Bruno Šantek - brutek

četvrtak, 30.09.2010.

VRISAK SKITNICE

(1992.)

ne budi me u maglena jutra
ne postojim u tom svjetlu dana
tek poželim da danas je već sutra
da se oporavim od noćašnjih rana

hodam kao mjesečar tražeći ogledalo
da vidim da li sam to zaista ja
i ne brinem za istinu jer mi je svejedno
nestalo je žudnje u mojim očima

samo poželim vrisnuti da sve probudim
nije me briga koje je doba i tko spava
blizu sam ruba pa da do kraja poludim
od priča o redu i miru puna mi je glava

budiš me i ostavljaš na nemilost danu
gubiš se u svjetlu koje me zasljepljuje
preklinjem vrijeme i svemir nek stanu
skitnica sam ali danas mi se ne putuje

vrisak je sve što u ovom trenutku ćeš dobiti
vrisak skitnice kojeg misliš da poznaješ
ali taj oklop bola još nitko nije uspio probiti
a lažljive igre su sve što od mene doznaješ

mrzim buku automobila i tvrdih potpetica
ujutro svi kao da žure što prije ka smrti
spusti zastore da ne vidim ta našminkana lica
taj film se ionako stalno ispočetka vrti

zato ne čini taj grijeh i ne budi me
ne traži očaj i bijes u vrisku skitnice
vrati se u krevet i uz mene privij se
zaboravimo na tren te prljave ulice

- 10:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.09.2010.

KIŠNA

(2006.)

ne toni u tugu zbog ovog dana
to sivilo i vjetar ništa ne znače
ne toni u otvore prastarih rana
ti nisi više ta djevojka što plače

izvuci iz dubine svjetlost svoju
pronađi u sebi toplinu što grije
po nebeskom svodu prospi boju
da i nebo tada sa tobom se smije

i stvori sunce od topline i svjetla
to sunce što izranaja iz tvoje dubine
toplinom kojom si i mene obuzela
tim svjetlom koje žudi da za sve sine

kad god si sama ne tuguj zbog toga
jer postoji netko tko misli na tebe
i dao bih sve da dio svijeta si moga
da imam te ovdje privijenu uz sebe

i zalud su riječi, i slike, i slova
kad do tebe tek mislima mogu doći
da se lagano zavučem sred tvojih snova
da ti ljepšima učinim te kišne noći

ne traži od mene dokaze i djela
jer slab sam, i sam sam, baš kao i ti
al duše su ponekad jače od tijela
i u svemiru će se jednom spojiti
- 10:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.09.2010.

PREKASNO

(1988.)

samo stranci u ovoj ulici bez izlaza
u ovoj ulici bez povratka
uzalud svečanost, parada i ples
sada je prekasno da uhvatim korak
njene oči sve manje zovu
uvijek kasnim
moje polje je usko
tek toliko da orem svoje brazde
u ovoj tmini ne vidim međe
pomalo me je sram
ali sada je prekasno da uđem u igru
njeno tijelo više nije za mene
drugi je love u gustoj magli
uvijek kasnim
poznanstva su krhka
kao svijet se lome
brzina i svjetlost u pijanoj glavi
vino je krivac za ravnodušnost
a možda bih plakao kada bih shvatio što gubim
ali sada je prekasno da ubijem stvarnost
i za moje riječi da pronađu zvijezde
kraj njenog lika drugi se bore
uvijek kasnim
jurim punom parom u propast
uvijek krećem sa starta kada trka već završi
i tad trčim u krivom smjeru
samo su zidovi u toj slijepoj ulici
u mraku koji grize oči
znam da je kasno
jer uvijek stižem prekasno
možda bih i zaplakao ali preslab sam za to
volio bih da je tu
možda jednom...
možda negdje...
uzalud se nadam
znam da je nikada više neću sresti
nisam ja te sreće

- 10:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.09.2010.

