Durica Vozi Kolica

četvrtak, 15.06.2017.

kako me pisanje bloga promijenilo

nikada mi nije ni padalo na pamet kako bi mi pisanje bloga moglo utjecati na život, a kamoli pomoći u nekim značajnim i snažnim promjenama,
kao što si nikada ni nisam pomišljala utvarati kako je moje pisanje nešto bitno zanimljivo, osim meni samoj.
oduvijek mi je bio bitan samo taj proces. neizmjerno sam uživala ispunjavajući prazan editor nekim svojim mislima uobličenim u riječi i rečenice koje su uvijek spontano izlazile mi kroz prste kao što su mi i same ideje dolazile ni sama neznam odakle, kao da ih je netko samo ulio trakturom mi u uho.
bile su to sve banalne, svakodnevne situacije, samo meni bitne, pa sam se tako i odnosila prema njima, kao da ih pišem sama sebi,
djelomično ili (ne)potpuno svijesna koliko je to sve dostupno svima jednom kada samo kliknem objavu.
a onda se desilo da sam pod ogrnomnim pritiskom svakodnevno izložena riječima neopisivim stresom i nepravdom koju sam morala gledati svakodnevno napisala nešto što me koštalo samo još više nevolja i vrlo neuodnih situacija.
no, sada je sve to daleko iza mene, a ono što je najvažnije utjecalo je na drastične promjene u meni samoj.
iako mi je, u jednom momentu, bilo praktički zabranjeno objavljivanje odlučila sam kako se ne želim obeshrabriti i prestati pisati, no, prilično mi je bilo teško autocenzurirati se, stoga, mnoge, one meni važne tekstove koji su i dalje za mene bili katarzični, jer sam se pomoću njih, pišući ih oslobađala svega toga nakupljenog u meni što mi je stvaralo osjećaje nelagode nisam objavljivala.
samo bi ih spremala u skice.
to ne znači kako ovi objavljeni imaju manju vrijednost, već je samo jedan od kompromisa koji sam pronašla kako moje pisanje ne bi više nikada moglo loše utjecati na nekog druga, već samo, eventualno na mene samu.
na moju sreću situacija se po mene povoljno razriješila, ali ovaj moj blog za mene više nikada nije mogao biti isti.
ono samo moje mjesto na koje mogu doć i bez puno razmišljanja raditi ono što jako volim, a to je literarno izražavanje.
vjerojatno je i to ono što me u cjeloj toj priči najviše povrijedilo,
ili moj ego,
a to je rečenica, između ostalih, kako ovaj blog
" nije i ne može biti literarno djelo ".
samo stoga što on meni predstavlja upravo to:
moju mogućnost da se pismeno izražavam i stvaram nešto kreativno, pritom uživajući.
moja prava strana osobnosti nije željela predati se samo tako, ali mi je s druge strane bilo užasno teško sada pisati na način da moram vagati svaku pojedinu riječ i misao.
a, onda se, iznenda i sasvim neočekivano desilo nešto potpuno drugačije.
opisala sam jednu običnu svakodnevnu situaciju koja se desila između mene i mog djeteta koja je rezultirala jednom sitnom idejom za kratkom pričom ili igrokazom, možda predloškom za predstavu za djecu,
kratki opis:
" kako je nastala priča o Mraku "
koju je slučajno pročitala jedna osoba meni neizmjerno draga i kojoj se pomoću tog teksta i još nekih druih objavljenih tekstova, jer, one sporne i nepodobne sam uklonila, ne želeći njima dodatno uzrujavati, niti stvarati meni nepotrebne tenzije, jer, ako nešto što radiš iz gušta proizvodi bilo kakav negativan efekt bilo kome na kraju ti se dogodi da ti se sve može samo zgaditi, a to baš nikako nisam sebi željela, već sam se svojski trudila upravo takvo što izbjeć.
netko će to protumačiti kao kukavički,
možebit,
no, i to je dio moje osobnosti,
izbjegavanje nelagode gdje god je to moguće.
i tako mi je ustrajanje na pisanju donijelo tu sreću koja mi je sada na neki čudan način još vrijednija i značajnija,
jer,
tek sada znam što sam sve u stanju.
tako sam neki dan dobila pravi pravcati literarni zadatak, naime, bilo je potrebno, i to u najkraćem mogućem roku osmisliti kratku, jednostavnu i prikladnu zahvalu u obliku par riječi koja će se potom ukrasiti crtežima, uokviriti i pokloniti ljudima koji su darovali svoj rad za opće dobro.
moram priznati da mi nije bilo svejedno i prilčno sam se mučila s tim, jer inače nikada ne pišem po zadatku, to nije moj posao i nisam ni vjerovala kako sam dorasla tome, nisam imala povjerenje u samu sebe, ali neki drugi jesu, a to je prilično velika motivacija kao i teret, jer, tada ih ne želiš razočarati.
tako sam sjela, uzela olovku i papir, jer mi editor u tom trenu nije bio dostupan, pa sam smislila ovo:

zbog vaših vrijednih ruku
naš vrtić sada blista,
takvu gestu pruža
čovjek srca čista,
darovati svoj rad
vama nije šala,
naša lijepa igra
nek' Vam bude hvala!


eto,
nisam ni znala da sam i za tako nešto sposobna.



