Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

srijeda, 30.01.2013.

Dok ne čitate mene, čitajte druge super blogere

Sporadični i nenadani napadaji lijenosti, da ne spominjem pritom sporadične napadaje povećanog broja obveza (o da, opet mijenjam radno mjesto, s jednako nervoze kao i prošli put), povremeno utječu na mene da ne mogu napisati niti riječ, da nemam volje razmišljati niti mrvicu izvan redovnog kurikuluma nemajke, žene i kraljice (i - rekla bih poslovnjače, ali je točnije zaposlenjače), što je bio period od proteklih desetak dana, pa ću vas stoga rado prepustiti kolegicama blogericama koje su motivirane, znaju što rade i vrlo često i uspješno promišljaju o svijetu oko sebe.

Prva je na tom popisu Kulerica, koju sam zamijetila prije dva tjedna zbog prekrasne sliko-putopisne reportaže o Austrijskoj nacionalnoj knjižnici, ali mi se tekst o definiciji uspjeha, koji zapravo i nema striktno veze s generalnom temom mog bloga, svidio još i više. Stoga, usmjerite prstiće (za klik spremni!) prema linku ispod ove umotvorine i angažirajte vijuge u razmišljanju kako vi definirate uspjeh.

Kulerica - skulerica

Druga je, dakako, Knjižna buba, daleko vrjednija i marljivija po pitanju bloga i pisanja o knjigama nego što ću ja to ikada biti. Pohvaljujem fantastičan tekst o Hardyevoj Tessi, o Malom Mucku, i dodajem da je zimsko vrijeme očito i vrijeme za nostalgiju, zar ne? I meni, pogotovo kad čitam dnevničke zapise iz tog vremena, nedostaje djetinjstvo (kad su se ladice same čarobno punile čistim rubljem, a ručak je uvijek bio kuhan... no ne i samo zato, već one prekrasne vjere da bi se sada, svakog časa, moglo dogoditi nešto doista sjajno).

Knjižna buba

Oznake: kulerica, Knjižna buba

30.01.2013. u 13:28 • 3 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.01.2013.

Michal Viewegh: "Roman za muškarce"

Ovo doista jest roman za muškarce, ali je istovremeno i roman za Hrvate. Česi su, naime, jednako kao i Hrvati, bolovali (a vjerojatno još uvijek boluju) od jednakih post-socijalističkih i tranzicijskih boljetica, poput korupcije u vrhovima svih vlasti – zakonodavne, izvršne i sudbene, od prebacivanja krivnje s ljevice na desnicu i obrnuto, dok su se nepošteni bogatili, a pošteni umirali od gladi.

U središtu su radnje tri lika – Bruno je siromašni pisac, koji živi u hladnom braku s Renatom i 19-godišnjom kćeri Inkom, gdje njegova supruga vodi pansion u jednom češkom gradiću u kojem se Bruno i rodio, a on je sam pogurnut u stranu; drugi je njegov brat Cyril, korumpirani 50-godišnji sudac, koji sam sa sobom može živjeti vjerojatno stoga što u sebe ulijeva nevjerojatne količine alkohola (sve su prigode dobre za čašicu skupog single malt viskija, i sretne i tužne); i Aneta, njihova sestra, 36-godišnja istraživačka novinarka koja ovakve kao što je Cyril razotkriva na tjednoj bazi u televizijskoj emisiji koje je urednica. Kad braća saznaju da je Bruno neizlječivo bolestan, odlučuju mu pokloniti skupu striptizetu i skijanje u Dolomitima, koje se pokaže točno onakvim fijaskom kakav bi čitatelj i mogao očekivati. Striptizetu Tali ovom trojcu je prodao njezin dečko i svodnik Rene, koji se druži s jednim ne osobito pametnim, ali oportunim nogometašem češke reprezentacije, poznatim po nadimku Šimi.

Druga linija priče je po mom mišljenju još zanimljivija – opisuje putovanje jednog poznatog i dobrostojećeg pisca po bespućima Češke u obavljanju intervjua i književnih večeri. Ovo je muškarac iz naslova – koliko god star bio (a što ne saznajemo), još se uvijek može preko svake mjere popaliti na srednjoškolku, pa je roman usmjeren zapravo i na to kako su muškarci u svakoj dobi svinje. Što nam je bilo poznato.

