05.12.2019., četvrtak

Neka nova vrimena

Klinci koji danas odrastaju će u Star Warsima gledat glavnu junakinju, a ne junaka. U serijama i filmovima, povremeno će nailazit na homoseksualne osobe, parove i slično. Ti klinci, nadam se, neće primjećivat neku promjenu koja se je desila, njima će bit normalno da i žena može bit hrabri borac i da i homoseksualci postoje kao i ostali ljudi. Takvo stanje je velik napredak. Nama, koji smo ajmo reć u prijelaznoj fazi po tim pitanjima, je takvo stanje novost. Uglavnom smo navikli na muške junake i na isključivo strejt parove, pa kad se desi neki homoseksualni par u recimo, Game of thrones, malo nas iznenadi, ono, primjetimo to kao 'nešto drugačije'. Meni je drugačije i to pozitivno drugačije. A definitivno mi je drago da nove generacije neće vidit to ko 'nešto drugačije'. Mada, na ovim našim balkanskim brdima, još je leglo homofoba i nema puno priče o homoseksualnosti. Pa tek nam je ove godine bija prvi gay pride u državi. Također, žene se odgajaju patrijarhalno, one se uče kuvat a muški ne, sklanjaju sa stola tanjire svojoj braći itd, a od muškaraca se očekuje da stvore bogatstvo i prehranjuju cilu porodicu. Zaostala smo sredina, nema se šta reć. I svaki korak naprid po tom pitanju se gleda kao na 'zlo sa zapada'. Sestra mi je baš spomenila kako je slušala nekog fratra koji spominje kak su migranti i liberalna ideologija dva jahača apokalipse. Pa onda čovik da ne komentira sranja koja ljudi slušaju iz usta hožda i svećenika, i da ne komentira stavove religija? Na stranu vjernici koji su normalni i ok, al takvih je malo. No, dobro to. Ima još masu problema koje tribamo riješit. Odnos prema okolišu, raspodjela bogatstva tako da i nas 99% imamo normalne financije, ratovi, financiranje terorista i slično. Pa kad san se dotaka filmova i serija, još mogu zamjerit što su u Holivudu ko negativci redovno Rusi, a u zadnje vrime islamski teroristi. A isti taj licemjerni zapad, priko Saudijske Arabije, financira i potiče te teroriste, protiv kojih se navodno bori. Puno je izazova prid nama, ali nije istina da nismo napredovali. Ali još će puno vode tribat proteć da bi nekad naša dica, unuci, prapraprapraunuci, mogli živit u istinski ostvarenom čovječanstvu i da bi s ponosom mogli reć: Ja san čovik.
- 21:27 - Komentari (17) - Isprintaj - #

04.12.2019., srijeda

Postojanje

Postojanje, kao takvo, je neobjašnjivo. Nikakve religije, niti ikakve grane znanosti, niti filozofija ili neka areligiozna duhovnost ne mogu objasnit kako svit postoji. Meni je to fascinancija, ono, u po nečega se samo zapitan: Kako išta postoji? I na to pitanje nema odgovora. Ako je odgovor na pitanje Bog, od kud Boga? Ako je veliki prasak, šta je bilo prije njega? Ako se sve vrti ciklički, nastaje i nestaje, kako je opet stvoreno, od kud svita? Na to nema odgovora. Jedino se moremo složit svi, vjernici, duhovnjaci, filozofi, znanstvenici, svi ljudi u principu, da ne znamo. I to je vrh. Svit je misterija, i to pitanje kako sve postoji, kako je moguće da išta postoji, kad se postavi i kad dotakneš taj osjećaj koji se pojavi, je nešto neprocjenjivo. Taj osjećaj čudesnosti sveg postojanja. Svit je u biti neobjašnjiva i nesaglediva misterija. Prekrasna i nevjerovatna misterija. Kao dodatak, imam dodat ovo:

" Tao o kojem se može govoriti nije apsolutni Tao
Imenima kojima se može imenovati nisu apsolutna imena

