06.03.2021., subota

Znanost i njena primjena

Sinoć san priča s jednon prijateljicon i raspravljali smo o par tema iz znanosti. Jedna od njih je bila vakcinacija ili cijepljenje, dice i odraslih općenito. Iako razumin ljude koji se plaše vakcinacije dice, koji su skeptični prema vakcinama i koji se plaše njihove štetnosti, moran priznat da tu ima par stvari koje triba istaknit. Ako vakcine i mogu naštetit, ta šteta evidentno nije u tolikoj mjeri u kojoj protivnici vakcinacije ističu, jer inače bi imali pošast oboljele dice i odraslih. Ne cijepit dite je rizik, jer ga izlažeš zarazi od raznih bolesti bez kojih smo uspješno živili već solidno vrimena. Mogu prihvatit i da je cijepljenje rizik, ali u datom izboru, ja bi izabra cijepljenje diteta, jer mislin da je rizik manji ako ga cijepiš nego ako ga ne cijepiš. Svaćan i tendenciju ljudi koji žele da žive potpuno prirodno, ali mi već mijenjamo svoju prirodu, i to odavno. Ovisimo o stručnjacima na više polja. Ovisimo o doktorima da nam daju lijekove kad smo bolesti, o zubarima kad nas zub boli, političarima da nam vode države... Isto tako zavisimo od znanstvenika da nam naprave cjepiva kojima ćemo spriječit oboljenja. Potpuno prirodnog života nema, i to je dobro, jer priroda vrlo brutalno riješi stvar.

Ljudi koji viruju u teorije zavjere na prvu idu s negativnim stavom prema svemu, u svakom novom koraku društva vide prijetnju. Tako na primjer u koroni, na svaki novi soj koji je pronađen, neko će reć da nam nešto kuvaju i spremaju, da nas manipulišu, a s druge strane možemo zauzet jedan sasvim normalan stav, a to je da je pandemija van kontrole i da realno niko ne zna točno kako da se postavi da je zaustavimo. Ne mora se odma vidit neka velika ruka koja miče figure i zlokobno nam priprema neke nedaće. Mada, triban dodat da postoje oligarhije i lobiji koji žele nas manipulisat, tipa patentiranjem simenja, namjernim poskupljivanjem vakcina protiv korone i slično. Nije sve bajno, ali nema razloga da se u sveme što se dešava vidi neka velika zavjera. Triba uzet u obzir koliko bi ljudi ta zavjera tribala uključit, da je to praktički neizvedivo, tipa da je sve oko korone zavjera da nam smanje broj ljudi na planetu recimo. Ili da se uništi ekonomija, ili koji bi već bija razlog. Koliko ljudi bi ta zavjera tribala uklučivat, znači u svim zemljama, doktore, zanstvenike, političare i to sve odreda da niko ne kaže i da se niko ne predomisli pa da kaže tu "pravu istinu"? Jednostavno, teorije zavjere oko ovih pitanja, nisu uvjerljive.

Još jedna stvar koje smo se dotakli je bila GMO hrana. Ja iman negativan stav prema GMO-u, mada, kad smo pričali neke stvari su mi prihvatljive. GMO hranom se jednim dobrim dijelom nastoji pomoć siromašnim zemljama da prižive i da se riješi problem gladi u svitu. Sad, kvaka je, što je meni jednostavno odbojna ta ideja da se u gen tipa kavode/paradajza/rajčice ubaciva gen od ribe. Jednostavno je neprirodno i ne znamo šta radimo s tim, kakve posljedice to dugoročno more imat. Čita san studije u kojima su na nekoliko generacija štakora koji su hranjeni GMO hranom, uočene negativne promjene, ali koje se ukazuju tek nakon nekoliko generacija. Prijateljica mi tvrdi da nema dokaza da je GMO štetan, ja nisan toliko upućen u problematiku, ali mi se GMO definitivno ne sviđa. Mislin da je rješavanje pitanja gladi GMO hranom, zaobilaženje glavnog problema, a to je kapitalizam kakav imamo danas i nepravedna preraspodjela dobara. Da se napravi fer sistem koji bi omogućija pravedniju raspodjelu hrane, koji bi pomoga siromašne zemlje da se dignu na noge, ne bi bilo potrebe da se problemi rješavaju GMO-om. Ali u međuvremenu, dok mi borimo borbu s kapitalizmom, ljudi umiru, i ako GMO hrana može pomoć tim ljudima da prižive, onda podržavam.

