PROLAZI II – Zagreb
Obećala sam više slika i manje teksta u drugom dijelu. Da vidimo, nekoliko riječi o zagrebačkim prolazima.
Kako bih dovršila priču iz prethodnog posta, stavit ću ipak pogled na naš „ilegalni“ prijelaz preko Selske kojim sam se proljetos iznimno poslužila.
Nakon pažljivog i u vrijeme gustog prometa dugotrajnog i samim time za nestrpljivu djecu opasnog prijelaza, preostaje spustiti se nedavno obnovljenim stepenicama do jednog od prolaza kroz velike zgrade koje obuhvaćaju noviji dio naselja Srednjaci s dvije strane, sjeverne i istočne. Visoke zgrade na zapadu u Ulici braće Domany nemaju takve prolaze, vjerojatno stoga što bi oni vodili pravo u potok koji odvaja Srednjake od naselja Gajevo. S južne strane nalaze se uži neboderi ili malo više zgrade između kojih je lako proći ako se ide prema kineziološkom fakultetu ili terenima Mladosti. Ili naprosto na jednu od dvije tramvajske stanice, što je najčešći razlog kretanja pješaka u smjeru juga. No u te tri glomazne zgrade s istočne i sjeverne strane mogu se naći prolazi – moja djeca ih oduvijek nazivaju rupama. „Mama, idemo kjoz jupu, necu okojo…“ – rečenica koju sam često slušala kad je moj stariji krenuo u vrtić. Rupe su zabavne i stoga što kroz njih gotovo uvijek puše vjetar. To strujanje zraka doprinosi uklanjanju po čulo mirisa neugodnih posjetnica kasnih noćnih prolaznika. O dotičnim rupama mogla bih napisati roman, zato idem dalje…
Ako ipak krenete „legalnim“ putem, dakle, odlučite prijeći Selsku na semaforu kod Pitarella, vjerojatno ćete neko vrijeme zbog prekratkog trajanja zelenog svjetla ostati zarobljeni na otočiću između dvije trake. Pritom će vam se otvoriti prekrasan pogled prema Medvednici. Prolaz je ovako širok sve do daleke Ilice, no tek nakon što su prije nekih petnaestak godina sagradili podvožnjak ispod brojnih željezničkih kolosijeka blizu Zapadnog kolodvora.
Ovaj prolaz se i službeno zove prolaz: Balkan prolaz, Prolaz sestara Baković, Miškecov prolaz… svakako prolaz s više naziva. U Prolazu sestara Baković koji su svi zvali Balkan prolaz učila sam plesati, a u istoj dvorani sam nešto kasnije počela trenirati karate, u oba slučaja zgrožena činjenicom da su nas kroz velike prozore prizemne dvorane mogli lako vidjeti svi prolaznici. No da nije bilo tako, ja ne bih ni znala da se tamo trenira karate, a treninzi su se ionako ubrzo preselili u prikladniju dvoranu. Prolaz mi je oduvijek djelovao nekako nestvarno – kao da sam između dvije određene ulice – prometne Massarykove i Varšavske koju sam voljela zbog zabrane prometa, ali i zbog ulaza u kino Balkan i Kraševog dućana s bajaderama i čokoladnim dražejama s bademom u rinfuzi – zakoračila na starinski drveni most na kojem je vrijeme stalo prije stotinjak godina. Kako bi se izbjeglo spominjanje Balkana, ali i sestara koje su nakon pedesetak godina otišle u službenu mirovinu u povijesne knjige i dokumente, netko se sjetio Miškeca. O Miškecu je lijepo i detaljno pisao naš bloger, a ja bih još dodala da se u tekstu spominje usna harmonika, dok se moja mama, koja je u tim ratnim i poratnim godinama živjela u obližnjoj Gundulićevoj ulici, sjeća normalne harmonike, ali one koja umjesto tipki ima puno gumbića.
Ovo je pogled prema Ilici iz jednog dvorišta blizu križanja s Frankopanskom ulicom. Ušla sam onamo s prijateljicom kako bismo razgledale južnoamerički nakit napravljen od raznih sjemenki. Kupila sam ondje lijepu ogrlicu na zakopčavanje bez metalne kopčice kakve meni obavezno izazivaju alergiju na koži vrata. Prolaz sam slikala jer je ružan, a ipak je dio grada u kojem živim, i jer me doveo do neočekivanog otkrića vrlo zanimljivog dućana s raznovrsnim egzotičnim artiklima – od masivnog kolumbijskog namještaja do bolivijskih torbica tkanih od šarenih niti koje me podsjećaju na svilu. Cijene su vrlo prihvatljive, a stariji gospodin koji je vladao tim carstvom jednog svibanjskog vrućeg poslijepodneva o svemu je znao ponešto ispričati. Ne znam točnu adresu, no mislim da se nalazi u ulazu broj 43 ili 45, možda i malo dalje. Dućan je u dvorišnoj zgradi s lijeve strane, Latino ako se ne varam, a možda se i varam, jer imena i adrese nisu nešto što bih ja lako pamtila.
