Protočnost

subota , 17.03.2018.

Kako sam napisala u zadnjem postu, prošli sam tjedan išla riješiti jednu neiskomuniciranu situaciju s jednom dragom mi osobom. Razgovor je prošao ugodno, prijateljski, jasno je i njemu i meni što je pošlo po zlu tada i nema nikakvih zamjeranja. Ja sam se, usput, opet suočila s nekim čudnim emocijama koje mi se bude u prisutstvu tog čovjeka, pitajući se je li on samo predstavnik mog idealizma u svijetu gdje je sve oskvrnjeno i materijalistički postavljeno ili tu ima još toga. Kako bilo da bilo, taj je odnos osuđen jedino na platonsku ljubav, iz više razloga. A meni je vrijeme da se vratim u stvarnost i prestanem čeznuti za idealima koji nikada neće biti materijalizirani.

Posao odrađujem i gledam već u daljinu u kojoj se nazire nešto novo. Ova priča je završena na svim razinama, još ju samo fizički treba privesti kraju. Gotovo da više nisam duhom prisutna na poslu. Odrađujem ga sasvim mehanički, ne trudim se više ispravljati krive drine, kada se pojavi prijeteća situacija začahurim se i čekam da prođe jer iskustvo je pokazalo da vezanih ruku i nogu ne mogu ništa doli gledati kako će se stvar odviti. Čekaju bolja vremena i osjećam to i unutar sebe i na vanjskoj razini.

U zadnje vrijeme sam posebno iscrpljena, gotovo da nemam energije i održavam se na nekoj rezervi. Počela sam razmišljati o pretragama krvi i štitnjače jer nalazi nisu bili naročiti prošle godine, no onda sam pročitala zanimljiv članak o sunčevoj oluji, eksplozijama, jakom utjecaju na elektromagnetsko polje Zemlje pa tako i naše osobno elektromagnetsko polje. Datumi, intenzitet i manifestacije se apsolutno podudaraju s mojim u zadnje vrijeme kroničnim nedostatkom energije, problemima sa spavanjem i drugim senzacijama koje mi se znaju pojaviti. Bit će da ima nešto u tome.

Danas ćemo laganini. Neizmjerno mi je drago što pada kiša i što očito ne kani stati. Zadnjih dana osjećam preveliku navalu adrenalina usprkos iscrpljenosti organizma i kao da je neka suluda aktivnost vibrirala zrakom i onemogućavala mi da se umirim. Sada s prolomom oblaka i zrak postaje protočniji i raščišćava se ta najezda rajastične energije. Možda dolazi vrijeme za ponovno poniranje u sebe.


Prekrasan bhajan za umiriti dušu


Oznake: odluke, mir, spokoj

Napokon se nazire svjetlo na kraju jednog dugačkog tunela

nedjelja , 11.03.2018.

Osim što je napokon došlo proljeće i zapljusnulo nas sunčevim zrakama, toplinom i veseljem razgrnuvši zimu, bliži se i trenutak kada ću završiti jednu tešku i tjeskobnu priču - svoj trenutni posao. Stvar je sada gotovo definitivna, mada nije uklesano još u kamenu, no nedavno sučeljavanje sa šeficom u kojem sam joj dala do znanja da su njeni nalozi besmisleni i da ne mogu raditi kada me se uopće ne podržava, urodili su ne plodom, nego plodovima. Ma čitavim rajskim vrtom plodova! Iznutra sam osjetila val snage kako me preplavljuje dok se odlučno protivim njoj i čitavom njenom besmislenom sustavu. Moja misija tamo je gotova, nastojat ću još izvršavati svoje dužnosti onoliko koliko mi lanci na rukama i nogama dopuštaju, a onda se fino zahvaliti i reći "zbogom"! Pomisao na napuštanje trenutnog posla budi u meni takav optimizam, radost i životnu snagu da ne mogu opisati. To me mjesto zarobilo, otelo mi energiju, isisalo iz mene zadnje kapi taljenog željeza (moram opet vaditi krv) i najgore od svega, otežalo mi san i duhovnu praksu jer sam energetsko i mentalno smeće vukla sa sobom doma. U nekakvim vremenskim okvirima imam jako malo do završetka agonije, no u okvirima trenutne involviranosti u grotlu pakla, tri mjeseca su i previše. No, dobro, ako izdržim još toliko, imat ću naknadu s burze i to je jedini razlog zašto izdržavam trenutno.

