28 listopad 2016





sanjaš li
ove jeseni,
ovo sunce
kao ja
jesi li si naučio
čuditi se
njoj
kao meni
i odvajaš li
još uvijek
palube
od tajanstvenih
mjesta
koja smo
pohodili













27 listopad 2016







sad znam.oduvijek sam pisala samo za tebe.
i, ostala sebična, dijeleći, iz vulkana, u tvoje ruke.
mi smo bili kao pobunjenici, rekao si.
što bi htjela.
jutro je prosijavalo sunce, i neku pradavnu maglu.
prsti su pisali nešto što nije imalo nikakve veze sa
tim, rupa u dizajnu, rupa u drvetu, a nama je
mirisalo na med, i na mandarine. obični i pojačani,
mi smo išli dalje.
ta je noć bila crno ljubičasta. kao lak na noktima.
i gutala je sve pred sobom.

mračno i hladno, kao sablast, a opet tako raskošno
ulijevala se u nju, tišina.

nekako, baš jutros, baš noćas, poželjela je da su
krenuli sinoć.

a ona se trudila da ne zaspe. slutila je da treba što
dulje zapamtiti ovaj mrak, ovu svježinu, ovaj muk.
toliko joj je bila potrebna samoća.














25 listopad 2016




što onda kad te obuzme
život
kad te usvoji ono što
misliš da je sreća
kad ti dojadi biti
nesretan umjesto drugih
što sa time ima
ljubav
smiješ li biti sit dok su
drugi gladni
i biti na tragu sebe
u sve se pretvoriti
i biti ničiji
može li se
to















22 listopad 2016



















21 listopad 2016




kada te sjetim
ja osjetim
samo igru
i ja bih prema
tebi
stala
da vidim
ti oči
da ti kažem
nemaj
straha, nemaj
da ti kažem
koliko
sam te tražila
u svim svojim
preostalim
svjetovima
i, napokon
i, napokon
sve je u tvojim
koracima
sve što je
dostatno
da preživim...


















19 listopad 2016





voljela bih dotaknuti
bila je magla i promrzla je
bila je prekratka, ona, kapa, magla
ona, sa rukama u džepovima
noć
nešto kao obrubljena, uzburkana
noć što se krpa mjesečinom










18 listopad 2016




dani rastu, kao obujam tuge
nismo se rasuli još


ima samo nekoliko putova
koji su isti

mi nismo isti
ti si osebujan
ja nisam ista












Chrisopher Dawson

Kada bi svijet bio logično mjesto muškarci bi trebali jahati postrance
u sedlu.




17 listopad 2016


Kad god čujem nekoga kako uzdiše
"Život je težak",
uvijek sam u iskušenju da upitam:
"U usporedbi s čim?".
Sydney J. Harris

16 listopad 2016






saudade


bilo bi mi dovoljno
i dovoljno mi je, da,
sretna sam
ili tako mislim
a ti, napravit ćeš
strelicu, ravno od
laveža pasa
i pogodit me zvukovima
mašine, motora koji radi
i tvoje ruke će biti
tada
oko moga pasa...
sa tvojih obronaka opipljivost
se njiše
kao da zadovoljno plače
a vidim ti smijeh na usnama
crvene zvijezde
i mutan odsjaj metalne rijeke
zelene se tvid i čoja
ispod slika sveca voljeli smo
među mramornim stupovima
otmjene štampane stijene
oduzimale su nam dah
zlato timijan među
melankoličnim zidovima



















mozaik ribe
i lovorov vijenac
kalež u kamenu
ubrizgavaju
čistu indolenciju
nepredviđenih
čari i mira
vitice sa pupoljcima
penju se među
crne koncentrične
krugove
u prozračnom svjetlu
bude se građevine












pogled van
ne bih pijavice i puževe...
hvala :)

svjetlucali smo zajedno i
bili šašavi
i bili lisnati
još zeleni
jeli smo podrobljeni kruh
u vrhnje
i suhe smokve
to smo bili mi...










