< travanj, 2017  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Travanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Ožujak 2015 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

______________________________

Život je ples
_____Image and video hosting by TinyPic___
ples na žici
______________________________

_______________________

Kontakt: pranger@net.hr
_______________________

Creative Commons License

KRALJEVSTVO NEBESKO

Image and video hosting by TinyPic

Pođite u selo pred vama i naći ćete privezanu magaricu i uz nju magare. Odriješite ih i dovedite k meni. (Matej 21, 1-2)


Prošlo je skoro punih pet stoljeća otkako su 22. siječnja 1506. godine, prešavši Alpe i 700 kilometara dug i naporan put, švicarski vojnici umarširali u Rim. Da bi se zaštitio od neprijatelja, papa Julije II unajmio je svoju privatnu vojsku. Papinska švicarska garda, najstarija i najpoznatija aktivna vojska na svijetu održala se punih pola milenija. Najmanja neovisna država na svijetu bila je spremna za proslavu te obljetnice.
Dva gardista na straži čekala su jutarnju smjenu. Gusta ljepljiva magla, neobična za ovo doba godine, prekrila je Trg. Sv. Petra.
- Čudna neka magla jutros – reče Urs.
Stajao je ispred stražarske kućice. Nakratko, prislonio je na zid dugačko koplje, skinuo s glave sjajni metalni šljem okićen crvenim perjem i prstima istrljao znojnu kosu. Baš mu je godilo.
- Da, glupa magla, samo da je sutra ne bude. I da nam Sveti Otac poživi još malo – odvrati s druge strane mračnog prolaza Moritz.
Zaogrnut crnom pelerinom ispod koje se nazirala tradicionalna plavo žuta gardistička odora stajao je ispred svoje kućice i ogledavao se oko sebe. On je svoju helebardu držao u ruci. Onako tamnoput više je sličio Arapinu nego Švicarcu. Još su neko vrijeme razgovarali, a odjek njihovih glasova gubilo se u prostranstvu široka trga. Magla se polako dizala otkrivajući debele tupaste kamene stupove koji su okruživali veliki centralni egipatski obelisk.
A onda su ga primjetili, čovjeka s dva magarca. Obmotan u grubo pamučno platno sjedio je mirno na leđima manjeg magarca dok je veći strpljivo i pognute glave stajao malo podalje. Bio je tamnoput i bradat, crne kratke valovite kose i visok. Stopala u kožnim sandalama skoro su mu dodirivala tlo. U lijevoj je ruci držao palminu granu, a desnom se pridržavao drvena samara. U prohladnom i maglovitom jutru izgledao je nestvarno, kao prikaza.
Gardisti s čuđenjem izmjeniše poglede. Svašta su do tada vidjeli, no ovo je bilo zaista vrlo neobično. Vjernici su u Vatikan dolazili odasvud tako da ih njihovo poimanje i pokatkad neobično prakticiranje vjere nije moglo iznenaditi, ali ovo? Urs slegne ramenima pa brzo dohvati helebardu i stane u stav mirno. I Moritz preko puta zauzme isti stav.

