utorak, 05.06.2007.
And Then...
Prekrasna slika, zar ne?
Ona, a kraj nje to malo poslušno biće
Pogledi puni ljubavi i uzajamne želje za kontrolom.
A sada.
Ne volim provokacije ni na koji način.
Ne volim podsjećanja na neke situacije koje bih sada najradije izbjegla.
Ne na način da se nisu dogodile, već na način da se znam kako postaviti.
Sve je to igra, zar ne?
Igrica, mala prljava igrica sa ciljem skupljanja imaginarnih bodova i nizanje recki na zidu kraj uzglavlja. Stavljanje kvačica sa napomenom "odrađeno", "slomljeno", "sjebano", "poigrano".
Gadno, zar ne?
Da bih s tobom prošla
Da bih s tobom prošla pustoš ovog svijeta
Da bismo se zajedno suočili s užasnom smrti
Da bih vidjela istinu da bih izgubila strah
Pošla sam usporedo s tvojim koracima
Zbog tebe ostavih svoje carstvo svoju tajnu
Svoju hitru noć svoju tišinu
Svoj biser okrugli i njegovu bjelinu
Svoje ogledalo svoj život svoju sliku
I napustih perivoje raja
Tako bijah na svijetu bez koprene tvrdog dana
Bez ogledala vidjeh da sam gola
A pustinja se zvala vrijeme
Zbog toga si me svojim kretnjama odijenuo
I naučih živjeti u punome vjetru.
Sophia de Mello Breyner Andersen
Pih!
Reče mi nekidan prijatelj da se osjeća kao da skuplja prašinu na polici zaboravljenih igračaka.
Ispravih ga, nije igračka već marioneta
Skrušeno je pognuo glavu i rekao:"Upravo tako. Jebena marioneta. Ali, lijepo je to biti, znaš?"
Mislim da znam. Pretpostavljam da je lijepo znato da postoji netko tko misli na tebe, da je lijepo znati da ti netko uvijek i bez neke posebne potrebe za time - želi dobro.
Tja. Valjda će i meni jednog dana zasjati sunce.
Bolje rečeno - kiša. Više volim kišu od sunca.
Onakvo vrijeme pred oluju kada crta horizonta nestaje i sve se pretvara u jednu veliku masu tamno sivo-plavih oblaka koji proždiru sve pred sobom.