Nove odluke

Ima ta jedna nedovršena priča koja se odvila još u rujnu, kada sam dobila inicijaciju. Iako je prošlo više od pola godine i kako sam se nadala da će moj osjećaj krivnje i ljutnje s vremenom splasnuti, to se nije dogodilo u potpunosti. Kako stvar obično biva, Bog šalje pomagače na putu pa su se meni pojavili u vidu ljudi koje dugo nisam vidjela i koji su me krenuli ispitivati o toj situacii i jesam li iskomunicirala problem s tom osobom. Rekoh kako nisam i povrijeđeni dio mene je valjda mislio da se on meni mora javiti, no stvar se napokon iskristalizirala u mojoj glavi i to dva dana nakon razgovora s tih dvoje ljudi te nakon što sam čovjeka sanjala. Rekoh, ajde, idemo završiti tu priču, utipkala broj na mobitel. Rekla sam kako me i dalje muči splet okolnosti toga dana i da želim naći se s njim i to iskomunicirati u četiri oka. Složio se, mada je rekao kako s njegove strane nema hard feelings osim razočarenja što nije znao da ja radim taj korak, no taj dio priče kako i zašto je to tako ispalo, saznat će kad se nađemo. Jer znam kako je ispalo, i meni bi tako ispalo na njegovom mjestu. Uglavnom, još jedan teret ide dolje s mojih pleća i osjećam se jako dobro i olakšano zbog toga. Izgleda da je došlo vrijeme za završavanje jednog težeg perioda.

Oznake: proljeće, odluke, rješenja, optimizam

Obilje Apsoluta

srijeda , 21.02.2018.

maharsinam bhrgur aham
giram asmy ekam aksaram
yajnanam japa-yajno 'smi
sthavaranam himalayah


BG, 10.25.

Među velikim mudracima sam Bhrgu, među vibracijama transcedentalni om, među žrtvovanjima mantranje svetih imena (japa), a među nepokretnim stvarima Himalayi.

Oznake: Bhagavad Gita

Razgovor s Vjetrom

utorak , 23.01.2018.

Neku sam večer provela prateći večernji povjetarac u njegovoj šetnji. Promatrala sam ga s terase, naslonjena na ogradu. Ulična svjetla bacala su narančasti odsjaj i podsjećala me na neki prošli trenutak koji je radosno odzvanjao u mom srcu. Bila sam potpuno zaokupljena vibracijama koje su me prožimale i neumornom energijom večernjeg povjetarca. Bio je zadovoljan, lagano milujući krošnje drveća i raščišćavajući zrak svojom svježinom. "Kako si uvijek tako sretan?" pitala sam ga. Osmijehnuo se kao da je znao da ću ga to pitati i nježno je zapuhao u mom smjeru. Poskakivao je kao mlada, zaigrana srna i vrtio se u krug. "Radim ono što mi je namijenjeno. Ono što mi je u prirodi. Ispunjavam svoju Svrhu." Dok je izgovarao te rečenice, kao da se svojim pirkanjem uvlačio u suptilne energetske nivoe moga bića pročišćavajući ga. "I ja želim ispunjavati svoju Svrhu" rekla sam. U svojoj igri i vrtnji blagonaklono me pogledao veselim očima i brzo se rotirajući rekao: "Već to činiš, samo si jako nestrpljiva. Želiš odmah vidjeti krajnji rezultat i ne uživaš u Putu. Tvoja Svrha se ispunjava svakim korakom koji činiš. Nema pogreške, ne brini." Nasmiješila sam mu se i kao da sam htjela nešto zaustiti, no riječ se nije mogla formirati na mojim usnama. Samo sam gledala u daljinu, u tu duboku tamu koja je podsjećala na savršenstvo kreacije i njen beskraj. "Upravo si mi pomogao" pomislila sam, a on je, odmičući u daljini podigao svoje dugačke, strujne ruke i doviknuo :"Pusti se, ne boj se" i nestao u daljini.