- 20:31 - Komentari (19) - Isprintaj - #

srijeda, 07.06.2017.

" Putuju ZoZonci "

ima taj jedan crtić koji mi se nije baš jako sviđal,
zapravo,
moram priznat kak ga nisam ni baš pomno pogledala,
samo letimićno,
jer, nije me privukao crtežom,
a meni je kod crtano filma nekako ta likovnost prvo što uočim,
no,
onda,
obzirom da ga je Fran već jako puno puta pustio,
a ide u nastavcima,
zainteresirala me uvodna pjesma
koja i objašnjava sadržaj samog crtića.
a mene, nekako, neodoljivo podsjeća na pjesme Balaševića,
čak sam i pomislila da je njegova,
pa smo je Fran i ja skupa naučili,
njemu baš i nije bila lagana u početku,
ali mu se sviđa tako da je imao jaku motivaciju.
i tak sada i " pevamo u isti glas s njima ",
iako ZoZonci još nisu stigli u Veneciju
rodila se ideja da umjesto njih mi odemo tamo na izlet.
ono što zapravo želim reći je te stvarno svašta u životu
može inspirirati i potaknuti na nešto sasvim novo,
i nikad neznaš gdje se to krije,
može biti i tako neka najbanalnija situacija
koja se pretvori u nešto sasvim novo i uzbudljivo,
samo ako ne želiš samog sebe ograničavati.

- 09:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.06.2017.

