Durica Vozi Kolica

srijeda, 20.09.2017.

otvoreno pitanje blogerici Stanki

pročitavši meni vrlo zanimljiv, intrigantan i problematikom, pa tako i mogućim razlišitim mišljenjima, stavovima i evenualnim riješenjima slojevito prožet post pod imenom: " Kako je lijepo biti dječak! " blogerice Stanke prvobitno sam ostala zamišljenja nad samom temom, pa sam se instinktivno primila pisanja komentara u kojem iznosim vlastito viđenje i dođivljaje kako teme, tako i nekih drugih sličnih situacija, onako kako to i obično radim: kroz osobno iskustvo i neke proživljene situacije, te promišljenje o stavovima te vrste, kada nisi u mogućnosti, barem ja sam, biti sasvim siguran što je ispravno, a što ne, pa me samim time sve skupa i još više zanima, kao i drugi, tuđi komentari, drugačija i različita razmišljanja, ili samo jednostavna razmijena u vidu komentara što samo bavljenje blogom pruža, a za mene je jedan od bonusa, tako da komentare doživljavam kao svojevrstan doprinos kako tekstu, tako i temama kojima se pojedini bloger bavi, tako i povratnu informaciju koju je inače nemoguće ili prilično teško dobiti tako brzo, ali i nekom žilom kojom kola energija i daje život ovakvoj vrsti portala, pa i samom pukom bavljenju izražavanjem koje javno objavljujemo putem bloga čime postaje dostpuno širokom krugu ljudi.
uglavnom, da sada ne duljim previše, ostala sam, blago rečeno prilično iznenađena kada me blog obavijestio kako sam onemogućena ostaviti komentar od strane dotićne blogerice.
pokušavala sam sjetiti prijašnjih komentara koje sam ostavljala na tom blogu, vrtila sam u glavi sve komentare koje sam ikada nekome napisala u svim ovim godinama koliko se bavim bloganjem, jer u ni jednom svojem komentaru, brem koliko me sjećanje služi nisam nikoga vrijeđala, omalovažavala, a ako i jesam bilo je to nehotićno, nenamjerno i nesvijesno, znalo je doći slučajno do nekih nesporazuma zbog nekih mojih nespretnosti ili nerazumijevanja, no, uvijek sam se nakon toga potrudila objasniti i rasčistiti takve situacije, dok ima i onih koje nisu vrijedne spomena, ali sada govorim isključivo o reagiranju na samu temu posta i tu mogućnost iznošenja vlastitog mišljenja putem komentara što je ono što blog čini blogom, tu bih se rado poslužila parafriziranim citatom blogera Nepoznati Zagreb koji je jednom u svom postu na duhovit način fotografijom popratio mišljenje kako je " post bez komentara kao čevap bez lepinje ".
pokušala sam i u njenoj arhivi potražiti neke od svojih komentara, kako bih shvatila o čemu se točno radi, ali nisam našla ni arhivu, niti neki drugi kontakt na koji bih se mogla eventualno javiti i to rasčistiti, a imam veliku potrebu, jer, eto, voljela bih znati što je to točno nagnalno tu blogericu da mi zabrani komentare kako bih mogla o tom svom ponašanju ili bolje rečeno načinu izražavanja porazmisliti, eto, meni su međuljudski odnosi važni, pa, ako sam već dobila tak nešto bolje bih se osjećala kada bih barem znala zašto.
onda sam u njenom boxu pročitala uputu za komentiranje koja kopipejstana glasi:

Nije na odmet znati!
Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Tek da se zna :)
Od početka pisanja ovog bloga nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.


pa, sad, ako se radi samo o tome da se način mog komentiranja ne uklapa u njeno bavljenje blogom, jer je ne zanima moje mišljenje i doživljaji, naravno da to razumijem, iako nije moje poimanje značaja komentiranja, prihvaćam svačije drugačije pravo na formiranje vlastitog bloga, te se ispričavam što prije nisam to uvidjela i ostavljala komentare koji su zaslužili biti obrisani i blokirati me,
ali,
ako se radi i onečem drugom i ako ima volje objasniti mi zašto nemam nikakvu mogućnost komentiranja njenih postova, već sam potpuno blokirana, a ne samo obrisana
bila bih zaista zahvalna na tome.
a, ako je ni to ne zanima, svakako, mogu razumjeti, pa se ispričavam na uznemiravanju.
moja potreba da imam iskrene, otvorene, poštene, čiste, nekonfliktne, tolerantne i jasne odnose, a u životu me vodi potreba biti korektna, kako prema drugima, tako i prema sebi, jača je od bilo kojih drugih osjećaja, i ne sramim se ni libim pitati o čemu se radi,
na kraju krajeva nikada nije naodmet znati na čemu sve čovjek može poraditi.
bila bih izrazito zahvalna na iskrenom odgovoru.
bitno mi je naglasiti kako ovim putem nikako ne želim da se Stanka loše osjeća, već samo imam potrebu razumjeti o čemu se točno radi, a kako se radi o meni i mom načinu komentiranja njenog bloga koji rado čitam objašnjenje i pojašnjavanje pomoglo bi mi u tome.
osoba sam koja poštuje i trudi se prihvatiti sve raznolikosti oko sebe, ali jednako tako imam i potrebu razumjeti ih, jer mi je tako puno lakše i jednostavnije, na kraju krajeva i korigirati samu sebe.
postoji nešto što se naziva " refleksivni praktičar ". to je osoba koja radi stvari na način da neprestano promišlja o vlastitim postupcima i njihovom utjecaju na ljude oko sebe, no kako bi to ostvarila, osim vlastitog preispitivanja potreban je i osvrt, pa i kritika drugih osoba koje su često i realno objektivnije od nas samih.
jedna od niti vodilja u životu je postati reflakivni praktičar na svim poljima djelovanja.
stoga, fala.

usput, zanima me, bez uplitanja u situaciju, naravno, mišljenja kako blogera tako i anonimnih pratitelja blogova o toj ponuđenoj opciji komentiranja, da li je potrebna, koliko je zanimljivo čitati ih i kako drugi blogeri doživljavaju komentare na blogu, što im znače, čine li razliku naspram samog posta i da li bi blog bio isti bez njih.