Bezimeno je izvor neba i zemlje
Imenovano je majka svih stvari
Stoga:
Umirenog duha sagledajmo njegovu nesagledivu tajnu
Probuđenog duha sagledajmo njegove manifestirane forme

To dvoje je isto u izvoru ali drugačije u izrazu.
To što su isti je tajna
Tajna nad tajnama
Vrata od svih tajni "

Lao Ce: Tao Te Ching


- 15:04 - Komentari (10) - Isprintaj - #

03.12.2019., utorak

Raj i pakao

Bilo je vruće i anđeo i čovik su već dugo hodali kroz pustinju. Da li je ovo pakao? Upita čovik. Anđeo mu odgovori: nije, ovo nije pakao. Nastavili su dalje hodati i prešli su razne predjele, neke bujne od zelenia i raslinja da se čoviku točno upali onaj prekrasni osjećaj sa životom u prirodi, da poželi nikad ne izać iz te šume. Čovik upita anđela, jel ovo raj? Nije, ovo nije raj, odgovori anđeo.

Poslje su pošli u grad, hodali su gradom i anđeo je učinio jedan trik nad čovjekom, a da on to nije znao. Naime, nakratko je dao čovjeku sposobnost koja pripada samo anđelima, sposobnost da osjete emocije drugih ljudi. Čovik je hoda ushićeno, vičući: Ja osjećam, ja osjećam, ja sve osjećam! Hodalii su gradom i anđelu je bilo zabavno kako se čovik veseli kao dijete.

No, malo kasnije, čovik se je zasitija. Jednostavno, osjećat sve tako mu je bilo previše. On upita anđela: Anđele, hvala ti na ovom daru, ali ja sam ga se zasitio, mogu li ti ga vratiti nazad? Anđeo mu reče: Ne možeš, jer još nisi naučio lekciju. A koja je to lekcija? Upita čovik. E to ćeš sad vidit, reče anđeo.

Vratili su se ponovo u grad, ovoga puta anđeo čovika dovede do jedne žene u nekoj radnji. Žena je sva zračila mirom i nekim milim izrazom lica. Čovik je, osjećajući je, osjetija jednu potpuno prostodušnu čistoću, jednu životnu jednostavnost i prihvaćanje života. Čovik na to reče, da.... Ovo je raj. Anđeo se nasmija: A nego šta, ti si mislija da je raj misto?

Nakon još nekg vremena hodanja, čovik i anđeo su naišli do jednog narkomana koji leži na ulici. Čovika je odma preplavilo loše osjećanje. Narkoman je bio pun mržnje, najviše prema sebi, mada je znao šta je ljubav, svjesno je izabrao živit suprotno ljubavi. Narkoman je spavao i probudio se kad su ga oni posmatrali. Prvi osjećaji su mu bili teški, osjeća je patnju što se ponovo probudio i što mora priživit još jedan dan. Sad mi je jasno... pomisli čovik. To je pakao.

Ali pakao ima pun lica, reče mu anđeo. Nakon toga su otišli u kafić di se skupljala elita, najbogatija krema društva. I tu je vladalo potpuno odsustvo ljubavi. Samo što oni, za razliku od narkomana nisu ubijali ljubav da je ne osjećaju. Njima je to neosjećanje ljubavi bilo prirodno. Osjećalo se kak svi misle da su posebni, da uspili jer su velike ličnosti, a da samo slabići ne uspiju u životu, gajili su neskriveno gađenje prema većini populacije. Šta misliš o njima? Upita ga anđeo. Ovo nije pakao kao onaj kod narkomana, ali isto ne bi volija živit u ovom svitu.

Kad su izašli, nabasali su na jedng slijepca koji hoda ulicom. Čovik ga je osjetija i takvo nešto nikad nije doživija. Toliki mir i povjerenje u život, da je to nevjerovatno. Slijepcu je svaki korak rizik, al on je bija toliko zahvalan i smiren, sretan iznutra da je to za ne povjerovat. Šta misliš o njemu, upita ga anđeo? Divim mu se, reče čovik. I zavidim mu. Ja nisan onoliko sritan. Onda vidiš da imaš još učit, anđeo će. Za početak, biću malo manje ohol, prokmentira čovik.

