Priča se po gradu da je čovjek kojeg znam petnaest godina ubio vlastitog brata. Ne tu, u ovom gradu, nego u u rodnom gradu. Grad bruji, sad – što je istina, što nije, pojma nemam. Čovjeka nema, može čučati tamo negdje u nekom zatvoru a može i krstariti Mediteranom. Ne mogu tvrditi da je bio prznica, ne mogu staviti ruku u vatru da je bio mio, drag i smiren i da ne bi mrava zgazio. Kažem, petnaest godina ga kao znam. U stvari, viđam. I nije da nismo razgovarali i popili kojiput kavu zajedno. Al ne mogu uopće reći da ga znam.

Znamo li se uopće? Mogu staviti ruku u vatru za vlastitu djecu, muža, i još par bliskih i dragih. Za druge zaista ne znam. Ev, čovjek kojeg znam od djetinjstva, za kojeg ne bih nikad rekla da može učiniti išta nezakonito, optužen za makinacije s ispitima. Jedan lik koji mi je nekad bio najbolji prijatelj, ma skoro blizak kao brat – em varao ženu, em napustio i nju i dijete, em se bavio raznim makinacijama i bio optužen za ista. Ne prepoznajem ga više. Već godinama. Srest ćemo se vjerojatno na godišnjici mature, pozdraviti se. Ali ja s njim zaista više ne znam što pričati. Nije mene varao, nije mene napustio, ali me razočarao kao čovjek, zgadio mi se. A bila bih ruku u vatru za njega stavila. Nekad.

Nekadašnja frendica varala muža naočigled cijelog grada. Rastala se. Lako za bivšeg muža, al tu je troje djece. A meni izgledala draga i smjerna i pobožna. Nda... Od generacije s kojom smo muž i ja dijelili školske klupe, ostalo je još zabrinjavajuće malo oženjenih i udanih. Velika većina se rastala, većinom zbog nevjere, neki i po nekoliko puta. Cimerica s kojom sam dijelila garsonijeru za vrijeme studiranja bila sasvim normalna, vesela, društvena, prpošna djevojka otvorenih misli i slobodna ponašanja. Evo je sad angažirane u Grozdu, dijeli (po mom mišljenju prekonzervativne i neprimjerene) savjete roditeljima i djeci o spolnom odgoju i nastoji utjecati na obrazovanje svoje, moje, naše djece.

I fakat se ne poznamo. «Ono sve što znaš o meni, to je samo prazna priča...»