U računu za naše telekomunikacijske usluge, a riječ je o paketu Flex Obitelj koja uključuje tri pretplatnička broja, uočili smo stavku "Usluge trećih strana" u iznosu od 80 kn. U ispisu pojedinačnih poziva i ostalih usluga za svaki pojedini broj ta se stavka nije pojavljivala. Pa nismo znali koji broj mobitela je koristio te "usluge". Nazvali Službu za korisnike. Žemska nam nije znala objasniti. Otišli u T-com centar. Oni još manje znaju (niš čudno, za plaćanje običnog računa kod njih provedeš frtalj ili pola sata, a da o potpisivanju ugovora za neki paket njihovih usluga ni ne govorim. Muž je jesenas proveo sat vremena kod njih kad smo ugovarali naš paket – sat vremena posvećenih samo njemu, bez čekanja. Triput su morale zvati neku svoju službu da im objasni što trebaju učiniti.). Onda sam poslala mail na t-mobile@t-mobile.hr. I isti dan dobila odgovor od voditelja u Sektoru za brigu o korisnicima:

"Poštovana gospođo, zahvaljujemo na Vašem e-mail upitu te Vam u nastavku dostavljamo odgovor.

Ovim putem želimo Vam napomenuti kako Usluge trećih strana podrazumijevaju usluge mobilnih servisa koji krajnjim korisnicima pružaju različite usluge kao što su kvizovi, ankete, glasovanja, info servisi, multimedijske vijesti i obavještavanja. Ujedno želimo istaknuti da navedena usluga nije usluga T-Mobile-a, već je dostupna putem nezavisnih dobavljača. Dakle, T-Mobile nije davatelj usluga s dodatnom vrijednošću već ih samo, kao i svi ostali mobilni telefonski operatori, naplaćuje od krajnjih korisnika s čijih pretplatničkih brojeva su usluge aktivirane i na čije mobilne telefone stižu naručeni sadržaji. Također, T-Mobile HR ne može utjecati niti biti odgovoran za izbor, isporuku, naplatu i sadržaj spomenutih SMS poruka. Davatelji usluga s dodatnom vrijednošću Uvjetima za korištenje propisali su cijene pojedinih sadržaja, načine aktivacije i deaktivacije.

Želimo Vas također podsjetiti kako je potrebno vrlo pažljivo proučiti sve uvjete pružanja usluga nezavisnih dobavljača s brojnih Internet stranica ili novinskih reklama i moguće troškove koji mogu proizići prilikom aktivacije raznih zabavnih sadržaja koji se putem spomenutih reklama nude.

Detaljnom provjerom baze podataka T-Mobile HR, utvrdili smo da su na Vašem računu evidentirane usluge tvrtke NTH medija, čiji kontakti su: customer.care@nth.ch ili adrsa, Horvaćanska 17A, 10000 Zagreb, te Vas ljubazno molimo da se obratite pružatelju usluga za detaljnije informacije.

U nadi da smo Vam ovim odgovorom pružili potrebne informacije, srdačno Vas pozdravljamo."

Ugodno iznenađena brzinom i korektnošću odgovora, šaljem novi mail toj NTH mediji. Odgovor stiže za par sati:

"Vezano uz Vaš upit za spornu stavku na Vašem računu za telekomunikacijske usluge u iznosu od 80,00 kn obavještavam Vas da je telefonski broj taj-i-taj dva puta koristio jednokratnu uslugu sa destinacije 88108 u iznosu 40,00 kn/SMS. Jednokratna usluga je korištena tada-i-tada u 16:31h i 16:45h sa gore navedenog broja. Ukoliko imate nejasnoća slobodno nas kontaktirajte."

I fakat. Nakon razgovora s Potočnicama, jer je navedeni broj bio broj Starije, gimnazijalka se sjeti da je rješavala test inteligencije na nekom web portalu i da je poslala sms na taj broj. I eto ga. Dva esemesa, dvakrat po 40 kn. I vjerujem – nikad više. Skupa škola. Na internetu pronađoh par reagiranja na istu stvar.

http://www.glasistre.hr/mojglas/vijest/129099

http://groups.google.com/group/hr.soc.zastita-kupaca/browse_thread/thread/cd8e96396cd47129/2d9c1a95e26267db?lnk=raot&pli=1

Na broj 88108 šalju se i zahtjevi za tzv. Klub toplomjer kao i za Zvukomlat .

