Međugorski glas

02.10.2011., nedjelja

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mirjani, 2. listopada 2011. godine

Ponovni poziv na molitvu „Pasivno tražimo čuda, ali sami ništa ne činimo da bi se čuda događala u nama“, spontano nas je poslije ukazanja, još uvijek pod dubokim dojmom onoga što je vidjela i osjetila u susretu s Majkom našom i Gospodinovom, upozorila Mirjana. Gledajući Gospu i zajedno s njom ponirući u tajnu zla, kojoj ponajviše umnožava naša mlakost i neodlučnost, naša nevjera, često odjevena u ezoteričku maglu i isprazni sjaj lažnih nauka, vidjelica je duboko proživjela bitku svjetla i tame, jasnoće i zamagljenosti, istine i laži da bi se i sama upitala što tražimo na Brdu spasenja, dolazimo li na ovo sveto mjesto radi izvanjskih čuda ili zbog toga da bismo u Djevičinoj blizini spoznali vlastiti jad i bijedu, da bismo u vjeri i poniznosti u srca zasadili mudrost i dubinu njezinih riječi, ljepotu i snagu njezina glasa iz kojeg struji život vječni. I dobro nas je upitala, jesmo li u Međugorje došli kao pasivni promatrači svega onoga što se u njemu zbiva ili pak kao vjernici spremni na promjene i odricanja od ponuda svijeta, odlučni da krenemo putem vjere, da zakoračimo na obraćenički put na kojem više nema uzmaka pred navalama kneza propasti, jesmi li spremni svjedočiti svojim životom i djelima da smo Marijina djeca, da smo njezina vojska koja će joj pomoći u bici za spas svijeta? Jesmo li se ispraznili od taštine, jesmo li spremni zaboraviti sebe, odbaciti zanovijetanja i prihvatiti poslušnost, slijediti Onu koja će nas dovesti do vrata kraljevstva nebeskoga? Jesmo li suglasni prihvatiti križ Gospodinov, jedini oslonac na vjetrometini pomahnitalih vjetrova zavodništva, s njim zakoračiti na Golgotu, u njemu umrijeti da bismo preobraženi čistili svijet svjetlom istine i sjajem ljubavi? Tek kad prebrodimo kušnje koje nas odvajaju od Boga, kad se odvojimo od požude i pohlepe, kad ovisnosti duha i tijela podložimo ozdravljujućoj snazi milosrđa i praštanja, kad isprazna zadovoljstva zamijenimo radošću nebeskih darova, kad trpljenjima uronimo u tajnu dobrote, kad molitvom prebrodimo sjene sumnje i osvjedočimo se u ljepotu istine koja diše u nama, jasno ćemo uočiti trulež pod raskošno skrojenom odorom svijeta, probuđeni izroniti iz tlapnje zemaljske, osloboditi se zagrljaja straha i tiho, puni sigurnosti i nepomućene radosti, ploviti pučinom života, trajati u Onome koji je naša budućnost, naša nada i naše spasenje. Gospa nas ponovno upozorava da bez iskrene i duboke molitve ne možemo oživjeti i preporoditi ljepotu koja diše i kuca u zdencu savjesti, koja je duboko u nama, koja je naš korijen, naše počelo i naša punina, kojoj otkrivamo nazočnost Božju i u kojoj je živi odraz slike Njegove. Bez nje se ne možemo približiti Stvoritelju, a niti samima sebi jer smo bez nje otuženi i prepušteni rešetanju lažnih proroka, izloženi udarima izokrenutih vrijednosti i opkoljeni naslagama tame koja guši ljepotu istine. Bog Otac je s nama i u nama, nije nam daleko i nije nam nepoznat. Da bismo Ga vidjeli u jasnom svjetlu, potrebno nam je pokidati i otkloniti koprene laži, a oruđe kojim ćemo prerezati zastore tmuše jest molitva, duboki i iskreni razgovor s Tvorcem naših života, s vrelom koje nas hrani čistoćom žive vode. Molitva nas vraća kolijevci duše, raspljinjuje magle nad obzorom sjećanja, otvara dveri rajske i donosi mir. Jača u nama povjerenje u Onoga koji nas ljubi, koji dobrima i zlima želi otvoriti oči, podariti im smisao i pokazati izlaz iz besmisla mudrosti zemaljske što nam je lukavo nameće knez svijeta. Otac, koji se objavio u Sinu, koji nas je prožeo melemom radosne vijesti, koji nas je obnovio i darovao nam novi život, odvajajući svjetlo od tame u srcu Isusova križa, ubijajući grijehe i poništavajući njihove posljedice, darujući nam Djevicu za majku, širom nam je otvorio od praroditelja zaključana vrata nebeska, vrata prema kojima nas uporno poziva Gospa Međugorska. To su vrata kroz koja ne može ući grijeh i zabluda, vrata pred koja dohode tek skrušena i raskajana srca, vrata do kojih vodi uski prolaz popločen kajanjem i poniznošću, utaban dobrotom i darivanjem. A preobraziti se možemo tek onda kada prihvatimo Isusa koji je istinska dobrota i jedino po toj dobroti i milosrđu možemo shvatiti Stvoritelja. Svi ostali putovi vode u nigdinu, u bespuće, očaj i suicid, u zatrovanost i beznađe, u ispraznost i propadljivost, sva druga mudrovanja i svjetonazori završavaju na smetištu vremena i prolaznosti. Jedna od takvih insuacija jest i medijska buka koja se okomila na crkvene pastire, a koju velik dio takozvanih vjernika u sljepoći zdušno podržava, zaboravljajući da je svećenike, unatoč njihovim manana i vrlinama, Bog izabrao. Pogledajmo u vlastita srca, pa ćemo prestati drugima suditi i ne tražimo ishitrene promjene jer one će se u svijetu dogodite tek onda kada se sami počnemo mijenjati, kada budemo imali više razumijevanja za slabosti ljudske i kada prestanemo tražiti trunje u očima bližnjih. Jer svaka zabluda i svaki grijeh ima suradnike u mnogima, inače se ne bi mogla razmnožavati kao korov u žitu. Zato zaboravimo sebe i prepustimo se Gospi, neka nas ona vodi pa nećemo zalutati a još manje se obazirati za podvalama svijeta.

- 12:58 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.