srijeda, 30.01.2008.
Strangelove 6
. . .
. .
.
tako mila, tako nježna - tako... dvolična i okrutna.
. .
.
često smo svjedoci podmetanjima i neosnovanim optužbama. da li smo ikada rekli riječ u nečiju korist, dali svoj glas poput onih zabadala koja se uvijek i svugdje pojavljuju i daju svoje mišljenje koje ionako nikad nije zapamćeno, već redovito brisano iz pamćenja i sjećanja as well.
ja jesam. ne jedanput.
smatram svojom moralnom obvezom da - ako mogu i ako to nije na moju štetu - da pomognem bližnjem ili ne tako bližnjem, da podmetnem leđa i pružim ruku da ne upadne u crnu rupu iz koje neće nikad izaći.
nikad, pa čak ni onda.
"Najvažnija ljudska težnja je težnja za moralnošću u našem djelovanju. Naša unutarnja ravnoteža, čak i naša egzistencija ovisi o tome. Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu."
. .
.
pihhh... opet to kvazi-intelektualno nabacivanje floskulama i frazama, citatima izvučenim tko zna otkuda i tko zna otkud zapamćenim.. često je takvo mišljenje. zašto, i wonder?
najčešće provociraju dvije kategorije ljudi - one koje razumiju i žele konstruktivni dijalog, raspravu uz obvezno cijeđenje sivih stanica; te oni kojima je vrhunac nadjebavanje i prostačko nabacivanje kurcima i pičkama.
ove prve volim, uistinu volim. volim kada moram i razmisliti o odgovoru, o replici, o eventualnim konzekvencama svojih riječi te njihovom utjecaju na meni drage osobe.
na one ostale.. pa recimo da se baš i ne obazirem.
diskriminacija sa pozitivnim predznakom. ili negativnim. kako za koga, zar ne?
a za ove druge mogu reći samo jedno - pička je organ. pizda je karakterna osobina. ako se već upuštate u raspravu, onda barem naučite terminologiju. prilagodite se, make some adjustements.
uključite setup opciju i počnite ispočetka - page: blank.
. . .
. .
.
sad - gdje je tu bdsm?
u samoj činjenici da mene osobno ni najmanje ne privlači stvor bez identiteta, osobnosti, sa zakržljalim prefrontalnim cortexom. što će meni tabula? jednu sam si napravila, ajmo to tako reći.
druga mi ne treba, tim više što bi u tom slučaju bila odrasla jedinka.
što će to meni? iskreno, nemam ni volje a ni vremena učiti i podučavati sve ispočetka. zamorno je to, a moje pedagoške metode su u krajnju ruku - diskutabilne.
de gustibus non disputandum est, ili o ukusima se ne raspravlja.
premda.. mazohistički nastrojenim pojedincima bi to savršeno odgovaralo, možda bi se čak i drznuli biti inertni, nekreativni, sa nadom da će to mene kao sadistu po defaultu razbjesniti i da ću im onda priuštiti mučenje kakvo nisu mogli ni sanjati... ne, ne... odgovor sadiste na preklinjanje mazohiste je - neću...
bdsm je u nama. u našim glavama, srcima, osjećajima.
možda ne odrađujemo sessione svaki dan i ne nosimo bičeve ispod jakni.. no on je tu.
uvijek prisutan, osjetan, moćan.
zar postoji osjećaj koji se može mjeriti sa osjetom udarca cropa o leđa, tek naoko velikog, muškarca? ne može.
može li se mjeriti osjećaj klasičnog, vanilla seksa sa razdiranjem muškog anusa ogromnim crnim strapom? no way.
može li se mjeriti plišana žirafa sa činom stavljanja collara? ne može!!
. . .
. .
.
a ti.. da, ti... koji si uvijek tu i ne ostaviš ni glasa, koji vjerno pratiš svaki moj korak i svaku moju riječ upijaš... znam da si tu... osjećam to... i znam da ćeš, kad-tad... pokleknuti i... sa zadovoljstvom ću te uzeti, staviti u kutijicu i nositi sa sobom... da ne nestaneš.. da ne ispadneš putem... i onda ću ti pokazati Svijet.