Čuvanje straže bilo je tradicionalno strogo pa se oni, kao pravi profesionalci, vojnički ukrute jer više nisu bili sami. S vremena na vrijeme bacili bi pogled ispod oka. Čovjek je tamo i dalje mirno sjedio na magarcu.
Prošlo je sedam i magle je nestalo. Okupan suncem trg se pokazao u cijeloj svojoj veličini. Časne sestre, njih pet-šest u grupi, žurile su preko trga. S golubovima pojaviše se i prvi turisti. Ugledavši čovjeka i magarce prilazili su mu vadeći fotoaparate. On je i dalje, kao nijema atrakcija, mirno sjedio i smješkao se. Kad bi mu se neko približio pozdravio bi ga pristojno se naklonivši. Ljudi se sve više okupljali tako da ih je do deset sati bilo već oko stotinjak. Bilo je tu pripadnika svih rasa i podneblja. Fotografirali su osobenjaka i magarčiće, glasno komentirali prizor, a nekoliko ih se i smijuljilo. Onako mršav i polugol, smiren i nasmiješen, izgledao je čak pomalo i komično. Jednostavno, nikako ovdje nije pripadao, nije se uklapao.
Kada je oko jedanaest sati napokon sjahao i, vodeći životinje polako krenuo ka stepenicama i ulazu bazilike sv. Petra, bio je to znak za stražare. Jedan od njih izvadio je maleni radio prijemnik i javio zapovjedniku što se događa. Naravno, bilo je nedopustivo u crkvu pustiti nekoga tako, najblaže rečeno, oskudno obučena, polugola. I još k tome s magarcima.
Dočasnik je javio kapetanu koji je pak o situaciji hitno obavijestio bojnika Elstermanna, glavnog zapovjednika garde. Ovaj je kontaktirao dežurnog dočasnika i zapovijedio mu da pripremi četiri gardista. Onda je nazvao doglavnog tajnika, biskupa Baranella i obavijestio ga o događaju. Biskup mu je dao instrukcije i zapovijed da za svaki slučaj obavijesti policiju pa mu naložio da s gardistima hitno krene prema bazilici. On sam telefonirao je dekanu kardinalskog zbora, kardinalu Strassingeru i izvjestio ga o slučaju. Ogrnuo je pelerinu i žurno se uputio prema ulazu bazilike. Spor ali vrlo efikasan, crkveni se mehanizam pokrenuo. Pokrenuli su ga čovjek i par magaraca.

Bazilika Sv. Petra svakako je jedna od najljepših građevina na svijetu. Tu je grob samog Sv. Petra, po kojemu je i dobila ime, ali i posljednje počivalište svih dosadašnjih papa. Tu je Michelangelova Pieta okružena prekrasnim pozlaćenim kapelicama i još ljepša bogato oslikana kupola. Tu su i Sveta vrata koja je papa otvorio za sve hodočasnike.
I baš je tu zapovjednik Elstermann s četiri vojnika prepriječio put čovjeku koji je na povocu vodio magarce. Ovaj je zastao i nešto rekao, pa mu ispružene ruke ponudio palminu granu.
Žamor okupljene gomile zamijeni tajac. Čovjek ponovo pokuša ući, no stražari mu prepriječe put. On priveže magarce za jedan od metalnih kolutova na velikim vratima, pa opet krene prema ulazu. Kada ga vojnici ni tada ne propustiše okrene se gomili i krene par koraka prema njima. Svjetina se povuće do ruba stepenica.
Prošlo je dvanaest i kako je bila subota velik ih se broj, sada već oko tisuću, okupio uokolo. Vidjevši da se nešto neobično događa i ostali turisti i hodočasnici s trga prilazili su bliže.
Bio je to vrlo neobičan prizor. Na vrhu širokih stepenica bazilike sv. Petra stoji visok mršav čovjek zaogrnut u bijelu halju. U jednoj ruci drži palminu granu. Šareni namrgođeni stražari tik iza njega, a par sivih magaraca mirno stoje svezani za Sveta vrata. Tada čovjek digne ruku.
Svjetina se umiri, nastane tišina.
Kada je progovorio nitko ga nije razumio. Govorio je nekim nepoznatim jezikom. Njegove su tamne oči šarale okupljenim mnoštvom.
Pa ipak, iako ga nitko nije razumio svi su pažljivo slušali. Njegov je glas bio mekan i blag ali čvrst. Isprva, govorio je tiho, tako tiho da su ga samo ljudi u prvim redovima mogli čuti. Kako je govor odmicao glas mu je bivao sve snažniji i grublji. Ponavljao je poneku riječ i po nekoliko puta, a grleni je izgovor pratio živom gestikulacijom ruku. Izgledalo je kao da pjeva i dirigira u isto vrijeme. Ljudi su slušali kao hipnotizirani, bez riječi. I odjednom, kada je govor dostigao vrhunac čovjek se okrene i pokaže prstom na baziliku. Povikao je nešto tako snažnim glasom da su slušatelji u prvim redovima preplašeno ustuknuli. Onda je naglo zašutio.
Stajao je tako skoro pola minute. Spustivši raširene ruke zaokružio je opet onim svojim blagim pogledom po okupljenoj svjetini i ozbiljna lica okrenuo se magarcima.
Predstava je završila.

