Bruno Šantek - brutek

VRTULJAK ŽIVOTA I SMRTI

(1991.)

rekla je idi i ne vraćaj se više
nije mi žao nas već to što sam izgubio
ispadoh budala makar ne želim je
ni sam ne znam zašto sam poludio

a onda sam sjeo u auto i pritisnuo gas
miris benzina mi je novu snagu dao
kriknuo sam ali nitko nije mi čuo glas
samo vlažna cesta kojoj sam kilometre krao

padao je snijeg i cesta je skliska bila
svakih par kilometara nova nesreća i lom
policija prezaposlena da bi me zaustavila
bez vremena da se bavi mojim alkoholom

padalo je sve gušće, prava mećava
pahulje su prestizale misli koje su lutale
bijah na tisući mjesta i borih se s riječima
koje su mi nekada njene usne šaputale

vijavica je stvorila vrtlog na staklu
i njen lik s kojim mi se smijala
kao da je znala da na putu sam ka paklu
kao da ona je svo ovo zlo poslala

nisam vidio ni cestu ni svjetla koja mi prijete
samo pahulje i njen lik usred tog vrtloga
a onda još tisuće likova koji mi se svete
što nikada se nisam odrekao ponosa svoga

a onda opet njen lik u tom snijegu sam vidio
i još jedan krik koji nitko nije čuo
možda tek sava jer iznad nje tada sam bio
i samo tren mi je trebao da bih potonuo

da li sanjam taj snijeg i sva ta lica
a onda me je podsvijest naglo zaustavila
da li to čujem vrisak ili škripu kočnica
sudbina me je baš na ovom mjestu zavrtila

most preko save se je sledio u hladnoći
spirale vjetra i snijega su me vukle u pakao
stisnuvši kočnicu napravih novi vrtlog u noći
ni sam ne znam koliko dugo sam se okretao

činilo se da sam na vrtuljku i da ću odletjeti
čitavu vječnost je trajalo dok nije stalo
neka viša sila je spriječila da auto ne sleti
u hladnu rijeku iz koje me je nešto zvalo

glava je pala na volan nepomično kao da drijema
podsvijest me je pitala da li sam uopće živ
a onda sam shvatio da nikakvih posljedica nema
pravdajući se da za ništa nisam kriv

a onda sam pritisnuo gas i potonuo u noć bola
na čuđenje svih vidjevši koliko imam sreće
i opet sam nastavio prepun ishlapjelog alkohola
a moj vrtuljak života i smrti i dalje se okreće

sve dok jednom ne pronađem vrtlog bez njenog lica
na skliskom putu se više ništa neće ispriječiti
i kada ponovo čujem glasnu škripu kočnica
samo ću najbližu ogradu preletjeti