Evo kojim je muškarcima namijenjen ovaj roman:

„Promatraš dječake koji će za nekoliko godina postati muškarci.
Muškarci čije će žene smjeti jednom tjedno na aerobik, a inače će svake večeri morati biti kod kuće.
Muškarci koji će špijunirati i okrivljavati svoje žene.
Muškarci koji će svojim ženama biti oslonac.
Muškarci koji će se bojati svojih žena i kojima će supruge voditi bilježnicu s mjesečnim izdacima.
Muškarci koji će biti salasta karikatura muškosti.
Muškarci koji će se ustrijeliti u kancelariji zdravstvenog osiguranja.
Muškarci koji će se ustrijeliti u podzemnim garažama bježeći od policije.
Muškarci koji će osnovati velika i uspješna poduzeća.
Muškarci koji će znati bolesnom čovjeku transplantirati srce.
Muškarci koji će u svađi ubiti svoju ženu jer je odbila darovati im svoj bubreg.
Muškarci koji će proživjeti serijski i nezanimljiv život.“


Čitajući ovaj popis, zaključujem da muškarci ipak nisu samo svinje.

I konačno, svidjelo mi se što je sam autor (čini mi se da je ovo autobiografski element) rekao o pisanju (nakon što je poznati i dobrostojeći pisac, iživciran neprestanim pitanjima novinara da se izjasni zašto piše, imao izljev iskrenosti):

„Zato što pisanje čini pisca boljim. Zato što su njegove knjige ono bolje u njemu. Eto zato. A to je možda i najzanimljivije u pisanju. Kraj.“

Oznake: michal viewegh, roman za muškarce

28.01.2013. u 20:00 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 27.01.2013.

Kako sagraditi tajna vrata iza police s knjigama

Članak kaže - bilo da su inspirirani Jamesom Bondom, Annom Frank ili Scooby-Dooom, čini se da mnogi ljudi čeznu za tajnim vratima iza police s knjigama.

Sad baš - čeznu! nisam baš sigurna, ali svakako se čini zanimljivim - članak sadrži nekoliko različitih linkova: na tvrtke koje se bave izradom namještaja po mjeri, izgradnjom i adaptacijom sigurnih soba, pa čak i na stranice koje sadrže upute kako da sami izradite svoj prolaz za Narniju.

How to build a Secret Bookcase Door

Oznake: tajna vrata, police za knjige

27.01.2013. u 13:24 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 17.01.2013.

Samo najava

U knjižnici sam ovaj tjedan podigla, redom:

1. Diane Setterfield: "Trinaesta priča"

2. Zlatko Crnković: "Knjige mog života"

3. Enrique Vila-Matas: "Dublineska"

4. Michal Viewegh: "Roman za muškarce"

5. Eduardo Mendoza: "Čudesno putovanje Pomponija Flata"

Ne mogu vam opisati koliko sam zadovoljna svojim ovomjesečnim izborom (istodobno vam najavljujem da su upravo ovo knjige o kojima ćete čitati ovog mjeseca, ali pošto još uvijek čitam "Dvije kule", ovu hrpicu još nisam niti dotakla).

Što preporučujete, koja je najbolja? Kojim redoslijedom krenuti?

Oznake: Knjižnica, knjige

17.01.2013. u 19:35 • 8 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.01.2013.

Crtice o knjigama - u međuvremenu

Osim knjiga predstavljenih u nekoliko prethodnih postova, nedavno sam pročitala i dvije knjige koje ću samo spomenuti:

1. Matilda Mance – „Nijemi svjedok“

Knjiga mi je bila zanimljiva jer autoricu poznajem po imenu, radi u pravosuđu, državna je odvjetnica u Varaždinu (pred mirovinom ili već u mirovini), a osim ove knjige, napisala je i svoj prvijenac „Smrtonosna zamka“, kao i nedavno objavljen krimić „Djevojka s brucošijade“. Sva tri su romana u žanru krimića, jer autorica crpi teme iz vlastitog radnog iskustva. „Nijemi svjedok“ govori o organiziranom kriminalu, ubojstvima i trgovini bijelim robljem, sve na području Varaždina i oko njega, pa je bilo zanimljivo gledati kako se meni poznati predjeli pretvaraju u setting za knjigu. Pitanje je zapravo koliko bi zanimljivo bilo onome tko nije iz tog područja i kome ono nije poznato, jer mi se čini da je autorica pisala roman sa sigurnošću da čitatelj zna kako sve to skupa izgleda.