- 19:47 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.09.2017.

sve ono što nam život nudi

ne bih voljela s ovom temom nikoga uvrijediti ili povrijediti stoga se unaprijed ispričavam svima kojima su moji stavovi neprihvatljivi ili tema previše kontraverzna, no kako za mene nema tabu tema i želja mi je uvijek, pa i ovdje pišući pokušati razbijati sve vrste predrasuda, iako, možda to i nije pravi izbor riječi, više neko vlastito viđenje ili doživljaj, tako da sam odlučila upustiti se u diranje u to o čemu se, uglavnom, ili ne razgovara, ili se taj razgovor svede na par riječi izrečene zbog kurtoazije i pristojnosti, a dalje sve ostaje na pojedincu i njegovim bližnjima da se nose s ostatkom tereta, pa ću se ja biviti samo tim svojim osobnim načinom na koji se sama znam i pokušavam održavati sabrana kada se u toj situaciji nalazim, što je upravo sada.
dakle, skraćena verzija duge priče jest kako je Dida iz Rovinja nakon druge rutinske operacije koja je, prema prvim informacijama " dobro prošla ", nalazi u komi na intenzivnoj njezi, a druga informacija koju je baka dobila bila je: " ima još dva sata, možda izdrži noć. ".
to smo saznali u subotu popodne dok smo se spremali za vjenčanje moje četiri godine mlađe sestre za koje smo čitav tjedan vježbali i skidali njene omiljene pjesme namijenjene bljeskanjem plesnih cipelica po podiju, a moj muž je, napokon dobio priliku svirati i sve ono što doma sklada, jer prostor u kojem se održavala fešta je brazilski restoran, što je nakon flamenca žanr koji ga je počeo obuzimati, te je tražio po internetu izvorne tradicionalne brazilske note kako bi doživljaj bio što potpuniji, dok sam se ja sama veselila kako ću napokon uspijeti izvesti Garotu iz Ipaneme na onaj bossa nova način koji mi se sviđa od kada sam prije puno godina naletila na tu obradu, laganu, nježnu i suptilnu baš kakva je i mladenka sama.
no, puno više od mog pjevanja te večeri bila je uzbudljiva prilika za njega, jer je planirao predstaviti se vlasniku lokala koji je rodom iz Brazila, te je želio s njim sklopiti poslovni dogovor, tako da je sviranje na takvom događaju bila idealna prilika, ali i želja moje sestre, te neka vrsta emotivnog poklona za mladence.
na haljinu sam slučajno naletila nenadano u onom sekndhendu gdje kad je stavi na vagu ispadne oko dvanaest i pol kuna skupa s podstavom, a moje plesne cipelice samo su čekale jedno takvo savršeno sparivanje.
sve je bilo prelijepo da bi bilo istinito.
i onda: žBaAaM!
otišao je po mlijeko i još neke sitnice koje bi nam trebale ujutro, a vratio se uplakan, izvan sebe oduzete mogućnosti govora, uskoro i stajanja na nogama.
naravno, svadba je, za nas, otišla prije nego je došla. odlučili smo kako nećemo nikoga time opterećivati, pogotovo ne mladence, kako bi im taj dan ostao ono što i treba biti.
sviranje ni pjevanje više nije dolazilo u obzir. rekao je da bi se samo osramotio, previše griješio, i vrlo vjerojatno nebi mogao suzdržati suze, jer bi ga svaka ta pjesma sjetila na oca koji ih je i sam nekada svirao po terasama dok je on s mamom plesao pred njim, baš kao danas Fran samnom.
prvo smo razgovarali o tome da li uopće ići, no on sam je rekao kako ne želi biti sam doma čekajući da mu zvoni telefon, niti ne želi da ja ostanem doma zbog njega, pa ćemo otići do vjećnice i vidjeti kako se situacija razvija.
a situacija se razvijala tako da je pred vjećnicom njega dočekala njegova teta koja živi u blizini i pred svima mu rekla:
" tata ti je jako loše, možda ga nećeš vidjeti više. "
nakon toga oči su mu bile crvene i otečene kao u reklami za neke čudotvorne kapi, samo mi te kapi nismo imali pri ruci, jedino što je imao bila je moja ruka koja je sada morala biti čvrsta i jaka u koordinaciji s mozgom i razumom kako bi skupa što bezbolnije i neprimjetnije, nažalost, odradili ono što se mora.
sva sreća pa je moja sestra već bila unutra, tako da se ta informacija širila šapatom, pogledima u pod, rukama preko ramena i poskrivećki brisanjem njegovih suza rukavom tamnoplave košulje koje sam se specijalno potrudila speglati bez krivudave crte onda dok mi je peglanje rukava i odlučivanjem o boji hlača bilo među preokupacijama dana. onda dok smo još bili pribrani.
ostatak fešte prošao je u njegovim odlazcima na zrak, mojem motrenju svakog njegovog izraza lica i pokreta bora oko očiju, jer riječi su mu zapinjale u grlu, a ljudi su oko njega plesali kao po staklenom podiju, koji je zaista i bio proziran ispod kojeg se nalazila improvizirana pješćana plaža posuta školjkicama i morskim životinjama koje su Frana neopisivo veselile, tako da je gledajući u njega pokušavao upijati njegovu sreću i preusmjeriti se na funkcioniranje u društvu čiji razgovori su mu povremeno odvratili misli, pa je povremeno i sve skupa bilo stvarno, iako potpuno nestvarno.
u jednom mi je trenuntku čak i rekao: " znaš, ma ja još uopće nisam ni svjestan, to je najgore od svega. ", a ja bih ga samo malo jače stisnula za ruku, jer, ni sama nisam znala što bih rekla.
mi smo na svadbi, ljudi oko nas se vesele, mladenka je moja sestra, tata mi puca od ponosa, svi su sretni, dolaze nam upoznati se, pa obavezno pohvale dijete kako je društven i lijepo priča, a nas dvoje držimo se kao neke voštane figure u muzeju filma strave i užasa.