NAKNADNO DODANO:

Eh, sad, u svezi glede Zvukomlata dobih mail "Reagiranje na članak". Citiram:

"Poštovana,

Na Vašem blogu http://61.blog.hr/2009/11/1627051706/oprez-88108-iq-test-zvukomlat-klub-toplomjer.html u članku pod naslovom Oprez: 88108 - IQ test, Zvukomlat, Klub toplomjer, sa datumom objave 27. 11. 2009. primijetio sam da ste pogrešno svrstali internetski servis „Zvukomlat“ pod istu kategoriju kao što su „IQ test“ i „Klub toplomjer“.

Ljubazno Vas molim da ispravite tu pogrešku, zato što se na taj način šire dezinformacije o servisu „Zvukomlat“ koji je dio Project 6 studija.
Naime, naš servis www.zvukomlat.com nije kao ostali navedeni zato što:
servis naplaćuje 6,10kn (PDV uključen) po preuzetom sadržaju
sadržaj se naplaćuje jednokratno – tek kada je sadržaj preuzet
nema tjednih, mjesečnih ili bilo kakvih drugih pretplata -tako da nema skrivenih troškova za korisnika osim onih koji su navedeni
dodatni troškovi se stvaraju ovisno o mobilnom operateru i naplati prijenosa podataka

Razumijem da je do zabune moglo doći stoga što Zvukomlat koristi isti broj 88108 kao i drugi servisi, ali, uvjeravam Vas da je to jedina dodirna točka.
Posjetite www.zvukomlat.com i uvjerite se da imamo krajnje korektno istaknute sve obavijesti te da nikoga ne pokušavamo
Nadam se da će moja zamolba naići na razumijevanje sa Vaše strane."


Eto, i vama na znanje i ravnanje.

Dvorana Pučkog otvorenog učilišta, ilitiga kazališna dvorana, sinoć je bila skoro pa puna. Dok smo ulazili u dvoranu, trećina sjedala bila je zaklonjena zavjesom, čime se smanjio prostor gledališta. Taj smanjeni prostor bio je dovoljan za publiku koja je gledala predstavu "Ljubavna pisma", s Anom Karić i Borisom Buzančićem. Pametan potez, jer je gledalište tada izgledalo pristojno popunjeno. No, sinoć se prostor vrlo brzo napunio, koju minutu prije 20 h još uvijek su nadirali ljudi željni kulture i smijeha, te organizatori maknuše zavjesu. I popunio se velik dio gledališta. Osim školskih priredaba, kad je dvorana dupkom puna i sjedi se i uz ogradu balkona i po stepenicama, baš i nemamo prilike vidjeti toliko ljudi u kazališnoj dvorani. Kako ne bijaše Kazališna noć, i ulaz na predstavu se najnormalnije naplaćivao (40 kn, sasvim pristojno), baš sam ugodno iznenađena.

Autor teksta je hrvatski književnik Miro Gavran. Komedija "Rogonje" spoj je Gavranovih komedija "Muž moje žene" i "Povratak muža moje žene". Redatelj: Zoran Mužić, u glavnim ulogama: Siniša Popović, Žarko Savić i Vlasta Ramljak.

Dalmatincu Kreši u iznenadni posjet dolazi Slovenac Žarkec. Nakon prvobitne zbunjenosti i Krešine pomisli kako je Žarkec vjerojatno neki inspektor, otkriva se veza između dva muškarca – njihova žena Dragica. Dragica je u braku sa Žarkecom već pet godina. Vjenčanje je slijedilo vrlo brzo nakon površnog upoznavanja. Površnog, jer pola sata nakon vjenčanja Dragica obznanjuje da ima dvogodišnju kćer Matildu, plod veze s Nikolom. Uredni, mirni i tihi Žarkec prihvaća Matildu kao vlastitu kćer. Jedan noćni događaj pobuđuje Žarkecovu sumnju u vlastitu suprugu i on u podstavi ženinog kaputa nalazi ušiveni vjenčani list, dokaz braka između Dragice i Kreše. Pet godina sa Žarkecom, četiri godine s Krešom. Dragica, zaposlenica Željeznica, godine provodi putujući između Ljubljane i Splita, održavajući svoja dva braka. Isprva ogorčeni i spremni na obračun s Dragicom, muškarci ipak odluče nastaviti s dotadašnjim životima. No, nakon dvije godine dolazi do ponovnog susreta muževa iste žene. Žarkec je saznao da ih (obojicu, jel) Dragica vara s Matildinim ocem Nikolom, ugostiteljem iz Zagreba. Ovoga se puta oba rogonje suočavaju s Dragicom i traže objašnjenje.

