(1988.)
samo stranci u ovoj ulici bez izlaza
u ovoj ulici bez povratka
uzalud svečanost, parada i ples
sada je prekasno da uhvatim korak
njene oči sve manje zovu
uvijek kasnim
moje polje je usko
tek toliko da orem svoje brazde
u ovoj tmini ne vidim međe
pomalo me je sram
ali sada je prekasno da uđem u igru
njeno tijelo više nije za mene
drugi je love u gustoj magli
uvijek kasnim
poznanstva su krhka
kao svijet se lome
brzina i svjetlost u pijanoj glavi
vino je krivac za ravnodušnost
a možda bih plakao kada bih shvatio što gubim
ali sada je prekasno da ubijem stvarnost
i za moje riječi da pronađu zvijezde
kraj njenog lika drugi se bore
uvijek kasnim
jurim punom parom u propast
uvijek krećem sa starta kada trka već završi
i tad trčim u krivom smjeru
samo su zidovi u toj slijepoj ulici
u mraku koji grize oči
znam da je kasno
jer uvijek stižem prekasno
možda bih i zaplakao ali preslab sam za to
volio bih da je tu
možda jednom...
možda negdje...
uzalud se nadam
znam da je nikada više neću sresti
nisam ja te sreće
Post je objavljen 23.09.2010. u 10:13 sati.