Našla sam si svoju bagru

subota , 16.12.2017.

Čistka koja je naglo krenula nakon inicijacije, u kojoj sam pomela mnogo ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili dio mog života, a nije više bilo razloga da to budu, privela se lagano kraju. Kako to obično biva, i kako dobra stara izreka veli - kada se jedna vrata zatvore druga se otvore, tako se i ovog puta dogodilo da su se ogromna, teška vrata otvorila preda mnom i kao da me zapuhnula nekakva čarolija - odjednom se nalazim u društvu istomišljenika, ljudi za koje nisam vjerovala da se mogu naći na mjestima na kojima se krećem, ali eto - nalazimo se, družimo se, smijemo se do suza. Naći darkere koji prakticiraju bhakti yogu i s kojima možeš planirati izlaske na takva mjesta je stvarno nešto o čemu nisam sanjala ni u najluđim snovima. No, eto, događa se. Događa se i to da sam našla fenomenalnu škvadru za kavska razglabanja o Apsolutnoj Istini, prapočelima i smislu života. Naše kave traju satima i završavaju samo zbog odgovornosti prema idućem radnom danu. Danas mi nose jednu, prema njima, revolucionarnu knjigu od jednog prilično interesantnog jogija koji je malo zakoračio van svih granica prostora i vremena. Baš me zanima hoće li i na mene ostaviti takav jak i pozitivan utisak.

Počelo je vrijeme intenzivnog svjetlucanja i mahnitog šopinga po grada. Nisam si ništa kupila još, no pošto sam planirala iz jednog američkog hrama naručiti dvije knjige, koje će me zbog ogromne poštarine koštati 305 kn, možda bolje da ništa ne kupim. Čak sam pomislila da je to doista too much, 33 $ platiti samo poštarinu, no situacija je takva da se tu knjigu u fizičkom obliku trenutno ne da nigdje nabaviti, a ja bih ju jako rado imala. Razmislit ću do ponedjeljka.

Neki ljudi su se u zadnje vrijeme pokazali u prilično lošem svjetlu. Govorim zapravo o toj određenoj osobi koja je mene istretirala na nevjerojatno ružan način u trenutku kada ja zakoračujem ozbiljno na duhovni put. Uspostavilo se da je jako puno mojih poznanika baš u zadnjih par tjedana od iste te osobe dobilo hračak u lice. Figurativno, naravno. No ta ista osoba stalno druge opanjkava i komentira da im nedostaje samokritičnosti. Zanimljivo je kako voditelj jednog projekta koji je zadobio povjerenje određenog broja ljudi i koji samog sebe smatra naprednim duhovnjakom (fail u startu) uspije gotovo sve te ljude otjerati od sebe. I usprkos činjenici da mu se prazni njegov mali hramčić, i dalje u svakog tko ne cupka po njegovim notama upire prstom i priča o tome kako im treba samokritičnosti. Meni je to prilično zanimljivo, moram priznati. Evo samo danas sam dobila poruku od dvije osobe da se nađemo jer da bi voljele popričati sa mnom o nečemu, a jučer sam čula da su te osobe nedavno dobile gotovo jednako ružan tretman od te persone, kao ja onda. Ma ima toga svugdje, naravno, ljudi su ljudi i gdje god postoji nekakva grupa s nekakvom hijerarhijom i podjelom "poslova", postoje i drame, to je već nekako uobičajeno. Međutim, ja smatram da je to apsolutno kontra svim duhovnim nastojanjima i ako netko ne može nadići svoj ego i biti normalan i barem korektan prema drugima, onda barem od sramote bi se trebao povući. Ali da, problem je što takvi ljudi nemaju srama. No isti ti ljudi koji nemaju srama, samokritičnosti i koji ne osjete koliko njihovo vlastito govno smrdi, upirat će prstom u druge, koje iskorištavaju i eksploatirat će ih do iznemoglosti, makar na suptilan način. E, Atma nije iz tog filma pa je slijedila isključivo svoj nos i srce i zato je odmah ekskomunicirana. Bogu fala na tom, otkako sam se otarasila određenih "savjetnika", život mi je dobio jednu posve novu i laganu dimenziju.

Danas je dan za posjetiti najmilije - baku i dedu, u mom slučaju. Poslije idem na kavu s jednom dragom mi osobom i sutra nastavljam štancanje kava sa svima koji su mi se javili zadnjih par dana. Već osjećam godišnji u zraku i makar mi je na poslu tako da bi ih sve pobacala kroz prozor, jebe mi se živo jer uskoro ću se uštekati na full punjenje energijom.