Siniša Popović i Žarko Savić su izvrsni, sigurni i uvjerljivi. Dijalog životan, sočan, na trenutke urnebesno smiješan. I – po meni – predstava je mogla ostati na njima dvojici. Jer, ulaskom ženskog lika, ritam se nekako gubi (iako prevrtljiva Dragica svako malo mijenja mišljenje i planove) i komedija više nije onako pitka i vrckava kao na početku. No, sve u svemu, još jedan jako dobar uradak Mire Gavrana.

Sat i pol vremena opuštanja uz tri glumca, britki i duhoviti tekst, u životnu priču upletene niti aktualne slovensko-hrvatske političke zavrzlame – razlog su nasmijanih lica mojih sugrađana. Bar sinoć, tih sat i pol, i pri izlasku iz kazališne dvorane. Neprocjenjivo.

No, dobro. Malo sam slavila, uživala u primanju čestitki i sad mogu nastaviti. Naravno, hvala svima na čestitkama i lijepim željama!

Depresivni se dani zbrajaju i množe. Ne toliko psihičko-depresivni koliko vremensko-depresivni. Ljigavela od vremena nikako da prestane. Ili kiši ili se magli ili se oblači. Sunca ne vidjeh već zabrinjavajući broj dana. U popodnevnu smjenu idem u sumrak. Vraćam se kroz pusti grad. Nigdje žive duše. Većina radnji se zatvara u 19 h. Tek Konzum i dm market i nekolicina trgovina radi i dulje. I zjape prazne. Kroz moju radnu ulicu popodne i navečer prođe jedva koji prolaznik. Valja nam izdurati još mjesec dana do početka zime. Jedva čekam. Tad će se dani opet produljivati, isprva stidljivo ali onda sve zamjetnije. Sad je sve zamjetnije da većinu dana vlada noć, pih.

Srećom, koliko god se sporo i depresivno vucaraju dani, krajem tjedna uvijek dođe vikend. S petkom na početku. I palačinkama s Nutellom. I Supertalentom. Pa Plesom sa zvijezdama u subotu. I komentiranjima i navijanjima obje večeri.

Serije koje zajedno gledamo prorijediše se. Ne našom krivicom. Nego ih pojedine televizijske kuće bahato i svojevoljno trpaju u raznorazne termine pa naprasno prestanu prikazivati pa lupe staru sezonu nakon nove pa više pojma nemaš što gledaš . Prvenstveno govorim o raznoraznim CSI serijama, em Las Vegas, em Miami, em New York. Tako su se izmiješale, po raznim TV-kućama i po raznim sezonama da je to katastrofa. I sad rijetko koju epizodu odgledamo. Gledali smo Zakon brojeva, sad više ni ne snimamo. Navy CIS je završio smrću direktorice, sad čekamo hoće li se prikazivati i slijedeća sezona. Obzirom da nas, gledatelje, ionako ne obadiraju kad mijenjaju termine i odlučuju o prekidu prikazivanja, ni ne očekujem da će biti neke najave te nove sezone... Starija Potočnica prati Otok smrti, sjela sam s njom par puta i pogledala dio, nije baš nešto. Veliko dijete je toliko naviklo na stravu na televiziji da joj serija nije posebno zastrašujuća. Htjedosmo s njom tajo i ja pogledati kultni film našeg doba – "Ljudi-mačke". Trebao je biti prikazan neki dan u 3 ujutro. Pa smo uključili snimalicu. Nadobudno sjeli jednu večer kako bismo odgledali. Kad ono šipak. Snimljen neki japanski film. Il su ga zamijenili, il su ga emitirali prije ili kasnije. Moš si fućkati, nema Nastassje Kinski. A baš smo se nabrusili.

Al smo zato sinoć odgledali "Juno". Komedija, drama, romansa, priča o tinejdžerici-trudnici koja odluči roditi dijete i dati ga na usvajanje. S Jennifer Garner i Ellen Page. I oduševili se svi. Gluma izvrsna, britki dijalog. Preporuka!

Na današnji dan prije četiri godine otvorih ovaj blog. Uzbuđena i radoznala kako ću se snaći u novom virtualnom svijetu, koga ću upoznati u blogosferi, kome će moji tekstovi biti zanimljivi, tko će ostaviti traga u komentarima...