Uz uznemiren žamor ljudi su još neko vrijeme stajali, pa su se polako počeli razilaziti. Uto, pojave se karabinjeri. Prišli su zapovjedniku Papinske garde. Pridružio im se i biskup Baranello. Onako nizak i debeljuškast, uspuhan i crven priđe uniformiranoj skupini. Nešto su se dogovarali, a onda svi zajedno krenu prema čovjeku koji je baš odvezivao životinje.
- Gospodine, morat ćete poći s nama – reče mu policijski kapetan s visoka, autoritativno i strogo.
- Shalama alakh – odgovori čovjek mirno. Bio je za glavu viši od svih prisutnih.
Bilo je očito da ga čovjek ne razumije. Kapetan nevješto proba i na engleskom, ali bez rezultata. Nepoznati ga je samo mirno promatrao. Onda policajac izda zapovjed podređenima. Oni preuzmu životinje od čovjeka u halji, a njemu za svaki slučaj staviše lisčine na ruke. Nije se opirao. Ljudi uokolo ravnodušno su promatrali.
Nekoliko ih je okinulo još par fotografija, a jedan Japanac snimao je digitalnom kamerom. Polagano su se razilazili. Ništa osobito nije se događalo i više nije bilo interesantno. Turisti i hodočasnici sada se okrenuše brojnim malenim prodavaonicama vatikanskih suvenira; svetih sličica, krunica i filatelističkih maraka.
Dva policajca povedoše sapetog čovjeka do parkiranog automobila, a preostali ostadoše čekati naručeno vozilo za prijevoz životinja s hipodroma. Jedno se dijete otimalo i plakalo dok ga je majka odvlačila od magaraca. Gore, ispred Svetih vrata, na mjestu gdje su stajale privezane životinje, ostala je samo poveća hrpa balege i odbačena osušena palmina grana.

- I? Kako je sve to skupa završilo? – upita dekan.
Vitak i žustar, za svojih sedamdeset godina, izgledao je puno mlađe. Biskup Baranello ispriča sve što je znao, u detalje.
- Na Prefekturi nisu našli nikakve podatke o njemu. Otisci prstiju ne postoje u kartoteci. Isto tako niti Interpol nije pronašao ništa o njemu. Stvarno, izgleda kao da je pao s neba. Svašta sam do sada čuo i vidio, ali ovo..
- Gdje je on sada?
- U bolnici.
- Kojoj?
- Villa Armonia Nuova, to vam je u..
- Znam, znam! A zašto tamo?
- Pa, jedino su ga tamo i mogli smjestiti. Slušajte, ne zna se tko je, odakle je, govori nekim nerazumljivim jezikom, vele aramejskim. Nema nikakve dokumente i sav je nekako čudan. Pa, ne može se pustiti da takav šeta Rimom.
- Tko je tamo glavni na psihijatariji?
- Doktor Nudi, razgovarali smo prije pola sata.
Kardinal je bio vidno zabrinut. Šetao je po prostoriji gore-dolje a onda se okrene biskupu.
- Hoću da me svaki dan izvješćujete o stanju tog neznanca. Poduzmite sve kako ništa od ovoga ne bi došlo u medije. Znate i sami kakvo je zdravstveno stanje Svetog Oca. Sada nam najmanje trebaju još i neki skandali. Pratite sve što se događa i ako saznate nešto novo odmah mi dojavite - okrene se i izađe van.