DUŠA

(2006.)

ponekad pitam se postojim li, i zašto
a tek duša je možda odgovor na to pitanje
ali kako onda objasniti svo ovo zlo
kad mnoštvo ljudi baš bez duše uspije

kuda krenuti kada me refleksi slome
te zaostale reakcije na davne grijehe
sve bivše boli kad svojih se rana sjete
i zaborav nestane u sjećanju mome

ne, ne bojim se ove nadolazeće tame
bio sam živ i prije ovog života
a sada sam mrtav i prije smrti same
i kraj koji prijeti nije strahota

samo sam korak od želje da ga požurim
zašto ne umrijeti danas, zašto čekati sutra?
zašto da se toliko protiv sebe borim?
a odavno se već bojim svakog novog jutra

navikoh na dno i na gustu tminu
pa nek me onda proguta baš takav mrak
navikoh na jeku kojom ispunjavam prazninu
u njoj mi više niti neće trebati zrak

ne, ne bojim se nadolazeće smrti
ni kraj ponekad nije najveće zlo
krug života i smrti se stalno vrti
moja je duša pravi odgovor na to

- 11:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.09.2010.

PRAZNO

(2006.)

da, učinit ću to i dozvati kraj
kada više zaista sanjati neću
kada neće me varati daleki sjaj
koji umjesto smrti mi liči na sreću

nema tu više ničega vrijednog
baš ničega zbog čega živjeti vrijedi
polako se i ja mičem od tog
jer znam da samo još gore slijedi

nisam nimalo lošiji od drugih
samo sam izabrao da ne igram više
zbog svega onog što i nije za stih
a ipak se samo na prazni papir piše

ni ne vrijedim nikome više od toga
tek sam blijedo slovo koje će nestati
bez pravoga lica i bez ičega svoga
sve što bi moglo u jedan red stati

na mom prozoru neće gorjeti svjetlo
bit će tama i sve bit će prazno
i u redu za kruh bit će slobodno mjesto
tad ne pitaj ništa, sve bit će ti jasno
- 09:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.09.2010.

LIFT

(1992.)

hajde, pritisni gas i digni se visoko
hajde, idi da te više ne gledam
natoči mi vina pa da potonem duboko
i ne spašavaj me kada vidiš da se utapljam

digla si nos i misliš da si najveća
tek ponekad kao da siđeš sa tih visina
jednom će nestati struje i bit će nesreća
taj tvoj lift će zaglaviti između oblaka

tek ponekad u tebi prepoznajem djevojčicu
koju sam na neki čudan način i volio
tek ponekad prepoznam sjetu na tvome licu
i osmijeh koji još nisam prebolio

s ljubavlju se gledaš u svom malom zrcalu
popravljaš kosu i usnama vraćaš sjaj
svi problemi u tom pogledu za tebe nestaju
jer ti kao da živiš svoj umišljeni raj

a da bar na tren vidiš drugu stranu ogledala
i shvatiš da tvoji te liftovi nikuda ne dižu
da tvoj je poraz i ono što misliš da je pobjeda
i bijesne te potjere već polako stižu

hajde, pritisni gumb i gubi se
hajde, vrati se u svoje sedmo nebo
samo ćeš padati u nove ambise
a spas će ti se činiti tako daleko

natoči mi još čašu i ostavi me na dnu
ni tvoj poziv na grijeh neće me zavesti
samo čekam svoje mjesto u nekom liftu
koji će nas jednom skupa na dno odvesti
- 09:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.09.2010.

PORUKA

(2005.)

volio bih da nisi tako daleko
dok veliko nas more i dijeli i spaja
jer dok naše poruke putuju preko
ništa od toga ne mogu reći do kraja

tek, ljubim ti vrat da osmijeh ti vratim
pa klizim usnama do toplog čela
i prstima liniju golih leđa pratim
dlanom grabeći snagu tvog tijela

znam da ćeš zadrhtati, i uzdah ću čuti
možda kao šuštanje lišća izvana
dok se iz osmijeha sjaj strasti sluti
slutnje koja samo meni je dana

ne zamjeri što te ovako ljubim
al to je sve što ti sada mogu dati
i dok se lagano u riječima gubim
već čekam poruku da mi se vrati

