Pravi prijatelj prepoznaje se u nevolji

utorak , 10.10.2017.

Naši razuzdani antički preci sročili bi to kao Amicus certus in re incerta cernitur. Prijateljstvo je vrlo važna stvar, samo što često prijateljstvom karakteriziramo šupljikave odnose koji nemaju neku perspektivu. Zašto to činimo, pitanje je. Čovjek teško da uvijek može sam i u njemu postoji potreba za društvom, a krajnji cilj te potrebe je potreba za ljubavlju, opet. Ako ljubav nismo realizirali, imat ćemo jaku želju pronaći je negdje van nas samih i tu ćemo se često okretati drugima, u nadi da se baš kod njih nalazi skriveno blago za kojim tragamo. Međutim, takva je krivo usmjerena potreba prilično riskantna jer ćemo često umjesto škrinjice s blagom naići na Pandorinu kutiju. Zato treba biti na oprezu, i više nego što mislimo.

Nedavno sam, baš nakon inicijacije, počela dobivati odgovore tko je tko u mom životu. Štoviše, na samoj inicijaciji dogodilo mi se tada vrlo neugodno iskustvo, gdje me osoba koju sam doživljavala pozitivno neugodno iznenadila svojom reakcijom (doduše i ja sam njega neugodno iznenadila jer sam "iznevjerila protokol i liniju" prema njegovom mišljenju, tj. reakciji). Izgleda da su se brojni duhovi uznemirili mojom nevezanošću za neke koncepte i instituciju jer sam, na iznenađenje sviju, otišla sasvim drugim putem, putem srca. Sve ono što je moj um izlagao pa time i moj jezik koji je verbalizirao umne ideje dotad, palo je u vodu onog trena kada se probudilo srce. I nije to neka njuejđerska floskula o buđenju srca već doista iskustvo koje je bilo trenutačno i nekontamirano raznim mentalnim spekulacijama, čime je i moje djelovanje bilo ubrzano, a put preusmjeren. Ono što sada doista znam je što znači djelovati iz srca, a ne iz uma i neizmjerno sam na tom zahvalna jer znam da sam učinila pravu stvar.

Nekoliko dana nakon što se u određenim krugovima pročulo da sam inicirana od učitelja za kojeg nitko od njih nije čuo jer je u izvornoj indijskoj liniji te tradicije, počele su se širiti, najblaže rečeno, čudne vibracije. U te čudne vibracije najviše su se unijeli ego i zavist i pokazali mi gdje sam sve dotad pogriješila, otvarajući se krivim ljudima iz nekih svojih tada slabosti i potreba. Osim što sam direktno napadnuta od osobe koja nema veze s bhakti yogom već godinama (nema svojevoljno veze, no ima hrpu neriješenih stvari sa sobom iz te priče), optužena sam za stvari koje nemaju veze sa mnom. No bilo mi je drago da se takva persona makla iz mog života. Jednu lekciju sam naučila, mislim. Sretna što se lagano prostor čisti, susrela sam se s neugodnim iznenađenjem par dan nakon - nisam mogla ući u svoj profil, a neki su mi rekli da je posljedica toga nečija prijava. Ne znam kako to funkcionira, ni kako netko može nekog prijaviti, ali ako je to tako, neka, očito se trebam maknuti s društvenih mreža. Osobno mi to nema smisla jer onda bi svatko iz inata mogao svakog prijavljivati, a to bi bio veliki fail u sustavu.
Štogod bilo, Atma se maknula iz tadašnje priče i otvorila je novu stranicu.

Tko su ljudi u našem životu?

Znalo mi je biti krivo što toliko često stavljam bisere pred svinje. Moje nekadšnje nesigurnosti i patnje za prihvaćnjem dovele su me do toga da se na razne načine moram opeći i priznati si da otvaranje svakom prolazniku nije način ni rješenje mojih unutarnjih potreba. Međutim, te unutarnje crne rupe znaju biti toliko gladne da ne sprežu čak ni pred potencijalnim ne-prijateljima. One žele biti instant zadovoljene jer su proždrljive i jer su potpomognute umom koji ih dodatno stimulira svojim spekulacijama i izvitoperenim iluzornim slikama. Ne treba nama nitko da utaži tu glad jer i ona sama je privid. Sve zalihe nalaze se unutra, no kada bismo barem bili spremni ne odregirati odmah i pustili da se stvari same poslože, a ne da hrlimo po brza rješenja tamo gdje možemo dobiti jedino brzi problem.

I tako, razmišljajući u svom nedavnom lošem periodu kojeg su karakterizirale komplicirane situacije i moja vlastita nesposobnost rješavanja istih samostalno, došla sam do toga da sve što treba napraviti je stati i umiriti se. Sada, u tom stanju, kada vidim da sva ta silina kvazi duhovnjaka nije potrebna za drugo nego za pec pec po mojim vlastitim prstima, znam da bisere ne treba ni pokazivati, a kamoli ih stavljati pred ikoga. Nažalost, čovjek se nađe u usranom periodu kad doista ne vidi dalje od svog nosa, no i tada treba biti oprezan i ne srljati strmoglavo po rješenje, već se treba dati u dublju kontemplaciju i čekati da oluja prođe.
A prijatelji...oni su tu i dodavaju čamce za spašavanje čak i kad ih ne tražimo. Bacaju i kad dođemo nasmijani, jer, ako ništa, žele nas blizu sebe.



Oznake: riječi, prijatelji, neprijtelji, zavist

Jučer, danas, sutra

četvrtak , 28.09.2017.

Kada se osvrnemo unatrag i pogledamo put koji smo dosad prevalili mogu nas zaokupiti brojne misli i osjećaji vezani za to naše putovanje. Kakvi smo bili nekada, o čemu smo snivali i maštali, što nam je bilo najbitnije. Možemo čak namirisati ili okusiti pojedino sjećanje, a u srcu se može probuditi emocija koja je tada bila prisutna. Nekada otvorimo stare albume sa slikama i s osmijehom prelazimo po svim tim događajima na koje smo već i zaboravili. Nekada nas možda uhvati i nostalgija pa čak i sjeta dok zazivamo mentalne slike iz razdoblja koje nam je bilo posebno drago ili bitno. I dok sve to pratimo razmišljamo kako smo nekada bili mladi, kako smo bili puni snage za aktivnosti koje su nas tada zaokupljale. I sljedeći korak koji činimo je da se pitamo gdje smo sada, a možda se tada i pogledamo u ogledalo.

Kada gledam svoj život unatrag, sve ovo što mi se izdogađalo nedavno, moj definitivni boarding u smjeru spiritualnog puta bio je predestiniran. Bio je najavljen, samo je čekao pogodan trenutak. Često razmišljam o tijeku svih tih događaja koji su me doveli do ovog leta s nepovratnom kartom. I ti senjali, kako bi jedna draga mi osoba rekla, doista su bili posvuda. Počeli su u dvanaestoj godini pa bi tu i tamo zabljesnulo štogod, no čovjek ne znajući kamo ide, ne zna ih tada protumačiti. I kada sam se prije dvije godine pitala kako mi je na put mogla biti stavljena osoba s kojom čak ne dijelim ni jednake interese, a kamoli životnu filozofiju, sada mi je jasan odgovor. To se biće pojavilo u mom životu da me usmjeri na cestu kojom trebam ići, a za koju tada nisam ni znala da postoji.

I nekako sada mislim da smo svi mi jedni drugima anđeli jer si konstantno međusobno pomažemo. Ne znamo koliko će jedna rečenica promijeniti tijek nečijeg putovanja, a kamoli što će učiniti naš bliski odnos s nekim. Znajući to, trebamo postati svjesni i brinuti za druge. Trebamo jako paziti što naše riječi i djela donose u tuđe živote i nastojati uvijek da oni budu onaj iscjeljujući dio, a nikad trauma. Krhki smo emocionalno, mada si često to ne želimo priznati. Bole nas tuđe povrede, bitno nam je što tko misli, bar u onim trenucima kada smo u procesu jačanja sebe pa imamo još uvijek nepopunjene energetsko-emocionalne rupe.