crvenilo uma

prvo smo imali problema s majicama kratkih rukava. bile su to prave drame:
- neeee, nebi tu majicu, mama, nebi! stavi mi duge rukave, pliz, mama, molim te! -
- zašto, Fran, pobogu, vani je jako vruće, skuhal buš se u tome. ( kod nas u stanu je uvijek malo friško, jer smo ukopani u zemlju ).
- želim duge rukave, mama, želim ovu majicu. - vadi sam iz ormarića crvenu s nekim šarama.
- miško, bilo bu ti jako vruće u tome, to je zimska termo majica, gornji dio trenirke, onda buš se znojil i svrbile bu te ruke. poslušaj me, molim te i obuci ovu lijepu tanku majicu, vidi, ima gusare. - pokušavam tom taktikom.
- ali, mamaaa, onda će me svi pitati kaj mi je to crveno na rukama. - objašnjava mi na rubu očaja.
do sada ga nisu smetala ta pitanja, iako, moram priznati kako odrasli, pa i oni najbliži, zaista nemaju baš puno takta kada je njegova alergija i stanje kože u pitanju.
znam da je možda malo preuveličana usporedba, ali te reakcije su mi slične, ili se ja tako samo osjećam, kao da netko s ogromnim čuđenjem i bez imalo zadrške na sav glas ispituje i komentira nečije dijete koje ima neku fizičku ili mentalnu poteškoću i to pred samim tim djetetom i ostalom djecom s kojom se igra.
nisam jedan put doživjela da me poznata osoba u dućanu ili na cesti začuđeno i povišenim tonom pita:
- isoo, kaj ti je to s djetetom?! zašto ti je tako crven!? -
ili mame u parku koje me znaju pitati da li je " to zarazno? ", kao da bih vodila dijete s ospicama, vodenim kozicama, šarlahom ili rubeolom nonšalantno među drugu djecu na igru.
božemeoslobodi.
i sve skupa bih još shvatila da su takva pitanja postavljena diskretno, upućena samo meni, a ne pred djecom.
često puta i muževa teta jednako reagira čim ga vidi:
- jaoooo! opet mu se jako izbacilo, pa kako to! -
onda još i ti svi prijekorni pogledi, kao da si neka potpuno nemarna majka koja nije nikad čula ni da postoji krema, a kamoli da je namazala dijete ikad u životu:
- pa, jel ga mažete s nečim? -
pa onda slijede fenomenalni prijedlozi, kao da sam neka polupismena maloljetnica koja nema pristup ni pedijatru, dermatologu, ni knjižnici, a kamoli drugim izvorima informacija:
- znaš, čula sam da ulje kantariona pomaže za takve probleme. -
- ulje kantariona je fotosenzibilno. - odgovaram hiljadu i ko zna koji put, jer nemam više snage nabrajati sve te pomade moguće i nemoguće koje sam isprobala i kojima ga mažem već tri i pol godine u nadi da ću naići, napokon, na onu jednu čarobnu od koje bu sve nestalo kao rukom odnešeno, jer, gle čuda, svima se to desilo, samo su isprobali ono ulje nima, ili shea maslac, argan, eucerin, elidel, dermalex, srebrnu vodu, gel koji čisti organizam od toksina, probiotik, pročišćenu svinjsku mast, injekcije kalcija, klinac i palac.
kad bih znala da bi mu drekec endemske alpske divokoze pomogo ja bi ga pronašla sama i namazala ga s tim, i zamotala u lišće palme koja raste samo u šumama papue nove gvineje pješaćila bih do tamo skupa s njim na leđima, al, nažalost, za to kaj on ima nema takvog lijeka.
to je stanje za koje dijete nema pravo ni na sterilnu gazu, a kamoli zavoj ili običnu belobazu i osuđen si tapkati u mraku pespuća neistražene medicinske discipline dermatologije oslanjajući se na klasičnu medicinsku znanost koja problem riješava gaseći požar kortikosteroidima, od kojih je koža još poroznija i sve krhkija, ili se okrenuti nekim prirodnim rješenjima kao što su domaća kopriva, neven ili obićno bekutan mlijeko za tijelo u kombinaciji s maslinovim ili nekim drugim jestivim uljem izrađujući obloge od zobenih pahuljica i tako iz dana u dan proživljavati zajedno s njim njegovu patnju koja kulminira oko tri ujutro kada ga najviše svrbi, pa onda pušemo u ta mjesta, jer ih ne smije svrbiti da se koža još više ne ošteti. tako da ja nisam spavala u komadu noć od kad je to počelo, dakle, sve ove tri godine, pa, možda su mi i živci malo na hozintregere od takvih razgovora.
prvih sam par ovih toplih dana pustila neka nosi duge rukave i samo napomenula teti kako ga svrbi i bolje je da su mu ruke pokrivene, noge mu niti ne želim izlagati dodatnim problemima, jer puno boravi na travi i u pješćaniku, pa bi ga to pojelo, i također joj objasnila kako ga je sram, jer ga svi pitaju što mu je, a onda smo malo po malo, kako se stanje mijenjalo počeli oblačiti kratke rukave zapodoma i u parku, pa kad sam mu uspjela obasniti da je to samo alergija, te nije ništa sramotno ni jako neobično, pronašli smo kompromis rukava koji su nešto duži i prekrivaju barem dio crvenila sam od sebe je jedan dan rekao:
- ma, nije to ništa mama, to će proć. -
tako da na kraju sam trogoidšnjak ispada razumniji od svih tih odraslih osoba u čijem svijetu je iznimno nepristojno razovarati naglas o nečijem dlakavom madežu na licu, količini masnih naslaga oko struka ili zakrivljenom papigastom nosu, ali je zato sasvim prihvatljivo pitati dijete koje pati od alergije zašto je tako crven.
zamislite da ja tu istu osobu pitam, naprimjer, zašto je tako debela ili, još gore, zašto joj dijete ima ne baš najbolje razvijenu krupnu motoriku.
baš me zanima kako bi se oni osjećali tada.
kako se moj odgoj bazira i na tome da ga naučim određene vještine kako da se sam nosi sa svojim problemima, ma kakve oni prirode bili, jer većinu vremena provodi bez mene, a i ja ne želim biti neka mama kvočka koja dijete guši svojom pretjeranom brigom držeći ga kao staklenu figuricu za ruku, tako se jučer u parku desila i zgodna anedota.
naime, mi smo uvijek s njim razgovarali normalno, kao što i razgovaramo međusobno, dakle uporebljavajući riječi, a ne neke jednostavne zamijene za riječi od par slova, tako je on u igri na penjalici s jednim dječakom potpuno krivo shvatio kaj mu taj drugi dječak govori, jer, dječak je s penjalice pao i počeo jako plakati:
- buuubaaa! buuubaaaa! -
a moj Fran dotrči do njega i tješi ga:
- sad bum je ja potjeral, evo, nema bube, ne boj se! nema više bube. buba ti neće ništa, otišla je svojoj mami. -
pa, sad, ak je i crven, barem nije nekaj drugo.

- 09:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 24.05.2017.

Neven nije zaštićena biljka, ali je ljekovita

ona je spoj iskustva,
znanja, strpljenja
i razumijevanja.
ponekad stroga,
nikad BaBaRoga,
češće blaga,
svakom djetetu draga.
odraslima prijatelj,
partner i oslonac,
čuvarica svake tajne,
sigurni čvrsti stolac,
nikad loncu poklopac.
naizgled strogo lice
toplinu duše u očima krije
iza naočala Sove ptice,
mladost razotkrije kada se nasmije.
zabava, ples i pjesma
kad zatreba nije njoj strana,
organizatorica mnogih veselih je dana.
u poslu spretna i pedantna
dogovora se drži i plana.
svoje bogato znanje ne škrtari sebična,
dijela njenih zlatnih ruku unikatno su neobična.
kao svaki mali " Cvetek " potpuno sam načito
bez naše Nene više nama ništa neće biti isto.
naša tužna srca isunjena prazninom
kao velikom sniježnom hladnom planinom.