E sad mi možeš dat moj dar natrag, reče anđeo. Čovik odjednom izgubi sposobnost da osjeća tuđe emocije. Do viđenja, reče anđeo. Do viđenja, uzvrati čovik. I hvala ti. I drugi put, reče anđeo, i nestade. Čovik ostade zamišljen sidit na klupi u parku.
- 17:56 - Komentari (6) - Isprintaj - #

02.12.2019., ponedjeljak

Moral

Jedna, u zadnje vrime zanimljiva stvar o kojon razmišljan je moral. Kako i kad je nasta moral? Kako smo od životinja kod kojih nema morala izrasli u bića kojima je moral suštinski element postojanja? Mislin da je razvoj morala usko vezan za preživljavanje. Također, povezan je s religijom, a pod religija mislin na sva vjerovanja, stara paganska i moderna, koristim taj pojam u tom kontekstu, mada nisan siguran jel se more za paganska vjerovanja koristit termin 'religija', jer mi religiju povezujemo sa modernim institucionaliziranim religijama, ali bilo kako bilo, ja ću ga koristit za opis vjerovanja uopće. Također šta mislin je to da je moral usko povezan sa prelaskom na starosjedilački način života. U samim našim počecima bili smo lovci i sakupljači. O tim vremenima znamo jako malo. Ono što se pretpostavlja je da su postojale grupice ljudi koje su formirale jednu zajednicu koja se stalno kretala u potrazi za lovinom il jestivim biljem. U takvim uvjetima ne znam koliko se je moga razvit moral, a i ako jest, mi o tome imamo malo informacija.

Međutim, onda kad je moral počeja bit bitan je u momentima kada smo počeli živit sjedilačkim načinom života. Tada se formiraju prve ljudske zajednice, kompleksije vrste i uređenja. Formiraju se plemena. I da bi pleme funkcioniralo, potrebna su određena pravila. Da bi svi znali npr da im se ne može opljačkat njihova imovina, potrebno je da cilo pleme prihvati da se ničija imovina ne pljačka. U suštini, radi svačije individualne dobrobiti se formiraju kolektivna pravila. Tu možda čak možemo nać i korijen prava. Prava u današnjem smislu, zakona i slično. Jer, svako pleme je imalo svoja pravila, svoje tabue, svoje Bogove koji su se molili. U to vrime, moral je bija usko povezan s religijom. Da bi se osigurala dobra godina, valjalo je prinosit žrtve, pa i ljudske. Također, nametala su se pravila ponašanja unutar plemena, i plemenska struktura, koja je varirala od plemena do plemena. Većinom je centralna uloga bila uloga šamana, on je politički i vjerski vođa plemena, liječnik, iscijelitelj a i mnogo više od toga.

Moral je razvijen tako da bi osigura red o kojem je ovisilo funksionisanje plemena i društva, ali u nekim slučajevima on je ima božanski karakter, u smislu da Bogovi ili duše predaka, ili šumski duhovi budu zadovljni radile su se žrtve, a ostala pravila koje je svako pleme imalo je bilo tu u svrhu dobrobiti svih i u svrhu očuvanja reda i prsperiteta u zajednici. Nekad prije nekoliko tisuća godina, počinju se javljat moderne religije. Tu je Hinduistička tradicija, pojavljuje se Budizam, Taoizam, Židovstvo, Kršćanstvo, pa nešto kasnije i Islam. Sve te religije su preuzele akumulirani dio morala od starijih generacija. Ovo posebno važi za monoteističke religije, jer je kršćanstvo preuzelo dio židovske tradicije i islam također, s tim da je islam preuzeja nešto i kršćanske tradicije, a nešto odbacija, poput vjerovanja u trojstvo. Sve te religije donose moralna pravila za život i svjedok su čovikove potrebe za moralom. Također, Rimsko carstvo je imalo građansko pravo, pravo slobodnog čovika naspram roba npr i slično. Tu imamo slučaj razvoja prava neovisno o religiji.