Još jedna stvar koja se tiče hrane, su biljke uzgojene na staklenoj vuni, koje nikad je osjete zemlju, ni pravo sunce. Kojima se na kapaljku daje kemijski sastav koji im triba da rastu. Ja mislin da je takav uzgoj hrane čisti pokazatelj koliko smo se mi udaljili od prirode. Koliko nemamo osjećaj za prirodu, koliko mašinski gledamo na žive organizme. Biljci triba zemlja, triba joj da osjeti da raste u zemlji, da osjeća povezanost s njom, da osjeća svoju prirodu u kojoj raste... Jednostavno, biljka je živo biće, a ne stroj za proizvodnju hrane. Zamislimo čovika u uvjetima u kojima ne vidi sunce, u kojima ne može prohodat po zemlji, i u kojima ga hraniš smjesom u kojoj su mu sve potrebne stvari za tijelo. Kako bi se taj čovik osjeća? Ali jedne kriterije primjenjujemo na nas, a druge kriterije za druga bića. Ja mislin, barem se nadan, da ćemo se jednom vratit prirodnijem načinu života, u kojem će se čovječanstvo osvistit i biljke će se uzgajat s poštovanjen i prirodno. U kojem ćemo vidit biće u toj biljci koju uzgajamo, a ne samo proizvod. Nadan se da ćemo doć do toga da se ne hranimo GMO-om, i hranom uzgojenom na staklenoj vuni i slično. A u međuvremenu, nek se ljudi snalaze kako znaju.

- 12:04 - Komentari (32) - Isprintaj - #

05.03.2021., petak

(Ne)prakticiranje vjere

Kad se neko, koga stišću problemi, uhvati vjere, uvik mi se pomalo čini da je to iz očaja. Ono, da pronalazi lažnu sigurnost u vjeri i da se opsesivno hvata vjere jer mu vjera može dat identitet u kojem se more osjećat sigurno. Međutim, stvar bi se mogla gledat i s druge strane. Ako neko, koga stišću problemi se uhvati vjere, to može značit da je vjera baš prava stvar, jer ti pomaže kad je najteže. Mislin da je ključ svega toga od osobe do osobe. Ako nekoga opere na vjeru pa samo moli povazdan, ili čita svete knjige i vjera mu je glavna i malte ne jedina tema, to mi je pokazatelj da tu nešto nije ok. Međutim, ako se osoba pronađe u vjeri ali ostane prizemljena i ima i druge identitete osim sebe kao vjernika, to mi je ok. Što ovo pišen? Znan za slučajeve di ljudi imaju ozbiljne mentalne probleme i postanu baš vjernici, dubinski i ozbiljno, postane im vjera baš glavni idetnitet. S druge strane, znan ljude koji su jedno vrime bili u vjeri, pa su izašli iz vjere i više ne žive kao vjernici. Znan i sebe kojeg stišću žešći problemi pa opet nikako ne bi moga bit religiozan. Ajd imat nekakav pojam Boga, i zahvalit se Bogu il molit za pomoć, to mi je ok, pod uvjetom da san ja svjestan da ja ne znan šta je Bog. Neman sliku Boga iz monoteističkih religija, naginjen više panteizmu. Ili umisto Bogu, obraćan se Svemiru, a moguće da je to dvoje isto... A za ljude, svi mi imamo vlastite izbore kako ćemo se nosit s nečim u životu. Mojoj jednoj prijateljici, koja je jako mentalno patila, i sad se pokrila i pronašla kakav takav mir u vjeri, želim da joj taj mir potraje. Mojoj drugoj prijateljici koja je bila pokrivena ali je prestala bit pokrivena, želin sriću sa njenin životnin izborima. Nek svak bira za se šta mu je najbolje.
- 13:40 - Komentari (20) - Isprintaj - #

04.03.2021., četvrtak

Davanje

Živimo u svitu u kojem je sve što je nama okruženo nečim dano. Vodu koju pijemo i hranu kojom se hranimo rađa Zemlja. Pjesmu koja nas pogodi je da taj bend koji ju je sastavija il napisa. Knjigu koju čitamo je iz svog srca iscidija autor te knjige. Hranu koju jedemo su nečije marljive ruke sadile, zalivale, čistile od nametnika... Kad nam je teško, nečije uho, mirno i puno razumijevanja je nešto što nas liječi. Ceste kojima vozimo su razni ljudi u često jako teškim uvjetima radili. Zgrade isto tako, razni ljudi su uložili svoj trud i ljubav u taj rad, a mi im nikad nećemo znat sva imena. Nećemo nikad znat sva imena, jer da bi to znali morali bi znat sve ljude na svitu. Zato otkrijmo svoju ljubav i nešto što mi možemo drugima dat. Jer sve što imamo je nečiji dar, kao kap koja je pala na naše ispružene dlanove. Čuvajmo tu kap. I umnožimo je.


