SPAVANJE NAŠE SVAGDAŠNJE
Čitam OVDJE o prehrambenim navikama koje bi nam trebale ublažiti probleme s nesanicom: Sendvič od puretine, banana i šalica toplog mlijeka s medom čine gotovo idealan večernji obrok za osobe koje imaju problema sa snom.
Hm, hm... Sjećam se kakvu sam si žgaravicu napravila kad sam kao srednjoškolka odlučila za doručak piti toplo mlijeko s medom. Napominjem da i dan danas volim popiti čašu hladnog mlijeka koja mi ne stvara nikakve probleme. Toplo ne volim, a kombinacija s medom pokazala se ubitačnom. To je bila asocijacija prva.
Asocijacija druga – koga ovi ovdje zavitlavaju, da ne upotrijebim onaj jači izraz! Zar ne znaju kako ljudi danas žive! Kad bismo ujutro ustajali sa suncem, radili osam sati neki srednje težak posao s primjerenim stankama – odmorom za one koji rade fizički, razgibavanjem za one koji na poslu uglavnom sjede – kad bismo nakon toga otišli kući, ručali nešto lagano i zdravo, prošetali s obitelji u vedrom raspoloženju, vratili se u čist i dobro prozračen dom, večerali nešto od gore preporučenog, zajedno sjeli za stol u dnevnom boravku i odigrali partiju ili dvije neke jednostavne i neopterećujuće društvene igre (čovječe ne ljuti se ili slično), na televiziji ili na radiju poslušali dobru glazbenu emisiju koja bi zadovoljila potrebe svih generacija, zatim se nakon tuširanja ušuškali u krevete prekrite svježom još mirisnom posteljinom, pomolili se ili malo meditirali ili razmišljali o nečem lijepom dok nas san ne bi zagrlio svojim mekim prozračnim velom i nježno odvukao do izvora okrepe...
Neizvedivo? Vjerojatno nije, no kako to postići? I želimo li uopće tako nešto? Možda to sve priželjkujemo, a uistinu želimo upravo takav život kakav živimo. Danonoćna utrka s vremenom. Beskonačni nizovi naizgled besmislenih radnji. Ponuda koja stvara nove i nove želje. Poslovi kojima zadovoljavamo svoj minimum životnih uvjeta – minimum koji raste sa svakim novim pomakom na bolje. Strahovi koji nas prate u tim svakodnevnim bitkama, bolesti, vlastite, naših bližnjih, naše djece... Strašila koja iskaču iz sredstava javnog priopćavanja stvorena pažljivom selekcijom najgorih mogućih vijesti, sve u svrhu što boljeg samoplasmana na tržištu. Svijest o vlastitoj ranjivosti i naizgled beskonačnoj usamljenosti usred rijeke života koja nas okružuje.
Većina se snalazi s tim osjećajima kako zna i umije, potiskuje ih ili ih raspetljava, sama ili kod odgovarajućih stručnjaka. Život nam, srećom, uglavnom ne djeluje tako strašno kao što sam ga opisala u prethodnom odlomku. Unutarnja previranja prikrivena su sigurnošću svakodnevne rutine. Ako se nešto neuobičajeno ne dogodi, nećemo ih možda ni primijetiti. No vjerojatno nećemo ni dobro spavati.
San je stanje u kojem provodimo trećinu dana, dakle oko osam sati. Nekome odgovara da noću spava manje, a dio nadoknadi danju, popodnevnim snom. Meni više odgovara san u komadu. Kad bih mogla neprekinuto spavati od deset ili jedanaest navečer, do šest ili sedam ujutro, vjerojatno se ne bih osjećala ovako kako se sad osjećam.
Nekad sam žrtvovala san zbog čitanja i učenja. Sad sam u te dragocjene večernje i noćne sate ugurala i blog i nemali ostatak stalnog i povremenog meni dragog svaštarenja na internetu.
Mislim da u prosjeku spavam šest do sedam sati, no to znači da često spavam pet ili manje sati, a samo povremeno nabijem više od sedam sati, najčešće nekvalitetnog, rascjepkanog sna.
A vi? Koliko vremena uspijevate provesti u njegovom zagrljaju?
I za kraj, Mihovil koji se upravo budi iz sna. Blago njemu, on samo izaziva nesanicu (u tome je nevjerojatno uspješan, kaže moja sestra), o vlastitoj još ništa ne zna...
20.01.2007. u 16:18 | K | 50 | P | # | ^