čak je i tragikomična situacija ispala kad nam je neko uletio rečenicim:
- ajde, ljudi, ajmo plesat, kaj vam je, nije niko umro, hahahaha. - ha ha.
sama sam se sa smrti prvi put realno suočila kada mi je vrlo iznenada zbog izlijeva krvi u mozak umro stric, tatin brat kojeg se živo sjećam, kao i tog dana, po njegovoj energičnosti i iskrićavom veselju koje je prštilo iz njega kao i enormna količina želje za životom i volje za bilo kojom vrstom akcije.
bio je visok, korpulentan muškarac s očima zaigranog dječaka i riđom četkastom bradom.
tog je jutra, kao i svakog rekao baki da pristavi kavicu, pa kad doručkujemo on ide betonirati temelje za garažu, ali prije toga mora otići po neke fosne.
nakon što je izgovorio tu riječ: " fosne " veselo je lupio šakom po stolu i rekao: " ajmo buraz! ". sjećam se da smo mi klinci baš jako jako željeli ići s njima voziti se u kamionu, ali nije bilo mjesta za svo troje, mene i njegovog sina i kćer, pa smo svi ostali doma.
nakon toga sjećam se kako su došli neki ljudi, svi su plakali, a sestrična, koja je tada imala oko sedam, osam godina skriivala se iza kuće i virila preko čoška.
kanije su nam rekli kako je stric postao anđeo jer je dragi Bog htio da dođe k njemu i kako nas sada gleda s neba, čuva nas i pazi da budemo dobri.
moja sestrična nakon toga više nikada nije bila ista. potpuno se kao kornjača uvukla u svoj nevidljivi oklop i žalovala u tišini i samoći. još i danas u njenim očima vidim istu sjenu koja joj je prekrila dušu i obavila se oko srca.
za razliku od nje bratić se s ti nosio bijesom i agresijom koju je, uglavnom ispoljavao na nama slabijima od sebe.
ja sam im povjerovala sve što su mi rekli i često gledajući freske na stropovima crkava na misi zamišljala kako stric sjedi s Isusekom i Dragim Bogom dok im Majka Božja kuha kavu on veselo lupa šakom po stolu jer mora ići po fosne, a kad je padala kiša govorila sam bratiću da je žalostan jer nismo bili dobri.
moja sestrična nije im povjerovala i rekla je da Bog ne postoji, jer da postoji nebi joj uzeo tatu. bez obzira što sam se ja trudila objasniti joj kako je i svog sina uzeo sebi jer ga voli, nije željela to shvaćati na taj način.
a upravo je to način na koji sam se ja sama nastavila nositi sa smrću.
smrt, osim što je osnovni dio života, za mene je puno više od toga.
obzirom da ja vjerujem u beskonaćnost duše i nemogućnosti njenog nestajanja, već samo pretvrbe u neku novu energiju tijelo je za mene samo jedan vid alata koji je duša dobila na korištenje za vrijeme ovog kratkog boravka ovdje na ovoj lopti koju zovemo Zemljom, a za mene je i Majka, zaćetnica svega iz koje sve i svi postajemo, nastajemo i vraćamo joj se.
isto tako vjerujem kako nakon smrti tijela duša odlazi u neku drugu puno zanimljiviju dimenziju, ovisno o tome kako i na koji način smo upotrebljavali to svoje tijelo vođeno dušom unutar koje je isprepleten razum, osjećaji i sve ono što nam je dano uz to, dakle i svi drugi potencijali, talenti, mogućnosti, a prije svega izbori koje smo tijekom života svojevoljno odabirali činiti poglavito jedni prema drugima.
razmišljajući na taj način za mene je smrt sreća, naravno za onoga tko je umro, a naša tuga što ga više nikada nećemo moći dodirivati, gledati, razgovarati s njim, ljubiti se i grliti samo je naša osobna sebićnost i nemogućnost da budemo sretni zbog drugoga, jer smo toliko jako fokusirani na samog sebe da ne razumijemo kako je ljubav puno, puno više od toga.
a smrt je upravo ta ljubav koja nam je dana, iz nekog razloga.
jednako tako smtram sretnim onoga koji se za vrijeme preobrazbe iz živog u mrtvo tijelo nije mučio ogromnom količinom bolova, zakovanim za krevet i prepuštenog na brigu ili nebrigu drugih živih ljudi oko sebe čime muči ne samo sebe već i njih, pa sve skupa postaje još više bolno, tužno, pa na kraju stvara i neke grozne osjećaje koji utjeću na odnose između voljenih osoba i pretvara ih u ono što nikome nije ugodno.
pogotovo ako je čovjek živio život u njegovoj punini, ako je uspio ostvariti barem nekolicinu svojih želja i snova, ako je imao ono nešto čemu se veselio smatram kako ga sveukupno to čini sretnim čovjekom kojeg tek sada nakon što se otarasio te materije zvane tijelo može nastaviti sve ono zbog čega je i stvoren, te postoji. bilo da je to drvo koje će izrasti na njegovom pepelu, što je moja želja, ili će, zaista, postati anđeo koji pazi na sve nas, bilo da se reinkarnira u usjenicu iz koje će nastati predivan leptir, ili će pomagati kuhati večeru, tek nakon smrti počinje pravi život.
za mene ovo ovdje samo je uvertira u nešto bolje, ljepše, ispunjenije, svjesnije, značajnije i bitnije.
naravno da ni muža kojem su i ta moja razmišljanja u teoriji bila bliska nisam uspijela utješiti tom pričom, pa nam je ostalo samo da se zagrlimo i plačemo zajedno, no, plakali smo zbog sebe.
takav je čovjek.
i ljubav je za nas još uvijek apstrakcija. ona prava, čista, nesebična, nebeska ljubav.
pa, ako i vjerujemo nešto kada kucne taj smrtni čas i u ljubavi smo, kao i u životu i smrti sebični, misleći na sebe, svoje osjećaje, tugu i nedostajanje voljene osobe teško je oduprijeti se tome i biti istinski sretan zbog bližnjega svog.
kada je umro moj deda rodio se Fran.