Toliko za danas, budite mi veseli i debeli, znao bi to moj pokojni stari reći...

Oznake: društvo, ekipa, duhovnjaci, licemjeri

Dan za post

nedjelja , 10.12.2017.

Slabo pišem jer nemam ni vremena, a kada napišem post nekim čudom se ne pojavi, kao zadnji put prije koja dva tjedna kada sam se raspisala i sve je klikom na objavu naprosto nestalo. Nisam ni trepnula jer, da je trebalo biti objavljeno, bilo bi. Sada je nedjelja, moj omiljeni dan za pisanje bloga, osjeća se sattva u zraku, nema puno aktivnosti, prohladno je, a opet sunce pomalo zavarava svojim nježnim, a opet blještavim svjetlom. Sve je nekako tiho, prazno, a opet ispunjeno. Dan taman za primiriti se, biti sa sobom, mirovati i odmarati.

Zadnja dva vikenda bila su mi radna i profesionalno i privatno. Za razliku od prošle godine kada mi je radni vikend pričinjavao veliku patnju, sada sam se psihički na njega pripremila i provela ga čak zabavljajući se na poslu. Neke stvari su doista stvar promjene fokusa, a na neke pak utječe više faktora. Poslikala sam nedavno kralješnicu ne bih li eliminirala moguću ozljedu kralješka uslijed jakog udarca i srećom sve je dobro i čitavo, samo imam jedno 4-5 dijagnoza iskrivljenja, što nije nešto pretjerano novo. Počela sam opet vježbati yogu, a jučer sam doživjela prekrasnu gestu jedne suputnice na duhovnom putu koja me samoinicijativno savjetovala i izmasirala, dobro me istegla i rekla da se sve može ispraviti vježbom. Ona je, naime, učiteljica yoge i krenula je vježbati tek s 35, a ja eto, napikavam nešto od 29., s velikim pauzama doduše, ali ima nade i za moja leđa. Odlučila sam ih spasiti.

Stara je nabavila nove stolce na megapopustu crnog petka i zaista dugo nisam sjedila na tako udobnim stolcima. Mekani, a naslonjača takvog da te tjera da se držiš uspravno. I ja sam zadovoljna ulovom. Već je promijenila i stolnjak, stavila je crveni božićni i čini mi se da će ove godine ipak pasti kićenje bora. Mi, naime, kitimo bor prema raspoloženju jer nismo ljudi od tradicije. Osobno volim taj božićni ugođaj kad sve svjetli i gesta darivanja mi se oduvijek sviđala. Ako ništa, čovjek se mora nagraditi (i druge) za uspješni završetak još jedne godine. Bilo je tu puno svega i trebalo je to sve ishendlati. Ja sam isto imala svoj ulov, kupila sam himalajsku lampu o kojoj sam razmišljala već duže. Sada mi navečer baca svoje jarko narančasto svjetlo dok meditiram.

Napravila sam novi korak u životu. Išla sam u nenaklonjenu mi sredinu ovih dana, što je povezano s onom neugodnom situacijom na mojoj inicijaciji. Dosta sam radila na čišćenju tog događaja i nadilaženju negativnog stava prema određenim ljudima. Mislim da sam napravila koji korak naprijed, daj Bože da tako i ostane i da održim dobar stav. Toliko za danas, vrijeme je za baciti se na kakvo štivo.






Oznake: odmor, godišnji, Božić

Nedjeljna meditacija

nedjelja , 19.11.2017.

"Među sredstvima oslobađanja najviša je predanost. Meditacija prema istinskom obliku pravog Sopstva najviša je predanost." Adi Šankara, Vivekachudamani

Uron

Oznake: meditacija, Adi Šankara, raag

Kišna promišljanja

utorak , 07.11.2017.

Kiša pada, trava raste. Danas počinje Interliber, razmišljam bih li odmah otišla ili u subotu. Možda se ipak sama otisnem Do Velesajma, a valjda neće biti ni tolika gužva.