U tišini bazilike sv. Petra, u udaljenom uglu malene kapelice klečao je kardinal Strassinger. Molio je za zdravlje Svetoga Oca, no znao je da su molitve uzaludne. Teška bolest i godine uzele su svoje. Glavom su mu prolazile stroge protokolarne obveze koje predhode i koje dolaze smrću vrhovnog crkvenog poglavara te izborom novog. Čekali su ga brojni sastanci, razgovori, dogovaranja i pregovori. Dosadni i nasrtljivi novinari već sada su se raspitivali tražeći i najsitnije detalje, nastojeći iščačkati nešto posebno i neobično. Nešto što prodaje novine i podiže gledanost televizije. No, u smrti vrhovnog poglavara Katoličke crkve nije bilo ekskluzive. Postojala je samo tradicionalna konklava, protokol o kojem se sve znalo, do posljednje pojedinosti, sve osim samog imena. Samo će jedan od 115 kardinala zarobljenih u Sikstinskoj kapeli biti izabran u povijest.
Nakratko, sjeti se i nedavnog događaja s čudnim strancem. Par dana ranije iz bolnice javiše da je iznenada umro. Službeno izvješće govorilo je o kontraindikaciji na terapiju usljed koje je došlo do zastoja rada srca. Međutim, na osobno inzistiranje, doznao je pravu istinu. Biskup ga je izvjestio da je terapija ustvari bio tretman elektrošokovima i da srce pacijenta nije izdržalo.

Kardinal se prisjeti noći kada mu je Baranello javio o iznenadnoj smrti neznanca. Ni sam nije znao zašto, ali učinilo mu se da je u njegovu glasu osjetio olakšanje. Sjeti se i čudnog nestanka neznančeva tijela.
Kako je uopće moguće zagubiti mrtvo tijelo, kako mrtav čovjek može samo tako nestat, pitao se. Ipak, tu noć neće zaboraviti niti zato jer je strašno nevrijeme poharalo Rim i okolicu. Nevrijeme kakvo se odavno ne pamti.
Temeljit i pedantan, nikada ništa nije prepuštao slučaju. Puno toga u toj priči bilo mu je nejasno i neobično, pa odluči kad-tad pozabaviti se time podrobnije. Sada, morile su ga sasvim druge brige.
Prekrstivši se ustane, podigne pogled na prekrasno oslikanu kupolu bazilike. Visoko gore u sredini, zlatnim slovima latinskim natpisom pisalo je: Ti si Petar - Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog.


15.04.2017. u 19:24 sati | 5 Komentara | Print | Link | Na vrh

VRIJEME DARIVANJA

Image and video hosting by TinyPic

Često bih se u posljednje vrijeme sjetio mame. Prvi prizor koji bi mi tada pao na pamet bio bi njen pažljiv glas koji me u rano jutro budi za odlazak u školu, miris bijele kave s udrobljenim kruhom i pogled kroz prozor na prekrasno iznenađenje -- prvi snijeg što je zapao noću, u tišini, dok smo još spavali.
I jutros, gledajući tu prekrasnu snježnu bjelinu koja je obnoć prekrila dvorište ispred naše stare kuće, obuzela me na trenutak ta ista, skoro zaboravljena, dječačka radost i ushit.

Susjed, stariji gospodin u mirovini, šnajder, već je lopatom čistio prilaz svojoj garaži. I taj zvuk lopate, poseban i poznat zvuk metala koji struže po asfaltu, a koji je dopirao izvana, na neki mi je način upotpunio uspomene.
Obukao sam se toplo i izašao na dvorište.
- Ha, sused! Ste vidli? Dugo nije tak napadal – zadihan, reče mi stari gospodin, naslonjen na drvenu dršku lopate. Iz usta mu je izlazila para.
- Već sam bil u šupi i sredil sanjke. Znate, nazval me sin i rekel da dolaze ovaj vikend iz Opatije, s malim, pa bumo išli gore na Cmrok.
- Je, ovaj Božić bu pod snjegom, baš onak kak treba – rekoh. - Dugo nam nije bilo pravog Božića...
Kad je spomenuo sinovljev poziv sjetio sam se mobitela koji je ostao na stolu, no nije mi se vraćalo. „Ma mogu jedan dan i bez njega“, pomislih.
Čudno, ali zbog te sam se odluke odjednom osjetio nekako slobodnijim i lakšim.