14 listopad 2016




odabir smijeha
raja
odabir
željezne stolice u vrtu
berba
zemlja








kotrljanje

13 listopad 2016




napisati
da su neizmjerene sve radosti
potopile
sve neizmjerene tuge






12 listopad 2016






sjenčaju se sami
mirisi
tvrdo pokušanih
pokušaja
zeleni dim
kako zaborav
gubi plamen
kako
dubina
gubi plamen










11 listopad 2016





Kiša


kiša je pljuštala
zalijevala prozore
sve jače, veselije
umjesto zavjesa
vidjeli su se pokrivači
umjetne
nostalgije
osjećala se slabost
u nogama
prvorazredni odjeci
bijega
kreacija niti još postoji
niti koje si iskreirao
i možeš ju
upotrijebiti ako ne
želiš izaći
ponekad je osjećaj
obostran
hvatanje opsjene
ne pitam te
dišeš li, ili gdje si
samo jesi li
ili jesi
i to je sve







09 listopad 2016






naziru se sjene

tvoga lica

kao sjene gustog grada

moje utamničene stvarnosti

mi smo sve gušći


počivamo na koljenima
na napregnutim slutnjama
mora biti da samoća
vješa zvijezde
u nešto mokro i
propušteno
znakovi cvijeća
po zapešću
pokazuješ mi mene i mene
tako, kao pjev potonulog
zraka u brezu
naziru se sjene
ulaziš u nazive ploča
koje nosim na obrazima
grad postaje sve gušći...









06 listopad 2016







rođena prisnost

prisno se zaklanjamo
vrtovima nježnosti
zašto vole odlaziti
oprostimo im ponovo
jesenje veče se slijeva
po stupovima koji
vole pričati
kraticama ćemo tražiti
izgubljena slova
i poderane tajne znakove
od grimizne svile pojavilo
se nebo
i mamilo kao neka
egzotična provincija
a ti si mirio moje sporo
disanje
napokon smo se
nasukali na bedeme
samo još da uzmem
sa porama vlažnim
mrežu za lovljenje
vrabaca...














05 listopad 2016









uvala
izbrazdana plava ravnica
"ja sam tamo
gdje trebam biti"
na zlatnom rubu
i crnom svjetlećem slonu
studen rasipnika je
opkolila smreke
zebe čekaju u zaleđu
"ali moje srce je zauvijek
s tobom"
bijelo sunce
podilazi jeseni






















02 listopad 2016





otići će na
leptirima
rano okušanom
šutljivom cestom
na krošnjama
valovi
goli odgovori
smeteni
iskorišteni
zaustavljeni
pamte još
svjetla
božićnih lampica
rasutu
mahovinu
neuvjerljive riječi
sebičnosti
nebo se pomaklo
pod njima
kao morska
pjena
krhko se pomaklo






















nezasitno pustošimo
blistave oči
vrijeme zagonetno
pritišće, ali nježno voli




narcis





dijete,
past ćeš u rijeku!

u dubini je ruža
i u ruži druga rijeka

gledaj onu pticu! gledaj
onu žutu pticu!

moje su oči pale
u vodu.

moj bože!
ono klizi! dijete!

---i u ruži sam sam ja.

kad nestade u vodi,
shvatih. ali tumačiti neću.








f.g.lorca

prijevod: ivanišević










01 listopad 2016







crveno nebo


nikada neću odustati od tebe
i od neba
od porobljavanja treba odustati
razigrane slike sunca i vjetra
titraju kao slap
putujemo prema planinama
iako je sloboda nevjerna pojava
slična polju raži, mostu preko tračnica
vrelom karamelu, narančama, soli
i oprostu
nikada neću odustati
što to imamo i što nismo
što jesmo, slični smo mirisu
večernjih zjenica punih nade
slični smo poljima....
nevjerno sloboda diše....


















<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>