i čekam dan da stvarnost nas spoji
bez suvišnih tehnologija među nama
jer sad kao da svemir međ nama stoji
još više sam sam kad znam da si sama

tek, šaljem ti još jednu poruku za san
s nadom da i ja u njemu ću biti
da bit ćemo strpljivi dok ne dođe dan
kad skupa ćemo umorni sniti

dobro znam da i ti želiš isto to
drhtavih usana da šalješ mi riječi
ali pisanje poruka nije dovoljno
kada si dodirima sve želimo reći

i čekam da dođeš mi stvarna ti
jer čini se kao da se oduvijek poznajemo
pa ćemo onda nove snove stvarati
manja će samoća biti kada je podijelimo
- 09:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.09.2010.

VODE KOJE NESTAJU

(1991.)

magla se spušta nad šume i livade
nakon što kiše su isprale krv i zločine
nakon što mokra zemlja traži predah
maglene zavjese kriju nove transporte
nove karavane na koje psi ne laju
jer sada i pse ubija radoznalost
u tamnoj noći čujem samo šum mokrog lišća
fijuk mokre trave i padanje kapi
vlažnim nogama gazim kroz polje
držeći stražu za tminu ponoćnih zvona
pratim sumnjive ljude i svjetla mačjih očiju
pratim vode koje nestaju i pitam se kuda odlaze
da li tonu u zemlju ili se stapaju s maglom
ili ko moja duša samo čekaju bolje dane
vraćam se u zgusnuti mrak svoje sobe
grijem promrzlo tijelo i brišem vlagu sa stopala
kroz prozor pratim šetaće noćnih sati
gledam svjetla koja plutaju cestama
pun mjesec daje mi svjetlost na dlanu
a ja sam isuviše slab da ga uzmem
jer ne treba mi svijet kad želim samo svoju zemlju
koja se opušta od pritiska topline ljeta
vlažna i meka poput svježeg kruha
iz lokve ispod moga prozora piju noćne ptice
njihova grla čekaju jutro da me probude
dok se s brijegova na kojima gore baklje
spuštaju vode koje nekuda nestaju
negdje u novom jutru punom sunca
ili na ceste koje nikuda ne vode
možda nestaju u neka bolja vremena
kada će ponovo poteći zemljom i oprati je od zla
osvježiti umorno lice
a onda se uliti u more i tamo nestati
ali nikada teči neće prestati
a jednom će nestati tih zala i ratova
i vode će obasjavati tamne noći
s mojom spašenom dušom razbiti zgusnuti mrak
te vode će opet pojiti ptice
da u zoru pjevaju budnice
da me bude umjesto sirena
- 09:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.09.2010.

POSLJEDNJA PJESMA

(1988.)

ljudi umiru, kažu
ljudi se boje
ali, moje ruke se stežu već odavno
odavno ostavljen od svih dobrih sudbina
slaman i gažen svih ovih godina
padao sam prema dnu
i više no ikada znam - došao je kraj
osjećam, struja titra kroz tijelo
sav taj jebeni svijet mi se gadi
i san kojeg sam toliko puta tjerao
sada nikako da dođe
nešto mi govori da sam svoje odsanjao
da mi se posljednji trenuci broje
toliko sam puta prodavao dušu
ni bogu ni vragu
a svima odjednom
toliko je stihova izašlo iz mene
tko li mi je sve to krao?
dao bih sve da poživim još jedan dan
pa da saznam čije su ono livade
na kojima sam rođen umom i strašću
i rijeke čije su
čiji me miris još i sad progoni
ni božje ni vražje
u ovoj posljednjoj pjesmi koju ću spaliti kao i ostale
jer i one su dio mene
a kraj prilazi gledajući me u oči
baš sam to oduvijek i želio
ionako je sve bilo uzalud
- 10:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Ovo je...

  • ...stanje svijesti i povijesti,
    iliti - što sve čovjek čini u ludilu

    *zapisane misli su moje*

Linkovi

  • Loading

Pjesme