Međutim, mene zanima jedna stvar, kad je čovik počeja osjećat moral kao nešto bitno? U kojem momentu se pojavija pojam pravde? Kada smo istinski počeli srcem biti moralni i boriti se za prava nekih obespravljenih ljudi i slično. Kada je moral posta intrizična kategorija, a ne samo nuspojava borbe za preživljavanjem? U istočnjačkim tradicijama, sa Budom je došlo npr do revolucije, jer je Budizam ukinija kaste i jer su u Budizmu svi ljudi jednaki, za razliku od Hinduističkih učennja. Buda je svaku osobu smatra jednako vridnon, i nije implicira koncept zla, kakav imaju monoteističke religije, nego je svak na putu do spasenja od ciklusa reinkarnacije, samo oni koji vrlo uprljaju karmu, koji bi se na zapadu smatrali zlima, u Budizmu će morat proć patnju dok se ne pročiste, ali eventualno će i oni okusit slobodu i sreću. Također u Budizmu je 'dobro i zlo' stvar individue, ne postoji neko ko daje nagradu i kaznu, tako da ne možeš bit moralan jer se plašiš pakla il jer želiš u raj. Ako želiš slobodu, moraš se oslobodit svih navezanosti.

No i monoteističke religije razvijaju svoj moral. Proroci u židova se bore protiv socijalnih nepravdi, protiv korumpiranih kraljeva, ali također u Bibliji Bog šalje Izraelce u genocidne pokolje i slično, tako da, taj moral iz starog zavjeta je veoma primitivan. Dok, sa dolaskom Isusa, stvar se minja. Samo ona scena, kada je gomila tila kamenovat Mariju Magdalenu, i kad je Isus doša i reka: Ko je bez grijeha nek baci prvi kamen. Koliko je prelijepa a i tako inteligentna bila ta gesta, taj postupak. Isus naučava ljubav, ljubav prema svom bližnjem, ljubav prema siromašnima, ljubav prema odbačenima, prema 'grešnicima' itd. Isusov moral je moral jednom izuzetng čovika. I kad je zna da će ga razapet, ipak je učinija pravu stvar i nije pobiga, nego je osta, umra samo zato što je bija izuzetna osoba u zlo vrime. A svako vrime je zlo za izuzetne osobe. Muhamed također je moralno jaka figura, međutim, sa Muhamedom je stvar drukčija jer je on i državnik, tako da je Kur'an koliko vjerska, toliko i pravna knjiga. U svakom slučaju i Muhamed je zadužija svoje tadašnje društvo, bija je i feminista i mudar čovik koji je unaprijedija tadašnje društvo. Također, zasnova je jednu kompletnu civilizaciju, i to civilizaciju naprednu za svoje vrime, možda najnapredniju (ako nećemo sad kopat po Kini i Indiji, o njima ne znam toliko).

Meni je suštinski faktor za moral, u principu, empatija. Kada smo svjesni da svi ljudi osjećaju, da svi ljudi proživljavaju bol, da žele samo bit sretni, mada nekad se tak zakompliciraju pa se razviju i u grozne karaktere, ali ipak i dalje su ljudi koji u dubini sebe samo žele da se osjećaju prihvaćeno ko takvi kakvi jesu i da budu sretni. Kad imaš to u vidu, onda se nameće pravi moral, moral radi dobrobiti drugih, a ne kao nagrada i kazna. Međutim, šta je točno dobrobit i ko ima koja prava po moralu. Da li homoseksualci mogu imat jednaka prava ko heteroseksualci? Da li dite mre imat prava dok je još u utrobi majke, dok nije rođeno? Da li imigranti imaju pravo da se useljavaju u naše zemlje, jer, nismo mi vlasnici zemlje samo zato ako smo je omeđili granicama? Da li žena triba imat sva ista prava kao i muškarac? Sve su ovo aktualna pitanja, kako di, ali aktualna su. Također, šta da radimo sa megalomanskim ambicijama vođa najmoćnijih svjetskih država, šta s kmpanijama, farmaceutsskom, vojnom industrijom, GMO hranom? U današnje vrime je moral jako izdiferenciran i reka bi da nikad ko danas nismo bili prid ovakvin izazovima.