- 23:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 16.05.2017.

kako je nastala priča o Mraku

priča o Mraku nastala je zbog jedno dječaka koji se jako plašio Mraka.
iako ni sam nije znao objasniti zašto se i čega točno boji, znao se buditi usred noći, te jako plakati i dozivati svoje roditelje. zbog tog svog straha od Mraka spavao je s upaljenom noćnom lampicom kojoj se od prenapornog rada pokvarila žaruljica.
kako je taj dječak odrastao, tako se zajedno s njim i taj strah od Mraka povećavao, umjesto da se smanjivao i nestao.
jedne večeri, nakon priče o " Tri praščića " koju je jako volio slušati, ne želeći ostati sam spavati u mraku zamolio je mamu da mu ispriča priču o Mraku i Čovjeku. tada je mama shvatila koliko je njegova muka uzela maha, i u želji da se dječak oslobodi tog svog straha od mraka odlučila je dobro promisliti, te se naposlijetku dosijetila i započela pričati priču:
" mnoga se djeca boje Mraka samo zato jer ga dobro ne poznaju. djeca misle kako je Mrak strašan, a neznaju da je Mrak samo jako usamljen. naime, kada se smrači sve se oko nas polako smiruje. cvjetovi zatvore svoje latice, životinje se sklone u svoje nastambe, auti više ne voze ulicom, a ljudi se zatvore u svoje kuće. što je veći i duži Mrak, to je svijet sve mirniji, pa naposlijetku svi spavaju.
zbog toga Mrak voli dolaziti djeci u sobe prije spavanja jer voli slušati njhove priče, promatrati ih, grliti i čuvati ih dok spavaju. Mrak ne želi plašiti malu djecu. on ih voli i zna kako je djeci potreban san jer bez sna djeca nebi mogla narasti, a ako bi noću bila budna, djeca bi se razbolila.
Mrak samo želi imati svoje prijatelje i biti u društvu djece, jer tada, prije spavanja može saznati sve što su taj dan radili. slušajući njihove priče o igrama u vrtiću Mrak se osjeća kao da je i sam dijete i više nije tako jako usamljen.
A onda, kada djeca napokon zaspu Mrak se udobno smjesti u njihovoj sobi i budno pazi kako im se ništa loše nebi desilo, jer Mrak zna da djeca ne vole biti sama i jako dobro razumije sve njihove strahove. dok spavaju Mrak osluškuje njihovo disanje, pazi da su pokriveni, brine da imaju lijepe snove i tako sve do jutra dok se ne pojavi sunce i svane novi dan kojem se veseli jednako kao i djeca, jer zna da će i on donijeti nove lijepe priče.
tada odlazi na drugu stranu Zemlje gdje se neka druga djeca spremaju na spavanje čuvati ih i paziti kako bi se dobro naspavali za novi dan koji ih očekuje.
ako mi ne vjeruješ možemo sada odmah upaliti svjetlo i vidjet ćeš da je u tvojoj sobi sve isto kao i kad dođe Mrak.
ništa se ne promijeni, samo imaš uz sebe još nekoga tko te čuva, voli i želi biti s tobom. "

- 19:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 12.05.2017.

