Bilo je kratko ali slatko. Tri noći, četiri dana. Dva je dana kišilo, pa se ta dva dana kupalo u bazenu. Onda se osušilo. I na sam Božić počeo propadavati sniježak i pokrio par centimetara onaj stari, vlažni i prljavi snijeg. Pak su se dva dana mili moji skijavavali i tako ispunili planove i očekivanja.

Kiša me nije ljutila. Blože moj, neka pada. Napričala sam se s obitelji, prijateljima i kumom. Šetala, tu i tamo uslikala koju sličicu, nije mi bio problem kuhati za nas petoro ... I onda sam se nadurila za Božić. Klizalište pod vodom, na čuvarevoj kućici pisalo da će led biti spreman popodne. Je, šišku... Nekome se nije radilo, niti je maknuo vodu s leda niti je upalio postrojenje za održavanje. Samo je na kućici osvanula nova obavijest. Da je drsališče zaprto. Uh, baš sam bila ljuta. I durila se sve dok nisam popila kuhano vino. Onda me prošla huja.

U nedjelju smo spakirali stvari, skijaši otišli na staze, kuma i ja ostale pokupiti sitnice i preseliti Tasmanijsku neman u auto. Mačka je predosjetila da ćemo opet na put, nije bila presretna kad sam je uvalila u kavez. I dok se mica-maca mirila sa sudbom kletom u autu u grijanoj garaži, kuma i ja smo otklizale jednu dobru rundu na klizalištu . Koje je ipak osposobljeno to jutro. Nakon ponovnog okupljanja svih sudionika zimovanja, preostao je ručak u Gozd Martuljku, u okrepčevalnici, gostilni, pizzeriji, pubu (što-li-već-je) Papa Joe. Potočnice tvrde da je tamo naajbolja pizza , pa ih svake godine počastimo a mi zreliji radije izaberemo nešto od konkretnijih specijaliteta. Nakon obilnog i izvrsnog ručka čovjek bi najradije prilegao ali jok, ne može. Odvezli smo kumu u Jesenice na kolodvor, otišla žema vlakom u svoj grad a mi krenusmo put mora. Dočekalo nas sunce na zalasku i evo ga, sja nam otada svaki dan. Da ga je bilo i u planincah, ne bi škodilo ali što je - tu je.

Sad čekamo završetak jedne i početak druge godine. Mužu i meni ovi dani nisu ništa posebno, no curke su nešto drugo. Mlađa je već skombinirala doček kod prijatelja a starija još traga za društvom i sadržajem. Vjerujem da će se dobro provesti, i trebaju. Zaslužile su.

Za kraj ovog posta, htjela bih s vama podijeliti jednu čestitku koja mi je stigla sms-om na Božić. Baš me dirnula i raznježila. Pa neka ostane zabilježena:

"Za one koji još uvijek pozdrave kada se sretnu... koji puno rade ali se znaju i ludo zabavljati... za one koji su sretniji kad mogu podijeliti nego imati cijelo... i koji ne vide sve crno ni onda kada su u mraku... koji ne čekaju Božić da bi bili bolji... SRETAN BOŽIĆ!"

Kiša pada. Neće mi pokvariti zimovanje. Sutra ujutro krećemo na punjenje baterija. Obje su Potočnice završile prvo polugodište odličnim uspjehom, trsile se i naradile i zaradile hrpu petica. I ja sam zaradila peticu na ispitu, ahaaa. Na dva posljednja predavanja nisam bila. Ovdje je prošli vikend vladao led i snijeg, moji se vozači nisu usudili voziti u Pulu. Obzirom da je po cesti vladalo carstvo ćelavih ljetnih guma, i bolje da nismo išli. Tko zna gdje i kako bismo završili...

Mili moji, želim vam čestit i blagoslovljen Božić! Odmorite se, uživajte!

Još samo malo, još samo malo... pa je gotovo polugodište. Pa odosmo na snijeg. Ove godine ga fakat ima. Danas je padao i u Bujama, pola sata. Ali nije ostavio traga.

Najgori dio godine je pri kraju. Znate ono kad su dani sve kraći, kad se ujutro po mraku voziš na posao, kad doma ručaš uz upaljeno svjetlo jer je vani već kmica, kad ti se popodne ne da mrdnuti iz stana jer je vani mračina. Sve kraći dani i sve duže noći me baš iscrpe. Baterije mi blinkaju na LOW. O Potočnicama da i ne govorim. Svi ispituju, pišu se kontrolne, zaključuju se ocjene.