Nije loše, ali pomalo naivno. U svakom slučaju zanimljivo kao eksperiment.

2. Sadie Jones – „Otpadnik“

Radi se o studiji obitelji, odrastanja i socijalne disfunkcije. U središtu je radnje Lewis, na početku romana ima četiri godine (i otac mu se vratio iz rata), a na kraju romana ima gotovo dvadeset godina, i roman ga prati nakon povratka iz popravnog doma gdje je proveo nekoliko godina zbog delikvencije. Knjiga predstavlja niz obiteljskih tragedija (a paralelno prati i priču kćeri obiteljskih prijatelja), nemogućnost da se određeni tragični događaji među glavnim likovima konačno razriješe, zbog čega bujaju i započinju novi niz nesretnih okolnosti. Nije loše, ali je Badnjak pogrešno vrijeme za čitanje ovako beznadne knjige.

I dalje u Tolkienovom društvu, skoro sam gotova s „Prstenovom družinom“. A kamo dalje? To ne mogu reći.

Oznake: matilda mance, nijemi svjedok, sadie jones, otpadnik

13.01.2013. u 15:27 • 7 KomentaraPrint#

petak, 11.01.2013.

Miro Gavran: "Kako smo lomili noge"

Na prvi pogled: treće izdanje – znači, knjiga je popularna.

Na drugi pogled: ljubavno-životna priča o tome kako je na jednu obitelj bačena kletva tako da se svaki muškarac iz te obitelji može oženiti samo ženom zbog koje je slomio nogu.

Na treći pogled: evolucija hrvatske povijesne zbilje, o kojoj je toliko toga rečeno.

E sad, knjigu sam čitala prije Nove godine, tako da možete povjerovati da mi i nije u najfriškijem sjećanju (što je uvijek loša preporuka već samo po sebi), ali sam srećom (jer bi inače ovaj tekst bio vrlo suh i neinformativan), u međuvremenu pogledala i jednu predstavu u izvođenju Kazališta Gavran („Pacijent doktora Freuda“ mislim da se zvala), koja je ostavila isti dojam kao i ovaj roman, pa ću vam to pokušati dočarati.

Je li stvar u tome da Miro Gavran nije dobar zanatlija? Vjerojatno je i u tome stvar, da se koristi općim mjestima, klišejima i usporedbama kad to uopće nije potrebno (dakako, govorim samo o knjizi koju sam čitala i kazališnoj predstavi koju sam gledala), ali nije sasvim u tome. Je li to neka prizemna vrsta humora koja mi ne odgovara? Vjerojatno i to, jer me kazališna predstava itekako podsjetila na „Nad lipom 35“, što je, kako me izvještavaju starci koji još nisu bacili TV kroz prozor, za razliku od yours truly, vrhunac televizijske zabave u Hrvata. A ni knjiga nije daleko. Daleko od toga da želim biti bezobrazna, jer za razliku od Mire Gavrana koji je napisao i objavio na desetke knjiga i sudjelovao u osmišljavanju nekoliko kazališnih predstava, ja nisam učinila ništa od navedenog, ali ipak moram reći da je njegov rad populistički u mjeri u kojoj mi to prestaje biti ugodno, kao što je i Jelena Rozga toliko blizu cajki da mi to postaje odbojno. I pomalo mi vrijeđa inteligenciju.

Evo, ne znam zašto je tome tako, ali nisam se osobito oduševila, iako je lako, pitko i čitko i mjestimično utješno. Vjerojatno zato jer su neke istine u životu ipak jednostavne i što se isplati nekim ljudima prenijeti te istine upravo na najjednostavniji mogući način.

Oznake: miro gavran, lomljava nogu

11.01.2013. u 18:27 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 09.01.2013.

Navodno je 13 nesretan broj

U godini smaka svijeta – što je bilo, bilo je, s voljom i (gotovo) navrijeme stavljam sve to iza sebe, barem što se ovog bloga tiče, i nastavljam dalje (znam, znam da sam nevjerojatno nedostajala svekolikom blogerskom pučanstvu, i da će ne jedna usamljena suza kapnuti iz oka pri čitanju ovih redaka).

Ergo, što li se događalo u čitateljskom smislu? (dakako, u mom čitateljskom smislu)

Kao prvo, moram odgovoriti na pitanje koje mi je nedavno u komentarima postavila Kinky – jesam li se već osvrnula na „50 nijansi sive“ i „50 nijansi slobodnije“ (ili tamnije, kako god).