Posložila sam sva aktualna pitanja u svoje ladice. Svi koji su trebali otpasti, otpali su, mada bi se neki još držali, no kod mene nema držanja ako mi se netko pokaže kao veliki propovjednik nepraktičar. Od puno filozofiranja nitko ništa nije napravio. Saznala sam tako neki dan da me bivša prijateljica, s kojom sam raskrstila prošlo ljeto, kritizira za moje nedavne odluke. Zanimljivo je kada te netko više nema u životu, no rado s nekim drugim priča o svježim stvarima vezanim za tebe. Problem ega u tzv. duhovnim zajednicima veći je nego igdje drugdje. Ljudi sebe smatraju ekskluzivom jer se bave nečim duhovnim, umjesto da im to pomogne da se bolje vide i izbalansiraju. Tako se i meni prosrao jedan ego, zato jer sam otišla u smjeru koji je zaprepastio "autoritete". Na sreću, ja ne držim do autoriteta pa mi to nije bio big deal, ali me pogodilo njegovo proseravanje jer mi se prosrala osoba koju sam zavoljela. No kod mene kidanje veza ide prilično brzo. Pokazao mi je da sav njegov dar govora i sve što izgovara nije nego lažno uvjeravanje, izgubio je sav kredibilitet i više ga ne smatram nikakvim faktorom u svom životu.

Vratila se jedna prijateljica iz Splita i pita me što ne idem na te programe, a ja ju pitam:"Zašto bih išla? Da mi lažnjaci drže moralne lekcije?" I tako smo došli do toga da je jako teško naći istomišljenike i ljude koji doista žive to što propovjedaju. No moja teorija je ako takvih nema, onda ne odlaziš onima koji to nisu. Onda si sam u svemu i baviš se sobom.

Trebala bi danas napraviti puno toga za posao, dan je još uvijek dug, no volja je upitna. Inače volim raditi i biti korisna no kada radim na besmislenom mjestu, to je bogme velika kočnica. Davati energiju i to enormno puno energije za nešto što će me iscijediti, a neće me ničime ispuniti, to mi je baš neprihvatljivo. Rekao bi moj duhovni učitelj da uvijek trebamo zadržati optimizam, kakva god situacija bila, i ja, makar se nastojim toga držati, nekad mi se izmakne tlo pod nogama pa se strovalim. No računa se broj ustajanja, vele. A ustajat ću očito dok ne nađem drugi posao.

Oznake: odnosi

Propusti

utorak , 24.10.2017.

Jedna jako mi draga osoba, točnije moja susjeda i prijateljica astrologinja, jučer me podsjetila na nešto kardinalno, što sam putem uspjela zaboraviti. Kaže da dok se vozi na posao svo vrijeme mantra "hvala ti" i da joj to umiri um i opusti ju. Ja sam se nekad često zahvaljivala, na svakoj sitnici, a onda me zadnjih godina previše obuzela tjeskoba i nezadovoljstvo vlastitim djelovanjem ili ne-djelovanjem i kao pokisli miš sam počela frktati na situacije koje mi se ne sviđaju.

Da čovjek nekad ne vidi rješenje svima nam je dobro znano, no umjesto da se zbog toga samokažnjava, kako sam ja to činila godinama, bolje bi bilo da si, kako moja druga prijateljica kaže, oprosti. Ne možeš sebi zamjeriti. Nije li dovoljan teret da se pokušavaš svakodnevno osposobiti za razne aktivnosti i djelatnosti trudeći se da budeš što bolji i kao osoba i kao sve uloge koje igraša u trenutnom stadiju života, nego se još i samokažnjavaš i kudiš radi vlastitih propusta koji nisu bili plod nepromišljenosti ili afekta, već naprosto nezrelosti za određeno djelovanje, nespremnosti na novi korak i sl.

Pišem sve ovo jer sam si jučer opet postavila kajlu, počkalila se i opet si zablokirala mogućnost kretanja u novom smjeru. Isprva sam bila razočarana što sam se opet dovela do ruba, do krajnjeg roka kada je već kasno za dublje mozganje, a nije da nisam imala vremena promisliti prethodnih tjedan dana. Radilo se o jednom natječaju za posao u kojem me mnogi vide, davnih dana sam se kao dijete i ja tamo vidjela, no izgleda da su moja dugogodišnja prepuštanja tjeskobi urodila većom inercijom i baukom nego sam i sama zamišljala. Najprije sam dakle piljila nesretno u ekran i pomislila što nisam dan prije pripremila sve potrebno, a onda sam se sjetila te svoje prijateljice i njenog "oprosti si" i rekla si: "Ok, nisi spremna na taj korak. Daj si vremena. Kad budeš spremna, sama ćeš promijeniti situaciju." Ja doista na sve u životu moram biti spremna.