Oznake: misli, unutarnji razgovor

Dobar početak 2018.

nedjelja , 07.01.2018.

Dragi moji, nije me bilo od Božića pa vam želim sve najbolje u ovoj 2018. godini. Puno svega što vam je potrebno, zdravlja i da se duhovno uzdižete i dalje.

Vratila sam se jučer iz posjeta prijatelju koji živi u Puli. Bila sam smještena u jednom vaišnavskom hramu pa sam imala milost da sviram mridangu pred božanstvima i da poslušam lekcije Bhagavad Gite, upoznam neke nove ljude i dobro se odmorim prije početka nove poslovne sezone. Pula je lijepa, nismo baš previše landrali po njoj, ali smo obišli antičke znamenitosti i ključne birtije, naravno. Promjena boravišta i okoline bila mi je uistinu potrebna. Sad su baterije pune i mogu funkcionirati.

Hram je trenutno u renovaciji pa je otvoren sa svih strana. Dobila sam nedavno sagrađenu sobu u kojoj je bio samo krevet, stolić, ventilator i grijalica te dvije kartonske kutije sa stvarima bhaktine koja tamo živi inače. Grijalica je morala goriti čitav dan jer je bilo prehladno u sobi. Prvu noć, klasično, mentala kakvu imam mi nije dala spavati. Nikad ne spavam noć prije puta, ma gdje god taj put bio, niti prvu noć kad promijenim mjesto. Naprosto nešto psihološki čega se ne mogu otarasiti. No, zato sam drugi dan spavala k'o letva. Drugu je večer swami koji je u hramu zaboravio da ne razumijem talijanski u potpunosti pa je držao večernju lekciju samo na talijanskom pa sam se pobrala mantrati u sobu i spustila se tek na večeru u templ. Na moje veliko čuđenje u jednoj posudi je bio parmezan. Parmezan nisam mjesecima jela jer u sebi ima neki drek od jaja, no ovaj je bio potpuno vegetarijanski, original talijanski i naravno da sam se odmah dogovorila za nabavku od jedne Talijanke koja je tamo bila.


Kod bhakta često postoji jedan sindrom zena koji ja zovem "ima se vremena" pa mi je tako ta Talijanka rekla da će me voziti na autobusni. Pita me kad mi je bus, velim u 9:30, jedini koji imam. Kaže d u 9 krećemo. U 9:04 ja kucam u njenu sobu i otvara mi vrata zamotana u ručnik. Veli 5 minuta joj treba. U 9:10 napokon vezani u autu, kad evo mog prijatelja o kojem će biti riječ u sljedećem pasusu s kamerom i kuca na prozor i na talijanskom govori da se izađemo slikati. Ja, nervozna od pomisli da ne profulam bus kažem da ne sad, a on uporan. Na kraju smo se morali naslikavati svi sa svima. Krenusmo napokon, a pita mene Talijanka znam li kako se zove kolodvor i gdje je. Mislim si, jebemu sve, kad je rekla da me vodi mislila sam da ona zna, a kad tamo, uključi ona GPS i veli da brzo vozi, neka ne brinem. I piči ona i još mi govori kako piše koliko mu minuta treba do odredišta. Na kraju smo stigli 10 min. prije polaska i još sam čekala bus. Možda da se više družim s tim ljudima i zaboravim na drame kojima sam očito podložna.