Nakon ugodnog razgledavanja i razgovora uputile smo se do slastičarne Vincek, na sladoled. Kako je uspinjača upravo kretala, a nisu nam dopustili ući sa sladoledom, odlučile smo se popeti na Gornji grad drvenim stepenicama kojima se nastavlja Tomićeva ulica. Ova fotografija podsjetila me na jednog od prvih blogera čiji sam blog s veseljem i svakodnevno posjećivala – okeco. Okeco je davno slikao ovu starinsku lampu koja visi sa zida od cigle, a ja se tada nisam mogla sjetiti odakle mi je poznata. On mi je odgovorio, kao i na mnoga druga pitanja i komentare, no u posljednjih godinu dana sve je manje bio ovdje. Sad kad sam poželjela potražiti u arhivi njegovog bloga tu prekrasnu fotografiju, otkrila sam da je zatvorio svoj blog. Voljela bih da se vrati, njegove fotografije bile su spoj vrhunskog umijeća fotografiranja s oštrim okom koje je nepogrešivo biralo najljepše i najzanimljivije detalje svega što je vidio i snimio.
Malo dalje uspinjemo se tajanstvenim putem koji kao da vodi u neki začarani svijet.
Nešto kasnije, nakon kavice ispijene na Katarinskom trgu, ovaj put bez sladoleda i drugih opasnih artikala, uputile smo se do uspinjače koja nas je sigurno spustila natrag u gradsku vrevu.
Drugom prilikom uputila sam se prema Gornjem gradu s druge strane – Radićevom ulicom. Radićeva je za mene jedan od prolaza koji ostaju zauvijek obilježeni. No o tome možda nekom drugom prilikom. Kamene kockice na kolniku mnogo puta su me natjerale da se guram i mimoilazim s prolaznicima na uskom nogostupu.
Radićeva me dovela do ovog trga na kojem sam morala zastati. Malo da dođem do daha nakon užurbanog uspona kojim sam nastojala sustići svoje društvo, malo zbog činjenice da mi je družba neobičnog imena poznata od malih nogu. Moj pradjed je bio zmaj. I to veliki. Zapravo, ne veliki zmaj, nego veliki meštar družbe. Pradjedova fotografija u dostojanstvenoj pozi s debelim lancem oko vrata, uokvirena teškim pozlaćenim okvirom, istisnula mi je iz sjećanja sve ostale njegove fotografije koje sam imala prilike vidjeti. Žene nisu mogle biti zmajice u tim davnim danima, ne znam je li obnovljena Družba promijenila svoj statut po tom diskriminirajućem pitanju. No ipak moram napomenuti da sam i ja zmaj. Da sam se rodila desetak dana kasnije nego što se jesam, bila bih zmija po kineskom horoskopu. Ovako se dičim jedinim mitološkim stvorom u bogatoj kineskoj menažeriji. Zmaj ima krila. Zmaj riga vatru. Zmaj je velik i jak. Bolje biti zmaj nego zmija koja cijeli život provede s trbuhom na tlu…
Nakon zmajskog trga ulazim u najpoznatiji zagrebački prolaz – Kamenita vrata. Zastanem na trenutak pred kapelicom Majke Božje od Kamenitih vrata, Zaštitnice grada Zagreba, pred čijim likom uvijek gore upaljene svijeće.
Stepenice koje povezuju Dolac i Splavnicu. Navikla sam gledati ovaj prolaz prepun ljudi koji hitaju gore – dolje, na plac i s placa. Uvijek malo zastanem i divim se toj ljudskoj vrevi prije nego što i sama zaronim u nju. No tog su oblačnog poslijepodneva dolačke stepenice očito imale neku drugu funkciju. A ljudi kojima sam se kasnije i sama pridružila iskoristili su priliku i prošetali crvenim tepihom – bilo je meko, namočeno nedavno palom kišom, ali raskošno crveno…
Ovaj prolaz ne vodi više nikamo. Nekad je vodio u javni WC na Jelačićevom trgu. U životu sam se samo dvaput poslužila tim toaletom u krajnjoj nuždi, no nije mi ostao u lošoj uspomeni. Ono što me fasciniralo kod tog ulaza u podzemlje jest činjenica da je usred glavnog gradskog trga ostajao neprimjetan. Zapravo, vjerojatno su ga primjećivali oni kojima je u nekom trenutku bio potreban. Puno puta sam prošla pored čistača cipela, zagledana u njegovu kolekciju četki i spretne ruke kad bi se dokopao neke mušterije, a da se nisam sjetila što kriju obližnja crna ograda i stepenište… Danas se namjernici moraju popeti na Kaptol i proći ispred katedrale kako bi došli do javnog WC-a. No danas je to jednostavnije - dovoljno je ući u neki od brojnih lokala u zagrebačkom središtu i naručiti kavu, kako bi se steklo pravo na uporabu njihovog toaleta. Pošteno i praktično, vuk sit i koza cijela…
Kad pomislim na Zrinjevac, pomislim na ovaj pogled od stare meteorološke stanice prema paviljonu koji je središte drvoreda velikih platana. I eto, ovdje je tek toliko da zagrebačke prolaze ne zaključim pogledom u javni WC izvan funkcije. Zrinjevac zaslužuje puno više, drugom prilikom.
18.08.2008. u 18:44 | K | 24 | P | # | ^