Statistički podaci me ne opterećuju. Uostalom, kako mogu vjerovati podatku da imam 0% fotografija na svom blogu, jel... Ni broj od 825 objavljenih postova nije neki posebno bitan pokazatelj ukupnog dojma kojeg ostavlja moj blog. Bitno je ono što mi je ovaj blog pružio. A to je beskrajno zadovoljstvo upoznavanja s vama . Nekoliko divnih prijateljstava koja su prerasla granice bloga . Od moje "stare" ekipe malo njih još ima blogove, ako su ih i zadržali – rijetko pišu ili su si uzeli stvaralačku pauzu. Broj blogera priraslih mi srcu povećavao se i smanjivao, neke od vas posjećujem svakodnevno, za neke navikoh da se jave jednom tjedno, neki me obraduju jednim postom u mjesec dana.

Ne patim za nekim "statusom" u društvu blogera. Nisam ni među cool a ni među almost cool blogerima (ma, naravno da bi mi bilo drago da jesam, al ne režem vene na rukama što nisam). Na naslovnici bijah nekoliko puta, većinom zbog objavljenih fotografija. Kriterije odabira niti ne želim shvatiti. Ako netko od urednika smatra da je nešto od onog što objavljujem dovoljno zanimljivo da se stavi na naslovnicu, mašala. U tolikoj masi blogera i postova, uvijek se nađu neke iste teme i isti motivi pa nek glavni i odgovorni biraju. Jako me raduje činjenica da se moji postovi mogu naći pri guglanju vezanom uz široki raspon tema. Osim politike i seksa, ne znam koje se teme nisam dotakla u ove četiri godine. A tako sam baš i planirala ovu avanturu – pisati blog o svemu i svačemu što me okružuje, o čemu razmišljam, što me ljuti ili raduje. Tijekom vremena neke su teme bile više zastupljene, ovisi što me okupiralo u određenom razdoblju. Neke teme jednostavno nisu bile dovoljno zrele, ili još uvijek nisu, a da bih pisala o njima. Takav sam tip, volim dobro izanalizirati za i protiv, isplanirati korake do nekog cilja i tek kad sam dovoljno sigurna u sebe i svoje odluke – mogu ih izbaciti iz sebe i uobličiti u riječi.

Ono do čega mi je stalo, i zbog čega ću još dugo, dugo pisati blog su vaše posjete, vaši komentari. Neki put ih je više, neki put manje, neki od vas rjeđe me čitaju, neki redovito. Najčešće pišem 3-4 puta tjedno, tko je rjeđe u blogosferi a želi pročitati većinu onog što pišem – treba mu vremena da me "pohvata". I bila to 2-3 komentara ili 7-8 ili 15-20, bili to samo pozdravi, osmijesi i zagrljaji ili opširna razmišljanja o temi posta, jednako me raduju.

U djetinjstvu sam nestrpljivo čekala prvo da dječja sobica bude samo moja, onda da konačno ugledam svoj odraz u zrcalu u kupaoni (baš su ga visoko postavili majstori) a zatim i da prerastem vlastitu sestru. Sad su to već odavno prohujala vremena ali sjećam se da sam bila sretna i ponosna u sva tri slučaja. Sad gledam Mlađu i pronalazim u njenim reakcijama samu sebe i vlastite uspomene.

U dječjoj sobi smo objesili mjerilo visine. Ono dječje, sa životinjicama.



Pa na lijevoj strani zabilježili za svaki rođendan Starije njenu tadašnju visinu i težinu. Zdesna od mjerila – crtice i podaci za Mlađu. Svake godine uspoređujemo. Starija je do sada «vodila». Svake godine Mlađa gleda koliko joj treba da preraste sestru. Za prvi rođendan razlika u visini između njih dvije bijaše dva centimetra, za drugi – već šest.



Godine su prolazile, razlika je uvijek postojala. Do ove godine. Sigurna sam da su operacija trećeg krajnika i treniranje rukometa pozitivno utjecali na rast i razvoj Mlađe. I tadadada – Mlađa je za 11. rođendan viša od Starije u toj dobi.



Prvi korak je učinjen. Sad Mlađa čeka da i u realnosti preraste Stariju. I da ima svoju vlastitu sobu. Tajo i ja ćemo se potruditi da se ovo zadnje ostvari što prije. A na kućnoj rukometašici i glumici je da nastavi s razvojem. Žganaca i sporta, jel...