Nisam, ali sad ću: uz toliku količinu pornografije na internetu (nedavno smo moj izvanbračni i ja tražili točan podatak, pa smo ustanovili da 15% cjelokupnog interneta čini pornografija), jedino je objašnjenje za popularnost „50 nijansi sive“ činjenica da žene očito ne znaju pretraživati internet u potrazi za pornografijom, ili da im je to iz nekog razloga neugodno. Mene je iskreno začudila ta popularnost (najviše smo se izbezumili kad je gospođa majka zaželjela taj bestseler u svojoj kućnoj biblioteci – svi smo, da ne kažem grupno, odbili takvu kupnju za njezine potrebe) i mogu nabrojati barem dva-tri autora i pet-šest naslova koji su se bavili pisanjem knjiga s pornografskim elementima (primjerice, Harold Robbins ili Erica Jong), i nikad to nije bilo niti sporno, niti zazorno. Sad odjednom imamo sado-mazo literarni pornić za žene, i žene se praktički lome preko polica u dućanima da bi ga kupile! Ja sam zgrožena: a) nedostatkom mašte, b) nedostatkom seksa među Hrvatima (pripisujem popularnost ove prilično skupe knjige u Hrvatskoj jedino nezajažljivoj ugroženosti!) Knjiga je oborila sve rekorde po pitanju rezervacija u knjižnicama diljem lijepe naše, pa pretpostavljam da ni općenarodna bruka nije spriječila Hrvatice da u miru... htjela bih reći masturbiraju, ali kako smo saznali, u Hrvatskoj je ova djelatnost zabranjena i krajnje zazorna. Ne znam zašto se vrhuška klera nije okomila na te pohotnice, nego na sirote pubertetlije i izmoreno prosvjetno osoblje. Za svaki slučaj, ako antimasturbacijska propaganda nije uhvatila korijena, iz higijenskih razloga preporučujem da „50 nijansi sive“ ne posuđujete u knjižnici. Ili da je listate kompletno umočeni u dezinficijens.

Za vašu informaciju – sve ovo napisala sam uopće ne pročitavši knjigu, pa dajte, budite ljubazni i uzmite sve što govorim po tom pitanju sa majušnim zrnom soli.

Nadalje moram reći nešto u potpunom montipajtonovskom stilu – a sada nešto potpuno drugačije: ponukana istoimenim filmskim hitom, ponovno sam pročitala „Hobita“ (iako sam se zgražala nad Algoritmom koji je na svoje police lansirao novo izdanje „Hobita“ s nadnaslovom „istoimeni filmski hit“ – ja barem priznajem svoje licemjerje, hej!), jer sam se morala podsjetiti kako je sve završilo – tamo i opet natrag. I ponovno sam se oduševila, i to toliko da sad ponovno čitam „Gospodara prstenova“. O Tolkienu vam neću duljiti, zahvaljujući Jacksonu i ekipi, valjda i ptice na grani već znaju sve o tome.

Sad, prije nego što naskoče na mene drugari okupljeni oko Sfere, ja moram reći da nisam neki čitatelj SF&fantasya (spekulativne fikcije), ali sam u međuvremenu shvatila da i ljudi koji se sasvim legitimno nazivaju fanovima istoga, zapravo sasvim legitimno izjašnjavaju protiv ili u korist nekog autora ili djela (pa tako neki ne vole Guya Gavriela Kaya, neki tvrde da je Tad Williams epski (pre)opširan, ili da je – a sada se vraćamo na gornji dio teksta – Martin pornograf; neki daju prednost Bujoldici nad Simmonsom i slično).

Rekavši to, ja ću se mirne duše zakleti na Tolkiena, za kojeg valjda nitko nije toliko bezobrazan da mu osporava prvenstvo, a od drugih serijala uvijek s radošću spominjem Harrya Pottera J.K. Rowling (pitanje je tko je od njih stvorio ono drugo) i Narnijske kronike.

Na kraju krajeva, potrebna je posebna vrsta uma koja bi mogla stvoriti takvo nešto.

Oznake: hobit, 50 nijansi sive, Harry Potter, narnijske kronike

09.01.2013. u 17:54 • 10 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< siječanj, 2013 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (11)
Srpanj 2014 (11)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (11)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (9)
Siječanj 2014 (16)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (9)
Listopad 2013 (7)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (10)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (2)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se