Neki dan sam srela dvije osobe s kojima sam išla u školu. Jedna je bila cura prema kojoj sam se tada kao dijete u drugom-trećem osnovne grozno ponašala. Godinama me proganjalo to moje ponašanje prema njoj dok si nisam uspjela oprostiti. I ona me pozdravila, s osmijehom, i popričale smo malo. Gledam u nju, čeka bebu, kvalitativno ista duša koja je u meni je u toj curi i u tom djetetu, samo sada vidim stvari drugačije nego onda kada sam kao dijete, boreći se za svoj ego i svoj prostor u okolini radila stvari koje ne pristaju mojoj osobnosti ni karkteru. I to spada u jedan mentalni album, u jedno sjećanje na mene, u početak nekog razvoja koji je isto tako utabao put za dalje.

Nekada se sjetim ljudi iz djetinjstva ili tadašnjih poznanika s kojima sam bila u kontaktu i pitam se što je s njima. Za neke znam da su se potpuno posvetili svojim snovima, neki su se učahurili u obiteljske živote, neki ganjaju novac i karijeru. Svi smo mi zajedno bili tada na istom mjestu, neki bacajući papiriće na druge, neki upijajući svaku rečenicu koju bi autoritet rekao, neki pažljivo slušajući stihove A. G. Matoša kontemplirajući o smislu života. I sada smo tu, zauzevši svoje putove kojima sami koračamo, no uz pomoć velikog broja dobronamjernika koji nas štite i potiču.

Mislim da je danas dan za pogledati pokoji album unazad, a onda za okrenuti se suncu i pogledati u sada i ovdje i zahvaliti se za beskrajne blagodati koje se manifestiraju svakim danom.

Oznake: zahvalnost, pomagači, duhovnost

Vrijeme prehlada

petak , 22.09.2017.

Počelo je vrijeme prehalada i viroza i odmah sam se našla na popisu prvih poharanih. Zvala sam jutros na posao da im javim svoj nedolazak. Sinusi, začepljen nos, grlo, kašljucanje i sve ostalo što dolazi u tom paketu. Obično sam nervozna kad sam bolesna, no toliko me divnih stvari ispunjava iznutra da me baš briga što mi se vozilo malo pohabalo. Nisam se dala smesti pa sam išla usisati sobu jer ne volim mucice i prašinu. I ne volim se osjaćati invalidno samo zato što nisam fizički u najboljoj snazi. Moguće da je sve ovo i posljedica mog žestokog smrzavanja na poslu neki dan. Grijanje nije radilo, a ja sam baš taj dan obukla najtanju moguću majicu, ravnajući se još uvijek po ljetnom vremenu. Zajeb, očito, malo sam se preračunala.

Dan ću provesti u čitanju knjige Gurua svog Gurua i drugim meditativnim aktivnostima. Prije tjedan dana sam se toliko udarila u kralježak da još uvijek osjećam bol i ne bih se još usudila vježbati, iako mi fali. Fali mi aktivnosti, ovo truljenje mi je prilično naporno.
Danas je za ručak poriluk čušpajz, laganini spizica za jesenski bolovni petak. Dolazi nam i mamina prijateljica u goste pa će nam malo zabljesnuti socijalni život (možeš misliti). Razmiašljam kako bih voljela kartati belu uživo, baš mi fali ta nekad svakotjedna zabava u četvero. Možda neki blogerski miting kada ozdravim, ukoliko ima zainteresiranih.



Oznake: prehlada, jesen

Jesenski dan

ponedjeljak , 18.09.2017.

Produženi vikend. Danas ne radim, što je iznimno dobro budući da sam subotu provela kod prijatelja na farmi berući batate. Ne volim batate, nisu mi ni v rit ni mimo, no sadila sam ih pa sam smatrala umjesnim i da ih poberem. Bilo nas je puno, kroz četiri sata smo pobrali dvije i pol tone batata, potom smo se prošetali do jezera, tamo se malo odmorili i otišli na ručak. Kasnije nas je čekao kirtan i trebalo je svirati par sati pa je dan završen u osjećaju korisnosti i ispunjenosti. Nedjelju sam provela u oporavku od subote i kontemplaciji, a neradni ponedjeljak prilika je da podignem osobnu, odem na kavu s dragom osobom i napravim nešto za posao.
Još uvijek mi je teško naći motivaciju za posao, a imala sam i jednu ponudu za posao, no nažalost, ne bi bilo za stalno i bio bi to pad s konja na magarca jer bi mi se plaća prepolovila, pa sam odustala od te ideje. Da mi trenutno zbog nekih situacija ne treba novac, možda bi i otišla za tom prilikom, no ovako ne mogu. S dvije i pol tisuće kuna ne može se živjeti.

Veselim se nadolazećim događajima. Iduću subotu možda odem do Ljubljane, a za koji tjedan me čeka koncert, a i Interliber se približava, a to mi je poseban gušt. Vani je već ledenica tada, unutra hrpa knjiga i gubljenje po štandovima i nakon kupovine i razgledavanja topli čaj ili čokolada u ugodnom društvu. Obično odem s bliskim prijateljima, a sad mi je palo na pamet i da pozovem onog svog, ne znam ni kako bih ga nazvala - komplikatora, koji se ne usuđuje izbaciti van tu našu uzajamnu simpatiju koja postoji, ali lebdi u nekakvom vakuumu. Ne zamaram se puno time, ispunjava me već osjećaj da mi se netko može svidjeti jer se to nije dogodilo preko pet godina. Znam da od toga nema ništa, a i da ima ne bi funkcioniralo, no barem malo pokreće emocije. A imali smo i neku čudnu situaciju u kojoj smo oboje zajebali, svatko sa svoje strane i sad se oboje pravimo grbavi jer nismo to još iskomunicirali. Možda ni ne trebamo, tko zna...

Idem se pokušati natjerati na posao da mogu ostatak dana provesti u ljepšim stvarima. Budite mi pozdravljeni uz ovo malo sunca koje se napokon probilo.



Oznake: jesen, Sunce, berba

Dvaput rođena

srijeda , 13.09.2017.

Da mi je netko nedavno rekao da će mi se život sasvim ispretumbati i da ću proći kroz toliko transformacija u tako kratko vrijeme, zvučalo bi mi možda i pretjerano. No da je astrologija puno više od onoga čime ju običan puk smatra, uvjerila sam se još jednom. Zapadna astrologija je pokazala povoljan period za prodaju i ulazak novca u jednoj od mojih kuća i malo nakon ulaska te određene planete pojavio se kupac naše vikendice o kojoj sam pisala u zadnjem postu. Jyotish pak, tj. vedska astrologija, pokazao je ulazak Gurua-Jupitera u kuću osobne transformacije, doma i zdravlja i taj ulazak je bio 12. rujna.

Dan prije ulaska Gurua, valjda najpovoljnije planete u jyotishu, u moj je život ušao moj Guru, onaj prema kojemu sam odmah osjetila privlačnost i bliskost, onaj koji je isto tako odmah osjetio povezanost sa mnom. Nije bilo nikakve sumnje, nije bilo vaganja, znala sam da je On moj i da sam ja Njegova. Rekao mi je da sam spremna ući u taj vječni odnos. I znala sam da jesam i rekla sam "da". Uspostavili smo tu vezu kroz najsvetiji proces u hinduističkoj tradiciji- inicijaciju. U vedskim spisima stoji da je onaj koji uzima utočište duhovnog učitelja i prođe inicijaciju dvija- dvaput rođen. Prvim rođenjem smatra se ovo fizičko rođenje, a drugim inicijacija. Nakon dugo vremena u životu bila sam spremna na nešto bez da me obuzimaju "ali-ji", "ako-ji", "a možda-ji" ili moji mentalno proizvedeni strahovi. I to sam bila spremna na odnos koji inicijacijom postaje vječan i nepromjenjiv. Jiva- živo biće odabire Gurua i Guru odabire jivu obostrano i dalje idu zajedno kroz uzajamnu ljubav i povjerenje.