U Gradskoj su kavani još prije desetak dana postavili i okitili veliku jelku, pa je miris svježe smole zamijenio onaj vonj ustajalog duhanskog dima.
U novinama stare vijesti i pregršti reklama. Od sporta, nekakav važan državni rekord u plivanju, a u obavijestima o smrti ni jedno poznato ime. Kroz veliko staklo gledao sam prolaznike kako kišobranima vitlaju krupne bijele pahulje. Zbunjeni golubovi visoko iznad njih, nenavikli na snijeg, stisnuli su se po rubovima fasada.
Pogled mi je ponovno pao na stol, na naslov jednog članka: „Vrijeme je darivanja“. Sjetio sam se s koliko smo radosti sestra i ja, kao djeca, stavljali očišćene čizmice na prozor i dugo u noć nismo mogli zaspati došaptavajući se i nagađajući što će nam sve donijeti Sveti Nikola. Ujutro, uz pozlaćenu šibu, našli bismo čizmice napunjene slatkišima i poneku igračku od plastike. Naš Sveti Nikola nikada nas nije razočarao. Onda bismo nestrpljivo čekali i Božić. Zajedno bismo okitili jelku i iznova se radovali lijepo upakiranim sitnicama koje bismo pod njom, pored jaslica, ujutro pronašli. Sjećam se i mame koja je zarana spremala objed i čekala nas pored jelke, sretna zbog naših poklona gotovo kao i mi sami. Sada znam, ali tada, kao djetetu, nije mi padalo na pamet upitati se zašto pod jelkom nikada nije bilo poklona i za nju.

Lunjao sam Ilicom zavirujući u izloge. To što sam tamo vidio nekako mi se nije činilo dostojnim poklona mojoj majci. Napokon, nakon duže i bezuspješne šetnje čak do Britanca, vratio sam se na mjesto odakle sam i krenuo.
Na samom ulazu u Namu zapuhnuo me je vruć zrak. Unutra, bilo je toplo i mirisalo je na nov tekstil. I taj me je miris, baš kao i one pokretne stepenice, vratio u djetinjstvo. U to su vrijeme te stepenice bile pravo čudo i mi klinci u Namu bi dolazili samo zbog njih.
Za razliku od nekada, robna je kuća sada bila pusta. Bez obzira na blagdane, na prvom katu šetalo je tek nekoliko ljudi. Razgledavali su pažljivo, ali rijetko bi kupovali.

Što bih ja to za Božić mogao kupiti svojoj mami? Što bi je moglo posebno razveseliti? Na odjelu ženske konfekcije svidio mi se jedan rubac. Nježno plav, proziran, vrlo sličan onome kakav je nekad nosila. Kupio sam ga. Kupio sam i češalj-ukosnicu, lijep i zaobljen, elegantan i primjeren njenim godinama. Ljubazna prodavačica sve mi je to umotala u sjajan papir i stavila u posebnu prigodnu papirnu vrećicu. Zaželjeli smo si uzajamno sretan Božić i ja sam je ostavio da prekrštenih ruku stoji na praznom odjelu galanterije. Usput, u cvjećarnici, kupio sam i buket poljskog cvijeća. Zamislite, usred zime poljsko cvijeće! Danas je zaista sve moguće.
U tramvaju gužva i miris mokrih kišobrana. Snijeg je i dalje padao, mada puno sitniji i rjeđi. Ručao sam u „Maksimirskom kutiću“, kao i obično. Tamo su gableci uvijek bili obilni, ali ne i skupi. Za kraj, počastio sam se štruklama i kavom.