Upoznala sam napokon bhaktu s kojim sam već godinama na Facebooku povezana i koji je napravio video za jednu moju pjesmu koju sam prije nekih 4-5 g. stavila na Youtube. Kako je zanimljivo da se s nekim ljudima "prepoznamo" još preko mreže i osjetimo njihovu vibraciju koja se podudara s našom. On je bio jako sretan što sam se napokon ukazala u Puli i ja sam također bila jako sretna jer smo vodili duge i ispunjavajuće razgovore o duhovnosti, svirali smo bhajan, on na gitari, ja na dolaku (vrsta bubnja sličnog mridangi) te mi je snimio hrpu prekrasnih novih bhajana koji pobuđuju prekrasna stanja i emocije. Jako je dugo na ovom putu, među prvima u Hrvatskoj je dobio inicijaciju i vidi se da je na jednoj drugoj razini. Ima skroman stančić u tom hramskom kompleksu i uglavnom mu je glavna služba kuhanje, iako su ovih par dana kad sam ja bila tamo kuhale Talijanke. Brižan, kakav bi bhakta i trebao biti, spremio nam je svima koji smo išli jučer na put prasadam (hranu ponuđenu kroz mantre), a meni je redovno motao zavoje s kantarionovim uljem koje je sam napravio jer sam imala prilično veliku ranu na dlanu. Iako mi je "zabranio" da sviram zbog rane, nisam si mogla pomoći da ne sviram mridangu u templu. Nekako mi je u srcu taj instrument i ništa me ne može spriječiti da ga sviram, ni blokirana motorika, ni rane ni grčevi u nadlaktici.

Jučer sam došla u Zagreb oko 3 popodne, no kako je bio praznik, što sam, naravno, zaboravila, trebalo mi je još sat vremena do doma. U busu sam bila totalno ušlagirana od tablete protiv mučnine jer smo se vozili velik dio po serpentinama, a kako mi moja dramatična psiha nije dala miran moment za kavu, nisam ju uopće popila ujutro pa sam iskoristila priliku da ju popim na Črnomercu čekajući bus za doma.
Doma sam se odmah raspakirala i hitila u kadu da dođem sebi. Zagrebačko proljeće me isto zateklo nespremnu. Nije ni čudo da mi sinusi reagiraju na toplo-hladno pa se mažem tigrovom mašću.


Danas se odmaram uglavnom i posjetit ću prijatelje, odnijeti im ružmarin iz Krsninog vrta i neke poklone još. Bitno je imati inspirativno društvo koje nas ispunjava na više razina. To je neophodno za dobrobit našeg rasta jer kad znamo da imamo podršku i pomoć, sve je lakše.

I tako, nekako vedrog i ispunjenog duha guštam u ovoj nedjelji. I šaljem vam puno pozdrava.



Božanstva u hramu

I za kraj hrpa bhajana (one koji su mi snimljeni)

Krishna bhajan za dušu

Oznake: pula, Krsnin hram, godišnji odmor, bhajan

Sretan Božić

ponedjeljak , 25.12.2017.

Dragi moj, sretan Božić svima vama koji slavite, iz kojih god razloga. Začudo, ove godine nije bilo puno pucnjave, bila je nevjerojatno mirna Badnja večer, kakva bi i trebala biti s obzirom da se dočekuje rođendan Onoga koji je propagirao samo i isključivo mir i ljubav. Svjedoci smo da je često ta glavna poruka zanemarivana i neshvaćena, što ne čudi jer je Svjesnost ljudi još uvijek pod velom neznanja i iluzije, a organizirana religija nije sklona otkrivanju pravih duhovnih vrijednosti, već isključivo manipulaciji, držanju ljudi u pokornosti i stjecanju moći. No, izgleda da ipak napredujemo, očito i globalno, premda smo u najgorem od svih kozmičkih razdoblja (ali opet u najboljem dijelu najgoreg razdoblja Kali Yuge) i čini se da ovi koji trube o kvantnom skoku ipak nešto vide i znaju. Božić bez pucnjave koja uznemirava životinjice, bilje i same ljude velik je korak ka osvještavanju.




Mi tradicionalno za Božić posjetimo baku i dedu, no za razliku od nekada kada smo imali zajedničke ručkove, sada dolazimo popodne na kavu i kolače. Otkako smo vegetarijanke, teret smo svima, a i nema potrebe da se itko zbog toga uznemirava pa je ovo ipak najbolja solucija. Moja baka ima preko osamdeset godina, no toliko je požrtvovna i puna ljubavi da je išla raditi "Crnca bez jaja" da bi razveselila svoju jedinu unuku. Da uzvratim sa stilom i ja sam se jučer prvi puta bacila na izradu svog prvog kolača ikada - cheescakea. Okusom je ispao fenomenalan, samo mi smjesa nije ispala dovoljno kompaktna jer sam, naravno, išla na svoju ruku služeći se samo online receptom, mada poznajem profesionalce u izradi cheescake. Malo sam se i zaje*** sa želatinom koja je očito jako komplicirana za izradu, pogotovo za početnika, no nadobudno sam čitala deklaracije da najprije nađem neku bez životinjskog porijekla, a onda i da ju ubacim u tu smjesu jer tako je stajalo u receptu. Nije ništa pokvarila, imamo cheescake s komadićima voćne želatine i zadovoljna sam. Već smo spakirali za familiju i moju najdražu susjedu.