- 23:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.09.2017.

korektivna krivnja

ne sviđa mi se kolektivna krivnja.
nisam od onih koji smatraju kako čitava zajednica treba ispaštati zbog pojedinca ili nekolicine.
ako se radi o zločinu, bilo koje vrste, sklona sam individualiziranom pristupu, kao i potpunom, pravednom i do kraja snošenju poslijedica za bilo koju vrstu zlodjela ili nedjlela, jer i nedjelovanje je vid zločina prema mom poimanju pravde.
ponekad, kako bi bilo moguće detektirati krivca jedini je način odavanje.
cinkanje.
ni ta opcija mi se ne sviđa.
smatram kako postoje bolji načini da se otkrije tko je za što odgovoran.
sama nikada nisam tužibabala, i nadam se kako nikad niti neću morat, no, vidjela sam kako je lako staviti čovjeka u tu situaciju da mora birati između svoje vlastite, pa i kože svojih bližnjih, što je možda još i gore, i nekog drugog koji će postati žrtveno janje kao primjer ostalima.
metoda mrkve i batine korisna je prilikom vladanja nekim kolektivom, kao i ona stara: " zavadi, pa vladaj. ".
nisu to nikakve velike mudrosti, već sitne, nehumane, te, prema mom mišljenju neinventivne i metode potpuno lišene svake kreativnosti koje na kraju ubijaju bilo koju vrstu elana, pozitivne atmosfere i volje za radom, a samim tim stvaraju nezadovoljne pojedince koji svaki čuva svoju debljinu stražnjice kako bi što lakše primao udarce na koje se na kraju navikne, te se njime može manipulirati lako i na sve moguće načine.
nije nikakva novost niti znanstvena fantastika kako je zadovoljan čovjek produktivniji u svakom smislu i na svim poljima svog djelovanja, a time je i puno korisniji zajednici u kojoj živi i djeluje.
to zadovoljstvo puno i ovisi o samom tom čovjeku, jer ne možemo samo stajati na mjestu i čekati da nam se nešto dobro dogodi, da nas netko drugi gura, pokreće i brine o nama.
potrebno je uložiti puno truda kako bismo bili zadovoljni sami sa sobom i svatko crpi to svoje zadovoljstvo iz različitog izvora, no, globalno, ipak je moguće, barem sama to tako doživljavam, motivirati pojedinca kako bi bio sposoban imati želju otkriti to svoje zrno iz kojeg bi moglo proklijati nešto novo, lijepo i zanimljivo.
takvi motivatori to nešto imaju u sebi. možda je to čak i talent. dar. mogućnost prenijeti energiju na masu i time stvoriti novu pokretačku snagu iz koje nastaju čuda.
bilo da je to mali poligon od starih obojanih guma posloženih u određenu smislenu formu, sadnja trešnje ili izrada glazbenog zida od starog posuđa i palete, nije važno, puno je bitnije da je rezultat tu, pred nama, nešto što smo izradili u zajedništvu, vođeni dobrom idejom, svojim rukama, uloženim trudom i radom koji se na kraju isplatio.
u takvom kolektivnom radu nije važno što je tko radio. svatko je doprinosio onako kako je znao i mogao, i sama činjenica da svi od toga profitiramo dovoljna je nagrada.
ali krivnja se ne može i ne smije svaljivati na kolektiv, jer to ga probuši kao balon. sve se raspline u trenu. sav taj elan, pozitiva i energija pretvara se u nezadovoljstvo koje se širi kao neka zaraza.
jer, zašto bi svi oni koji žele, mogu, hoće i uvijek su spremni ispaštali zbog jednog kojem sve smeta, koji ničim nije zadovoljan i kojem kada i daš čitavu ruku u stanju je cjelog te proždrijeti bez imalo milosti i grižnje savijesti već vrebajući novu žrtvu.
takvi trebaju odgovarati za poslijedice svog djelovanja i jednom zauvijek im treba stati na kraj.
ako nikako drugačije, onda barem staviti u neki svima prihvatljiv okvir unutar kojeg će sam sebi raditi ono što želi bez utjecaja na ostatak zajednice.
ako si ukrao - vrati.
ako si razbio - zalijepi.
ako si potrgao - popravi.
dokle god će svi drugi drugi plaćati tuđe dugove toliko ćemo dugo stajati na mjestu bez ijednog jedinog koraka prema naprijed.
a taj koji bi trebao platiti radit će i dalje po svome naušrb svih, pa će na kraju i svi ostali smatrati kako je to jedini način, jer, zašto bih se netko trudio i radio dok netko drugi samo ubire plodove tog rada.
stvarno moraš biti ili glup ili lud.
korigirajući sebe možda možemo korigirati i one oko sebe, a možda sam ja samo jako naivna, zelena, vječiti idealist, pacifist i ona koja se trudi biti korektna i tolerantna prema svima.
glupa ili luda?

- 19:42 - Komentari (34) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.09.2017.