o svemu po malo

veli mi frendica, koja se bavi tak nekim, za mene, aktivističkim aktivnostima, jer, ja za njih ni neznam, obzirom da furt nekam jurim, pa nemam ni vremena za tak nekaj,
makar,
jučer sam malo stala na Trgu s kolegicama koje su se okupile u ime vapaja protiv mobinga na poslu,
pa mogu samo žalosno konstatirat kak mi je bilo jako glupavo tam stajat, jer bilo nas je tolko malo da smo zgledale smešno, a kraj nas su prolazili turisti, tak da smo još i k tome zledali ko neka atrakcija,
ono,
ovo Vam je Ban Jelačić, ovo Manduševac zdenac, a ( samo ) ovo radnice koje neko negdje tlači na poslu, vite kak smo mi jedan divan grad, kod nema ni potlačenih radnika,
tak mi to nekak sve skup bilo više smešno neg kaj drugo, a najviše sama sebi, jer znam koliko žena se na svakodnevnoj bazi žali na maltretiranje na poslu,
a sad kada su imale priliku to i javno pokazati, te se barem jednim mirnim, dostojanstvenim okupljanjem pokušati izboriti za sebe nema nigdi nikog, dok bu već sutra kukala o svojim problemima.
eto,
upravo to je taj naš problem.
kao da smo čipirane da šutimo, trpimo i radimo i jamramo.
da, jamramo tam negdi u kutu, sebi u bradu, frendici na kavi il tu na blogu,
i to nam je domet naših aktivnosti.
ono kaj me još više nekak oneraspoložilo vezano za tu temu je ta neka nekolegijalnost.
sve je okej dok se ne dešava meni.
da, da, jako mi je žal, al kaj ja tu mogu, uglavnom su neki naši izgovori samima sebi.
nemamo tu neku kulturu zajedništva, empatija nam nije dovoljno razvijena da bismo se pomakli s mrtve točke i zato nas je i lako gazit. nikakav problem zgazit čašicu nezadovoljnih ženskica koje ovak i onak ništ drugo ne rade nek se samo zafrkavaju zdecom, malo poigraju, pa piju kavu ( kakva je vrlo česta percepcija zanimanja vrtićkih teta ), i još k tome se žale, a nit ne rade puno radno vrijeme ( još jedna velka predrasuda koju je jako teško promijeniti u percepciji promatraća ).
i, tak, ništ, tam se sa zapada počelo fest crnit, a ja bez kišobrana, naravno, nošenje kišobrana je meni velka tlaka, no opet ne uživam ni kad me operu ovi proljetni pljuskovi, pa sam se pokupila na tramvaj za doma.
ionak je već bilo jako kasno, bila sam na predavanju o AB target=_blank>asertivnost koje je trajalo više od četiri sata nakon odrađene jutarnje smjene, pa sam već i bila malo ispražnjena.
razmišljajući o toj asertivnosti sretnem na okretištu tu svoju frendicu koja me nagovori da sjednem malo s njom na kavu u neki novi kafić, pa mi između ostalo ispričala kak je uspijela s još nekim ljudima iz kvarta sprijećiti nakanu da se zbetonira potok Črnomerec i pretvori u cestu.
i to samo zato jer nekome tko želi nekaj izgraditi tam negdje na tom potezu treba pristupna cesta koje nema, pa kad je već nema nije problem uništit potok i sva živa bića kojima je prirodno stanište kako bi taj neki koji ima love imal i svoju cestu.
ono zaista ružno u toj njenoj priči je način na koji su se ti nadležni prema njima ponašali.
između ostalo rekli su im neka se dobro udaju, pa tek onda bave tim humanitarnim radom, jer da kaj bi one htele,
pa to je prirodni interes kapitala i njeovog izma.
nisam se više mogla duže zadržati s njom, al razveselila me vijest kak se odlučila udati, te povodom toga upravo mene odabrati za kumu,
a ja sam joj, kao njena buduća kuma rekla neka si još jednom jako dobro promisli želi li to zaista, jer sam nekak osjećala kak mi je to neka prva dužnost u toj svojoj ulozi i službi.
posle sam si u busu još malo razmišljala o svemu tome.
fakat,
ona se bavi drugačijim svojim poslom, ima vlastitu udrugu i samim tim ima vremena za prosvijedovanje i utjerivanje pravde,
dok sve one druge ženskice koje rade na takvim radnim mjestima gdje je već kao pod normalno doživljavati mobing ili bilo koju drugu vrstu šikaniranja i ponižavanja jednostavno nemaju vremena za okupljanja, pa čak niti ako je i u svrhu ukazivanja na taj, nažalost, sve više rasprostranjen fenomen koji se događa puno više upravo nama ženama, ako je za vjerovat statistikama, a poznato je kako je statistika kao sarma: nešto zelja, malo riže i mesa u tragovima,
a, ak se dobro udaš onda ti svekrva pošalje domaću raštiku.
prema tome,
poruka koju šaljemo mladim curama bila bi kako je ključ do sretne kućanice je naći dobro(g)stojećeg muža,
pa se onda bavi, mila, čim god te volja.
ili ti preostaje dobro staro provjereno jamranje, kukanje i zanovjetanje
do ne savladaš sve vještine asertivnosti pomoću koje mjenjajući sebe
možeš mijenjati i svijet oko sebe.

- 09:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 09.05.2017.

" Cesarica "