Jedna stvar koju imamo je pravo. Ovdje pod pravo ću zanemarit šerijat, jer bi previše odnilo ionako dug tekst. Imamo pravo i njegova dužnost je da održava red u društvu. Međutim, vode se razne polemike oko toga šta i kako se pravno triba regulisat. Koliko oporezovat milijardere? Šta radit sa zakonima zaštiti okoliša? Da li abortus triba bit legalan, da li istospolni parovi se tribaju moć vinčat? Tu nema saglasnosti, ili je ima vrlo malo. S druge strane imamo moral koji nije vezan pravom, međutim, svaka skupina želi da njen moral bude i upisan u zakone država. Danas imamo toliko paletu ideologija, kao nikad do sad. Pa ipak, nisan siguran da li smo moralno dosegli i da li moralno možemo upratit ovoliki tehnološki napredak koji smo ostvarili. Imamo nuklearne bombe, dovoljno je da se jedan luđak dočepa okidača i bye bye, odemo svi... Imamo sredstva da iskorijenimo siromaštvo potpuno i sredimo svit, a mi ratujemo, borimo se za nadmoć i dominaciju nad određenim regijama u određenim državama. Ne prihvaćamo neke grupe ljudi samo zbog predrasuda, tipa gejeve na balkanu, ili muslimane na zapadu. Moral jeste napredova, ali ne toliko da uprati tehnološki razvoj koji smo ostvarili.

I da, moral 21og vijeka nije više moral religije. Ne kažen da neki i dalje nisu religiozni i ne crpe svoje stavove iz religija, ali dominantno, religije je zamijenila sekularna etika. Mada u šarolikoj paleti morala ima boja i religijskog morala, što je ok, samo što on više nije toliko dominantan kao do sada. Kroz cilu našu povijest bili smo u nesvjesnom stanju, uronjeni u prirodu oko nas i gajili smo razna vjerovanja. Kasnije religije su donile novi moral sa sobom, međutim, filozofija se također bavi moralom, a etika je grana mišljenja koja je specijalizirana za moral. Kako je uticaj religije na zapadu počeja opadat, ljudi su se počeli povlačit iz onostranog u 'ovostrano' i moral se nastavija razvijat sekularno. Jer, više nam ne triba religija da bi imali moral. Što opet reko, ne znači da neće bit morala zasnovanog na religiji, al on je danas uklopljen u šaroliku etičku sliku našeg društva. Ono što se ja nadan je da će etika jednog dana bit nadređena znanosti, te da se neće moć tek tako proizvodit ubojita oružja, radit genetski modificirani organizmi i slično. Ili ako se te stvari nastave, da će bit jer je koliko toliko objektivno utvrđeno da se to nastavi. Također, uključija bi stavove građana da sudjeluju u donošenju tih odluka. Što više direktne demokracije to bolje. I vrime je da znanost bude podređena etici. Toliko. Ako ovo iko pročita, zahvaljujem mu se. :)
- 15:34 - Komentari (26) - Isprintaj - #