"Sada si hindu", kaže moja majka koja je to prihvatila jer me voli i potiče u svemu što mi je bitno, no još se nekako bori sa svojim konceptima. Kažem joj da su te koncepcije poput "hindu" apsolutno nebitne i nepotrebne, da jedino što je bitno je to da sam našla tu Dušu koja sasvim rezonira sa mnom na svim nivoima i koja me može voditi na mojoj duhovnoj pustolovini nazad Bogu. Jer tražila sam i molila za Taj odnos i poslan mi je Guru koji sasvim odgovara mojim individualnim potrebama. Bog zaista ispunjava sve želje.

Neke stvari se sada mijenjaju, neki ciljevi se mijenjaju, put je definiran i počela sam koračati tom stazom. Osjećam se ispunjeno i sretno i napokon da nisam sama...



om ajnana-timirandhasya jnananjana-salakaya
cakshur unmilitam yena tasmai sri-gurave namah

I offer my respectful obeisances unto my spiritual master, who has opened my eyes, which were blinded by
the darkness of ignorance, with the torchlight of knowledge.

Oznake: inicijacija, Guru, duhovnost

Izgubljeni raj

petak , 01.09.2017.

Prošle nedjelje bila sam zadnji put na našoj vikendici. Istočni obronak Sljemena, dolje u daljini vide se sela, pogled s livade puca u šumovita prostranstva, nigdje nikoga. Mir za oči, uši, dušu. Mjesto na koje su me vodili otkako sam se rodila. U svim albumima -a imamo ih mnogo, dominiraju slike s izleta na vikendicu. Deda je 70-ih kupio zemlju i svojim rukama sagradio kućicu. Bila je kao iz bajke - drvena, slatka, unutra prava čarobna atmosfera. Još uvijek se sjećam povremenih vikenda kada smo znali prespavati- ja, naravno, nisam spavala jer sam oduvijek imala taj problem ukoliko nisam bila u svom krevetu, ali miris bakinog čaja od cvjetića - kako smo ga zvali, još uvijek mogu osjetiti samim davnim sjećanjem. I keksi za doručak, nekad pašteta. Bio je to poseban doručak na stoliću ispod trešnje.




Na tim sam livadama dočekivala mnoge svoje rođendane, pekli su se mnogi roštilji, moja pokojna pseća sestra Arna tamo je trčala s takvom srećom da bi čovjek gledajući je jedino mogao poželjeti da bude pas. Čim bi se sparkirali i otvorili vrata auta, Arna bi se bacila u galop, dva - tri kruga po čitavoj livadi, sa sretno izbačenim jezičkom. Obožavala je to mjesto. I baka koja je brala ljekovito bilje, a nekad davno i plodove voćki dok su još rađale, dušu je prepustila tom mjestu. Odvela sam tamo pokojeg prijatelja i pokoju bivšu ljubav. I redovito sam, iz godine u godinu, koliko god rijetko išli tamo, ostavljala svoje energetske tragove dok sam se prikapčala na nepresušni izvor radosti i energije koje je to mjesto budilo u meni.

U utorak smo prodali naš komadić raja. Najdragocjeniji posjed - duhovno dragocjen, prodan je jer se nitko za njega ne može brinuti, a financijski ne stojimo dobro, ni mi, ni baka ni deda. Komadić raja postao je povijest i predan nekom drugom da se brine o njemu. Moja majka i deda su racionalni tipovi, oni su znali da je to bilo najisplativije. Baka i ja, pak, mi smo emocionalne cvilidrete. Ne znam za baku zapravo, no ja sam provela popodne tog zadnjeg posjeta raju mantrajući u suzama. I obilazila livadu dodirujući svaku voćku i stablo lijući suze. Ja sam jebeno vezana, veli moja racionalna majka koja me odmah popljuvala da mi uzalud sve moje meditacije kad plačem za mjestom. A ja se pitam, dragi dnevniče, za čim se uopće isplati plakati ako ne za simbolog svoga mira i relaksacije?




I tako, dok smo se vozili doma, u tišini, jer baka i ja smo bile prenesretne za ikakvu komunikaciju, razmišljala sam kako je život stvarno rollercoaster. Sada imaš pa nemaš, sada jesi pa nisi, ko bi gori sad je doli i tako rijetko smo svjesni čari koje nas okružuju. Sve dok ih ne izgubimo. Razmišljala sam kako sam ionako globalno čemerna i kako me sada ni to više neće moći veseliti. No dobro je, možda doista sve treba izgubiti da bi introspekcija bila potpuna. Možda spoznam sebe onda kada neće biti nikakvih okolnih zrcala, ni psećih, ni ljudskih, ni onih u obliku kućica. Možda je napuštanje svega doista odgovor.

I tako, bavim se poslom. I nadam se promjeni.




Oznake: posljednji izlet, Sljeme

Intenzivna čistiona

četvrtak , 24.08.2017.

Zadnjih godina prečesto upotrebljavam pojam "čišćenja" i svih njegovih izvedenica- čistiti, raščistiti, pročistiti, iščistiti..tim izvedenicama nema kraja kao ni samom procesu čišćenja. Sad čistiš naočale, sad čistiš sobu, sad se duhovno pročišćavaš, sad raščišćavaš s ljudima, pa te uči da trebaš biti čist- mentalno, duhovno, čistih misli, čistih namjera, čistih djela. Ispada da nam u životu treba samo dovoljno dugačak partviš i jak usisavač.

I sada nakon svih mojih duhovnih pročišćenja krenulo je čišćenje emocija i starih obrazaca. A mi doma smo se očistili i materijalno - prodaja našeg komadića raja, vikendice na istočnom obronku Sljemena, privodi se kraju. Ovaj vikend bi trebali posljednji put posjetiti još uvijek našu drvenu kućicu kraj šume. Bojim se da će baku i dedu to shrvati.

Vratimo se mi radije na ona unutarnja čišćenja, a to je kako Atma čisti svoje obrasce i emocije. Pa, dragi dnevniče, zapitala sam se neki dan jesam li možda pomalo zaljubljena. Naime, moj um voli vrludanja i ideale i sad mu se pojavila u životu osoba koja na neki način predstavlja te ideale - netko izuzetno duhovan, a opet izuzetno konkretan i stabilan, netko tko je praktičan i zna napraviti sve čega se primi, tko ima izuzetnu energetsku privlačanost, jake karakterne vrijednosti i neobjašnjiv dar govora. Sve je to skupa maloj Atmi koja je rođeni sanjar i idealist, a koja je bogme i dvije godine u potpunoj oskudici što se tiče ikakvih emocionalno-fizičkih kontakata, malo zagolicalo i srce i um. No, s druge strane, realna kakva jesam i svjesna svog mjeseca u vodenjaku, pretpostavljam da je to jedna urnebesna zabava mog uma da mi malo skrati dosadu na poslu dok još nisu krenule prave frke. Ako me ne obori i ako ne mogu spavati potpuno apsorbirana paralelnim svijetom u kojem sam s obožavanom personom, onda definitivno nisam zaljubljena. Malo me zbunilo što ga milo gledam ponekad i što si umišljam da i on mene ponekad milo gleda. A i malo sam bila ljubomorna kad je posvećivao pažnju nekoj drugoj teti i što se pritom smješkao. Bože, Atmaaaa. Ali, brem znam da je u meni još dovoljno vatre, ta ima u ovoj Atmi i ženskih principa i čulnih poriva i ne bude se baš sutra bacila u samadhi.

I tako dok sam malo razmišljala zašto mi se svakakve te ideje i emocije aktiviraju, došla sam do jednog prekrasnog zaključka - to je zapravo prividno i nepostojano baš kao i sve drugo na ovom svijetu i možda zaista um trebam usmjeriti samo ka samospoznaji i baš ničem drugom. Možda mi druge stvari ni nisu namijenjene na taj način. Možda mi nije namijenjeno da s nekim provedem život (jer većina ljudi u mojim godinama već ima stabilne veze i planiraju se skrasiti), možda mi nije namijenjeno da uživam u vikendici s obitelji- znate oni rajski motivi happy family i roštiljanje? Jebiga, mi smo vegetarijanci, kod nas nema ni roštiljanja više, a danas mi ni kava nije bila napeta, a nije mi napet ni poziv koji sam dobila za nekakav teambuilding na moru. I najbolje od svega, mislim da to baš tako treba biti.

