MOŽDA - PJESMA JEDNE OD NAJDRAŽIH PJESNIKINJA
MARIJAN GRAKALIĆ je pisao o njoj kao "kneginji skrivenog Zagreba", čiji tekst donosim ispod Mirine pjesme "MOŽDA"
Mira Mihajlović, predivna pjesnikinja, čija duša više nije među nama, svojom poezijom je obilježila osjećaj dubokog poštovanja i divljenja stihovima ove izuzetne pjesnikinje
srela sam je na portalu iskrica-weblog kad je pod nickom "ZASTALA" i "DELOG" pisala svoju poeziju, prišla mi je prva sa komentarima, poslala mi je privatne poruke kako me prati i kako joj se sviđa moj način pisanja, uspostavile smo jednu lijepu komunikaciju, onda mi se javila na e-mail i poslala link svog bloga
pratila sam njeno pisanje i odjednom je samo - nestala ... nije više "zastala", već je - nestala ... ostavila je haljinu od tijela i duša joj je poletjela u Nebo ...
Mira Mihajlović, draga "zastala" i "Delog", ostala mi je u jednoj posebnoj uspomeni sa svojim predivnim stihovima, neka joj je duša u spokoju kod našeg Gospodina Isusa Krista
ovo je blog Mire Mihajlović - K R A J O L I C I
http://krajolici.bloger.index.hr/post/mozda/5797609.aspx
MOŽDA - Mira Mihajlović
''Možda sam samo zalutala,
a ovaj život tek je kratki san pred jutro
možda je svijet zauvijek puknuo
na dva nedodirljiva dijela,
pa čujem nepostojeći jecaj
sebe druge iz one polovice
u kojoj nisam sada.
Možda si ti samo prikaza iz nekog drugog vremena
u kojem smo se mogli voljeti,
a ja se lažem pod tom koprenom očiju gladnih nježnosti
da tamo smo za koji tren.
Možda je ljubav samo mit za izgubljene duše,
koje se ne usude stati na tlo
tvrde i suhe zemlje?
Možda sam sanjala tvoje oči
u nekim nemirnim snima u zoru,
kad se zadnji kradljivci duša
prikradaju naivnim i željnim,
ostavljajući ih da mjesečare po jasnom suncu.
Možda te proizvelo moje nježno ludilo
osuđeno na samoću,
i začudnost tvojih očiju
popilo umjesto nektara.
Možda je moja duša čula jecaje tvoje duše
dok se plaho otimala dubinama
tamne samice nedodirljivosti,
koja u lijevu pretklijetku srca ulijeva studenu vodu,
a ošit grči u nadmoćnu volju.
Možda ja samo zalijevam
svoj dječji vrt mitova i bajki
pričajući im o tebi,
ne bi li lakše dočekala zoru
da te tamo sretnem?''
''Mira Mihajlović – Odlazak kneginje skrivena Zagreba
Urednik dana Ožujak 17, 2013/Comments closed
Jutro je, sunce ulazi kroz prozor, novo ljeto će uskoro.
U polusnu, trzajući,bunovno se okrećeš na drugu stranu,
uvijek sanjaš crnu noć pred zoru.
(Mira Mihajlović, 2008.)
Piše: Marijan Grakalić
''Iza fasada i zvukova ceste postoji i onaj drugi Zagreb i oni drugi ljudi, ustvari svi mi koji smo tek svojevrsni urbani nomadi zatočeni u vlasti onih nebilježenih tajni zbog kojih je moguće da postoji svaka neuštirkana slika svijeta. Carstvo je to neobičnih priča i sudbina, izvornih rješenja, sebi svojstvenih vizija, prekomorskih sanja, utopističkih nadahnuća a često i mistične poezije prožete silinom životnih uspona i padova. U toj zabranjenoj memoriji susreću se predaje o mrtvima sačuvane u sjećanjima gdje čudesna matematika i geografija imaju drugo značenje nego u školskim klupama. Ne robuje se ničem. Ljubav je život u slobodi i stvarna moć, način postojanja i njegova refleksija. Između tanatosa i erosa nestaju brige za etikete uobičajenih konvencija.
Nema tu nikakve volje da se bilo što tumači. tek je posrijedi odlučnost da se uvijek živi po svojoj volji, sve do smrti. Mira Mihajlović bila je i bit će ikona tog drugog i prikrivena podneblja Zagreba što živi ispod razgledničkih privida u svojoj kući iako kuće nema, u svome vrtu koji nije njegov i koji znači sve iako nema ništa. Neizrečenost je i tako tek mjera pjesničkih nastojanja da se ispuni prazni hod proteklih dana i krene naprijed sa stihom na usnama koji moguće, ostane tu, kako bi onda nenadano obilježio zoru nekog jutra kada sve noći već prođu.
Bila je strasna ljubavnica svoje osobne zagonetke, pustolov i poglavica koju je dotakla nenadana sjena vidovitosti, štovatelj zvijezdoznanstva i njegovih nebrojenih presedana, čarobnjak koji sluti nevidljive energije i neizrečene misli. Štovala je moć nadahnuća svih vrsta muških i ženskih priča, poznavala magije nenadanih promjena i živjela kao vječni podstanar, ali i veleposjednik izvornih misli koje su se mogle ponekad fizički osjetiti. Nije se ni s čime zavaravala. Pisala je pjesme, rješavala matematičke zagonetke, osluškivala one zvukove i vibracije za koje nije dovoljan samo sluh već i poznavanje tajni srca, te kužila kozmos. Odlazi netko zbog koga će mnoge duše biti još dugo izložene prokletstvu samoće, netko zbog koga i ono posljednje prosvjetljenje u snu moguće neće biti dovoljno sretno i prijatno jer će ostati bez milovanja i boja.
Nakon teške bolesti, skromno i tužno, Mira je nestala u onoj bjelini jutra koja se nazirala između krošnji u ulici s drvoredom kestenja. Otišla je za svojim vlastitim tragom, sa svom patnjom i pod dojmom nenadanoga što uvijek iznenadi kada je smrt pred vratima. Znam da je ništa ne može vratiti, ali noćas kao da čujem moje i njene korake na pločniku i znam da korača sa mnom kroz ulice ovog grada, pod njegovim sjenama i svjetlima prozora, ne znam kuda, možda do one male crkve u kojoj smo bili pred neku godinu na jedan ljetni dan. Tamo ću zapaliti svijeću i čekati da me mir dotakne svojim krilima,sam i tužan, dok vjetar u svojoj jednostavnoj ljepoti bude vladao ulicama i nebom. Isti onaj za koji vjerujem da je njenu dušu odnio gore, dalje od svake noći i patnje. Zbogom Mira.''
https://radiogornjigrad.wordpress.com/2013/03/17/mira-mihajlovic-odlazak-kneginje-skrivena-zagreba/