30.11.2019., subota

Sjena

Ovaj post je izvorno triba bit kmentar, ali tema je poduža, pa san ja odlučija da ću napisat post. Tema je: Jungov koncept sjene. Ukratko, ako neko nije upućen, sjena je sve ono što smo mi, ali to ne prihvaćamo kao dijelove sebe i onda to potisnemo, maknemo od svoje svijesti. I ti podsvjesni mehanizmi su veoma lukavi, ja san kroz godine psihoterapije osta iznenađen koliko je zapravo naša podsvjest inteligentna i koliko nas inteligentno brani od tih 'zabranjenih' sadržaja nas samih. Ali pošto sve što smo mi i dalje ostaje mi nakon što to i potisnemo, ono postaje naša sjenka, dio nas koji je živ i aktivan al mi nismo toga svjesni. Tako ako smo suicidalni ali to smo potisnili, more nam se dešavat da dolazimo u situacije koje su jako blizu smrti i slično. Ono malo prostije je to da projiciramo sadržaje svje sjene na drugog. Tako npr ako smo mi narcisoidni i imamo 'velik ego', što potpada pod pojam narcisoidnost, a nismo svjesni naše narcisoidnosti, često ćemo u susretu s drugim ljudima mislit da su oni koji nam ne podilaze ili općenito, ne podržavaju našu narcisoidnost, ili pak koji nam se direktno knofronitraju, zapravo narcisoidni i imaju velik ego. Ako smo mi moralni čistunci koji puno tračamo, ali ne damo sebi da vidimo da fakat puno tračamo, stalno ćemo komentirat ostale kako puno tračaju. Ili ako u našu sjenu potisnemo to da smo slabi, ranjivi, nježni i krenemo gajit gadost prema tim emocijama, živciraće nas svak ko pokazuje svoju ranjivost ili slabost, ko se ne plaši toga. Ovo zadnje je moja boljka. Jung je reka: Najbolja stvar koju morete učinit za sebe i za društvo je to da povučete projekcijeje svoje sjene nazad na sebe, di im je i misto. Svi mi imamo sjenu. Ja po svojoj zadnjih dana kopan intenzivno, jer san prisiljen, i ostanen iznenađen sa svakin novin otkrićem. Susret sa našom sjenom je strašan, al je neminovan, ako želimo bit cjeloviti. Al stvarno, svašta se u njoj da nać, svakakih zabravljenih stanja i emocija koja su, što je najbitnije naglasit: i sad živa! Npr ako imaš neku traumu i želiš pomoć od ćaće i matere, to živi u tebi, ti si, iako si odrasta i dalje to dite koje oće da ga ćaća i mater spase. I to će živit u tebi dok god ti ne nađeš sigurnost u sebi. Ovo zadnje je također moje. Nevjerojatno je koliko zapravo života ima u našoj sjeni. Al kopanje po njoj je opasna rabota. Al reko, ja nisan ima i još uvik neman izbora.


- 21:35 - Komentari (12) - Isprintaj - #

29.11.2019., petak

Kretanje prostorom

Svi smo mi kao točke koje plove prostorom. Neko vrime tuda kuda prolazimo ostaje trag, al onda blijedi. Ne more se reć da imamo patern, da se grupno krećemo. Svak se kreće i pravi svoju jedinstvenu putanju. Tačke su crne boje i u prostoru plivamo ko ribe. Nekad se sudarimo s drugim tačkama i neko vrime strujimo skupa. Onda se rastanemo. Nekad, u zrelijoj dobi, počne se vidit pravilnost u našem kretanju, i praveći krugove dotičemo razne druge točke na njihovim putanjama. Nakon svakog susreta, obe točke ostaju malo drukčije. Tako pravimo putanje, srećući se sa istim točkama, i pokojom novom točkom u prostoru. A prostor je beskonačan i varijacija pokreta, bezbroj. Ipak neke pokrete zavolimo pa ih često radimo, a nekad nas je i strah probat neki novi pokret. Al dok smo spremni probat neki novi pokret, do tad smo živi.


