Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 14.12.2012.
Lisa Jewell: "Istina o Melody Browne"
Sviđa mi se većina onog što izlazi u Knjizi dostupnoj svima, osim vampire-lita, dakako. Ovog puta, u ruke mi je dopao roman Lise Jewell pod naslovom „Istina o Melody Browne“. Za Lisu Jewell urednici u Znanju kažu da se radi o jednoj od najpopularnijih spisateljica chick-lita u Velikoj Britaniji, čija je prva knjiga, „Ralph's Party“, objavljena 1999. godine, bila najprodavaniji debitantski roman te godine.
Isto tako kažu da je „Istina o Melody Browne“ savršeno štivo za godišnji odmor; iznenađujuće je lepršava unatoč ozbiljnosti teme, a istovremeno je napeta i dirljiva.
Moram se složiti s ovom ocjenom, no dopustite da to potkrijepim detaljima o radnji: Melody Browne je samohrana majka u dobi od trideset-i-nešto godina, koja radi kao školska kuharica i živi sa 17-godišnjim sinom Edom (nakon što je zatrudnjela kao tinejdžerka, roditelji su joj rekli da se ne mora vraćati u obiteljski dom, pa je u rodila u prihvatilištu za maloljetne majke, upoznala se sa Stacey, koja joj je postala najbolja prijateljica). Živjela je mirno, dok u podzemnoj željeznici nije upoznala Bena. Na prvom spoju Ben ju je odveo na predstavu poznatog hipnotizera, koji je upravo Melody izabrao za svoju dobrovoljku. Na pozornici, Melody je pala u nesvijest, a od idućeg dana počeli su joj se javljati flashevi iz djetinjstva. Sjećala se ljudi i mjesta koji nisu imali smisla, činilo joj se da njezini roditelji i nisu njezini roditelji, sjetila se skvota u kojem je nekoć živjela... i polako je počela slagati slagalicu vlastitog života.
Autorica vrlo pomno gradi stube putem kojih čitatelj zajedno s glavnom junakinjom ide u potragu za njezinim životom, pa je najjači adut ovog romana ustvari struktura njegove fabule. Priča je dirljiva, tim više što zorno prikazuje kako se glavna junakinja mijenja otkrivajući detalje svog života koji su joj dotad bili nepoznati, i kako je dotad živjela u jednoj izmišljenoj, umjetnoj stvarnosti – odjednom se otvara prema nepoznatima, iskušava nove vještine, usuđuje se pokušati ono što dotad nije...
Iako je knjiga preporučena za (ljetni) godišnji odmor, ja je mogu preporučiti i za zimske dane, dok je vani mećava i dok čekamo proljeće. Uz ovakvo štivo, vrijeme će brže proći.
Oznake: lisa jewell, istina o melody browne, sjećanje
srijeda, 12.12.2012.
Zoë Jenny: „Soba cvjetnog praha“
Za razliku od feel-good Kaminera o kojem sam pisala prije dva dana, roman „Soba cvjetnog praha“ mlade švicarske autorice Zoë Jenny (rođena je 1974. godine, ovo joj je prvi roman) ostavila je u ustima mjestimično dosadan, a mjestimično razočaran okus.
U središtu je radnje 18-godišnja Jo, koja nakon položene mature odlazi k majci u južne zemlje, gdje ona živi s novim suprugom, slikarom Aloisom. Kad Alois pogine u automobilskoj nesreći, Joina majka se u depresiji zatvara u sobu cvjetnog praha, a Jo je nastoji spasiti.
Ovo je priča o odrastanju i o izmještenosti iz obiteljskog kruga. Radi se o introspektivnom, autističnom i melankoličnom djelu koje se lako čita tek ukoliko se nalazite u pravom raspoloženju (u trenutku čitanja, ja se nisam nalazila u takvom raspoloženju, pa pretpostavljam da dio krivnje zbog toga što mi se roman nije svidio leži i na meni).
Knjigu preporučujem onima koji razmišljaju o promjeni životnog smjera.
Oznake: Zoë Jenny, soba cvjetnog praha, obitelj
ponedjeljak, 10.12.2012.
Wladimir Kaminer: "Berlinske ulice"
Wladimir Kaminer je Rus, Moskovljanin, od 1990. ima prebivalište u Berlinu sa suprugom i dvoje djece. Radi se o renesansnom kulturnom radniku koji objavljuje tekstove u različitim njemačkim novinama i časopisima, ima tjednu radio-emisiju pod nazivom Wladimirov svijet, a u kafiću Burger organizira događanja kao što je njegov popularni Ruski disko (objavio je i istoimenu zbirku priča), napisao je roman „Vojni rock“, putopise „Putovanje u Trulalu“, autobiografske zapise „Heroji svakodnevice“ i još jednu zbirku humorističkih pripovjedaka „Moja njemačka knjiga o džungli“.