U subotu idem u opet u inozemstvo, opet u hram i ne znam..možda je zazvonio nekakav telefon i ja dobivam pozive? Osjećam se odlično i mislim da slijedi puno pravih stvari u skoroj budućnosti, zato se hvatam dalje metle i Mr.Muscula. Sve ću počistiti da plesni podij zablješti u svom punom sjaju.





Oznake: čišćenje, promjene, intezivni period

Kako je Atma probala život u hramu i otišla na pustolovinu godine

četvrtak , 17.08.2017.

Dragi moji, Atma se vratila iz dvodnevnog boravka u njemačkom hramu, Goloka Dhami, gdje je prvi puta i prespavala u ašramu i osjetila barem malo kako je to živjeti u hramu. Slavio se Sri Krishna Janmastami, dan pojave Sri Krishne, prije više od 5 000 g. tu na našem planetu. Koga zanima nešto više o tome, najbolje da počne čitati Bhagavad Gitu, knjigu sa svim mogućim odgovorima ili Srimad Bhagavatam, a ja ću ovaj post posvetiti opisivanju svog iskustva boravka u hramu i prolaska kroz ovu ludu avanturu.

Mala napomena koja je bitna za daljnji tijek događanja je da sam na put otišla 13. kolovoza, u nedjelju, a trebala sam ostati na moru do ponedjeljka. Moja majka se na naglo u četvrtak prije tog vikenda odlučila zbrcnuti i vratiti idući dan, a taman nakon što mi je objavila svoju odluku ja dobivam poruku od S. ukoliko sam zainteresirana za put u Abentheuer na Krishna Janmastami. Istog trena mi poskoči srce i kažem bez razmišljanja da jesam. I tako je krenulo..

Abentheuer spada u nacionalni park. Već sama lokacija jako je primamljiva jer je usred šume. Zanimljivo je i ime mjesta jer ako mu izbacimo "h" dobit ćemo Abenteuer, što na njemačkom znači "avantura". Ovaj post će biti poduži jer Atma je puna oduševljenja i želi to sve pretočiti u riječi, a ponešto i u sliku. Krenimo redom.







1. dan - putovanje od 14 sati (a treba 10)


Krenuli smo u nedjelju nas četvero autom, tamo negdje oko 8 ujutro. Osim našeg vozača i dobronamjernika koji će u daljnjem tekstu biti označen sa S., jedne posebne osobe koja ima ulogu voditi mlade aspirante u bhakti yogi i pomagati ljudima, nitko od nas nije iniciran, no dvoje nas aspirira na učitelja koji je i glavni u hramu u koji smo išli. Hram je okružen šumom, oko njega je park, prekrasan vrt, potok čije žuborenje se čuje čim se izađe. Nebo je obasipano zvijezdama jer nema ekstra rasvjete pa se čovjek može udubiti prije spavanja u dubinu svemira. Ostala sam odmah po dolasku malo gledati zvijezde dok smo čekali da se pojavi netko tko bi nas registrirao i smjestio. Do mene se odjednom pojavio mladi bhakta koji je stao tik do mene, duboko uzdahnuo, pogledao u nebo i rekao: "It's so beautiful." Složila sam se, a potom vratila u hram da saznam jesu li me smjestili.



Otišla sam na ovaj put s umom punim paranoje i strahova i težom depresijom, što je počelo nekoliko dana prije putovanja. To mi se već dogodilo prije dvije godine kada sam išla na bhakti yoga retreat u Split. Moje tumačenje toga je da um naprosto ne može podnijeti ideju da će biti izložen duhovnim aktivnostima jer to znači da analizu i kontrolu i sve njegove imaginacije prekriva duhovna vibracija i srce te da on nije više taj koji kontrolira situaciju, već je on iskontroliran i umiren. Da bi stvar bila gora, još sam i fizički bila prilično iscrpljena te u stanju u kojem obično nastojim biti doma i odmarati. Ali ne, krenula sam na dugi put autom koji je bio dupkom pun, sjedili smo okruženi vrećama, jastucima, torbama i vodama, a ja na izmaku snaga. Pomislila kako će mi put, a i prvi dan biti preteški i zbog fizičkih nepovoljnosti, no vodio me osjećaj da baš to trebam napraviti pa nije bilo šanse da odustanem.



Kada smo napokon stigli u hram, bilo je već skoro 22 h - put se odužio radi velike gužve na granicama jer je bila nedjelja i smjena turista. U 22 h u hramu obično svi već spavaju, a mi trebamo odvesti stvari - kojih je bilo milijun - i smjestiti se. Pošto smo mi cure bile prijavljene tek kasnije, nismo bile na listama obješenim na oglasnu ploču, a budući da je glavni za smještaj već spavao, tražila se alternativa. Napokon je došla jedna mataji - naziv koji se koristi za žensku osobu unutar zajednice i hrama (znači "majka") koja je smjestila mene i kolegicu u ženski ašram na drugom katu u kojemu je bilo mjesta za otprilike 20 žena. Soba je bila ogromna, hrpa madraca na podu i još jedna prostorija iznad u koju se išlo na ljestvama. Alternativni smještaj je bio doista alternativan pa smo tako dobile samo luftmadrac da nam glumi krevet. Srećom, S. je prije puta napomenuo da ponesemo deku i jastuk pa sam se pokrila dekom koja je stajala u vreći u autu moje majke zadnjih boga-pitaj-koliko godina, a on je bio toliko uviđavan pa mi je ponio ekstra vreću za spavanje jer je znao da je tamo prilično hladno. Budući da sam na put ponijela - ono što dosad još o ja budalasta osoba nikad nisam nosila - duguljasti jastuk za odspavati u autu, nije mi baš bio praktičan, no moj dobronamjernik mi je ponudio i svoj jastučić za meditaciju koji u sebi ima neke kuglice - a po tvrdoći bih rekla da nije heljda nego kamenje - i tako sam odmah počela vjerovati da je hramski život zaista strogost i muka i odmah zaključila da to nije za mene. Nisam se doduše puno samosažaljevala znajući već sebe i da prvu noć nakon već neprospavane noći u putnoj groznici sigurno neću spavati. Tako je i bilo.


Slika na međukatu između soba: Maha Visnu leži unutar Oceana Uzroka

4:00 ujutro i počinje zvonjava alarma. Matajis se već spremaju na tuširanje jer u 4:30 počinje prvi program, Mangala Arati. Onako iscrpljena i tjeskobna, s dvije neprospavane noći, samo sam malo zatreptala na zvonjavu budući da nisam zaspala pa me nije imalo što ni probuditi. Da bi dobila još bolji doživljaj tapasye (strogosti) i hramskog života, ujutro su me uhvatili probavni problemi. Valjda je Bog želio iskušati jesam li napokon dovoljno sazrela da mogu u miru sjediti na školjci u nepoznatom mjestu, 1008 kilometara daleko od svoje komfor zone, za vrijeme promenade matajis koje se trebaju tuširati. Mogla sam. Jupi, prošla sam prvi izazov, uspješno, nekoliko puta. Potom sam zacementirala probavu s dvije banane - i to je bila jedina korisna stvar koju sam naučila na tečaju za nastavnike na didaktici kada je profesor pričao da su ga jednom na putu ulovili probavni problemi pa je kupio banane na benzinskoj jer zaustavljaju sranje. Eto, možda sam morala hiljadu eura dati za tu izobrazbu kako bih mogla preživjeti prvi dan hramskog života ikad. Ništa nije slučajno. No, vratimo se mi na program toga dana.

Nakon terapije bananama, otišla sam pod tuš i na program. 7:15 je, počinje Guru-puja, ritual koji se radi svaki dan ujutro u isto vrijeme i u kojem svi sudjeluju. Dobar je ritual jer na kraju se probudiš pošto te glasni kirtan natjera u ples. U polulebdećem stanju, nesretna s mislima kako ću izdržati taj prilično našpanini tempo pojavljujem se u temple roomu. Taj prvi dan su bile pripreme za Janmastami pa je lista događaja bila prevelika. Nakon Guru-puje uvijek ide lekcija od sat, sat i pol, na temu nekog od stiha iz Srimad Bhagavatama, drugog glavnog svetog spisa u gaudyia vaišnavizmu. Nekako sam se uspjela razbuditi za vrijeme rituala - ples je, ljudi moji, doista sveta aktivnost, no lekcija premda je bila od meni najinspirativnijeg duhovnog učitelja kojeg poznajem, morala sam se svim naporima tjerati da ne zaspim. Znate, ja sam još dosta pohabani bhakti yogi, pijem kavu pa me već njen nedostatak psihički dodatno uspavljivao. Srećom, poante s lekcije su me svako malo cimale pa bi me važne rečenice vratile u stanje budnosti.