Oznake: inercija, osobni propusti

Pravi prijatelj prepoznaje se u nevolji

utorak , 10.10.2017.

Naši razuzdani antički preci sročili bi to kao Amicus certus in re incerta cernitur. Prijateljstvo je vrlo važna stvar, samo što često prijateljstvom karakteriziramo šupljikave odnose koji nemaju neku perspektivu. Zašto to činimo, pitanje je. Čovjek teško da uvijek može sam i u njemu postoji potreba za društvom, a krajnji cilj te potrebe je potreba za ljubavlju, opet. Ako ljubav nismo realizirali, imat ćemo jaku želju pronaći je negdje van nas samih i tu ćemo se često okretati drugima, u nadi da se baš kod njih nalazi skriveno blago za kojim tragamo. Međutim, takva je krivo usmjerena potreba prilično riskantna jer ćemo često umjesto škrinjice s blagom naići na Pandorinu kutiju. Zato treba biti na oprezu, i više nego što mislimo.

Nedavno sam, baš nakon inicijacije, počela dobivati odgovore tko je tko u mom životu. Štoviše, na samoj inicijaciji dogodilo mi se tada vrlo neugodno iskustvo, gdje me osoba koju sam doživljavala pozitivno neugodno iznenadila svojom reakcijom (doduše i ja sam njega neugodno iznenadila jer sam "iznevjerila protokol i liniju" prema njegovom mišljenju, tj. reakciji). Izgleda da su se brojni duhovi uznemirili mojom nevezanošću za neke koncepte i instituciju jer sam, na iznenađenje sviju, otišla sasvim drugim putem, putem srca. Sve ono što je moj um izlagao pa time i moj jezik koji je verbalizirao umne ideje dotad, palo je u vodu onog trena kada se probudilo srce. I nije to neka njuejđerska floskula o buđenju srca već doista iskustvo koje je bilo trenutačno i nekontamirano raznim mentalnim spekulacijama, čime je i moje djelovanje bilo ubrzano, a put preusmjeren. Ono što sada doista znam je što znači djelovati iz srca, a ne iz uma i neizmjerno sam na tom zahvalna jer znam da sam učinila pravu stvar.

Nekoliko dana nakon što se u određenim krugovima pročulo da sam inicirana od učitelja za kojeg nitko od njih nije čuo jer je u izvornoj indijskoj liniji te tradicije, počele su se širiti, najblaže rečeno, čudne vibracije. U te čudne vibracije najviše su se unijeli ego i zavist i pokazali mi gdje sam sve dotad pogriješila, otvarajući se krivim ljudima iz nekih svojih tada slabosti i potreba. Osim što sam direktno napadnuta od osobe koja nema veze s bhakti yogom već godinama (nema svojevoljno veze, no ima hrpu neriješenih stvari sa sobom iz te priče), optužena sam za stvari koje nemaju veze sa mnom. No bilo mi je drago da se takva persona makla iz mog života. Jednu lekciju sam naučila, mislim. Sretna što se lagano prostor čisti, susrela sam se s neugodnim iznenađenjem par dan nakon - nisam mogla ući u svoj profil, a neki su mi rekli da je posljedica toga nečija prijava. Ne znam kako to funkcionira, ni kako netko može nekog prijaviti, ali ako je to tako, neka, očito se trebam maknuti s društvenih mreža. Osobno mi to nema smisla jer onda bi svatko iz inata mogao svakog prijavljivati, a to bi bio veliki fail u sustavu.
Štogod bilo, Atma se maknula iz tadašnje priče i otvorila je novu stranicu.

Tko su ljudi u našem životu?

Znalo mi je biti krivo što toliko često stavljam bisere pred svinje. Moje nekadšnje nesigurnosti i patnje za prihvaćnjem dovele su me do toga da se na razne načine moram opeći i priznati si da otvaranje svakom prolazniku nije način ni rješenje mojih unutarnjih potreba. Međutim, te unutarnje crne rupe znaju biti toliko gladne da ne sprežu čak ni pred potencijalnim ne-prijateljima. One žele biti instant zadovoljene jer su proždrljive i jer su potpomognute umom koji ih dodatno stimulira svojim spekulacijama i izvitoperenim iluzornim slikama. Ne treba nama nitko da utaži tu glad jer i ona sama je privid. Sve zalihe nalaze se unutra, no kada bismo barem bili spremni ne odregirati odmah i pustili da se stvari same poslože, a ne da hrlimo po brza rješenja tamo gdje možemo dobiti jedino brzi problem.