Mir s Vama

lako je brojati tuđe gafove,
smijati se tuđoj gluposti,
izrugivati iz tuđih grešaka.
lako je komentirati tuđe felere,
lamentirati o tome kako bi trebalo,
što bi bilo bolje znati iz svog kuta zapećka.
lako je biti pametan nakon bitke
u kojoj se netko drugi borio.
lako je iz udobne fotelje donositi odluke
koje tu istu fotelju neće poljuljati,
još lakše je pljuvati po tuđem radu i trudu,
a pritom ne mrdnuti prstom.
lako je izbjegavati odgovornost
s izlikom nekompetentnosti i tuđe ingerencije.
najlakše je prebaciti lopticu u tuđe dvorište,
pomesti smeće pod tepih
ili ga prevesti na ničije područje.
lako je okrenuti leđa problemu,
zabiti glavu u pijesak,
zažmiriti na jedno oko,
drugim hvatati novi plijen.
puno je teže pružiti ruku bližnjemu
i odlučiti ne biti kvaran i zao.
nije lako biti čovjek.
u svijetu gdje je Vuk bio i ostao Vuk.
bez obzira na trenutne boje dresa koji je odlučio odjenuti
ne trudi se ni prikriti svoju pravu ćud
u ovoj spaljenoj zemlji gdje vlada glad i siromaštvo
veselje su promijenjene ploče i njihovi natpisi
dok svako malo neke nove Zmije izmigolje ispod kamena.
ovdje više nema mira ni za one koji bi u njemu trebali poćivati vječno.

preostaje nam jedino da jedni drugima pružimo ruke
i napokon se otarasimo svih tih hijena koje nas vode
ravno u propast.

- 19:11 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 31.08.2017.

povratak

još jedna
pedagoška godina
je pred nama
puna novih ideja
i izazova
s reformom
ili bez nje
mi ćemo je odraditi
onako kako znamo
i možemo
s onim što imamo
a ono što nemamo
izmislit ćemo
nacrtat
zalijepit
popravit
izradit
i još jednu generaciju
otpratit
reforma počinje
i završava
u nama
samo ako smo spremni
mijenjati sebe
možemo promijeniti
i sve ostalo
jer jedino što imamo
smo mi sami

- 08:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 19.08.2017.

kolaž

- mama!
došla si
mi,
mamica
moja,
maamaaa!
gle, gleee,
gledaj me,
mama!
vidi ovo
mogu,
si vidla,
mama!
i ovo,
gledaj!
tu, tu sam,
dođi,
maamaa!
di si,
kamo si otišla,
opet,
zakaj si zaključala,
maaaamaaaa!
otvori mi,
meni
( se isto piški )
a, znaš, mamaaa....
mi, mi,
mene,
me, me,
ti brojiš,
ja lovim,
pleši, ajde,
mama!
brže,
jače,
višlje,
još!
skačem,
pjevaj,
trči,
stani,
čekaj,
igraj
( mo se ),
ajde,
sad!
( tri, četri ),
piši,
riši,
čitaj,
briši,
probaj,
piška-
lonca,
drži,
daj,
mama!
hoću,
mogu,
znam,
kopaj,
nosi,
bosi,
stavi,
gradi,
sadi,
gladi,
češkaj me,
maama!
tu, tu, tu,
joooš,
nemoj prestat,
mama!
rukicu,
prstić,
( zjev )
pričaj mi
samo još jednu
kratku,
pliiiiiz, mooolim te,
mamica!
tako si mi jako nedostajala.
volim te,
mama! -
pa me čvrsto obavije u zagrljaj
s obje ruke,
poljubi u obraz
i privije se za mene
kao kakav ptič goluždravac,
krakat kao mali žabac,
nasloni mi glavu na rame
cvrkučući samo još nešto
potiho na uho
prije nego utone u san.

- 22:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 09.08.2017.