Nakon lekcije slijedio je prasadam - posvećena hrana koja se uz mantre nudi božanstvima instaliranim u hramu i nakon toga ide slobodno vrijeme do kirtana- skupnog pjevanja i sviranja ili nove lekcije. To vrijeme se provodi obično u meditaciji, šetnji, odmoru, kako kome već paše. Uzela sam nadobudno svoju japu (brojanicu od 108 zrnaca na kojoj se mantra Mahamantra) i otišla na klupicu u park iza hrama s ciljem da mantram. Stanje u kojem sam bila bilo je više nego očajno, malo mi je falilo da se rasplačem, srce mi je bilo prepuno osjećaja beznađa i potpune depresije, mantra se nije hvatala za moj jezik niti um, sjedila sam u stanju totalnog očaja i maštala kako bih najradije da je u blizini aerodrom i da se vratim u svoju sobu jer ne znam kako da podnesem taj odvratni čemer koji me sve dublje i dublje obuzimao. I mada znam jako dobro iz iskustva da tek izlazak iz komfor zone nosi promjene, bila sam na pragu da briznem u plač. Obuzeo me takav osjećaj potpune neadekvatnosti, i životne i duhovne, osjećala sam se kao zadnje smeće, niškoristi, mentalno, uvjetovano, nesposobno. Tada sam počela svoju komunikaciju s Bogom i rekla sam mu da ako već vidi da sam u takvom odvratnom stanju i pošto zna da sam nesposobna da se sama iz toga iščupam, neka mi već jednom pomogne jer da ću inače odustati. Od svega i od sebe.



Maločas nakon toga, pojavi se N., ponudi šetnju i odemo prošetati kroz šumu, preko potoka i nađemo usamljeno mjesto na klupicama. Nisam s tom curom imala neki odnos prije, tu i tamo bi razmijenile koju riječ u yoga centru, no u stanju u kojem sam bila, stvari su počele ispadati iz mene. Ogolila sam sva svoja osjećanja i beznađe koje me obuzimalo, a ona mi je na tako jednostavan i lagan način uspjela izreći neke poante da sam osjetila mrvicu olakšanja. Nakon toga smo se uputile nazad, ona je legla u travu i zaspala, a ja sam opet izvadila japu da ću mantrati kad se pojavio H. koji se s nama vozio. Došao je do mene, a ja sam ga k'o iz topa pitala: "H., je li tebi ikad um poludi na ovakvim događanjima? Ja se osjećam preužasno." H. je preko 25 godina u bhakti yogi i s tim svojim blagonaklonim izrazom lica rekao je:"Uhh, svaki put skoro već preko 20 godina. Zadnjih par godina je lakše. Ovdje je sve intenzivno, velika je gužva, puno je različitih ljudi i energija, stalno se nešto događa, a tu je još i jaka duhovna vibracija. Potpuno izlaziš iz svoje komfor zone." Nakon toga otišao je dalje, a ja sam napokon krenula mantrati. Nakon nekog vremena dolazi moj dobronamjernik, prijatelj i velika duhovna pomoć, koji me i zvao na festival i pita me kako sam, te predloži šetnju. Jedva sam dočekala da s njim pričam jer ga smatram jako duhovno naprednim i dobrom osobom i u našem dugom razgovoru iznijela sam mu sve svoje muke, baš ogolila srce i dušu, rekla da me izluđuje taj osjećaj nepovezanosti s Bogom unazad par godina, a on mi je rekao: "Atma, služenje drugih i micanje fokusa sa tebe same dat će direktan odnos s Bogom. Čim prebaciš fokus na drugog i napraviš nešto za njega, odmah si povezana." I to je tako, znam iz iskustva, samo me prečesto prekrije moj egoizam i uštogljenost i onda se opet samosažaljevam. Nakon tog razgovora osjećala sam se već oslobođeno i veselo sam išla dalje na program, da bi mi kasnije, za vrijeme ručka prišla jedna bhaktina i rekla: "Čula sam hrvatski, odakle si?" Počele smo pričati i pitala me može li nam (meni i drugoj curi) ikako pomoći, ona živi u tom hramu već dugi niz godina i upitala sam ju veselo mogu li dobiti normalan madrac jer mi je nemoguće spavati na luftiću koji mi je em neudoban, em premalen za mene. U roku od pola sata došla je u našu sobu s velikim madracom, velikim jastukom i ja sam zaspala tu večer kao beba. Bog se brine za svoje jivice i onda kada nema službenika koji registrira sobe i smještaj.

2. dan- Sri Krishna Janmastami - Dan pojave Sri Krishne


Iako sam spavala dosta dobro, bio je izazov izdržati idući dan. Naravno da se na Mangala Arati u 4:30 nisam uspjela ustati, a bogme se nisam ni kanila dići tada, pa poznajem ja sebe. Dizanje u 6:15 već mi je bilo dovoljno rano, tuširanje i hvatanje tuša u kupaonici od samo tri tuš kabine s preko 30 matajis u ašramu bilo je naoko izazov, no uspjela sam naći nekako svoj tajming i mjesto pa je sve proteklo uglavnom bez gužve. Postoje neke stvari koje bhakte koriste, a ja sam ih ismijavala misleći kako je to preseravanje i furanje indijskog đira. Npr. bhakte masovno koriste gamšu, tkaninu koja je tanka i dugačka i višenamjenska. Nisam dosad razmišljala o tome, no sada sam imala priliku vidjeti čemu služi. Budući da je kupaona otvorena i nemaš gdje ostaviti stvari, umotaš se lijepo u gamšu, staviš ju u tuš, obrišeš se, omotaš ju opet i voziš nazad u sobu gdje ti je odjeća. Tanka je, brzo se suši, dovoljno je velika da se komotno umotaš. Srećom, ova zapadnjačka tuka je bar uzela donekle velik ručnik. Vidi se da nisam navikla na život van svoje sobe.

Čitav dan bio je velika priprema za dan pojave Sri Krishne, s puno ceremonija i aktivnosti. Popodne je bila zanimljiva ceremonija koja je predstavljala zabave Sri Krishne, a navečer smo uz baklje izašli iz hrama i uz kirtan gledali predstavu još jedne od Krisninih zabava. Prije toga je bila ceremonija abhisheka, kupanja božanstava u hramu koju su obavljali brahmane, muškarci i žene, a u ponoć se uz gromoglasni kirtan u temple room-u gdje jedva da je još igla mogla stati, čekao ponoćni darshan - kad se otvara oltar i vide božanstva. Darshan je u hinduizmu iznimno važan i izgleda da se mnogi mogu povezati s manifestiranim Bogom koji je mantrama dozvan u formu kipa koji ga predstavlja. Ja se s tom koncepcijom borim, od moje filozofije da je Bog u svemu (ok, onda je i u kipu), ali nisam nikada osjećala nekakvu posebnu povezanost s ijednim božanstvom osim Ganeshom, iako sam si dala malo misliti o tome. Poanta je da čovjeku bude lakše povezati se jer ima konkretnu formu s kojom se povezuje. Ja, kako sam sva naopaka, kod mene je suprotno. Ja Boga doživljavam svuda, ali sam ga i dugi niz godina doživljala impersonalno pa se s ovim personalnim viđenjem još nisam usuglasila. No, kako me se nije slučajno stavilo na ovaj Put i kako otkrivam brojne nove stvari, nikad se ne zna... Iza ponoći je uslijedio prasadam, vege delicije i kolači koje sam spremila ipak za put jer mi je bilo previše da ih mlatim u ponoć. Upoznala sam neke bhakte s kojima sam rado pričala njemački da se ipak malo vježbam, no moram priznati da sam zbog godina nekorištenja tog jezika koji mi je iznimno drag jako puno zaboravila i nisam se mogla sjetiti hrpu izraza pa imam doživljaj da je moja komunikacija bila slična onom "Ja Tarzan, ti Jane". No, sa svakim novim pričanjem bilo je lakše i ustrajala sam u komunikaciji na njemačkom. Da sam ostala još koji tjedan, mislim da bi mi čist fino krenulo.