Prvo osvrt na petak. Uz palačinke s Nutellom. Supertalent. Prva emisija uživo. Od svih natjecatelja, veeeliki pomak nabolje bio mi je nastup Dua Štikla. Iako bih radije slušala i gledala samo mlađu članicu dueta, kad su se već prijavile kao duo – u živom nastupu su uspješno dozirale glasove i prepustile vodstvo kćeri. S kojom lakoćom ta žena proizvodi visoke tonove, to je nevjerojatno... Marko Lončar, imitator – samo Ćiro Blažević me oduševio, ostalo mi bijaše nedovoljno za Supertalent. Hot Stuff - onaj prvi nastup je bio simpatičan, smiješan, vrckav i upečatljiv, no nastup live – promašaj. Boris Morović – izvrstan. Em je styling ovaj put bio izuzetno dobar, em je početak točke bio vrlo efektan. Bio je moj favorit u ovoj emisiji. Zatvor – dečkići su slatki, no ni u ovom nastupu nisam uspjela čuti skoro ni riječi teksta, i nisu baš bili ujednačeni u sviranju. Klinci su puno postigli samim ulaskom u polufinale. Nina Kraljić – veliko poboljšanje što se izgleda tiče. Izvrsno je otpjevala, ali sama pjesma mi je bila preduga. Drago mi je što ide dalje. Mateo – ovaj put se jako čulo koliko pjeva kroz nos. No, pročitala sam da je bio pod lijekovima i da je jedva doveo glas u kakvo-takvo stanje. Pa, nek mu je sa srećom...

Subotnje prijepodne proteklo je u pospremanju stana, sklanjanju kompjutera, čišćenju radnih stolova. Stiglo je dvanaest gostiju, par dječaka i ostalo djevojčice-djevojke. Neke su male dame narasle skoro ko moja starija Potočnica. Frknula djeca u godinu dana nevjerojatno. Još lani su se igrali tipično dječjih društvenih igara, al ove godine se vidjelo koliko ih je zahvatio pubertet. I sitne razmirice pri dogovaranju što će slijedeće raditi potvrdile su da i ostala djeca imaju kratak fitilj, a ne samo moja. Pa se tješim. Iako sam uvjerena da moja 11-godišnjakinja niti nema fitilj, kako reagira. Tražila sam ovih dana ilustraciju da vam pokažem kako se osjećam nakon njenih burnih reakcija – ko oprljeno čeljade nakon bombe, ali potraga za crtežom bijaše neuspješna. Točno si mogu predočiti taj crtež, i negdje sam ga vidjela, al blogtepitaj gdje... niti preturanje po sličicama Kojota Willyja ni mačka Toma nije donijelo rezultate. Al naći ću ja tu ilustraciju, kad-tad, znam ja...

Dok su se djeca prelijevala iz prostorije u prostoriju, nas troje velikih – sad tu ubrajam i Gimnazijalku, jel – povuklo se u kutak kuhinje. Velika je i izašla van na sat vremena, maknuti se od buke i larme. A što ta djeca mogu proizvesti zvukovaaaa... uvijek se, naravno, nađe netko tko želi privući pozornost prodornim vrištanjem ili pjevanjem. Pet sati druženja njima je brzo prošlo. Mi smo preživjeli. A mačka je doživjela fras. Isprva je znatiželjno zalazila u dječju sobicu, šnjofala nepoznate mirise, čak i završila u jednom krilu. No, kad je masa novih lica postala kritična, zavukla se u ladicu Gimnazijalkinog radnog stola. I tamo provela sate i sate. Dok je nisu otkrili. Ne znam, doduše, što je navelo jednu od gošći da otvara ladicu tuđeg stola, no u jednom se trenutku našim potkrovljem ali i ulicom razlijegao stravičan vrisak. Prepala se otvarateljica ladica, a o mački da i ne govorimo. Na jedvite jade je Starija uspjela izmamiti macu iz ladice, odvesti je u spavaću sobu a kasnije i u kupaonu, da se Mimi najede i popiški...

Slavljenici je bilo lijepo. Uživala je u druženju sa svojim društvom. Oduševljena je darovima. Dugo u noć je još prepričavala dojmove i jedva je natjerasmo u krpe. Pospremanje nakon tuluma bijaše brzo i jednostavno. Štete nije bilo, jedine posljedice bijahu proliveni sok i komad pizze na parketu, te hrpa kokica po tepihu (imamo aparat za prženje kokica, pa smo ga stavili u funkciju, hehe). Mačku bolje i ne pitati kako je sve preživjela. Te noći nije se usudila doći niti jednom od nas, noć je provela u kuhinji, ni sutradan se nije htjela družiti s nama, sve do navečer. Tek tad su joj žifci došli u red. Jadno naše mače...