Sada sam jedno vrijeme na godišnjem i iskoristit ću to da se dobro odmorim i nadoknadim sve kave sa svim ljudima koje dugo nisam vidjela. Čitav tjedan mi je praktički popunjen. Mislim da sada tek osjećam utjecaj stresa na poslu koji je, kako je popustio adrenalin s kojim sam konstantno radila, udario žestoko na moja leđa. Po leđima imam kugle stresa i ukliještenih živaca i bolnih mišića. Jučer sam mislila da mi ne ginu lijekovi ako se bol nastavi. Izgleda da je danas mrvicu manja bol pa ću i provježbati u nekom trenu, no mislim da sam došla do ruba litice na kojoj piše: "Pronađi drugi posao ili umri." Vidjet ćemo.

Eto, sretni vam svima blagdani i pokušajte jesti što manje mesa jer karma is looking at you.




Oznake: Božić, isus, karma, svjesnost, vegetarijanstvo

Našla sam si svoju bagru

subota , 16.12.2017.

Čistka koja je naglo krenula nakon inicijacije, u kojoj sam pomela mnogo ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili dio mog života, a nije više bilo razloga da to budu, privela se lagano kraju. Kako to obično biva, i kako dobra stara izreka veli - kada se jedna vrata zatvore druga se otvore, tako se i ovog puta dogodilo da su se ogromna, teška vrata otvorila preda mnom i kao da me zapuhnula nekakva čarolija - odjednom se nalazim u društvu istomišljenika, ljudi za koje nisam vjerovala da se mogu naći na mjestima na kojima se krećem, ali eto - nalazimo se, družimo se, smijemo se do suza. Naći darkere koji prakticiraju bhakti yogu i s kojima možeš planirati izlaske na takva mjesta je stvarno nešto o čemu nisam sanjala ni u najluđim snovima. No, eto, događa se. Događa se i to da sam našla fenomenalnu škvadru za kavska razglabanja o Apsolutnoj Istini, prapočelima i smislu života. Naše kave traju satima i završavaju samo zbog odgovornosti prema idućem radnom danu. Danas mi nose jednu, prema njima, revolucionarnu knjigu od jednog prilično interesantnog jogija koji je malo zakoračio van svih granica prostora i vremena. Baš me zanima hoće li i na mene ostaviti takav jak i pozitivan utisak.

Počelo je vrijeme intenzivnog svjetlucanja i mahnitog šopinga po grada. Nisam si ništa kupila još, no pošto sam planirala iz jednog američkog hrama naručiti dvije knjige, koje će me zbog ogromne poštarine koštati 305 kn, možda bolje da ništa ne kupim. Čak sam pomislila da je to doista too much, 33 $ platiti samo poštarinu, no situacija je takva da se tu knjigu u fizičkom obliku trenutno ne da nigdje nabaviti, a ja bih ju jako rado imala. Razmislit ću do ponedjeljka.