3.dan- Dan pojave Srila Prabhupade, duhovnog učitelja koji je donio učenje o Mahamantri i Krishni na zapad

Dan odlaska za Zagreb. Budući da je Janmastami dugo trajao i ljudi su kasno išli leći, sve je pomaknuto bilo za sat vremena. Nisam baš razmišljala o tome pa sam se ustala u 6:15 s ciljem da se istuširam, malo mantram pa idem na jutarnji program. Kako sam se suočila s lijepim programom isprintanim na vratima temple rooma na kojemu je jasno stajalo da će sve početi tek u 8.30, a ne 7:15, iskoristila sam to vrijeme da odem u japa walk, tj. prošećem u meditaciji. Bilo je prohladno, u Njemačkoj je klima posve drugačija i ljeta nisu tako vruća, odjenula sam samo topliju majicu s kapuljačom i otišla malo udahnuti zrak. Program u 8.30 bio je drugačiji pošto je bio poseban dan posvećen Srila Prabhupadu pa su i ceremonije bile drugačije.

Većinu života sam imala neke svoje umne blokade koje su mi pravile kaos i dramu kada bi bila javno izložena nečemu - bilo da moram hodati pred masom, bilo da moram javno govoriti, čak sam odbijala skoro tri godine raditi većinu rituala jer mi je nelagodno što sam tada izložena, no jučer je to sve naprosto prestalo. Kada je najavljeno da je program izmijenjen te da je uvedena još jedna točka- da svatko može reći u dvije riječi koju karakteristiku Srila Prabhupada najviše cijeni u zadnjih godinu dana, na vlastito čuđenje, stala sam se u red i rekla u mikrofon i to dok je bila potpuna tišina pošto su svi pomno slušali što tko govori. Meni se najviše sviđa njegova predanost jer me fascinira kako je čovjek u tako poznim godinama noćima i danima prevodio i objašnjavao spise, napisao toliko knjiga, a sve s ciljem da ljudima da Svjesnost Boga koju je sam imao milost manifestirati. Ja nisam u stanju ni pročitati te sve knjige, a on ne da ih je pročitao, shvatio, uspoređivao, analizirao, nego se potrudio to sve prije svog odlaska sa Zemlje dati u nasljeđe, s vrlo jasnim uputama i objašnjenjima tih uputa. To me uistinu fascinira jer smatram da osoba mora biti posebna da takvo što radi te da doista mora biti namijenjena Višoj Svrsi.

Nekoliko minuta nakon tog govora, N. mi je došla javiti da se brzo trebamo spakirati jer krećemo za 15-ak minuta na put. Ona je usput imala nezgodu pa smo još trebali skočiti na hitnu. Taman je trebala biti ceremonija abhisheka Prabhupada, kada se kupa njegov murti. Poanta kupanja je također i pročišćenje i također povezivanje s božanstvima ili u ovom slučaju, s duhovnim učiteljem. Osobno nisam fan abhisheka jer, kao što sam već rekla, ja se nikako i nikad nisam uspjela povezati s tom formom obožavanja i bilo mi je dosta strano. No, kako to stvari obično bivaju, Atma je opet izvađena van svog konteksta. Kada je N. rekla da se trebamo spakirati, u čuđenju sam je pogledala i rekla: "Ali treba kupati Prabhupada. To je bitno." Imala sam neku neodoljivu želju napraviti abhishek, no možda to ni nije čudno, s Prabhupadom imam neki vid unutarnjeg odnosa, a imala sam i san u koji mi je jednom došao. Duhovno razvijene osobe pišu o toj unutrašnjoj, neopipljivoj komunikaciji s bilo učiteljima, bilo dušama koje su napustile tijela te da je dovoljno mentalno se povezati s njima da bi ta komunikacija krenula. Ona mi je odgovorila neka ja napravim abhishek, da ona mora još nešto jer da nećemo stići, a bilo je 10-15 ljudi ispred nas. Kako to obično biva da se dogodi pravi aranžman u pravo vrijeme, ja se stala na kraj reda kad me ona povukla za ruku da dođem naprijed. Jedna bhaktina je nju progurala, ona mene i zapravo sam odmah došla na red. U jednom od najpoznatijih Krishninih hramova u Europi, s najmoćnijim božanstvima, kako kažu oni koji su na nivou povezivanja, ja, jiva s toliko mentalnih prepreka i drama, stajem pred Prabhupada, prvo ga dobro pogledam, uzmem školjku kojom se radi abhishek i krećem raditi ritual kao da sam rođena s tom radnjom. Toliko prirodno, lako i nekako ispunjavajuće iskustvo da mi nije jasno kako mi je to ikada bila ikakva drama. Nakon toga odnijeli smo stvari u auto i krenuli kao za Zagreb.

Prva stanica- Govinda natura

Stali smo u tvornicu prasadam slastica. Tvornicu drže bhakte koji izrađuju uglavnom veganske slastice koje posvete pred božanstvima u hramu u kojemu smo bili i onda ih plasiraju van. Prasadam se smatra pročišćenom hranom, postoji cijela pozadina o njegovim blagodatima i rezultatima koje potiče konzumiranje takve hrane, a ovi su ljudi došli na ideju da ljudima širom svijeta daju prasadam na taj način. Obišli smo tvornicu, bili smo tamo prilično dugo, pogledali pogon, vidjeli kako se izrađuju kuglice od datulja, cimeta i badema, kako se rade kokos kockice od kokosa i agavinog sirupa i na kraju smo dobili na poklon svatko po četiri paketa kuglica koje smo izabrali. Osjetila sam da bih trebala dati neku donaciju ili bar još nešto kupiti na toliko gostoprimstvo šefa pa sam još kupila tri paketa. Upoznala sam tamo i jednu zanimljivu curu koja je isto bhaktina, no živi u jednom planinskom ašramu. Nevjerojatno je privlačne i blage energije, pozvala me da dođem jednom u njihov ašram i razmijenile smo kontakte. Ona tamo živi već par godina. Njena priča je izuzetno primamljiva, no kako je ašram na planini i treba dva i pol sata hodanja do njega, mislim da se Atma ipak neće uputiti na takvu avanturu. Prvo neka se ja ustanem na Mangala Arati.



Nakon posjete tvornici, otišli smo na hitnu da N. pokušaju riješiti problem, no nisu imali specijalizanta pa su nudili pokušaj ambulantne intervencije za sto eura. Zahvalile smo se i otišle u auto, gdje su naši dečki već klopali kruh s maslacem i paradajzom. Bilo je već 14 h i trebali smo napokon krenuti na put. No, plan je bio da prije Zagreba odemo u još jedan hram koji je u sklopu farme, blizu gradića Passau. To je hram Gospodina Nirsimhadeva tj. Krišne u formi polu čovjeka- polu lava koji je zaštitnik njegovih bhakta. Čula sam od prijateljice koja je tamo boravila i studirala da je to mjesto na koje trebam otići jer da bi mi se jako svidjelo.