I tako, razmišljajući u svom nedavnom lošem periodu kojeg su karakterizirale komplicirane situacije i moja vlastita nesposobnost rješavanja istih samostalno, došla sam do toga da sve što treba napraviti je stati i umiriti se. Sada, u tom stanju, kada vidim da sva ta silina kvazi duhovnjaka nije potrebna za drugo nego za pec pec po mojim vlastitim prstima, znam da bisere ne treba ni pokazivati, a kamoli ih stavljati pred ikoga. Nažalost, čovjek se nađe u usranom periodu kad doista ne vidi dalje od svog nosa, no i tada treba biti oprezan i ne srljati strmoglavo po rješenje, već se treba dati u dublju kontemplaciju i čekati da oluja prođe.
A prijatelji...oni su tu i dodavaju čamce za spašavanje čak i kad ih ne tražimo. Bacaju i kad dođemo nasmijani, jer, ako ništa, žele nas blizu sebe.



Oznake: riječi, prijatelji, neprijtelji, zavist

Jučer, danas, sutra

četvrtak , 28.09.2017.

Kada se osvrnemo unatrag i pogledamo put koji smo dosad prevalili mogu nas zaokupiti brojne misli i osjećaji vezani za to naše putovanje. Kakvi smo bili nekada, o čemu smo snivali i maštali, što nam je bilo najbitnije. Možemo čak namirisati ili okusiti pojedino sjećanje, a u srcu se može probuditi emocija koja je tada bila prisutna. Nekada otvorimo stare albume sa slikama i s osmijehom prelazimo po svim tim događajima na koje smo već i zaboravili. Nekada nas možda uhvati i nostalgija pa čak i sjeta dok zazivamo mentalne slike iz razdoblja koje nam je bilo posebno drago ili bitno. I dok sve to pratimo razmišljamo kako smo nekada bili mladi, kako smo bili puni snage za aktivnosti koje su nas tada zaokupljale. I sljedeći korak koji činimo je da se pitamo gdje smo sada, a možda se tada i pogledamo u ogledalo.

Kada gledam svoj život unatrag, sve ovo što mi se izdogađalo nedavno, moj definitivni boarding u smjeru spiritualnog puta bio je predestiniran. Bio je najavljen, samo je čekao pogodan trenutak. Često razmišljam o tijeku svih tih događaja koji su me doveli do ovog leta s nepovratnom kartom. I ti senjali, kako bi jedna draga mi osoba rekla, doista su bili posvuda. Počeli su u dvanaestoj godini pa bi tu i tamo zabljesnulo štogod, no čovjek ne znajući kamo ide, ne zna ih tada protumačiti. I kada sam se prije dvije godine pitala kako mi je na put mogla biti stavljena osoba s kojom čak ne dijelim ni jednake interese, a kamoli životnu filozofiju, sada mi je jasan odgovor. To se biće pojavilo u mom životu da me usmjeri na cestu kojom trebam ići, a za koju tada nisam ni znala da postoji.

I nekako sada mislim da smo svi mi jedni drugima anđeli jer si konstantno međusobno pomažemo. Ne znamo koliko će jedna rečenica promijeniti tijek nečijeg putovanja, a kamoli što će učiniti naš bliski odnos s nekim. Znajući to, trebamo postati svjesni i brinuti za druge. Trebamo jako paziti što naše riječi i djela donose u tuđe živote i nastojati uvijek da oni budu onaj iscjeljujući dio, a nikad trauma. Krhki smo emocionalno, mada si često to ne želimo priznati. Bole nas tuđe povrede, bitno nam je što tko misli, bar u onim trenucima kada smo u procesu jačanja sebe pa imamo još uvijek nepopunjene energetsko-emocionalne rupe.

Neki dan sam srela dvije osobe s kojima sam išla u školu. Jedna je bila cura prema kojoj sam se tada kao dijete u drugom-trećem osnovne grozno ponašala. Godinama me proganjalo to moje ponašanje prema njoj dok si nisam uspjela oprostiti. I ona me pozdravila, s osmijehom, i popričale smo malo. Gledam u nju, čeka bebu, kvalitativno ista duša koja je u meni je u toj curi i u tom djetetu, samo sada vidim stvari drugačije nego onda kada sam kao dijete, boreći se za svoj ego i svoj prostor u okolini radila stvari koje ne pristaju mojoj osobnosti ni karkteru. I to spada u jedan mentalni album, u jedno sjećanje na mene, u početak nekog razvoja koji je isto tako utabao put za dalje.