ne mogu se oteti dojmu kako je nova diskorafska narada " Cesarica " koja će se, za razliku od " Porina ", za kojeg glasa struka, dodijeljivati na temelju glasova publike osmišjlena iz razloga što su prijašnjih godina upravo tog " Porina " odnosile estrade zvijezde poput Jelene Rozge, pa su onda oni u konkurenciiji koji su smatrali kako su njihove zabavne note pune teže, urbanije i kajtijaznam, ozbiljnije valda, frktali nosom, koji im već i ovak zapinju za lustere, jednako kao što se književna struka zgražala nad osvojenim " Kiklopom " u rukama, sada omiljene imitatorice svih i svačega Nives Celzijus.
ovako su si gospoda iz žirija koji sjedi u " Porinu " i vijeća koja je malada nada zasluža biti spomenuta iz njihovih zbijenih redova oprali ruke, zatvorili usta, i smislili novi način na kojem će zaraditi i teleoperateri, a svi ostali se kunu kako im upravo ta riječ publike i najviše znači, ako je osvoje, jer u suprotnom im ipak znači i ona od struke.
i već prva nelogičnost koja mi je upala u uho je baš ta kako se nalasilo da postoje mnogi kvalitetni mladi izvođaći koji se ne vrte u eteru, jer, eto, nemaju prijatelja urednika na radiju ili televiziji, onoj jednoj jedinoj koja se i bavi glazbom, paardon, dvije, dok je kriterij za odabir bio baš prisutnost u eteru. i to precizno matematički algoritamskim izračunom. taj mi je dio malo nejasan, no dobro, postoji i kriterij lajkanja na raznim društvenim mrežama, pa se valda mislilo na taj dio kolača ( koji si možeš i sam napuhat ).
čitava mi se ta priča oko " Porina " zgadila, osim kaj je uopće smiješno u današnje vrijeme govoriti o nekakvim diskografskim dostignućima u zemlji velićine naše, upravo stoga što, ako je to diskorafska nagrada tada bi se trebala voditi i tim kriterijem, ono, barem ga uzimati u obzir, pa kada je, te, sada već davne godine jedini izdani autorski jazz album izdan te godine pod nazivom " Labyrinth " nije čak niti nominiran od strane struke, dakle potpuno je ignoriran, iako, velim, jedini autorski izdan te godine u toj kategoriji, " Porina " je dobila neka kompilacija obrada snimljena u čast nekom starijem glazbeniku kojem svaka čast, dakle, dodijelili su ga sami sebi.
eto, valda su zato sada zmislili tu novu nagradu " Cesaricu " koja puna više pristaje Lidiji i Jeleni iz autfit, pa se porinovci više neće imati razloga ljutiti kada će morati skupa s njima raditi selfije.

- 06:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.05.2017.

CAP

sjećam se, kad sam bila klinka moja mama se neopisivo bojala stričeka u automobilu koji mame djecu bombonima i odvezu ih u nepoznato. neprestano nam je pričala o tome kako nikako ne smijemo razovarati s nepoznatim osobama i ako bi netko s autom stao pokraj nas da bježimo ili vičemo.
jučer sam saznala jednu, za mene nevjerojatno poražavajuću statistiku u koju mi je, čak i vrlo teško povjerovati.
naime, ta statistika kaže kako je u RH svako četvrto dijete doživjelo ili trpi neki oblik seksualnog zlostavljanja ili uznemiravanja. kada sam tu brojku primjenila na jednu ustanovu kao što je vrtić ili škola moram priznati da sam se frapirala.
osim toga, isti ti podaci govore kako su zlostavljači najčešće članovi obitelji ili djeci bliske i poznate osobe.
zbog toga djeca kojima se tako nešto događa često nisu niti osvijestili kako su zlostavljana, zapravo, ta osoba ih je uvjerila kako to što rade nije nešto loše, te se koriste trikom " naše male tajne " čime manipuliraju tom djecom, pa se ona jako dugo ne obraćaju nikome za pomoć.
zbog toga je vrlo bitno preventivno educirati kako djecu tako i roditelje ne smo o tim podacima, već i o tehnikama kako se od toga mogu obraniti, dok bi najsretnije riješenje bilo spriječiti samu pojavu u začetku.
dijete treba naučiti kako biti jako i jasno osvijestiti, ali i dati do znanja takvoj osobi kako mu je takvo ponašanje nelagodno, te da smije i mora u takvoj situaciji reći NE!
nisam još završila cijelu edukaciju, tako da ne baratam svim tehnikama, no sve me to skupa jako ražalostilo i dalo mi razmišljati, jer, naša se zemlja predstavlja kao sigurna, a roditelji s kojima razgovaram u parku uglavnom smatraju kako se tako nešto kod nas ne događa.
isto tako svima nam je zakonska dužnost prijaviti bilo kakvo sumljivo ponašanje, a roditelj koji je znao da se tako nešto dešava smatra se i sam sudionikom.
sve to bude tako dok se ne desi nešto loše, a onda se svi pitamo:
" ma, kako je to moguće? ".
zato, ako imate prilike prođite CAP program zajedno sa svojim djetetom koji će vam pružiti neke alate kako smanjiti tu poražavajuću statistiku koja je stvarno jedna crna mrlja svima nama.

- 09:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.05.2017.