Avantura prema Nirsimhadevovom hramu

Krenuli smo na put za Passau. U nekih 17 sati nekome je palo na pamet da se nazove hram i pita dokad je oltar otvoren da se vidI Nirsimhadeva. Rekli su nam da se otvara u 18.30 i da će biti otvoren do 20 sati. Put je bio dug i kad smo napokon s autoputa sišli na cestu koja nas je trebala odvesti u to mjestašce blizu Passaua, naletjeli smo na radove i oznake "Umleitung", tj. obilaznica. Seoski puteljci, obilaznica, male cestice usred farmi i tu je krenulo naše lutanje. Mislim da smo se gubili dobrih 45 minuta, vrijeme je istjecalo kao na pješčanom satu, a mi nikako ne dolazimo. GPS teta, kako smo ju zvali, nije dobro proučila to područje pa nas je još i ona zavlačila. Kada više nismo znali što bi, banuli smo u nečije dvorište, pozvonili na vrata i iznenadili ženu koja nam je otvorila. "Hello, do you speak english?" Žena: "Uuhh, no". Šta sad, morat ću taj svoj tarzanski njemački opet: "Wir haben uns verloren. Wir sollen nach Waldkirche fahren und es steht Umleitung ueberall, die strasse ist geschlossen. Wo muessen wir gehen?" I daje žena navigaciju, pola razumijem, pola ne. Što razumijem, kažem ekipi, vozimo dalje, ja shvatila jedno, N. drugo (ja shvatila dobro, srećom), no opet zaustavljamo auto i otvaramo prozore. Troje starijih ljudi u šetnji, dva muškarca i žena. I krene žena objašnjavati, potom se uključi muškarac do nje, a na njega se nadoveže treći. I tako su oni svi istovremeno jednako glasnim tonom objašnjavali svatko svoju viziju puta do tamo, a mi smo se samo zahvaljivali iako nam ništa nije bilo jasno. Na kraju nismo više uopće znali gdje trebamo ići, upalili smo auto, krenuli lijevo pa smo se međusobno počeli prepucavati je li lijevo tu ili lijevo tek tamo, onda smo stali, okrenuli se prema ovima, oni se okrenuli prema nama kojima su glave virile van prozora jer su vidjeli da je auto u fazi hoće-neće,, počeli rukama pokazivati smjer i onda smo se opet zaputili dalje. GPS tetu smo isto uključili iako je ona bila u svom filmu pa kad je rekla: "After 500 m go right", H. je rekao: "To je njoj ravno, samo idi ravno". Izgleda da je komunikacija mimikom i dalje najuspješnija usprkos svoj tehnologiji.

Vrijeme je istjecalo i shvatili smo da s ovakvim peripetijama nećemo nikada doći do hrama. Iako smo svi bili jednim dijelom isfrustrirani, taj nas je kaos istovremeno toliko zabavljao da smo ostali uporni u nastojanju da tražimo i dalje. S. je kontaktirao hram i isposlovao da oltar bude još pola sata dulje otvoren da vidimo Nirsimhadeva. Sada je N. imala volan u rukama i kada je shvatila koliko po GPS-u imamo kilometara do hrama i kako smo u nekakvoj nedodžiji među kuruzom i znakovima za obilazak s kojima smo se čak uspjeli vrtjeti u krug, nagazila je na gas kao furija. S. čiji je i auto ju je molio da malo uspori, da nisu to ceste za takvu vožnju, da auto također nije turbo model sportskog tipa, no ona je nastavila kako trebamo vidjeti Nirsimhadeva te je jurila mahnito po cesti, preticala po punoj crti četiri trndekala skupa s traktorom, a H. je u tom trenu uzeo japu, rekao:"Vidim ja da ćemo uskoro izginiti pa bolje da ja imam Sveto Ime na svojim usnama" i krenuo mantrati. Nakon ne znam koliko vremenskog mučenja po cestama, napokon smo došli na cestu do hrama i relativno brzo došli do njega. I ja sam prilično htjela vidjeti taj hram jer Nirsimhadev je jedino božanstvo s kojim imam nekakav odnos- nosim njegovu kavachu, mantram njegove mantre i zaista mi se svidjela ideja da ga vidim.

Kad smo stigli, S. je izletio iz auta i krenuo trčati jer vremenski smo već prešli i tih ekstra pola sata za koje nam je javljeno da će nas pujari (brahmana koji obožava božanstvo na oltaru) pričekati. Trči on, mi trčimo za njim, bacamo cipele ispred hrama, uletavamo kao da nas ganjaju lavovi, jedna prostorija i odmah temple room, uletavamo i bum - temple room prazan. Nigdje nikog, zatvoren oltar. Zadihani zastajemo. Nismo uspjeli... tuga... Ali, potrudili smo se. A prostor... prekrsan! Neobjašnjivo privlačan. Kao u nekom starom, mračnom dvorcu, kamen, snažna drvena vrata. Mračno. Sve ono što je Atma ikad zamišljala kad bi pomislila na hram u koji bi voljela otići. Mračno, moćno i snažno. Jaka vibracija. No, neću vidjeti Nirsimhadeva. Šteta, zbog toga smo došli. No valjda će se pujari smilovati i ipak otvoriti vrata.

Jedna mataji koja se tamo počela muvati kaže da su ga baš prije koju minutu zatvorili, da su nas čekali, ali kako nismo dolazili, pujari je maločas zatvorio oltar. Naš vodič sav uspuhan i pomalo sjetan pita: "Možemo li bar otpjevati malo tu?" Ona kaže da možemo, naravno, i da nam jastuke za sjesti. Kaže S. kako smo se pogubili putem pa zato nismo došli na vrijeme, a ona je krenula dalje i rekla : "Pitat ću ga." S. je uzeo harmonij, a meni je rekao da uzmem mridangu, bubanj. H. je imao karatale, N. def. I počeli smo pjevati uvodne vaišnavske mantre te onda bhajan posvećen Nirsimhadevu, jedan od meni najdražih bhajana. Dala sam si oduška na mridangi, iako se još učim i uvježbavam brzi ritam, nisam se opterećivala, samo sam lupala kako mi je došlo. I bila sam nekako sretna i imala sam osjećaj da ćemo ipak vidjeti Nirsimhadeva, a vele da Bog uvijek čuje želje svojih jivica. I uživljeni tako u bhajan u jednom trenutku se čuje automatsko otvaranje velikih drvenih vrata, a ispred njih ogromna spuštena zavjesa na kojoj je yantra. Tada smo znali da ćemo ipak vidjeti Nirsimhadeva. Uto se pojavljuje mladi pujari, zapuše u školjku i pred nama se pojavi Nirsimhadev na tako prekrasno uređenom oltaru da sam samo opčinjeno gledala. Te boje, ta vibracija snage koja je izvirala s oltara bila mi je zaista nešto što nisam očekivala. Ja koja se uopće ne mogu sastati s kipovima, oltarima, obožavanjima, piljila sam u Nirsimhadeva i mislila kako nije slučajno da sam stavljenja u položaj da sviram mridangu sada tamo. Na to je pujari pozvao jednog po jednog da priđemo oltaru i stavio nam svakom Nirsimhadevom šljem na glavu te izgovorio mantre. To mi je bilo zanimljivo iskustvo, odmalena sam povezana s mantrama i nema mi ničeg ljepšeg i moćnijeg nego kad brahmana izgovara mantre. Nakon toga smo još razgledali hram koji je u cijelosti mjesto na kojem bih se voljela zadržati, od prostora i vibracije, do ljudi koje sam srela. Svi imaju nevjerojatno privlačnu i lijepu vibraciju i mislim da znam gdje ću provesti idući godišnji. Uskoro smo krenuli dalje, a ja sam razmišljala kako to da me se dojmio toliko taj hram i sam oltar, a ja nisam osoba za te stvari. Kaže S. da je očito da ja tražim sigurnost, a Nirsimhadev je zaštitnički aspekt. I zaista, ja sam Boga sa svim njegovim aspektima oduvijek primarno postavljala kao zaštitnika i očinsku figuru u smislu zaštite. A valjda i ta moja divlja priroda više rezonira s Bogom u lavljem obliku koji trga demone nego s aspektom ljubavi i nježnosti.





U Zagreb smo došli u 4:00. Pokupila sam svoje prnje iz auta, došla doma, ubacila se u kadu i otišla na nekih 6 sati dobrog spavanja.

Oznake: život u hramu, Nirsimhadev, Janmastami, pustolovina

Vraćam se Zagrebe tebi..O, tjeskobo! I ti si tu..

petak , 11.08.2017.