Nekada se sjetim ljudi iz djetinjstva ili tadašnjih poznanika s kojima sam bila u kontaktu i pitam se što je s njima. Za neke znam da su se potpuno posvetili svojim snovima, neki su se učahurili u obiteljske živote, neki ganjaju novac i karijeru. Svi smo mi zajedno bili tada na istom mjestu, neki bacajući papiriće na druge, neki upijajući svaku rečenicu koju bi autoritet rekao, neki pažljivo slušajući stihove A. G. Matoša kontemplirajući o smislu života. I sada smo tu, zauzevši svoje putove kojima sami koračamo, no uz pomoć velikog broja dobronamjernika koji nas štite i potiču.

Mislim da je danas dan za pogledati pokoji album unazad, a onda za okrenuti se suncu i pogledati u sada i ovdje i zahvaliti se za beskrajne blagodati koje se manifestiraju svakim danom.

Oznake: zahvalnost, pomagači, duhovnost

Vrijeme prehlada

petak , 22.09.2017.

Počelo je vrijeme prehalada i viroza i odmah sam se našla na popisu prvih poharanih. Zvala sam jutros na posao da im javim svoj nedolazak. Sinusi, začepljen nos, grlo, kašljucanje i sve ostalo što dolazi u tom paketu. Obično sam nervozna kad sam bolesna, no toliko me divnih stvari ispunjava iznutra da me baš briga što mi se vozilo malo pohabalo. Nisam se dala smesti pa sam išla usisati sobu jer ne volim mucice i prašinu. I ne volim se osjaćati invalidno samo zato što nisam fizički u najboljoj snazi. Moguće da je sve ovo i posljedica mog žestokog smrzavanja na poslu neki dan. Grijanje nije radilo, a ja sam baš taj dan obukla najtanju moguću majicu, ravnajući se još uvijek po ljetnom vremenu. Zajeb, očito, malo sam se preračunala.

Dan ću provesti u čitanju knjige Gurua svog Gurua i drugim meditativnim aktivnostima. Prije tjedan dana sam se toliko udarila u kralježak da još uvijek osjećam bol i ne bih se još usudila vježbati, iako mi fali. Fali mi aktivnosti, ovo truljenje mi je prilično naporno.
Danas je za ručak poriluk čušpajz, laganini spizica za jesenski bolovni petak. Dolazi nam i mamina prijateljica u goste pa će nam malo zabljesnuti socijalni život (možeš misliti). Razmiašljam kako bih voljela kartati belu uživo, baš mi fali ta nekad svakotjedna zabava u četvero. Možda neki blogerski miting kada ozdravim, ukoliko ima zainteresiranih.



Oznake: prehlada, jesen

Jesenski dan

ponedjeljak , 18.09.2017.

Produženi vikend. Danas ne radim, što je iznimno dobro budući da sam subotu provela kod prijatelja na farmi berući batate. Ne volim batate, nisu mi ni v rit ni mimo, no sadila sam ih pa sam smatrala umjesnim i da ih poberem. Bilo nas je puno, kroz četiri sata smo pobrali dvije i pol tone batata, potom smo se prošetali do jezera, tamo se malo odmorili i otišli na ručak. Kasnije nas je čekao kirtan i trebalo je svirati par sati pa je dan završen u osjećaju korisnosti i ispunjenosti. Nedjelju sam provela u oporavku od subote i kontemplaciji, a neradni ponedjeljak prilika je da podignem osobnu, odem na kavu s dragom osobom i napravim nešto za posao.
Još uvijek mi je teško naći motivaciju za posao, a imala sam i jednu ponudu za posao, no nažalost, ne bi bilo za stalno i bio bi to pad s konja na magarca jer bi mi se plaća prepolovila, pa sam odustala od te ideje. Da mi trenutno zbog nekih situacija ne treba novac, možda bi i otišla za tom prilikom, no ovako ne mogu. S dvije i pol tisuće kuna ne može se živjeti.