- 22:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #

28.11.2019., četvrtak

Mladost

Bilo je vruće lito hercegovačko. Ante po običaju nije ima beciklo, pa san ga ja vozija na svom. Išli smo, a di drugo, nego na kupanje? A kupali smo se, di drugo, nego na Otunju? A Otunj je, di drugo nego na Trebižetu? Bili smo mladi, vrući, željni energije, zabave, u nama je vrila pubertetska krv. Osim plivanja obavezno je bilo i gađanje mulom, koje bi organizovali. Pa navali kupi svu onu mulu (mulj), i motaj je u kugle pa se gađaj. Onda bi malo se kupali i plivali iznad brane, to je Pero najviše volija. Ja i on bi nekad skupa išli plivat do sedre, di bi se popeli i skakali i zaranjali. Ante je obožava kanal i s njin bi se spušta roneć niz kanal. Također, bili su popularni i brzaci, niz koje bi se spuštali doli do skakala di bi Elvis i Pero ugl volili skakat. Meni je bilo najdraže ronit u bazenu (nije pravi bazen, samo smo tako zvali taj dio kupališta). Onaj osjećaj kad zaroniš i diraš pjeskovito dno prsima i gledaš kako se sunce prisijava po dnu. Neprocjenjivo. Bila su to lita kad je dok bi se kupali postojalo samo to, kupanje i ništa drugo, svit je bija jednostavan i znali su se prioriteti, kupanje je život, sve poslje i sve drugo je sporedno. Nekad bi trčali putem uz rijeku, bosih stopala po onom zemljanom putu. Pod orasima su Vitijani igrali karata. Mi Grabljani i Vašerovčani smo bili s druge strane Trebižeta. Bilo je to čisto uživanje u vrućini, koja je inače sama po sebi bila nesnošljiva. Ko drugi nego dica il mladež more nešto nesnošljivo pretvorit u nešto vrhunsko? To su bili trenuci kad je život u nama bubrija, tek smo se spremali za budućnost koja dolazi ni ne znajuć da se spremamo za to. Ona je došla i razdvojila nas na razne strane, mada ostaje ono sjećanje na zajednički provedeno djetinjstvo, a i danas, kad smo 'odrasli' može trefit koja usputna kava. Al žar se je prominija, i mada je sad u principu i bolje, jer zrele godine donose mir, ostaje ta uspomena na jednu ogromnu žar i životni elan koji se neće ponovit.
- 20:22 - Komentari (8) - Isprintaj - #

26.11.2019., utorak

Identiteti

Zabavno je nosit identitete. Tipa recimo astrološke, ko to još ne voli? Taj koji to ne voli stvarno nema ukusa! Tipa ja sam jarac i imam puno planeta u jarcu u natalnoj, to je prekul. Jarci su zajebani, dominantni, vođe, ah svi ti silni epiteti. A ti, ti što nisi jarac, isto moš mislit da si moćan, neš nikad bit moćan ko jarac, pogotovo ko ja. Šta je još zabavno, nosit etikete posla. Pa tako je meni izuzetno drago bilo bit stand up komičar. Svima si kul, svi ti se odma dive, ma milina. Sad san se malo usra u sliku o sebi jer nosim malo drugačije etikete. Sad sam psihijatrijski slučaj, ko će znat šta mi je u glavi, nisan dobar, ne mogu među ljude. Neugodna etiketa, ali, kako ja ionako ne mogu među ljude onda nema veze, ne vidin da išta o meni misle. :D

Još od malena volimo etikete. Ako ih nećemo uzet sami, daće nam ga drugi. U svakom slučaju, to dvoje ide uzajamno, tako da, kroz odrastanje razvijemo različite identitete. Za koji klub navijaš (neki to nikad ne prerastu), koji ti je power ranger najdraži, koji si ti kad se igrate, šta si, kauboj il indijanac, pa u adolescenciji, etikete dal slušaš domaće il strano, pa prve majice od bendova kojima znaš pokoju pjesmu, il prvo kupiš majicu pa kreneš slušat bend i tako to. Identiteti su nam vrlo privlačni i lako prianjamo za njih. Šta bi bilo kad ne bi imali identiteta? Kad se nijedno lice od elastina ne bi primalo na našu kožu? Da li je to uopće moguće, privazić svoj identitet? Možda jest, al zabavna stvar je, ako ga privaziđeš i postaneš guru, kako meni izgleda odabireš identitet 'ja sam onaj koji nema identitet'.

A možda to i nije tako, možda je identitet moguće privazić. Mooji taj proces opisuje kao bacanje cjepanica u vatru. Malo po malo bacamo cjepanice našeg identiteta dok ne dođemo do točke da svatimo da smo mi zadnja cjepanica za ubacit u vatru. Ako to uradimo, a to more bit pravi pakao, ravan svojevoljnom umiranju, dospićemo u staje traje sriće i mira. Ako mi se to desi, ako to postignem, sigurno neću bit guru. Uživaću u životu i bavit se bilo čime šta volim, prvenstveno umjetnosti neke vrste. Da podijelin svoj svit sa drugima, pa ako nemam identiteta i ako san otvoren prema izvoru, da i drugi osjete svježinu te vode.