- 19:55 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Nova psihologinja

Bija san kod nove psihologinje danas. Uživo je, što je plus. Za sad, neman neki veliki dojam nje, mada mi djeluje da bi mogla bit dobra. Put do Širokog i nazad je proša dobro, bija san relativno opušten... Pitala me je jesan li i za grupnu psihoterapiju, reka san da jesan. Tako da biće nekih novih izazova isprid mene. Ponovo me je za 12 dana, jedva čekan da se bolje upoznamo, mada mi je malo trta oko vožnje do nje i nazad, hvata me panika. Ali nema veze, iću jer moran ić, nema mi druge. Čini mi se kao odlučna žena, al eto, vidiću kakav će mi dojam bit kad je tek upoznam. Za sad mogu napisat samo ovo.


- 16:21 - Komentari (15) - Isprintaj - #

03.03.2021., srijeda

Pravila igre

Gledan na fejsu neke starije slike. Vrimena u kojima san bija sritan, bar u priliku sritan, jer uvik san ima svoje boljke koje su me pratile. Prije nego se je to sve naglo slomilo. Sjećam se kad san, nakon što se polomilo (a nakndadno san vidija da se ništa nije polomilo što već nije bilo puknuto), bija u izrazito lošoj percepciji. U svemu san vidija svoju vlastitu propast. Bila je opipljiva. Moj život je bija gotov. Ne mogu ni unić dalje u taj osjećaj, dolazi mi da mi je rano o tome pisat. Jer još uvik nisan pobiga iz ralja svojih demona. Međutim sada san otvoren. Percepcija mi se otvorila. Nema priče o takvoj zatvorenosti kao tada. Tada san jednostavno živija u jednom svom balonu u kojem se nije nudila ni jedna opcija nego propast. A to je balon u kakvom većina ljudi živi. Prijatelj mi je jedan npr reka, da se njemu desi šta i meni se desilo, da dobije nistagmus, da bi se on najvjerovatnije propija i posta alkoholičar. Nistagmus je neurološki poremećaj koji san razvija i koji je po medicini neizlječiv, a simptomi su užasni, za vas koji me ne pratite baš detaljno. Kad mi je dolazilo da se izvaljan u kafiću i kad san to uradija, prijateljica mi je rekla da bi ona na mom mistu poludila. Sad mi je nistagmus poprilično zaliječen, po mom mišljenju, zato što je psihosomatski i jer san ja uša psihički u energiju koja stvara moj nistagmus. Moj nistagmus je u biti moj psihički poremećaj, koji se nije moga drukčije ispoljit nego kao bolest, jer san ja tom dijelu sebe zabranija da se ikako drukčije ispoljava. Tako mišljenje iman za mnoge bolesti, mislin da in uzrok može bit u psihi, ali da osoba što svjesno što podsvjesno, svoje probleme potiskuje i onda se konflikt iz psihe nema kako drugačije izrazit nego kao fizička bolest. Sad trenutno san u situaciji koja je izuzetno zajebana. Disocijativni poremećaj koji iman, je užasan za živit s njim. Ali ipak, percepcija mi je puno bolja nego prije par godina kad san život vidija ko propast. Vidin opcije. Osjećan širinu. Osjećan svu moć svemira i prirode, da me obujme. Spreman san na kompromise. Spreman san na to da stvari više nikad neće i ne tribaju bit iste. Međutim, ne mogu sebi obećat da ću se izvuć iz ovoga pod svaku cijenu. Mada savršeno dobro razumin ovu igru, iz nedaća koje su me snašle san izvuka duboke uvide o ovoj igri koju igramo, ali neke poteze još nisan spreman napravit. Ostaje mi živit i borit svakodnevne borbe dok se nešto već ne pokrene. Jedno znam, sve, baš sve je Ljubav. I Ona je dublja od smrti. I Ona smo mi. I Njoj se vraćamo. Zapravo od Nje ne možemo nikad ni otić, možemo samo, ko što Rumi kaže, zablokirat kanale kojima ona u nas teče.
- 19:27 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Šetnja mojim selom - druga ruta