Gledao sam kroz prozor. Uz rub maksimirske šume, odrasli su vukli zabundanu djecu na saonicama i to me u mislima vratilo na Cmrok i našu mamu koja nas je teglila uzbrdo, jer od umora i cijelog dana provedenog na snijegu više nismo mogli ni hodati. Uvečer, kad bismo se vratili kući, dok bismo svlačili mokru i djelomično još zaleđenu odjeću, mama bi napunila kadu, a sestra i ja bismo s uživanjem uronili u toplu vodu, u hrpu prhke plavkaste pjene nalik na oblake. Mama bi nas obrisala velikim frotirnim ručnikom, obukla u meke pidžame i potjerala u kuhinju na vruć čaj s keksima.

Vani, snijeg je prestao padati. Nisam baš toliko star, ali sam se na usponu do bolnice prilično uspuhao. Prošlo je pet i smračilo se. Svi bolnički prozori bili su osvijetljeni i svaki od njih vjerojatno je nosio neku svoju priču. Ja o tim pričama danas nisam želio razmišljati, u bolnicu me doveo jedan drugi osjećaj, isti onaj koji me pratio otkad sam jutros s prozora ugledao snijeg.

Na prvom katu, u dobro mi poznatom hodniku, vladala je tišina. Jedna su vrata bila širom otvorena, a druga pored njih samo pritvorena i ja povirim. U prvoj sobi ležali su muškarci, u drugoj četiri mlađe žene, a u trećoj, dvokrevetnoj, samo jedna, starija. Za razliku od drugih, čiji su ormarići pored kreveta bili puni voćnih sokova i voća, njen je ormarić bio prazan. Taca s netaknutim grizom bila je odložena na stolici između njenog i uredno složenog praznog susjednog kreveta. Zrak u sobi bio je zagušljiv i suh.

Sitna je starica ležala na leđima, glave lagano zakrivljene prema zatvorenom prozoru mliječnih stakala. Sijedi joj je pramen rijetke kose prekrivao blijedi obraz i u svjetlu slabe neonske lampe vidjelo se da spava.
Polako sam se približio, podigao tacu sa stolice i stavio je na stol. Plastični tanjur bučno je skliznuo i zaustavio se na kraju tace, no stara žena nije se ni pomakla. Odmotao sam buketić, izvadio poklone i složio ih uredno na ormarić, tik do njene glave. Disala je jedva čujno, kratkim udisajima i izdisajima.
Lijeva joj je ruka bila položena uz tijelo i ja je pažljivo uzmem u svoju, pa sjednem. Stolica je zaškripala, ona je malo pomaknula glavu, uzdahnula, pa se ponovno umirila. Nije se probudila i ja odahnem.
Držao sam tako još neko vrijeme toplu i meku ruku meni nepoznate žene i promatrao je u tišini, a onda sam ustao i izašao.

Kod kuće, na mobitelu, čekalo me nekoliko neodgovorenih poziva i sms poruka od sestre: „Danas je mami godisnjica. Ako nisi bio dolazim u ponedeljak pa cemo zajedno na groblje. Sretan Bozic, pusa!“.
Otvorio sam prozor i pogledao nebo. Noć je bila svježa, a visoko gore, u bistroj crnini bez mjesečine, zvijezde su izgledale baš kao sitne snježne pahulje zamrznute u studenom bezdanu.


20.12.2016. u 12:25 sati | 11 Komentara | Print | Link | Na vrh

GOLA ISTINA: OČEVI I DJECA

Image and video hosting by TinyPic

Svojevremeno, poklonio mi je prijatelj knjigu „Kamo sutra“ koju je napisao Anej Sam. Ta je knjiga odgovor i pokušaj obrane od optužbe za incest i spolno zlostavljanje koje se navodno dogodilo u djetinjstvu, a za koje ga u svojoj knjizi „Gola istina“ optužuje Nives Zeljković Drpić, poznatije kao Celzijus. Anej Sam alias Spaso Čanković je njen otac.