Nova opsesija


- 23:14 - Komentari (8) - Isprintaj - #

25.11.2019., ponedjeljak

Mi

U prolazu, dok gledam
golubovi lete i prave areole na nebu
mi se držimo za ruke
i osjećamo sitne titraje i pomake naših prstiju

Dok prolazimo ulicom
prolaznici šetaju, sudaramo se
kišobrani su u zraku
tisuće sudbina, prolaze u tramvaju
a ja gledam nihova lica koja
kao da prave krvavi odraz na staklo

Hodam i dalje i vidim
nema te
znao sam već, da će tako bit
jer ne može se prelijevat bol
u tuđe šolje, također prepunjene

Nebo, danas plači, dugo, dugo
Jer ja sam lutalica i vagabundo
Jer sretni dani su u mene
kao kapljice jutarnje rose
na pustinjskom pijesku

Šetam i vraćam se kući
sivi ljudi, sivih kaputa, sivih životnih priča
izrazima lica pjevaju svoje sive živote
iz prepunjenih tramvaja
tramvaja tragedije
svakodnevne, životne
one koja grize polako i uvlači se podmuklo
ulazi prvo u kutcima očnih kapaka, di zbija suze
onda u kičmu, u bolna leđa
onda u srce i njega rastvori
kao šećer na kraju

I dok krvarim, jer nisam ti
I dok krvarim, ne pitaj me zašto, jer
objašnjenje je odveć dugo
muzika se već stišava i popićemo još po jedno piće
šutke se vraćamo u svoje brloge jeze i bola
bola koji guši, bola koji tjera
tjera na zlo

Mi, osuđenici sudbina
isprepletenih vlastitim rukama
što kukavički gledamo na ono što kreiramo
što znamo vrlo dobro da će sutra
opet bit još jedno sutra
što nam u bubrezima ginu neispuhani baloni
neispoljeni pootencijali

Mi, mi smo zaboravljeni
i od samih sebe.
- 22:56 - Komentari (9) - Isprintaj - #

24.11.2019., nedjelja

Beskonačno pop šarenilo

Došli su u obećanu zemlju. Bili su uspavani i odmorni. Gledali su naprid i ogromni, napadni ružičasti ooblaci su letjeli nebom. Oko njih nije bilo nikoga. Auto je bija parkiran iza, nekih desetak metara. On, atletski građen bez majice je došao do nje i ponio pivu. Onna je gledala sa naočalama i nije znala šta da misli. Pred njima je bija kanjon. Nebo je bilo ootkučen, jedan veliki patent/rajfešlus je bija napola otvoren i, iako je na većini neba bija dan, na onome dijelu što je otkriva otvoreni patent su bile zvizde i nebo. Zvizdano nebo. Kanjon je bija pun narančastog pijeska i kamenitih gromada koje kao da je neko uzeja rukom zabada u zemlju. U pol frke nečija ruka je provirila u nebo i zakopčala rajfešlus. Bilo je sunčano i ona je bila udubljena u pogled. Kad joj je on doda pivu zapalila je cigaru. Negdi ispod njih su se kretale mačke, kao u krdu, ogroman broj mačaka je išao k njima. Oni su sidili i mačke su samo prošle mimo njih, ne obazirući se. Neko je opet otvorija patent i ovaj put ga otkučija totalno, otvoreći i nebo ali i zemlju. Našli su se da lebde u zraku. Ispod njih, iznad njih, svugdi je bilo nebo. Nebom su ostali ružičasti oblaci, i svuda su letili žuti kadilaci. Jedan ogromni krokodil je ležao naslonjen na jedan od okolnih planeta. Oni su se izvalili i uživali u pogledu. Lebdili su nebom, kao klize vakumom. Kad su prošli jedno kraj drugog ona mu je dodala cigaru da povuče par dimova, a on njoj pivu.
- 22:17 - Komentari (13) - Isprintaj - #