Polazak isprid kuće

Malo uzbrdice


Put


Travnata staza


Neko veoma savjestan je uz put ostavija prozore


Veliki hrast uz put


Malo krša


Obnovljena mlinica


Skretnica za drugi dio puta


Ljubičice uz put


Malo šume


Njiva uz put


Mostić


Račvanje puta, ja idem desno, livo ću vam pokazat neki drugi put


Staza uz potok


Još jedan mostić


Potok


I neko za kraaaaaaaaaj :))))))))

- 12:34 - Komentari (14) - Isprintaj - #

01.03.2021., ponedjeljak

Večernja šetnja

Odlučija san van postavit fotke sa mista na kojima šetam.

Ova je taman polazak od kuće, pogled isprid kuće


Šetnja već počela


Ovde je nedavno gorilo


Došli smo do polja


Ovo je potok di san se kupa ko dite, prije je bija puno dublji, sad su ga zasrali betonom, al eto, šta je tu je.


Moja stopala :)))


Pogled na iz polja na Mitokit


Jedan lip hrast


Stara mlinica, napuštena, sad je relikt iz prošlih vremena


Di se potok uliva u mlinicu


Evo i mene kraj mlinice :))) Pravi frajer, jel da?


Njiva odma kraj mlinice


Povratak, pogled.


Nekad bija vinograd, sad zareslo.


Trag traktorske gume


Povratak, dalje.


Naletija na prijatelja Stipu


Već niču cvitovi


Kapela koju ne napravija moj pokojni striko Vice. Onaj o kome san pisa post.


Ponovo kući

- 18:35 - Komentari (23) - Isprintaj - #

28.02.2021., nedjelja

Želim zelenu

Želim da se zazelenim
Kao prašuma nakon jakih monsuna
Kao majka kad tek uzme u ruke čedo

Želin da se zazelenin
Kao proliće koje minja boje
Kad sunce peče, da se prisijavan
U granama drveća
U pjevu ptica
Ja želin bit
U njemu želin izgradit dom

Želin zelenilo, u mojoj duši
Da bukne, da viori

Želin da se zazelenim
I da pravim hlad,
mravima koji vuku terete
da dajem svježinu
gusjenicama koje prste moje listove

Želin da se zazelenin,
u srcima ljudi
U njihovom vječnom proljeću
U noći kad ćuk se glasa
samotnim zovom

Želin da se moje srce zeleni
da probije lance okova, zahrđale
da otključa katanac,
da nađem ključ koji se krije

U dubokom zdencu
u pogledu na nebo
Na majčinim rukama

Želin postat zelena
dok se ne stopin
sa šumon
u kojoj pripadam

Baš toj šumom
kojoj pripadam

- 22:23 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Historija mojih boljki

Želin napisat kako se osjećan, al to je teško... Teško mi je prinit tu težinu na ovaj virtualni papir. Konstantno san u nekom stanju uznemirenja. Kao da mi katastrofa non stop stoji iza leđa. Ne mogu se opustit. Ako se opustim, strah me je da će mi se počet bacat. Tako mi uglavnom dolazi. Mada, ovo je moja životna bitka.

Kad san bija mlađi, bija san anksiozan. U srednjoj školi san bija opsesivan oko nekih stvari, briga, stalno bi me morile. Sićan se kad san razmišlja jedan dan da bi volija da mogu po dana bit normalan a po dana da me more te misli. Mislija san proće samo od sebe. Nije me tada ugrožavalo, u tom periodu. Mada san primjetija već tada jednu crtu samosabotaže, sićan se točno momenta kad san to primijetija. Nešto san se šalija sa jednon curon iz razreda, i došla mi je misao u fazonu: "ti ne možeš se zajebavat, ne dam ti to." Kasnije san intenzivno zamišlja neke situacije, tipa kako ispadam faca prid ljudima i tako. Doduše, to je često u srednjoj školi, tipa zamišljat da umireš i da ti poznati dolaze da se oproste od tebe...