razgovori s ljudima i psima

jučer sam se puno duže od planiranog zadržala u gradu s prijateljima na cugi, jer, kak su mi dečki opet otišli na more, dok sam ja morala ostati još malo raditi, pa bum im se i ja, napokon pridružila, jer sada mi je već, fakat dost i asfalta, i vrućine i grijanih autobusa i klimatiziranih prostorija i putovanja s jednog kraja grada na drugi, sveg mi je tog dost i preko glave, pogotovo gradilišta na kojima se ništ ne dešava, al ipak stvaraju kolone i zastoje u prometu, potreban mi je odmor od ove vreve, al društva mi nikad nije preveć, pa kak mi ti moji dečki sad već i jako nedostaju, pa si brišem suze nakon razgovora s djetetom koje mi uzbuđen priča kak je tata vuko brod koji se nasukal u pličaku dok mu je on vikal trčkarajući po plaži:
- vuci, tata, vuci jače! -
i kak su pizze letile po terasi jer je bila:
- znaš, mama, veeeeelka oluja je bila, a mi smo se sakrili nutra i gledali kroz prozor. -
sva se raznježim ponovo nakon kaj shvatim kak propuštam njemu bitne događaje, a onda se smijem, jer provali neku nebulozu, tipa:
- a, mama, jesi nam kupila bazgel? -
- koga?( čega????), kaj je to, Fran, nemam pojma? - stvarno neznam koji je to jarac
- ma, bazgel, mamaaa, ono za komarce i muhe, znaš, ono s reklame kad ulete svi komarci nutra, a ti samo otreseš u smeće, a to ti radi na sunce, nije na struju ko onaj koji nam je deda dal. -
- misliš na pejstriđekt? - to nam je deda stvarno poklonil zbog njegove alergije, jer su ga komarci požderali
- da, da, ono kaj svjetli plavo u kupaoni. -
- nisam kupila taj bazgel, ne treba nam to. - i ne zove se bazgel nego buzzkill, a njegov tata spašava svakog pauka kojeg ja ne želim u kući tak da ga samo otrese s mišćaflom pred vrata, tak da se ovaj opet može nonšalantno ušetat natrag, zato sam i ja, valda, spomenula prije neg su otišli kak bum si nabavila taj aparatić, a mali si je to zapamtil od svega kaj mu tupim svaki dan, smešan je.
- nego, jesi ti dobar? -
- jesam, mama, dobar sam, slušam baku i tatu i didu i barbu Marka i jedem puuuno, danas sam jeo puno ribe i krumpira, pa sad idemo na sladoled, ja volim stračatelu jer nema jaja, a ima ti i linolada od kokosa, hoćeš mi kupiti to? -
- hoću, kupit ću ti. jel ti lijepo? -
- je, a hoćeš ti brzo doći, mama? -
- hoću, evo još par dana moram raditi, pa dođem. - tebi bu to puno brže prošlo neg meni, mislim si
onda mi već suze same od sebe cure, što od smijeha, što od dragosti, fali mi to biće malo, a i ovaj velki mi isto fali, priznam, nekak sam prazna bez njih, sve mi je bezveze, tak da sam se, uglavnom držala posla i kuće, pa mi i to već dojadilo, reko, moram se s nekim nać i bavit se njihovim stvarima da ne mislim o svojima.
i, tak sam, sasvim slučajno, jer, velim, bilo je već dost kasno i zatvorili su mi se i dućan i pekara, završila u nedavno otovrenom restoranu brze đank hrane u koji inače baš i ne volim zalaziti, al kaj bum sad, baš nisam ništ pametno imala doma, a tata od kad je na dijeti jede samo krekere, inače bi njemu malo kruha čvaknula i koji paradajz, meni je to sasvim dost, no, te dve pive koje sam popila tražile su nekaj masnije, reko, nebu me ubil sad jedan čiz, iako bih puno rađe otišla na tortilju, al i to se već zatvorilo.
dođem ja tak tam i kog ugledam, ono, jedna naša blogerica draga s pesicom svojom, taman nekaj sagnuta nad njom, velim ja:
- dobarvečer - ne čuje me zaokupljena svojim poslom
- dobarvečer - ponovim malo glasnije - neznam jel se vi mene sjećate..... -
i tak se nas tri lepofino najele i burgera i krumpirića i još me počastila izvrsnom kuuuul pitom koja mi je baš slatko sjela, riječ po riječ, ovo i ono, vreme proleti kad si u dobrom društvu, skroz sam si napunila baterije, naučila nešto novo, dragala umiljatu pesicu i dogovorile smo se opet vidjeti kad se vratim s mora.
sve bi bilo savršeno da se nije našel neki pametnjaković kojem je smetalo kaj pes malo laje, tak da nam je imal potrebu održati i lekciju o odgoju i držanju pasa na terasama, koje on voli, stvarno jako voli, al sad je došel jesti, pa mu smeta i nek prestane lajat, hvala, veli.
a, ništ,
- hvala vama! - nisam mogla zdržat
pa se tak slatko smjestila gazdarici u krilo, sva važna i ponosna na sebe, jer, kaj bi sad nas dve pričale same, bez nje, nego, pa mora i ona sudjelovat, a laje jer je pes, kaj bi trebala, meketat.
baš su mi smešni ti ljudi kojima sve nekaj smeta.
i, opet danas ujutro u tramvaju neka žena veli drugoj:
- možete, molim vas, maknuti tog psa od mene, samo da nije kraj mene, molim vas, ne smetaju meni psi, ali kad su u dvorištu. -
pa sam se digla da se gospođa može sjest i stavit peseka u krilo, kak nebi nikom smetal, a taj čak ni da bi riječ rekel, šutil je samo, točno ko da zna kad je pametnije bit tiho.

- 19:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 05.08.2017.

zašto sam tu

zašto sam još uvijek tu
pitam samu sebe često,
pa se isto tako tješim vješto,
jer, moja djedovina je tu,
zemlja mojih pradjedova,
njihovih baka i djedova,
kuće za čije su cigle i beton
satima stajale u redovima
s malom djecom na rukama,
i voćnjaci još uvijek su tu,
koje su za nas posadili,
plodovima njihovim sočnim
pekmeze i sokove radili,
drvo koje nam je život činilo voćnim,
po kojem sam se verala i koljena grebala,
livada na kojoj sam se sanjkala,
nikad mi nije pažnja i ljubav manjkala,
i tavica je još uvijek tu u kuhinji visi
na kojoj je baka palačinke pekla,
pregača njenom rukom izvezena,
na istom je mjestu ostala,
i stol na kojem je svako jutro
brašno s jajem mijesila nasmješena,
singerica na kojoj mi je unikatne komade šila,
iako polupismena žena sa sela,
uvijek je moderna ispred svog vremena bila,
naherena šupa puna dedinog alata
kojim nam je igračke popravljao,
kako vrijeme prolazi gledam u iste kazaljke sata,
najdraže mi je na onaj štokrlek sjesti
koji je za mene i sestru zlatnim rukama izradio,
dok je baka inzistirala kako se s tanjura sve mora pojesti,
naš mali beštek s kokicom i pesekom je u ladici,
sve njihove knjige prašinu skupljaju na istoj polici,
nasred njihove bračne sobe pedeset godina stoji stol
oko kojeg se, kao i nekad s njima i danas mi,
djeca njihove djece okupljaju,
krcata soba suvenira koje hobisti skupljaju,
kutija s pismima koja su daleko svijetom putovala,
raštrkanoj obitelji za koju je baka puno suza prolila,
jednako se zraka sunca u kristalu lustera prelama,
mada je domaću kobasicu zamijenila salama,
vitrina puna uspomena kao da ih čeka,
preko bakinog stolca visi vunena deka meka,
sve moje lijepe uspomene su tu,
žive i dišu zajedno sa mnom,
kolače sada peče moja sestra
koja se najesen udaje,
pa se i nekom novom životu potajno već veselimo,
još uvijek sam tu, jer ne mogu samo tako
sve to iza sebe ostaviti, okrenuti se i otići
jer, toplo mi je oko srca samo kad smo svi skupa,
kad od nas petnaest nastane velika buka,
i zato što tu ima tih nekoliko ruka
koje će mi uvijek biti pružene
ako padnem i slomim se,
te ruke su tu za mene uvijek udružene.
tu sam jer mi srce tako šapuće noću,
ne bih mogla nigdje drugdje sretna biti
čak i da to stvarno hoću.
I Will Stay