Neki ljudi su se u zadnje vrijeme pokazali u prilično lošem svjetlu. Govorim zapravo o toj određenoj osobi koja je mene istretirala na nevjerojatno ružan način u trenutku kada ja zakoračujem ozbiljno na duhovni put. Uspostavilo se da je jako puno mojih poznanika baš u zadnjih par tjedana od iste te osobe dobilo hračak u lice. Figurativno, naravno. No ta ista osoba stalno druge opanjkava i komentira da im nedostaje samokritičnosti. Zanimljivo je kako voditelj jednog projekta koji je zadobio povjerenje određenog broja ljudi i koji samog sebe smatra naprednim duhovnjakom (fail u startu) uspije gotovo sve te ljude otjerati od sebe. I usprkos činjenici da mu se prazni njegov mali hramčić, i dalje u svakog tko ne cupka po njegovim notama upire prstom i priča o tome kako im treba samokritičnosti. Meni je to prilično zanimljivo, moram priznati. Evo samo danas sam dobila poruku od dvije osobe da se nađemo jer da bi voljele popričati sa mnom o nečemu, a jučer sam čula da su te osobe nedavno dobile gotovo jednako ružan tretman od te persone, kao ja onda. Ma ima toga svugdje, naravno, ljudi su ljudi i gdje god postoji nekakva grupa s nekakvom hijerarhijom i podjelom "poslova", postoje i drame, to je već nekako uobičajeno. Međutim, ja smatram da je to apsolutno kontra svim duhovnim nastojanjima i ako netko ne može nadići svoj ego i biti normalan i barem korektan prema drugima, onda barem od sramote bi se trebao povući. Ali da, problem je što takvi ljudi nemaju srama. No isti ti ljudi koji nemaju srama, samokritičnosti i koji ne osjete koliko njihovo vlastito govno smrdi, upirat će prstom u druge, koje iskorištavaju i eksploatirat će ih do iznemoglosti, makar na suptilan način. E, Atma nije iz tog filma pa je slijedila isključivo svoj nos i srce i zato je odmah ekskomunicirana. Bogu fala na tom, otkako sam se otarasila određenih "savjetnika", život mi je dobio jednu posve novu i laganu dimenziju.

Danas je dan za posjetiti najmilije - baku i dedu, u mom slučaju. Poslije idem na kavu s jednom dragom mi osobom i sutra nastavljam štancanje kava sa svima koji su mi se javili zadnjih par dana. Već osjećam godišnji u zraku i makar mi je na poslu tako da bi ih sve pobacala kroz prozor, jebe mi se živo jer uskoro ću se uštekati na full punjenje energijom.

Toliko za danas, budite mi veseli i debeli, znao bi to moj pokojni stari reći...

Oznake: društvo, ekipa, duhovnjaci, licemjeri

Dan za post

nedjelja , 10.12.2017.

Slabo pišem jer nemam ni vremena, a kada napišem post nekim čudom se ne pojavi, kao zadnji put prije koja dva tjedna kada sam se raspisala i sve je klikom na objavu naprosto nestalo. Nisam ni trepnula jer, da je trebalo biti objavljeno, bilo bi. Sada je nedjelja, moj omiljeni dan za pisanje bloga, osjeća se sattva u zraku, nema puno aktivnosti, prohladno je, a opet sunce pomalo zavarava svojim nježnim, a opet blještavim svjetlom. Sve je nekako tiho, prazno, a opet ispunjeno. Dan taman za primiriti se, biti sa sobom, mirovati i odmarati.

Zadnja dva vikenda bila su mi radna i profesionalno i privatno. Za razliku od prošle godine kada mi je radni vikend pričinjavao veliku patnju, sada sam se psihički na njega pripremila i provela ga čak zabavljajući se na poslu. Neke stvari su doista stvar promjene fokusa, a na neke pak utječe više faktora. Poslikala sam nedavno kralješnicu ne bih li eliminirala moguću ozljedu kralješka uslijed jakog udarca i srećom sve je dobro i čitavo, samo imam jedno 4-5 dijagnoza iskrivljenja, što nije nešto pretjerano novo. Počela sam opet vježbati yogu, a jučer sam doživjela prekrasnu gestu jedne suputnice na duhovnom putu koja me samoinicijativno savjetovala i izmasirala, dobro me istegla i rekla da se sve može ispraviti vježbom. Ona je, naime, učiteljica yoge i krenula je vježbati tek s 35, a ja eto, napikavam nešto od 29., s velikim pauzama doduše, ali ima nade i za moja leđa. Odlučila sam ih spasiti.