„Berlinske ulice“ su humorističke priče o životu autora i njegove obitelji u Schonhausenskoj aleji, u multi-kulti dijelu Berlina. Cijelu jednu skupinu priča čine susreti sa slavnim ličnostima na Schonhausenskoj aleji, od kojih izdvajam Charlesa Bukowskog, Alberta Einsteina i Nielsa Bohra, Elvisa Presleya, Billa Clintona, Mickeya Rourkea, Carlosa Castanedu i Johna Malkovicha.
Međutim, u bitnome se priče bave životom kvarta: susjedima u zgradi, pravilnim ritmom kojim se izmjenjuju lokali i dućani, doseljavanjem Vijetnamaca, bifeima sumnjive kvalitete, i događanjima u trgovačkom centru (Schonhausenske arkade) oko kojega se vrti društveni život kvarta. Konzumerizam nas je ujedinio, čini se.
Da smo malo svjesniji svega što se događa oko nas, i mi bismo našli jednako zanimljive priče u vlastitim kvartovima i ulicama. Posebna je zanimljivost ovih priča što ih Nijemcima i o Nijemcima, iznosi upravo stranac.
Govoreći o stilu, valja reći da Kaminer piše izravno, lagano i neopterećeno, a da je njegov humor dobroćudan kao Kishonov, iako zbog toga nije dosadan niti predvidljiv, već je na mahove iznenađujuće svjež.
Tople preporuke za tople osjećaje!
Oznake: wladimir kaminer, berlinske ulice, humor
subota, 08.12.2012.
Amelie Nothomb: "Vladavina moćnih"
Svakih godinu dana navikli smo u ruke uzeti novi prijevod romana francuske autorice Amelie Nothomb. U pravilu, radi se o tankoj knjižici, do oko 120 stranica, ali koja uvijek počiva na vrlo snažnoj tezi koju autorica uglavnom odvede u neočekivanom smjeru. Takva je i "Vladavina moćnih".
Baptiste Bordave na večernjoj zabavi od neznanca čuje za jednu vrlo zanimljivu ideju: kad vam stranac umre u kući, makar i prirodnom smrću, vi ste uvijek sumnjivi. U vezi s tim razgovorom, ili sasvim nevezano za to, Baptisteu Bordaveu se upravo to i dogodi. Stranac zamoli da se posluži njegovim telefonom jer mu je automobil ostao u kvaru, i umre. Stranac ubrzo postaje poznat, jer uvidom u njegove osobne dokumente Baptiste Bordave utvrdi da se radi o Olafu Silduru, Šveđaninu, ali slične građe i boje kose kakve ima glavni junak.
Ova priča govori o zamjeni i krađi identiteta, i o tome koliko važnima smatramo crte vlastite osobnosti, i koliko se ugodno ustvari osjećamo u vlastitoj koži. Autorica je i ovaj puta poentirala tezom nešto što me zaokuplja.
Naime, razmišljam ovih dana o vezi u koju sam stupila prije skoro deset godina, i o tome koliko me, i prije toga, i prije nekih drugih važnih poteza u životu, kod izbora karijere, posla, preseljenja..., zabrinjavalo hoće li me to promijeniti, hoću li prestati biti osoba koja sam dotad bila, i hoće li promjena biti na gore... A onda sam ovih dana, gledajući u osobu stariju od mene, koja se upravo bori sa strahom od obveze – u romantičnom smislu, dakako – spoznala jednu prilično oslobađajuću stvar: a što ja, kad govorimo o crtama ličnosti, imam tako posebno, specifično i dragocjeno da bi to po svaku cijenu trebalo sačuvati? Što je to što čini tako značajnom moju osobnost, što je u mojoj osobnosti tako bitno za mene i za čovječanstvo? Nisam genije, zar ne? Kako je odgovor na ovo pitanje bio: ništa, zapravo, mogla sam se opustiti. Mogla sam se prepustiti i ulijetati u svakojake životne situacije bez bojazni od grozomornih psihičkih i emocionalnih posljedica. Svaki dan biti netko drugi/nešto drugo – to je život pun izazova, time i vrijedan življenja.
O nekima od ovih stvari govori i Amelie Nothomb u svojoj „Vladavini moćnih“. No ona govori i o životu bez obveza, o tome kako je puno lakše živjeti život kad je čovjek oslobođen egzistencijalnih problema, i kako je u novcu i dalje moć. To, za razliku od spoznaje iz prethodnog odlomka, nije bilo tako ugodno podsjećanje, no to smo već ionako znali, zar ne?
P. S. Neću se brukati ponovno obećavajući da će sad biti bolje, da ću ubuduće više pisati, i da vrijedno čitam (iako doista vrijedno čitam). Neću se izgovarati. Od sad – djela, a ne riječi (osim, dakako, kod blog-postova :)
Oznake: amelie nothomb, vladavina moćnih, identitet