Oznake: moja pobjeda

- 09:09 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 04.08.2017.

brainStorm

moj tata je u vojno-redasrtvenoj operaciji nazvanoj Oluja bio jedan od zapovijednika.
bila je to taktički i strateški pomno, te relativno dugo, u tajnosti planirana akcija. kako je on znao puno ranije kada će se i na koji način odvijati, tako je, negdje oko početka srpnja tražio tjedan dana slobodno i isplanirao savršeno ferije za mamu i nas tri sestrice u prekrasnoj kamenoj kućici u samom centru Brela.
tek poslije mi se povjerio kako je to jako želio nam priuštiti kao obiteljsko putovanje, jer nije bio siguran kako će sve skupa završiti i da li ćemo se ikad više vidjeti.
ne mogu si zamisliti kakve je sve to amplitude osjećaja morao proživljavati, sam u tišini i praviti se kako je sve u najboljem redu.
Teica, koja je sada na praksi u Japanu u jednom od najboljih laboratorija na svijetu koji proizvodi inovativne materijale za razvoj novih tehnologija, tada je imala nepune tri godine.
putovali smo prastarom Bubom, navečer, starom cestom oko četrnaest i više sati, jer nam je negdje ispred Šibenika pukla kuplung sajla usred noći koju smo tek ujutro mogli zamijeniti.
mama, tada još u nelošem stanju, onom kojeg njeni doktori nazivaju " pod kontrolom ", dobila je slom živaca kada nam je već prilično stara i umorna iznajmlivačica otkazala kuhanje obroka, jer mi smo bili prijatelji njene kćeri, a ona sama više nije imala snagee za sve goste koje je morala namiriti.
kako mi je bilo žao tate, iako nisam točno znala kaj se sprema, naslučivala sam intuitivno kako mu nije lako, a i nisam željela da se svađaju na idealnom odmoru iz snova koji nam je organizirao, ponudila sam se kako ću ja kuhati, a mama neka ide s curama na plažu. tako smo tata i ja svaki dan odlazili u nabavku špeceraja do Makarske, družili se i provodili puno vremena zajedno.
bilo mi je to jedno od najljepših ljetovanja koje smo proveli zajedno.
tata nije štedio na ničemu, pa mi je kupio i klompe koje su mi se sviđale, iako mi je predložio da radije uzmem neke sandale. vodio nas je u restorane i izlete brodićem. cure su pojele sladoleda taj tjedan kolko nisu inače tokom cijelog ljeta. ispunjavao nam je sve želje, čak nas je, mene i Lanu vodio u neki novootvoreni klub i bio tamo s nama diskretno sjedeći u separeu, dok smo mi plesale, smijale se i bile sretne.
sreća, to je jedino što sam željela upiti u sebe kroz sve pore da mi zauvijek kola venama i pokreće me.
kad smo se vratili doma više ga nismo vidjeli. otišao je na teren i vratio se potpuno drugačiji.
sijed, mršav, žut u prevelikoj uniformi sjedio je u kuhinji u mraku i pušio četvrtu kutiju cigareta.
- ne možeš spavati? - pitala sam ga u prolazu dok sam se vraćala s wc-a
- ne mogu. ništa više ne mogu. nema smisla, Vanjica. - rekao mi je odsutno gledajući negdje u daljinu.
- kako misliš nema smisla? pa, vratio si se, tata, živ si i zdrav. napravili ste kaj ste htjeli, kaj ne? oslobodili ste zemlju. rat će završiti, sad će bit mir, napokon, a ti možeš ostati raditi tamo. -
- skinut ću se iz vojske. odlučio sam. nije to za mene. -
- kako nije za tebe, pa ti si im pomogao to sve organizirati, bio si važna karika. - pokušala sam mu dignuti moral.
- upravo zato se i moram skinuti. ne želiš znati kaj sam sve vidio. moji dečki zamjerili su mi jer im nisam dozvolio da to rade meni pred očima. ja ne želim biti dio toga. to nisam ja. nikad nisam ni želio. bio je to samo slučajan splet okolnosti. -
- nema veze, tata, ti si sposoban, puno toga znaš, ti buš se snašel gdi god odeš. bilo bu posla za tebe, ako se želiš maknuti iz vojske ja te podržavam, samo, kaj ti nije žao svog tog uloženog truda. -
- miško, ja nisam išao zbog toga, išao sam zbog vas, samo zbog vas, sve kaj sam radio u životu bilo je za vašu dobrobit, nisam vas izostavio iz nijedne odluke. ne želim ništa, samo želim da vama bude dobro. -
- hoće nam sada biti dobro, tata? -
- hoće, vjerujem da hoće, za nekih deset godina trebalo bi nam svima biti puno bolje. -
napravio je kako je i rekao, skinuo je uniformu, odrekao se stana, položaja i dobro plaćenog posla u vojsci, nakon čega je dugo tražio posao, radio kao dostavljać pizza i bio zaštitar, u najboljim godinama života.
od toga je prošlo više od dvadeset godina.
nekolicini je dobro.
svima baš i nije.
danas jedino o čemu brinem je budućnost mog djeteta.
iako imam neke ideje na čemu bi se mogla temeljiti, planirati i ostvariti bolja budućnost za sve u ovoj zemlji, ne vidim nikoga tko bi ih mogao sprovesti u djelo. vidim samo pljačku, palež, korupciju, nepotizam, rođakizam, debilizam, spoj neizmjerne bahatosti bez pokrića, nekulture, netolerancije, nekompetencije i zatiranja svega što vrijedi.
tko još nije, želi otići.
našoj Teici već su ponudili da se kandidira za posao u jednoj od njihovih podružnica. još jedan mladi stručnjak koji će raditi za nekog drugog. dijete rođeno u tom prokletom sranju vidjelo je kako ga stranac više cijeni i poštuje mora tražiti sreću negdje drugdje.
ovdje može vidjeti samo naopake zastave i naopake ljude.
kad malo bolje razmislim, na ovim je prostorima oduvijek netko zgrtao previše za sebe na račun tuđe nesreće. jedan je židov posudio jednoj samohranoj majci kredit za gradnju kućice, pa kad je vidio što mu sprema tražio je povrat novaca, a ta je žena bankrotirala i ostala s malom bebom bez krova nad glavom. onda je netko drugi došao u njegovu kuću i bacio njegovu djecu u vlak bez povratka, ali je zadržao svu njegovu imovinu. nakon nekog vremena i njega ne netko poslao na put u nepoznato s pravom da raspolaže i svime što nije njegovo pod izlikom da je sve društveno. kada se i ta ideja raspala, opet je netko ostao bez svoje obiteljske kuće koju je gradio svih tih sretnih godina inflacija, devalvacija i improvizacija, jer se nije želio učlaniti u vladajuću stranku, te se trudio pošteno raditi svoj posao, što se kosilo sa načelima onih na čelu koju su željeli da i njima pripadne nešto od te imovine koja nije ničija, onda je jedan čovjek kupio cijelu zemlju, jer mu je sistem to omogućio, njegov prijatelj je uspio upropastiti tvornicu koja je solidno poslovala, a njihov rođak je sjeo u fotelju koja nije njegova, al je jako udobna. za to vrijeme netko drugi je izgubio mukotrpnu i dugotrajnu bitku za stan koji je naslijedio od preminulih roditelja, jer je nečiji nećak bacio oko na njega, a sam nije imao dovoljno da podmaže pravosudni sustav, taman prije stupanja na snagu spasilačko zakona o zaštiti jedine nekretnine, a sve to dok jedan drugi krade na očigled sviju narod iz njegovog kraja kojim je popunio prazna mjesta onih koji su pobjegli iz rodnog grada na sve to blagonaklono promatra sve dok i njemu baca mrvice tog kolača kojeg nije ni pekao ni mijesio, al njegova snaha možda je oblizivala prste iz tegle pekmeza kojim je premazan. u Londonu se sasvim pristojno može živjeti od proizvodnje domaćih pekmeza rađenih po recepturi naših baka.
sve dok se ta karma ne pročisti, nema ovdje sreće.
za nas koji putar više volimo namazati na kruh.
jer, ko na tuđoj nesreći svoju sreću gradi nikada neće moći biti istinski sretan.

- 20:16 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 01.08.2017.

blog i njegove BlagoDati

ostvarena je još jedna divna blogerska suradnja
i to na moju veliku radost, ali i korist.
sve je započelo jednim jedinim komentarom
vezanom za knjigu poezije,
a završilo melemom za moje alergično dijete
koje se upravo zbog tog melema, napokon
prestao svrbiti i uspio odspavati noć u komadu,
pa i ja skup s njim, naravno, što je neobično povoljno djelovalo na moj živčani sustav,
a sve bez kortikosteroida i drugih štetnih tvari u preskupim kremama
koje nudi farmaceutska industrija kao odgovor na to stanje kože
koje nazivaju atopijski dermatitis, a nekada su ga dijagnosticirali kao neuro
isto dermatitis,
a ja ga jednostavno zovem
ta vražja šugica,
nema više ni Š ni gice,
kožda je čista, a dijete sretno, jer više ni u parku ne mora odgovarati:
" mama, kako se ono zove kaj ja to imam to crveno? aaa, da, da, algerija,
algerija ti se zove, znaš, al nije to ništa, to bu mi prošlo, samo ne smijem jesti jaja i kikiriki "
češkajući se od nervoze jer mora pričati o tome,
i ne samo to,
već sam dobila i melem za svoje lice, na kojem se, također sve vidi,
a najbolji dio trackanja tim melemom je i efekt koji djeluje na dušu,
obzirom da tako fino miriši na divne uspomene
ljeta, mora, mira, tišine, razgovor cvrčaka i glazbu valova,
toliko da sam se čitavu večer šnjofkala ko pesek,
što će biti još korisnija duševna hrana u one sive zimske dane
kada su nam te fotografije pred očima samo kad ih zatvorimo prije sna,
onog sna o životu na nekom drugom, ljepšem, mirišljavom i mirnijem mjestu,
između posoljenog plavetnila uokvirenog bjelinom stijena i zelenilom zimzelene šume
okružena bojama lavande, oleandera, ružmarina, paradajza i kupina,
ta čudesna kremica
osim što djeluje blaotvorno na našu kožu
i njeguje moju dušu
probudila je u meni i pokrenula lavinu svježih kreativnih ideja,
tako da sada imam i neke nove projekte kojima se želim posvetiti.
zdravi bili, pa ostvarili.
idem se sad još malo namazat kako bih se regenerirala nakon posla,
a i da se mogu opet šnjofkat,
dobila sam i zbirku poezije s posvetom autorice,
tako da sam, zaista višestruko profitirala,
a sve to zbog pisanja bloga,
pa nek neko se sad usudi nekaj reć o bloganju,
ajde, sam nek proba,

aha, aha, jeeeeeah!

- 18:39 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se