" mogu ti nešto reći? "

dok te gledam kako spavaš
držeći moj prst koji ti je potreban
još uvijek svaku veče
taj naš mali ritual sreće
poslije priče i igre,
pomolimo se Anđelu Čuvaru
da pazi na našu obitelj malu
razmišljam kako je tvoj dlan sve veći
sad već znaš i puno toga nam reći
igramo se skupa " Crna Kraljica jed, dva, tri "
- pretvorite se u konjove vi! "
dok mi njištimo na sve četri ti se smiješ
svojom radošću i našu radost otkriješ
- ti si tata plava, mama je zelena, a ja žuta boja -
pomislim: to bi mogla biti nova pjesma moja
- ja bi sada malo svirao violinu - veliš
- a ti tata sviraj gitaru onako brzo
kao kad igramo " kipove ", plešući se veseliš
danas si mi rekao glasno:
" mama, nemoj mi ništa reći! "
jer sam te špotala nešto, jasno
(" previše divljaš ", a zapravo si skako od sreće )
al su moje brige da se ne ozlijediš od zabave veće
pa sam rekla da ti od sada više ništa mama govoriti neće
tada si me pitao tiše smiješ li samo ti meni nešto reći
šutila sam, praveći se ljuta, ponekad sam tako kruta
a ti si rekao: " oprosti mi mama " nekoliko puta,
zagrlio me čvrsto onako malen i krhak
kao žabica hrabra, neodovljivo simpatičan
sladak kao štaub šećer posut na kolač prhak,
kad te tata pitao želiš li špagete odovorio si mu:
" ne hvala, pojeo sam sendvič, napravi mi, molim te sok od bazge "
zatim si zaspao premoren poput Sivka mazge
iz priče o medvjediću Poohu koji se po trbuščiću tapša,
mi te nismo uspijeli prestati gledati takvog spokojno mirnog
svjesni da si jedina stvarna sreća naša
koju smo uspijeli stvoriti skupa, veselog i siurnog
kada te upoznaju svi te hvale kako si pametan i bistar,
a nama je važno samo da od ljubavi i sreće za nas i u mraku blistaš.

- 00:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 29.04.2017.