Iskreno, knjigu sam tada iz nekog razloga samo površno pročitao, no neki dan, tražeći nešto drugo slučajno mi je ponovno dopala ruku. Podsjetilo me to na jednu epizodu s ljetovanja na Braču otprije dvije godine. Moja je supruga na plaži slučajno upoznala i sprijateljila se s jednom mještankom novinarkom po zanimanju, a koja je, pak, željela upoznati i mene. Uvečer, sjedili smo nas troje na terasi jednog pučišćanskog restorana kad su nam prišla dva vremešna muškarca. Srdačno su se pozdravili s gospođom i proćaskali. Po svemu se vidjelo da su stari prijatelji, generacija, a u jednom trenutku ona je upitala jednog od njih kako mu je sin. On se naglo uozbiljio, odmahnuo rukom i odgovorio: „A, ne pitaj“. Onda je, smijući se ljubazno, pružio ruku prvo mojoj supruzi, pa meni i predstavio se:

- Ja san vam punac od Nives. Ne otac onog malog Drpića nogometaša, nego punac Nives Celzijus!

Nisu se dugo zadržali i kad su otišli, gospođa nam je pojasnila:

- Je, to vam je on, poznati arhitekt. Nikad se ne predstavlja kao Dinin otac nego uvijek kaže da je punac Nives Celzijus. Znate, Dino je veliki kockar, loš karakter. Prokockao je sve živo, čak se zadužio kod kamatara, a otac ko otac, rasprodao je skoro svu imovinu da ga izvuče iz dugova. Imao je tu na Braču neke apartmane koje je kao arhitekt jednog turističkog naselja dobio za kompenzaciju, i to je morao prodati. A Nives nema nikakve profesije, pa prodaje ono što ima, sebe. Ne mislim doslovno, nego onako… Slika se gola, daje glupe izjave i glumata. Napisala je onu knjigu, znate, a i to njeno afektiranje, sve je to zapravo lažno. Ona vam je privatno zapravo normalna, jedna krasna osoba i majka dvoje djece, a već nekoliko godina hrani cijelu obitelj. Vjerujte, svi vam to ovdje znaju, ali nitko neće o tome pisati jer naše žutilo ne živi od normalnih stvari. Njoj to isto odgovara, kako bi inače zaradila za život… Uostalom, priča se da će se rastati, a onda – tko zna što će biti s djecom. Ona vam je nešto poput Rudanice, i ta žena zna što ljudi vole čitat, pa se tako ponaša i piše, a zapravo je potpuno suprotno. Vjerujte, znam vam ja i nju.

I sada, s tim saznanjem, gledao sam u naslovnicu raskošne, kilogram teške luksuzne knjige Aneja Sama od 228 stranica, a koja prikazuje golu ženu na leđima kojoj u ogromnu crvenu vaginu ulazi ešalon nogometaša. Pomislio sam da bih tu knjigu možda treba ponovno pročitati, no upravo me je ta naslovnica odvratila. Ne ulazeći u istinitost njegovih ili njenih tvrdnji, postavio sam si nekoliko pitanja. Kako nakon pogleda na tu naslovnicu vjerovati svemu onom što u njoj piše? I kakav je to otac koji se toliko potrudio i uložio toliko novca i energije da na svaki način oblati svoje vlastito dijete? Pa sve da je i istina ono što je unutra napisao, koliki je njegov osobni doprinos kao oca onome što je ona danas?

Jedan roditelj, jedan pravi roditelj nikada i nipošto ne bi napravio to što je napravio on – spašavajući vlastitu čast i ugled, svim je snagama oblatio čast i ugled svojeg djeteta. Meni osobno za tako nešto nema nikakvog opravdanja; roditelj mora, apsolutno mora po svaku cijenu zaštititi svoje dijete u svim mogućim slučajevima, bez iznimke. Ljubav prema vlastitom djetetu ne mjeri se pisanim zakonima i javnim skrupulama, ona je jednostavno bezuslovna i neupitna. Sve suprotno je krivo.


15.03.2015. u 13:25 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se