Srećom da prosinac donosi tradicionalni provod na snijegu. Neki na skijama, ja na klizaljkama. Tri-četiri-pet dana. Ove godine tri noći odn. četiri dana. Nekad smo se provodili po hotelima, poslije po bungalowima ili apartmanima. Nekad smo uplaćivali puni pansion, poslije smo se prebacili na polupansione, zadnjih godina ja kuham. Manje potrošimo za doručak i večeru za nas petoro ako sami kupujemo kruh, mlijeko i nareske ili namaze nego kad bismo plaćali polupansion. Nije mi problem skuhati juhu i paštu ili neko jednostavnije jelo. Ionako se ne mogu klizati više od sat, sat i pol u jednom cugu. Pa imam vremena doći u apartman i pripremiti ručak za svoje skijaše i sebe.

Obzirom da idemo na snijeg oko Božića, hvatamo jeftinije aranžmane. Prije smo i pored popusta na djecu (a znali smo iskombinirati npr. 50% popusta za mlađu i 30% popusta za stariju kćer, i što se smještaja i što se ski-karti tiče), znali potrošiti dosta. Sad nas boravak u petokrevetnom apartmanu košta 100 ojra po danu. S nama ide moja kuma pa i ona sudjeluje u troškovima boravka. Apartman smo rezervirali u rujnu i do sada platili sve tri rate. Ski karta za četiri dana, za njih troje skijaša košta cca 250€. Hranu kupujemo u Mercatoru, jedan ručak si priuštimo vani. Uračunamo li k tome benzin, uspijevamo pokriti troškove bez jako velikog odricanja. Pogotovo što ja od ove godine imam redovnu plaću.

Godinama smo skupljali skijašku opremu, što rabljenu, što novu. Prije par godina smo u Intersportu za obje cure kupili izuzetno kvalitetna skijaška odijela, i to po 250 kn svako. Naravno, djeca rastu pa prerastu. Mlađa Potočnica nasljeđuje od starije i ne buni se. Ove smo godine iskoristili akciju u MANI i kupili Gimnazijalki skijašku jaknu za 200 kn. Nije neka vrhunska ali poslužit će svrsi ta četiri dana u godini, i možda još poneki vikend tijekom zime.

Do ostvarenja božićne bajke na snijegu, čeka me još jedan ispit na faksu, dva predavanja i manje od dva tjedna posla. Izdurat ću!

Netko bi pomislio da je tragedija kad ti iPhone padne u wc, kao što se meni prije par dana dogodilo. Ne mogu reći da mi materijalno nije uopće bitno u životu, ali da je najvažnije – nije. Lupala sam se po čelu jer nisam pohranila podatke iz mobitela na kompjuter. Pa sam bila ostala bez hrpe kontakata, podataka.

Utopio se iPhone, nakon par sekundi ga izvadih, otresoh, obrisah ručnikom, posuših fenom. Toliko sam znala sama (a takva sam i bila, sama u kući). Probala ugasiti mobitel, nije mi se dao. Dok je iPhone polako gubio kontakte, mijenjao izgled ekrana u pruge, mrlje i koješta, dotrčala plavuša do kompjutera, našla na You Tubeu naputak kako se otvara iPhone. Eh, kažu da od alata potrebujem spajalicu, maaali urarski križni odvijač i vakuum-gumicu:


Našla sav alat. U međuvremenu mobitel riknuo. Pa se kući vratio Najbolji muž na svijetu. Na brzinu skrušeno priznah što mi se dogodilo, uvalih mu alat, pokrenuh filmić. Odgledao muž uputstvo, izvadio karticu, rastavio iPhone, još ga malo pofenirao i nanovo sastavio. Probao ga upaliti. Jok, ništa. Piši kući propalo. Nisam htjela makinu baciti u smeće. Našla na forumima još jednu uputu – da ga par dana stavim u posudu s nekuhanom rižom. Da riža pokupi preostalu vlagu. I, kao, može se dogoditi da se nakon par dana mobitel oporavi.

U kući imamo nekoliko starih mobitela, zlu ne trebalo. Jednog sam aktivirala i koristila par dana. Na kartici nisam imala sve kontakte i krenuh nanovo skupljati nestale kontakte. Svaki dan sam probala upaliti iPhone. Ni trc ni mrc. Eh, a danas... Opet ga izvadih iz riže, uvalih mu punjač, spojih sa strujom i pokušah uključiti. Eeeeeej, pokazao mi je jabučicu!!!! Radi!!! Ekran mu je šarenopirgast, ali se sve vidi. Što sam prvo učinila? Prebacila podatke na kompjuter. Ufff...

Nije mi ovo bio najvažniji događaj proteklih dana. Jedan drugi oporavak je daleko važniji. Jedno predivno biće, meni tako blisko i drago i bitno , oporavlja se. Počelo je s trncima u nozi, pa su se trnci popeli sve do pazuha. Trnci koji traju znak su za uzbunu. Može se posumnjati npr. na šećernu bolest, moždani udar, upalu moždanih ovojnica odn. meningitis ili multiplu sklerozu. Nakon pretraga, slijedila je dijagnoza a zatim i liječenje. I oporavak. Treba živjeti nešto opreznije nego prije, redovito ići na kontrole i misliti pozitivno. Ne vratilo se nikada više!