priredba

jučer je Fran imao završnu priredbu u vrtiću.
mene te priredbe jako vesele iz više razloga. kako i ja sama vodim glazbenu igraonicu uvijek mi je zanimljivo pogledati kako je netko drugi osmislio sam koncept, ali i poslušati neke nove pjesmice i recitacije koje još nisam čula. također me zanimaju i ideje za koreorafije, kostime i scenografiju. tako sam se na priredbi koju su imali za Sv. Nikolu oduševila video zidom na kojem su projektirali fotografije koje su krasno nadopunile tekstove, vizualno upotpunile svečanu blagdansku atmosferu, i dale tehnički jednostavan, ali estetski poseban doživljaj koji bi teško bilo ostvariti bilo kojim likovnom izražavanjem kao kulisom ( nama koje se time ne bavimo profesionalno ).
kako je on u mješovitoj grupi ovaj put su me tako oduševili kostimi za školarce koji su se na kraju priredbe presvukli u tunike s kapama kao što imaju diplomci izrađenim od rebrastog kartona, jer su im tom prilikom i bile uručene diplome za rastanak u ozbiljnom tonu od tog bezbrižnog vrtićkog razdoblja.
koncept i tijek priredbe bio je osmišljen onako kako ga i sama preferiram: presijek cijelogodišnje rada kroz spontane, prisne, ležerne aktivnosti, djelomično improvizirane, ali s vidljivim uloženim svakodnevnim trudom, jer tako nešto nije mouće uvježbati u roku dva tjedna.
prednost mješovite grupe su mnoge, postoji i brojna literatura koja se time bavi. jedna od velikih prednosti za mlađu djecu kao što je moje je ta da prilično brzo napreduju uz stariju u spoznajnim, životnopraktičnim i radnim aktivnostima, razvijajući samostalnost, samim tim i samopouzdanje, dok oni stariji u kontaktu s malenima razvijaju osjećaj za brigu, odgovornost, samoinicijativu, asistiranje, pomaganje, djeljenje, i na kraju empatiju, a to su sve važni elementi emosionalne inteligencje i baze za kvalitetne socijalne odnose u budućnosti, koja je, prema mom mišljenju puno važniji segment osobnosti od bilo kojeg stečenog znanja ili podatka naučenog napamet, štose danas najviše prigovara školskom sistemu koju djecu čeka u daljnjem obaveznom obrazovnom sustavu.
prema mom iskustvu ona djeca koja su emocionalna jaka, da se tako izrazim, neće imati u školi puno problema bez obzira na sve obaveze koje ih čekaju.
zbog toga je ta socio - emocionalna baza koju im daju odgajateljice u vrtiću meni je dragocijenija od bilo koje spoznajne, iako se ni taj element ne zanemaruje unutar vrtićkog programa i to je ono što se fino isprepliće u tim prezentacijama.
moram priznati kako sam ja uvijek jako uzbuđena zbog tog njegovog nastupa, pa je tako bilo i sada.
obzirom da znam koliko je potrebno truda, elana, volje i ljubavi uložiti u taj posao imam potrebu pokazati određenu zahvalnost kroz mali darak koji Fran sam odnese svojim tetama. nije to ništa posebno, veliko i skupo, već je samo odraz naših osjećaja koje gajimo prema svakodnevnoj brizi i pažnji koje one njemu pružaju.
i, iako mnogi smatraju kako im je to posao za koji dobivaju plaću, ja to ne mogu gledati na taj način. nije to nikakvo mito i korupcija, već je samo odraz kako mislimo na njih, poštujemo ih i zahvalni smo im što s ljubavlju zadovoljavaju sve njegove potrebe.
ovaj put odabrala sam cvijeće, jer, nekako mi se čini prikladno za darivanje nakon pridbe. odabrala sam dva ista buketića s jednom šatiranom ružom upotpunjnom s nekoliko šarenih veselih cvjetića. uz to pronašla sam knjižice s lijepim životnim izrekama i citatima popraćenim fotografijama koje se mogu upotrijebiti prilikom uređenja panoa.
u čestitku sam napisala kratku pjesmicu kao zahvalu, i to je to.
čini mi se da time učim Frana kako je darivanje sastavni dio nekih prigodnih situacija, tako da danas sutra može i sam odlučiti nekoga razveseliti malenim darkom kao znakom pažnje.
kad sam došla po njega bile su malo uzburkane, jer, već su počele pripreme, a njega je baš, ko za peh, štrajfala ljuljačka na dvorištu dok je trčao, što se dešava, pa je imao na licu ogrebotinu. nije to bilo ništa strašno, no kad je došao doma i pogledao se u špigl počeo je cendrat:
- mama, makni mi to, obriši mi, kako ću takav na priredbu. -
htjela sam mu namazati s margarinom, jer on izvuće malo, ali mi je na to rekao:
- nemoj me mazat margarinom, nisam ja kruh! -
onda sam mu pokazala kako i ja imam ogrebotinu na bradi, ali ni to nije pomoglo već je konstatirao:
- joooj, mama, to nam nikad neće proći. -
onda sam ga pitala da li uopće želi ići na priredbu obzirom na tu cijelu situaciju, jer nisam željela inzistirati da radi nešto što ga muči, pa kad je odlučno rekao da želi, spremili smo se, a ja sam mu prebacila pažnju na te poklone koje će na kraju sam dati svojim tetama i to ga je razveselilo, pa smo krenuli.
ali se onda putem sjetio da je tata na putu:
- a, joooj, mamaaa, gdje je moj tata, kad će doć, on me neće vidjeti na priredbi kako plešem hoki poki. -
rekla sam mu da se ne brine, jer će deda sve snimiti s kamerom, pa ćemo gledati zajedno s tatom. nije ga to baš jako umirilo, pa kad smo došli u vrtić rekao mi je da on ipak nebi plesao, nego bi samo gledao prijatelje.
zaljepio se za mene, pa ga je teta ipak nagovorila da dođe k njoj i pridruži se djeci.
sve je bilo dobro negdje do pola priredbe sve dok nisu počeli pjevati pjesmicu o tati. a onda mu se na refrenu počela tresti bradica, gurao je velike knedle, teta je to primjetila, pa mu je rekla neka ode k meni u krilo ako želi.
ostatak priredbe je gledao skupa samnom komentirajući njihov nastup.
meni je sve to normalno i razumljivo. i sama sam imala velikih problema s tremom na javnim nastupima sve do kasne odrasle dobi, a imam iskustva i sa svakojakim dječjim reakcijama kad sama radim.
na kraju se veselio tim poklonima koje je sam odnio tetama i djelovao mi je zadovoljno, ali jako umorno, jer, priredbe se zbog radno vremena roditelja moraju odraditi tek u kasnim popodnevnim satima.
tata mu se vratio i iznenadio ga došavši po njega u vrtić jučer, pa smo razgovarali o svemu tome.
rekao nam je kako je njemu bilo teško jer su oni veliki i sve znaju bolje i brže od njega, a on je još mali i nikad neće narast.
o tome uopće nisam razmišljala, jer on zaista jako dobro prati ritam usvajanja večine sadržaja i to nam doma sam pokazuje, recimo, naučio je čitavu abecedu pomoću pjesmice i ja sam zbog toga bila oduševljena, ali šestoodišnjaci su ipak imali i samo svoje točke, uglavnom recitacije, koje su prezentirali sami, a on još nije zapamtio sve riječi.
sve je to dio života, iskustvo koje je potrebno da se prevlada neka stepenica.
ono što je meni važno je da on voli ići u vrtić, da je sretan tamo, druži se s prijateljima i sudjeluje u svemu onoliko koliko može u skladu sa svojim sposobnostima.
da sam sama birala ne bih mogla odabrati bolje tete za njega, jako sam zadovoljna i s odnosom koji mi imamo s njima, a pogotovo s odnosom koji su izgradile s njim, a sve ovo ostalo doći će samo po sebi, sigurna sam u to.
i dalje sam uvjerena kako mješovita grupa pruža djeci taj jedan obiteljski ugođaj u kojem unutar grupe djeca različite dobi stvaraju raznovrsne međusobne odnose koji će im koristiti u budućnosti za snalaženje u mnogim drugim životnim izazovima.
" jer na svijetu nisi sam "

- 12:02 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se