Subotu smo priveli kraju uz pregledavanje snimke Plesa sa zvijezdama. I uživali. Oduševljena sam mladom Frankom Batelić, i ona je moj favorit. Sviđaju mi se i nastupi Ive Šulentić i Gordana Kožulja. Mislila sam da će ispasti Ana Ugarković ili Vedran Mlikota a Sandi Cenov, Vanessa Radman i Frano Lasić su mi tako-tako. Na kraju, glasačko tijelo je izbacilo Sandija. Pa, pričekajmo ovu subotu da vidimo tko ide dalje a tko ispada. Nadam se da forsirane noge Vanesse Radman neće ugroziti ni Franku ni Ivu ni Gordana.

U subotu je fešta. Mlađa Potočnica slavi 11. rođendan. Uzbuđena je već danima. Sinoć smo napravile pozivnice, svakom pozvanom djetetu posebna. Skidala godovnjača sličice s interneta, peseke, mace, kornjačice, sjajna slova, smišljala tekst. A mater dobila zadatak uobličiti pozivnice. S tajom je Potočnica obavila većinu nabavke – brdo frfa, pa sokiće, pa papirnate tanjure, pa plastične čaše i vilice, pa salvete. Toliko su joj se svidjele čvrčke na salvetama (tajo i ja to zovemo čvrčke ili frljoke, curke koriste riječi "žvrlja" i "škaraboć") pa hoće isti motiv na torti.

Torta se kod nas tradicionalno naručuje u slastičarni. Od ovog ljeta nam je najpoznatija, Villa Soši u neposrednoj blizini. Preselila s trga na tržnicu, u prostorije bivše mesnice. Ter se tržnicom širi miris kave i kolača, mmmm. A kolači su prva liga. Uostalom, vlasnica slastičarne je višestruko nagrađivana a sprema se upisati i u Guinessovu knjigu rekorda.

Dakle, tortu ćemo riješiti. Nakon što gosti stignu u subotnje popodne, i razbukta se zabava, naručit ćemo halo-pizzu. I to je to. Još me čeka mal žešće pospremanje kuće i sklanjanje kompjutera iz dječje sobe. I zabava može početi. Za njih šesnaest. Kao – nije dijete moglo manje prijatelja pozvati jer je ove godine u novom razredu a ima i staro društvo. Ajd... Al ovo je posljednji rođendan s takvom feštom. Ubuduće će, kao sestra, izvesti par prijateljica van na pizzu ili kolače, malo prošetati gradom. I, naravno, počastiti društvo u razredu i na slobodnim aktivnostima.

Ove godine nisam ukrašavala izlog vješticama, duhovima, bundevama, paucima i paučinom. Da je bilo kakvog zbivanja po gradu u svezi glede Noći vještica, bih. Dok su Potočnice pohađale vrtić, svaka u svoje vrijeme, imali bismo uoči Noći vještica radionice, tzv. laboratorije za roditelje i djecu. Pa bismo obrađivali donešene tikve ilitiga cuke (cuka, od tal. zucca = bundeva, tikva), izrezivali ili slikali sve što ide uz taj dan. Pa bi se noćnovještičji ukrasi ili ostavljali u vrtićima ili iznosili na štandove pred Pučkim učilištem ili bi se ukrasio Trg.

Jedne je godine priređen pravi spektakl na Trgu slobode. Ugašena je rasvjeta i stotine upaljenih svijeća u bundevama sjajile su trgom. Žene iz Pokreta za kulturu i zabavu glumile su vještice i darivale klince bombonima. Navjeći doživljaj svima nama bijaše let jedne vještice – odjeven u vještičju haljinu, jedan se spretni mladić zakačio na žicu razapetu iznad trga i proletio na metli iznad naših glava. Vjerujem da se mnoga djeca i njihovi roditelji i dan-danas sjećaju te scene.



Sjećam se i prilika kad su cuke bile poredane ne samo po Trgu nego i duž ulica grada. Jest da su ubrzo lokalni maloljetni razbijači uništili sve do jedne tikve, iz čiste obijesti, i da su komunalci imali itekakvog posla nakon toga... ali djeca su bar uživala.

Eh, sad toga više neima. Moje curke već odavna ne pohađaju vrtić pa i ne znam koji je glavni razlog odustajanja od obilježavanja takvog dana. Mogu donekle razumjeti protivljenje crkvenih krugova takvim običajima, ali djeca fakat ne kuže ništa – ona jednostavno vole prilike za druženje i igru.