utorak, 12.06.2012.

posthumna poruka

Od posljednjeg posta na ovom blogu proteklo je petnaestak dana. Otkako sam započeo pisati blog prije nekoliko godina nije bilo tolikog vremenskog razmaka između dva napisa. Nije se dogodilo ništa posebnog ni dramatičnog što bi me spriječilo, naprosto su iz dana u dan iskrsavale neke sitnice koje su odlagale da sjednem za tastaturu i počnem kucati.

I što se dogodilo zbog te neuobičajeno duge stanke? Ništa. Nisam primijetio zabrinutost širokih narodnih masa, tek je nekolicina prijatelja poslala zabrinute e-mail poruke propitujući se nije mi se štogod zlog dogodilo kada se ne javljam uobičajenom čestinom. Izuzev tih prijatelja, da sam prestao pisati zauvijek, da nije ovog današnjeg posta, ništa se ne bi promijenilo. Dalo mi je to misliti.

Ne bih trošio toliko vremena na pisanje bloga da ga ne smatram vrijednim uloženog truda u održavanje i istraživanje, a ovom prilikom moram napomenuti jednu njegovu osobinu koja pruža mogućnosti za koje nisam primijetio da ih je itko spomenuo. Kad se napiše novi post, klik na ikonu „objavi“ automatski vremenski locira novi post u aktualni čas objavljivanja. Međutim, vrijeme objavljivanja se može odgoditi, reći editoru da objavi tekst satima ili danima kasnije. Moguće je post čak i antidatirati, smjestiti ga među ranije, čak davne postove, naknadno predstaviti kao da je napisan i objavljen već odavno, ali o tome ne kanim ovom prilikom razglabati. Varijanta kasnijeg objavljivanja mi je zanimljivija, poticajnija.

Naime što? Recimo da mi se u ovom razdoblju kako me nije ovdje bilo nešto zaista grdo dogodilo. Zamislimo da sam umro, onako kako se ljudima događa: u jednom trenutku su živi, a u narednom već mrtvi. Bi li to bio i kraj mog bloga?

Da ne mislim unaprijed, moja smrt bi ujedno bila i kraj mojeg haranja blogosferom. Međutim, mogućnost odgođenog objavljivanja donekle ukida tu nužnost. Kada bih se zainatio, mogao bih pripremiti stotinjak postova, a što mi je više vremena preostalo moglo bi ih biti više, namjestiti da se počnu prikazivati dan za danom i blog bi mogao živjeti još dugo nakon što mene neće biti.

Razmišljajući tako došlo mi je pameti da me više od niza postova zanima jedan jedini, jedan u kojem bih svijetu i nekim likovima iz života rekao onu moju konačnu riječ, neopterećen time što će nakon toga itko misliti, ali bi me dok sam još živ veselilo da znam da će jednoga dana to čuti. Svjedočio sam već u nekoliko navrata kako su se preživjeli zgranuli našavši dnevnik, pisma ili neke dokumente nakon pokojnika, ali to su bila slučajna otkrića, često i neodgovarajuće protumačena ili tek naznake nečega, nedovoljne da se shvati cjelina koja je iza njih postojala. Ono što bi mene veselilo bila bi nedvosmislena, jasna i cjelovita poruka. Stvarno bi me živciralo da nakon mog sprovoda tu neki likovi misle da ih nisam prozreo; možda će im koristiti da ponešto makar i naknadno shvate.

Da bih to postigao dovoljno je u editoru ostaviti tekst i odrediti da se objavi tjedan dana nakon posljednjeg upisa. Ili, da izbjegnem svaki nesporazum, mogao bih odrediti kašnjenje od sto dana kako bih izbjegao da se tekst objavi ako iz bilo kojeg razloga nemam pristupa kompjutoru i internetu sedmicu ili desetak dana. Sto dana je sigurnije. Da se u sto dana ne povežem na internet značilo bi da sam nedvojbeno mrtav.

Svaki put kad stavim novi post, što se obično događa svaka dva-tri dana, mogu pomaknuti datum budućeg objavljivanja za dodatnih dva-tri dana, dometnuti nešto u tekst, promijeniti poneku formulaciju da bude preciznija, nešto izbrisati. Nadam se da imam dovoljno vremena da tekst na kraju ispadne savršen, upravo ono što imam na umu i ništa drugo.

Svakome se može dogoditi da ga fatalno trkne auto ili tramvaj, da ga trefi šlag dok gleda vijesti na televiziji ili se zagrcne košticom. Može se to dogoditi i meni, ali ja sam – koliko je to moguće – spreman.
- 09:41 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (19) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker