam na drugoj knjizi Lobsang Rampe, tibetanskog lame koji opisuje rast i razvoj djeteta koje se smatra inkarnacijom, zadirući u tajne tibetanskih učenja i mističnih inicijacija. Ne mogu si pomoći, oduvijek me zanimala mistika istoka; oduvijek su moje srce uzbuđivale i radovale ideje o našoj unutrašnjoj sposobnosti, porijeklu i besmrtnosti kao duhovnih bića. Primijetila sam i da sam zadnjih par godina prošla kroz dosta promjena na tom nivou- smanjili su se neki strahovi, no i dalje je tu dosta rupa koje se treba pokrpati i popuniti zdravom, svježom i kreativnom energijom. Kao melankolik i filozofski um sklon stanjima besmisla i tjeskobe, vjerujem da me upravo takva literatura i takva glazba, a onda i ono malo prakse za kojom ponekad posegnem, drže na održavanju životne radosti.

Pitala me neki dan poznanica (znamo se preko društvenih mreža, iako je bliska prijateljica par ljudi koje znam) da li mi filozofija i zajednica s kojom imam veze pomažu ili odmažu u svim ovim stresnim razdobljima koja su uzela maha. Nije mi trebalo ni razmisliti, odmah sam ispalila da bi vjerojatno bez tog bila u još težim mislima. Ovako barem znam da uvijek postoji ta točka koja mi daje nekakav odmor od tereta koji nosim. Čak i kao netko tko je slabo discipliniran i odveć lijen da se kako spada udubi u određenu stvar- jer se više uzda u svoju interpretaciju negoli tuđu- osjećam da dobivam neku vrst utočišta i zaštite.

U zadnje vrijeme razmišljam opet o toj disciplini i svim pravilima koje ona nameće. Čitajući sve te knjige starog istoka, svuda se provodi stroga disciplina, određena ritualna i meditacijska praksa koja je striktno određena i često se navodi kao jedini način. Mi danas, naravno, znamo da postoje brojni putovi koji vode ka istome cilju, no ja sam se ozbiljno počela pitati je li uistinu ta strogost- tapasya, ta disciplina, ta naša sadhana, jedini put? Prije nekoliko dana sam čak pomislila da možda i je.

Bili smo u nedjelju na kavi, otvorili temu tajnih znanja, svete geometrije, mantri i mandala, meditacijske prakse. Pričali smo o tim ljudima koji imaju razvijenije unutarnje sposobnosti, bilo da čuju i vide više, bilo da predosjećaju ili znaju, i došli smo do zaključaka da baš svi ti ljudi jesu disciplinirani u svojim praksama. Dok mi- mi imamo nekakvu vjeru, nekakvo gledište i nekakvu intuiciju, no nedovoljno vjerujemo nekoj praksi kao takvoj, tj. imamo taj odmak od činjenja onog što negdje piše da bi se trebalo činiti pitajući se je li to uistinu tako i mora li to biti baš tako striktno izvedeno. Tako mi je, primjerice, dok sam čitala Lobsang Rampu i njegovo prvo iskustvo u samostanu- a koje je bilo tri dana nepomičnog sjedenja u lotosovom polažju- prvo pitanje koje sam pomislila bilo- treba li to biti baš tako strogo?

Zanimljivo je, kaže mi M. koja se pita to isto, da mi koji se to konstantno pitamo vjerujući u slobodan duh nevezan za određenu praksu u smislu da se sad ona treba slijediti baš tako kako je naređeno- uz strogosti, disciplinu i post, nikad nismo odali toj istoj praksi na takav način (ili ako jesmo bio je to isuviše kratak eksperiment da bi pomolio neke veće rezultate), no skloni smo i dalje mentalno špekulirati o tom. Najzad, ono što mi volimo je vjerovati da nam se otvara baš ono što treba, no isto tako željni smo većeg znanja koje se očito neće samo od sebe spustiti bez da ulažemo taj gore navedeni trud, pa se čudimo što tako dugo stojimo na istom mjestu i što se ništa ne događa. Uistinu, mene je dosadašnje životno iskustvo naučilo da blagoslovi postoje, no da isto tako lijena mačka može dobivati mažnju jer je neodoljiva i privlačna, ali samo dok ne bude zamjenjena nekom drugom koja će se radi mažnje sama došetati. Radi se o tome da mi naš unutarnji interes ne razvijamo dovoljno, ili, kako bi rekli oni koji to rade (bez obzira na rezultat)- nedovoljno smo posvećene.

U svemu ovom zaključak je jednostavan- ja sam krenula nekamo, no priprema mi nije bila najbolja, nedostaje dio prtljage i zalihe hrane su slabe. Možda da ipak bolje isplaniram put jer u tenisicama neću stići preko planine, a i hudica nije dovoljna za vjetrove koji pušu u tim razinama.

Sada se vraćam Lobsangu Rampi prije nego me lansira nazad u stvarnost po nalaze iz laboratorija jer se misli da mi je nešto dok je samo hrpetina nerazrađenog stresa i nezadovoljstva u pitanju. Iskoristite sunce naše drago koje puni životom i budite mi dobro.

Vaša Atma

Oznake: Tibet, mistika istoka, duša

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se