Stara je nabavila nove stolce na megapopustu crnog petka i zaista dugo nisam sjedila na tako udobnim stolcima. Mekani, a naslonjača takvog da te tjera da se držiš uspravno. I ja sam zadovoljna ulovom. Već je promijenila i stolnjak, stavila je crveni božićni i čini mi se da će ove godine ipak pasti kićenje bora. Mi, naime, kitimo bor prema raspoloženju jer nismo ljudi od tradicije. Osobno volim taj božićni ugođaj kad sve svjetli i gesta darivanja mi se oduvijek sviđala. Ako ništa, čovjek se mora nagraditi (i druge) za uspješni završetak još jedne godine. Bilo je tu puno svega i trebalo je to sve ishendlati. Ja sam isto imala svoj ulov, kupila sam himalajsku lampu o kojoj sam razmišljala već duže. Sada mi navečer baca svoje jarko narančasto svjetlo dok meditiram.

Napravila sam novi korak u životu. Išla sam u nenaklonjenu mi sredinu ovih dana, što je povezano s onom neugodnom situacijom na mojoj inicijaciji. Dosta sam radila na čišćenju tog događaja i nadilaženju negativnog stava prema određenim ljudima. Mislim da sam napravila koji korak naprijed, daj Bože da tako i ostane i da održim dobar stav. Toliko za danas, vrijeme je za baciti se na kakvo štivo.






Oznake: odmor, godišnji, Božić

Nedjeljna meditacija

nedjelja , 19.11.2017.

"Među sredstvima oslobađanja najviša je predanost. Meditacija prema istinskom obliku pravog Sopstva najviša je predanost." Adi Šankara, Vivekachudamani

Uron

Oznake: meditacija, Adi Šankara, raag

Kišna promišljanja

utorak , 07.11.2017.

Kiša pada, trava raste. Danas počinje Interliber, razmišljam bih li odmah otišla ili u subotu. Možda se ipak sama otisnem Do Velesajma, a valjda neće biti ni tolika gužva.

Posložila sam sva aktualna pitanja u svoje ladice. Svi koji su trebali otpasti, otpali su, mada bi se neki još držali, no kod mene nema držanja ako mi se netko pokaže kao veliki propovjednik nepraktičar. Od puno filozofiranja nitko ništa nije napravio. Saznala sam tako neki dan da me bivša prijateljica, s kojom sam raskrstila prošlo ljeto, kritizira za moje nedavne odluke. Zanimljivo je kada te netko više nema u životu, no rado s nekim drugim priča o svježim stvarima vezanim za tebe. Problem ega u tzv. duhovnim zajednicima veći je nego igdje drugdje. Ljudi sebe smatraju ekskluzivom jer se bave nečim duhovnim, umjesto da im to pomogne da se bolje vide i izbalansiraju. Tako se i meni prosrao jedan ego, zato jer sam otišla u smjeru koji je zaprepastio "autoritete". Na sreću, ja ne držim do autoriteta pa mi to nije bio big deal, ali me pogodilo njegovo proseravanje jer mi se prosrala osoba koju sam zavoljela. No kod mene kidanje veza ide prilično brzo. Pokazao mi je da sav njegov dar govora i sve što izgovara nije nego lažno uvjeravanje, izgubio je sav kredibilitet i više ga ne smatram nikakvim faktorom u svom životu.

Vratila se jedna prijateljica iz Splita i pita me što ne idem na te programe, a ja ju pitam:"Zašto bih išla? Da mi lažnjaci drže moralne lekcije?" I tako smo došli do toga da je jako teško naći istomišljenike i ljude koji doista žive to što propovjedaju. No moja teorija je ako takvih nema, onda ne odlaziš onima koji to nisu. Onda si sam u svemu i baviš se sobom.

Trebala bi danas napraviti puno toga za posao, dan je još uvijek dug, no volja je upitna. Inače volim raditi i biti korisna no kada radim na besmislenom mjestu, to je bogme velika kočnica. Davati energiju i to enormno puno energije za nešto što će me iscijediti, a neće me ničime ispuniti, to mi je baš neprihvatljivo. Rekao bi moj duhovni učitelj da uvijek trebamo zadržati optimizam, kakva god situacija bila, i ja, makar se nastojim toga držati, nekad mi se izmakne tlo pod nogama pa se strovalim. No računa se broj ustajanja, vele. A ustajat ću očito dok ne nađem drugi posao.

Oznake: odnosi

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.