Na prvoj godini faksa mi je bilo jako teško. Ali san se borija. Tada je moja sestra imala pihotičnu epizodu. Ja san bija u tripu da idem u propast... Zamišlja san često situacije di san moćan, di san jak pred drugima i tako, i to mi je bilo ko droga, što bi više to radija, to bi mi se više zamišljalo. Bija san u tripu da mi pucaju neuroni i da propadan, da gubin nervne veze. Tada san mislija da se neuroni ne obnavljaju, što je poslje pokazano da nije istina. Ali nisu meni ni tad "pucali neuroni", nego je mene bilo strah da se to dešava. Bilo mi je jako teško tu godinu. Iscrpljen san bija, vukuć taj teret za sobon. A već san vidija da mi triba neka stručna pomoć, ali mi je bilo previše neugodno nekome ispričat da mi se dešava šta mi se dešava. Ima san jak strah da ću i ja poludit i završit kući cili život.

U tom periodu san ja bija konstantno anksiozan, i to baš baš jako. U toku studiranja, poslje, san ima jedan ajmo reć sritan period jer smo se skompali ja i moji prijatelji sa jednom drugom ekipom i par godina međusobnog druženja mi je bilo super. Mada, i tada san bija anksiozan, i tipa, na jednom spoju, dejtu, san bija toliko nervozan da je to bilo preočito, cura me pitala šta mi je haha. Ali san se vadija humoron, mada jedva san izdrža da popijemo tu kavu. Mislin da je ona zaključila da se drogiran il tako nešto. Humor mi je bija glavna vadiona, izigrava san ludu, a uz to san i profesionalno bija u toj ulozi, kao stand up komičar što san bija neke tri godine. Ali znakovito je da san cilo vrime ima strah da ću završit kući i živit ko moja sestra.

Jednon san završija kući jer me prala prejaka panika. Mislija san da san gotov, da nemam više života, osjeća san se da mi se ličnost raspada, da ću poludit. Sićan se jednon kad smo išli u Mostar a ja sasvim intenzivno osjeća kako nikad više neće bit isto, kako san doživotno zarobljen i slično. Ali pribolija san to i vratija se u Sarajevo. U međuvremenu san bija poša kod jedne psihologinje u Sarajevu. Sad vidin koliko je bila nestručna. Nakon što san se vratija u Sarajevo, živija san neko vrime, završija bachelor, poša na magistarski kad san dobija nistagmus. Ispočetka su simptomi bili toliko užasni da san jedva priživljava kući. Završija san kako san se cili život boja, izgledalo je da me je ostat živit kući do kraja života. Jer, nistagmus je neizlječiv i ne može se ni pomoć da se ublaže simptomi.

Ja san mislija da san gotov, da mi je život gotov. Ponovo se ponovija scenarij od prije koju godinu, ovaj put sa ozbiljnim izgledima da tako i bude, da ne mognem se maknit od kuće. Osjeća san se slomljeno, mislija san da mi je život gotov, da mi nema nade. Onda san se trgnija i zaključija da, ako se neko medicinski neobjašnjivo (da ne kažem "čudesno") izliči od nečega, da mogu i ja. Zaputija san se na tu putanju i pustija intuiciji da me vodi do ozdravljenja. U međuvremenu san ima par hospitalizacija na psihijatriji, ali i doživija san Ljubav kao silu svemira i kao suštinu svega što postoji. To me je iskustvo probilo i prominilo. Sad kad gledan taj momenat kad san iša u Mostar i mislija da mi nema spasa, vidin koliko sad iman više širine. Mada, i sad mi je jako teško. Btw kroz neko vrime, nistagmus mi se poprilično povuka, povukli se simptomi, ne svi, al dosta ih.

Ne znan kako opisat svoje trenutno stanje. Isto iman strah da ću propast, da ću se upropastit. Ne znan kako naprid, a da ide mirno, da ne radim ništa destruktivno. Da mi bude prihvatljivo. A i mojima kući. Ali za razliku od vrimena prije, sad san otvoren. Sad mogu riješit problem. Vidin di je problem, prije to nisan vidija. Al mi je užasno teško... Boriću se, al ne znan kako isplivat iz ovoga... Možda već isplivajem, ne znam... Stalno san na rubu, konstantno osjećan da san stisnut u kut nečim jačim od mene... Strah me sebe, ne mogu se opustit jer kad se opustin dođu mi destruktivni porivi... Osjećan se bespomoćno. A znan da nisan bespomoćan. Ne mogu pisat sve što bi tija napisat, jer me strah posljedica onoga što iznesen ovde, jer svaki korak i sve što uradin utiče na moju psihu, pa čak i objavljen post me može poljuljat.

