srijeda, 05.03.2008.
World In My Eyes 5
.
.
.
mea culpa, kronični nedostatak vremena.
to mi je zadnje vrijeme, uz kronični umor, uobičajena isprika za svakojake aktivnosti, pogotovo one koje se tiču mog kvazi-društvenog života.
da idem gdje - ne idem.
da se družim s kime - baš i ne.
imam one drage mi osobe upoznate online.
nije to zdravo, reći će oni u kojima čuči mali konzervativac i pseudomoralist, kakav je to život kad nemaš života??
hm, kako nemam?
svako jutro dobijem pokoju poruku za dobro jutro i ugodan nastavak dana.
da, to godi mojoj taštini i jednostavno uživam u tome.
svaki dan razgovaram s tim osobama i svaki dan si imamo nešto novo za reći. bez laži, bez umotavanja u sjajni papir i hardcore phone sexa. im not into that.
i da, jedan razgovor moram spomenuti.
neki večernji sat, nebitno koji i dvije osobe u udaljenosti od par stotina kilometara.
svaka osoba sa svojom gasmaskom na glavi.
da ukratko opišem taj svoj fetiš prema tom materijalu i samom predmetu.
sviđa mi se kako miriše. obožavam taj miris i čini da se osjećam... full of lust.
i pozdravljam te ovim putem, ti egoisto.
statisfied??
.
.
.
povodom nedavnog događaja i situacije u kojoj se našla meni bliska osoba, koja je na kraju priče završila na traktu hitne pomoći u kbc rijeka, moram reći da sam impresionirana osobljem - dežurnim doktorima i ostalim osobljem. rade u nehumanim uvjetima, često sa agresivnim pacijentima i izlažu se riziku ozljeda i tko zna čega sve ne.
no, humane principe nitko ne može nadmašiti.
ja jesam po prirodi prilično skeptična prema liječničkoj etici no s razlogom i prethodnim iskustvom koje mi je dalo do znanja da vrijediš onoliko koliko debelu kovertu možeš pripremiti i težinu prezimena koje nosiš.
no, nulla regula sine exceptione - moje iskreno divljenje onima koji zaslužuju tu titulu.
požrtvovno i temeljito prema pacijentici te strpljivo i iskreno prema meni kao o napornoj pratiteljici, to me je ostavilo iskreno astonished. kako se ono kaže po hrvaški, ne znam.
a u kakvim uvjetima rade... to je tek strahota.
iz medija su nam dobro poznate slike odjela gdje pradaju stropovi i gdje žohari su poput kućnih ljubimaca, mislim da su ti ljudi zaslužili puno bolje i puno više. ne samo pacijenti, već i osoblje zaposleno u njima.
pitam se, što napraviti po tom pitanju?
da li bi bilo izvedivo napraviti nešto humano i na neki način omogućiti im normalne uvjete? da ne brinu hoće li im komad stropa pasti na glavu i da ne lijepe kolica ljepljivom vrpcom jer nemaju druga.
kako bi bilo da pojedinci, kako pravne tako i fizičke osobe, osjete da mogu napraviti nešto?
osobno, novac ne dam nikome na račun i nikome na ruke.
no volonterski nešto napraviti, bilo bi moguće, zar ne?
pa makar to uključivalo i varijantu da se skupljenim sredstvima financira kritični dio.
i bolnicama trebaju sponzori, izgleda da je tako.
baš tužno.
.
.
.
uhvatila bih te i spremila u kutijicu, uvijek bi bio uz mene.
ponekad te mrzim.
no mržnja... samo nusprodukt straha.
od prevelike ljubavi.
suis facee. medde!