Nakon morskog odmora od dva i pol tjedna, vratih se na asfalt usijane nam metropole. Iscrpljena i polusnena, no srećom i raspakirana, nisam uspjela zadržati zen stanje pa sam svojim realnim, no ne i dobrodošlim komentarima razjebala krvno najbližu mi osobu. I opet slušam ta jedno te ista sranja kako ona žvače govna otkako je stari umro jer mora živjeti s mojim promjenama raspoloženja, kako sam ja ovakva i onakva i opet jedno te isto prebacivanje loptice čim ja uputim komentar koji joj se ne sviđa. Da, nakon neke tamo 25-e čovjek više ne bi trebao živjeti s roditeljima, no ja sam očito luzer jer si nisam uspjela napraviti situaciju u kojoj se mogu odmaknuti i napraviti si vlastiti život. Da je situacija uglavnom mome umu crna govori i velika količina tjeskobe i povremena stanja deprimiranosti s kojima se, na sreću, uspijevam nositi ipak, no da se ne mogu za vijeke vijekova otarasiti tog napornog dvojca, ne mogu. I ne podnosim svađe. Ne znam zašto, no mrzim ih i jebeno se loše osjećam nakon njih.

U nedjelju idem u Njemačku u hram na nekoliko dana. Tamo će biti osoba koja me uspije nekako posložiti i presložiti kada sam u njenoj blizini pa ću nastojati upiti što više tih dobrih vibracija. Nekako mislim da mi u krvi nije isposništvo koliko god maštala o njemu ponekad, no priznajem da mi nekada zamiriši kao savršen bijeg od svega. No nije to moj film, isto kako ne mislim da je bijeg od statusa quo ili problema valjan motiv za zarediti se. To treba biti poziv. No, dragi dnevniče, osim pokojeg mobilnog, izgleda da ja pozive ne primam - ni ove duhovne, a ni materijalne jer ako je ovo čime se sada bavim poslovno moj poziv, onda ću leći na pod i pokloniti se apsolutnom ne-imanju slobode izbora. Onda na nas zaista utječe sve i svašta ili smo dobra loptica za napucavanje našoj vlastitoj karmi koje trenutno nismo svjesni.

U stanju nezadovoljstva sam, opet. Možda zato što sam žena pa imam one dane u mjesecu nakon onih prvih dana u mjesecu kada sam frustrirana jer trebam dobiti one sljedeće. Sanjam već dva dana za redom posao i budim se uplakane duše. Ne znam, ali dođe mi da odem u Liku - jer tamo je baš divna priroda - sjednem na neku livadu na nekom brdu pod neki bor i počnem duboko disati. I tako ostanem tamo neko vrijeme, u danima primjerice. Ili upoznam nekog medvjeda i istresem mu svoje jade. Nije lako imati moj um, dakako, no, jebemu mater, istrenirati tog majmuna teže je nego natjerati slona da pleše. Vjerojatno bih sada, umjesto da piskaram na svom ugrijanom laptopu, trebala već biti barem na 400. izgovoru mantre. Ali nisam, naravno, linija manjeg otpora drugo mi je ime.

Upoznala sam neke nove ljude na moru, stare i mlade, ovakve i onakve, no svi se prikazuju jako sretnima. Slušala sam priče o zajedničkim obiteljskim ručkovima, o ženidbama, useljenjima i preseljenjima, dobrim poslovima i velikim plaćama, a ja u kući gdje se moram skrivati od familije da me ne pitaju previše jer što god da im kažem će ili osuditi ili se zgražati, soliram predugo za svoje pojmove, ali u ovom životnom periodu mislim da me samo Apsolut ima kapaciteta voljeti, živim u svojoj sobi jer je majka trenutno u dnevnom boravku, a posao koji imam bih mijenjala za bilo što drugo što će mi omogućavati miran i spokojan san. Bogu fala pa imam prijatelje, isto tako sjebane koji žive s roditeljima, imaju usrane poslove ili ih nemaju pa imam s kim na kavi istresti trenutno "dani u mjesecu" frustraciju.

Ne znam kakvi su drugi ljudi s putovanjem, no ja sam koma. Prvo, ne spavam od uzbuđenja i misli koje mi se roje jer bik koji pušta korijenje ide na nepoznato mjesto. Onda sam na putu smrskana od položaja pa se fizički ne osjećam poletno, a od silnog nespavanja od uzbuđenja sam toliko iscrpljena da jedva držim oči otvorene. Da nemam istinski unutarnji poriv i vapaj za duhovnim punjenjem vjerojatno ne bih nigdje ni išla jer sam stvari unaprijed već dobrano zakomplicirala.

Uskoro ću na kavu, a sutra u posjetu baki. Baš se veselim, dugo ju nisam vidjela. Danas se idem naći s Moni, nismo se vidjele predugo za naše pojmove.

Oznake: tjeskoba, majmunski um, hramski život

Svemu dode kraj, i dobromu i losemu

četvrtak , 10.08.2017.

Premda smo se trebali vratiti s mora u ponedjeljak, vracamo se sutra. Vjerojatno je triger bio splet okolnosti na koje nismo racunali i u kojima smo dovedeni pred gotov cin.

Naime, od prostora u toj cuvenoj obiteljskoj vikendici koju dijele sestra, brat mog pokojnog oca i stara i ja, mi trenutno imamo samo spavacu sobu i nadogradjenu kuhinju. Obicno planiramo biti tu kad nema nikog pa koristimo sobu do nase, koja bi, prema podjeli izmedu djece nasljednika trebala biti nasa jednog dana. Ta soba je sluzbeno bakina, od stare mog starog, koja je slabo pokretna i teta ju bedina. Kad god idemo na more pitamo kad oni idu jer je moj stari davno ugradio klimu koja se ne smije koristiti jer baki smeta. A moja majka ne podnosi vrucinu. Zlo joj je od vrucine, ima valunge i ljeti ne izlazi iz stana ako ne mora. Tako je bilo i prije ovih nesnosnih vrucina i toplotnih udara.

I tako smo si mi organizirali ljeto, kupile nove madrace i spavale pod klimom dvije noci, da bi se majka cula s tetom na telefon i da bi joj rekla, tek kada je stara pitala da joj potvrdi dolazak 11.8., da dolazi ni manje ni vise nego tjedan dana prije. Meni je pao mrak na oci jer znam na sto lici taj suzivot na moru, a drugo je razocarenje tog velikog djeteta u liku moje majke koje nije bilo na moru godinama jer je bedinala bolesnog psa i sad nece imati nikakav mir opet. I jucer, nakon sto smo u osam uvecer sjedili na nasoj vjecno hladom prekrivenoj terasi i brisali papirnatim rucnicima vodu koja nam je izbijala na licima jer ne mozemo koristiti jebenu klimu koja se inace koristi u takvim trenucima, te nakon sto se moja teta s prozora iz sobe u kojoj je ta ista klima nagnula i rekla "ajme kako je vruce", mislim da nam je objema pregorio fitilj. I tako se danas pakiramo i sutra vracamo. Nista nije slucajno ionako.

Srecom, ja sam se nauzivala i vise nemam ni volje biti tu, svi frendovi su mi u Zagrebu, Krisne su mi u Zagrebu i mislim da mogu komotno doma. A majka, majka ce morati po dodatne zadatke iz duhovne prakse na temu kako sacuvati unutarnji mir.

Jucer sam se cula s prijateljem koji zivi u jednom hramu i vodimo duge razgovore koji mi zaista pomognu cesto. Setala sam plazom i pricali smo o nekim stvarima koje me muce vez duze, primjerice zasto se ne znam prepustiti i zasto si kocim neke mogucnosti. Kako rijesiti unutarnja nezadovoljstva koja su usmjerena na moj odnos prema svijetu i drugima. I kako nas Krisna, Svemir, visa sila, nazovite to kako zelite, stavlja u situacije iskljucivo da bi nam se pomoglo da naucimo nesto i postanemo duhovno razvijeniji. Jer ako zelis biti hrabar, logicno je da ce ti se otvoriti opasnost kako bi usvojio hrabrost. Ako zelis biti tolerantan, logicno da ce se pojaviti ljudi i situacije potpuno suprotne onom sto ti daje unutarnji mir kako bi razvio toleranciju. I to je naprosto tako, nema jednostavnih zadataka i vjecno smo na putu rjesavanja svojih samskara.

I tek sto sam ovo napisala stize mi poziv da idem u Njemacku u hram na par dana. Hmmm

Oznake: obitelj, Izazovi

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se