Veselim se nadolazećim događajima. Iduću subotu možda odem do Ljubljane, a za koji tjedan me čeka koncert, a i Interliber se približava, a to mi je poseban gušt. Vani je već ledenica tada, unutra hrpa knjiga i gubljenje po štandovima i nakon kupovine i razgledavanja topli čaj ili čokolada u ugodnom društvu. Obično odem s bliskim prijateljima, a sad mi je palo na pamet i da pozovem onog svog, ne znam ni kako bih ga nazvala - komplikatora, koji se ne usuđuje izbaciti van tu našu uzajamnu simpatiju koja postoji, ali lebdi u nekakvom vakuumu. Ne zamaram se puno time, ispunjava me već osjećaj da mi se netko može svidjeti jer se to nije dogodilo preko pet godina. Znam da od toga nema ništa, a i da ima ne bi funkcioniralo, no barem malo pokreće emocije. A imali smo i neku čudnu situaciju u kojoj smo oboje zajebali, svatko sa svoje strane i sad se oboje pravimo grbavi jer nismo to još iskomunicirali. Možda ni ne trebamo, tko zna...

Idem se pokušati natjerati na posao da mogu ostatak dana provesti u ljepšim stvarima. Budite mi pozdravljeni uz ovo malo sunca koje se napokon probilo.



Oznake: jesen, Sunce, berba

Dvaput rođena

srijeda , 13.09.2017.

Da mi je netko nedavno rekao da će mi se život sasvim ispretumbati i da ću proći kroz toliko transformacija u tako kratko vrijeme, zvučalo bi mi možda i pretjerano. No da je astrologija puno više od onoga čime ju običan puk smatra, uvjerila sam se još jednom. Zapadna astrologija je pokazala povoljan period za prodaju i ulazak novca u jednoj od mojih kuća i malo nakon ulaska te određene planete pojavio se kupac naše vikendice o kojoj sam pisala u zadnjem postu. Jyotish pak, tj. vedska astrologija, pokazao je ulazak Gurua-Jupitera u kuću osobne transformacije, doma i zdravlja i taj ulazak je bio 12. rujna.

Dan prije ulaska Gurua, valjda najpovoljnije planete u jyotishu, u moj je život ušao moj Guru, onaj prema kojemu sam odmah osjetila privlačnost i bliskost, onaj koji je isto tako odmah osjetio povezanost sa mnom. Nije bilo nikakve sumnje, nije bilo vaganja, znala sam da je On moj i da sam ja Njegova. Rekao mi je da sam spremna ući u taj vječni odnos. I znala sam da jesam i rekla sam "da". Uspostavili smo tu vezu kroz najsvetiji proces u hinduističkoj tradiciji- inicijaciju. U vedskim spisima stoji da je onaj koji uzima utočište duhovnog učitelja i prođe inicijaciju dvija- dvaput rođen. Prvim rođenjem smatra se ovo fizičko rođenje, a drugim inicijacija. Nakon dugo vremena u životu bila sam spremna na nešto bez da me obuzimaju "ali-ji", "ako-ji", "a možda-ji" ili moji mentalno proizvedeni strahovi. I to sam bila spremna na odnos koji inicijacijom postaje vječan i nepromjenjiv. Jiva- živo biće odabire Gurua i Guru odabire jivu obostrano i dalje idu zajedno kroz uzajamnu ljubav i povjerenje.

"Sada si hindu", kaže moja majka koja je to prihvatila jer me voli i potiče u svemu što mi je bitno, no još se nekako bori sa svojim konceptima. Kažem joj da su te koncepcije poput "hindu" apsolutno nebitne i nepotrebne, da jedino što je bitno je to da sam našla tu Dušu koja sasvim rezonira sa mnom na svim nivoima i koja me može voditi na mojoj duhovnoj pustolovini nazad Bogu. Jer tražila sam i molila za Taj odnos i poslan mi je Guru koji sasvim odgovara mojim individualnim potrebama. Bog zaista ispunjava sve želje.

Neke stvari se sada mijenjaju, neki ciljevi se mijenjaju, put je definiran i počela sam koračati tom stazom. Osjećam se ispunjeno i sretno i napokon da nisam sama...



om ajnana-timirandhasya jnananjana-salakaya
cakshur unmilitam yena tasmai sri-gurave namah

I offer my respectful obeisances unto my spiritual master, who has opened my eyes, which were blinded by
the darkness of ignorance, with the torchlight of knowledge.

Oznake: inicijacija, Guru, duhovnost

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se