Izgubljen san i ne znan kako dalje... Strah me, užasno me strah. Strah me svega. Ali okuražiću se, moran. Samo ne znan kako, pa ni kad... Još bi dosta toga napisa al ne mogu. Uglavnon boli me, i fakat mi je teško. A borin se, borin se ko lav, a to niko ne vidi... Niko ko nema ovakve borbe ne mere vidit koliko se trudin... Sad san u situaciji koja je povoljnija nego ikad ranije, ali i zajebanija nego ikad ranije. Također, u radu sa psihologinjon san primijetija da ja i ne želin da se osamostalin. U sebi, u podsvijesti. Al ovako, jasno, želin živit normalno, samostalno. Nadan se da ću bit bolje. Evo ovo dok pišen, osjećan u sebi paniku i nervozu koja more prić priko ruba, otjerat me u neko loše stanje, u to da puknem, počnem divljat i nesvjesno se ponašat... Osjećam se baš bespomoćno.

Nemam šta reć nego: Valjda će bit bolje. I ja ću se borit. Evo vam ovo:



- 18:47 - Komentari (21) - Isprintaj - #

27.02.2021., subota

Zemlja

Valovi se mriješkaju i more je mirno. Prilazim polako, s poštovanjem, prema toj svetoj vodi. Dotičem je prstom. Osjećam kako je vlažno. Kako je hladno. Spojen sam sa čitavim tim prekrasnim prostranstvom. Iskačem sa kitovima, da udahnem dah. Plivam sa dupinima. Zatvorim oči i udahnem, taj slankasti zrak blizine mora. Gledam ribe, kako plodno plivaju i bacaju ikru. Gledam te nepregledne daljine horizona. Gledan u duboki mir te dubine. Odlazim nazad odakle san doša.

Dolazim do rijeke. Gledam ju. Oko nje gusta, velika šuma. Jeleni proviruju iza drveća, plaho. Čuje se vijanje vukova. Na rijeci su ostaci nekadašnjeg mosta. Sada kamene gromade udaljene po oko metar jedna od druge. Mora ih se preskakat ako želiš prić rijeku. Ali rijeka je divlja. Ne mari za neoprezne, ako se ne paziš, uješće te i progutat u sekundama. Njena razjapljena usta prolaze pored kamenih gromada. Polako, preskačem s kamena na kamen. Da prođem rijeku.

Prolazim šumom. Viđam jelene kako jedu travu i brste granje. Hodam polako, uronjen u šumu. Ja san dio šume. Ja sam jedno sa šumom. Mirišem tragove oko sebe. Teku rijeke i rijeke mirisa. Gledam risa, kako se šulja. Molim molitvu vjetru. Osjećam duše drveća. Te mirne, osjećajne gromade. Polako hodam, da ne uznemirim nikoga. Malim uskim puteljkom hoda jazavac. Nakon još hodanja, srećem i medvida. Kad me je spazio, samo se okrenuo i pobjegao dalje. Od vukova san vidija tragove i čuja zavijanja. Vukovi su oprezni. Ne mogu se lako vidit.

Izlazin iz šume i krećem dijelom koji ide prema planini. Snig je. Planina je teško prohodna. Koze hodaju i jedu travu ispod snijega. Vidim čopor vukova kako silazi. Dišem hladni, oštri planinski zrak. Sunce me obasjava, oštro. Na nebu nema oblačka. Planina je sveto i čarobno misto. Lokalni narodi štuju njenog duha. Da umolim duha, ložim vatru i plešem oko nje, sve dok ne upadnem u trans. A kad upadnem u trans, onda sam jedno sa svime. Orlovi na planini su savili gnijezda, osjećan ih, letin s njima. Sritan, dolazin do dijela puta di se završava moje vrime.

Plešen u transu, ne želin da ovo završi. Polako koračan oko vatre, poštujući je. Vatra je sila građenja i sila uništenja. Poštujen obe njene uloge. Kad mi se noge umore, ugasiću vatru i znaću da je kraj. Jedna zvijezda će past s neba i ja ću leć u naručje planini, šumi, rijeci i moru, da me umire i da me ohlade. Da me izljube. Oni skupa će me sjest na barku i ispratit prema drugoj obali... More, Rijeko, Šumo i Planino, hvala vam.


Za Yodu (a i ostale glazboljupce)
- 22:44 - Komentari (26) - Isprintaj - #