Žoharov blog
29.09.2010., srijeda
Bečki treninzi - motivacija pada
|
U tjednu od 20. do 26. rujna sam otrčao 9 km u ponedjeljak i srijedu i nakon toga opet ništa, iako sam trebao imati još dva treninga, od toga jedan od 15 km. Bolje i dva treninga, nego niti jedan, kao tjedan prije. Ovaj tjedan (od 27. rujna do 3. listopada), iako još nije gotov već imam dva treninga. U ponedjeljak sam uspio istrčati iz stana s velikim planovima. Potrebno je napraviti još jedan trening preko 20 km prije maratona. Duboko sam se nadao da bi to moglo ići prema 30 do 35 km, priznao bih da sam očekivao 25 do 27 km, a zapravo sam uspio odraditi "samo" 22,4 km. Do večeri kada sam izašao na Hauptallee, asfalt se osušio, bilo je umjereno hladno (cca 13°C) i relativno dobro za trčanje. Staza je bila puna trkača. Kao da hvataju zadnje ovosezonske kilometre. Zanimljivo mi je bilo vidjeti tri skupine žena, gdje je svaka skupina imala više od tri žene, a zadnja čak sedam žena. E, da mi je to vidjeti u Zagrebu i Hrvatskoj, a da se pri tome ne radi o Zagrebačkom polumaratonu ili sličnom događaju. Uglavnom, prvih 4 km sam se zagrijavao, onda sam nastavio sporo trčati, da bih nakon 18. km osjećao težinu, a nakon 20. km ukočenost. Nakon 22,4 km više nisam mogao trčati. Prilično loš izvještaj prije maratona. I sam tempo je bio prilično spor (06:08min/km). Tako spor već dugo nisam bio. U utorak sam mislio napraviti kratki trening od 5km, no, 200 metara prije nego sam s posla došao kući, počela je padati kiša i dala mi je dobru ispriku da ne izađem iz stana, a kako je već bilo kasno, oko 20 sati, jednostavno sam odustao od treninga. Jačao sam mišiće ruku, povlačeći ručicu na vratima firžidera.  Srijeda, opet kasni dolazak s posla. Naravno, gladan, jer je ručak bio davno, prije sedam sati. Po dolasku uništavam 300g kruha i 250 grama trapista. Snaga savjesti me ipak uspijeva oko 21:30 izbaciti iz stana i natjerati na trčanje. Ignorirao sam laganu kišicu, ali hladnoću i vjetar je bilo teže ignorirati. Odjenuo sam par majica, navlake za ruke, debele biciklističke hlače, jaknu i rukavice. Sada mi postaje jasno zašto ekipa nosi one čudne kape na trčanju. Uspio sam odraditi 9 km. Bilo je izdržljivo, no tempo je bio spor (05:49) uz visok prosječni puls (148). Nisam zadovoljan. Promjenit ću pristup cijeloj igri slijedeće godine. Obećavam! |
- 23:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
19.09.2010., nedjelja
Bečki treninzi - black hawk down
|
Tjedan od 13. do 19. rujna. Cijeli tjedan je obilježen jakim kišama i vjetrom. Na poslu opet ostajem jako dugo i kad dođem doma, nemam snage izaći na kišu i vjetar. Prvo sam odgodio trening za utorak, onda sam rekao, budem u srijedu, pa ga nisam odradio niti u četvrtak. U petak sam putovao u Zagreb, a subotu i nedjelju sam bio zauzet do ponovnog povratka u Beč. Prođe tjedan, a niti jedan kilometar nisam otrčao. Nezadovoljstvo, grižnja savjesti,... a zapravo je ovo zadnji tjedan kada prema planu trebam odraditi dužinu (cca 35 km sam trebao odraditi za weekend). Kada sam doma, ne samo da ne trošim kalorije, nego pokušavam nezadovoljstvo rješiti zadovoljstvom jedenja, a jako sam nezadovoljan, što znači da moram puno pojesti. No, tu nije kraj. Kada se lijepo i fino najedem, onda počne peći savjest i onda opet odem do frižidera. Kasnije se čudim, kako sam opet dobio dvije kile, a trebala su mi tri tjedna da skinem kilu i pol. I onda ću opet "cendrati" kako nisam uspio popraviti rezultat, jer nisam trenirao.  |
- 23:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #
12.09.2010., nedjelja
Vibram Five Fingers
 Žalim se kako puno radim, no, kao protuteža tome dolazi da si ponekad nešto i kupim.  Nakon našeg Kravoja, koji sada trči prerijom, kupio sam i ja ovo novovjekovno čudo. Kupio i testirao na planinarenju. Za trčanje će još malo pričekati. Kako je trčati u njima? Osjetio sam neravnu podlogu, kamenčiće i grančice. Čudno je za cijelo stopalo, a pogotovo fali amortizacija na peti. Trebao bih ih češće koristiti. Bijah s njima na pješaćenju od 13 kilometara po Bečkim brdima (Wienerberge) i bilo mi je zabavno, iako su me kasnije boljela stopala. Nekakav umor. BTW, (u njima) izgledam kao hobit - mali s dlakavim prstima.  |
- 23:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
11.09.2010., subota
Bečki treninzi - sunce na prozorčiću
|
Nakon neuspjeha u Saalfeldenu dolazi lijepi sunčani tjedan, pa uspijevam preko tjedna odraditi tri treninga u večernjim satima. Utorak 9 km, srijeda 14 km, četvrtak 9 km. Osjećao sam se odlično. Depresija je izliječena. Vratio se optimizam. Tjedan završavam s dugačkim treningom od 33 km. Trčao sam u okolici Pratera i moje uobičajene staze - Hauptallee. Već sam spomenuo da su oko Hauptallee šume, jezera, stadioni i bazeni. Ovaj puta sam odlučio malo razgledati okolicu. Jezera ima i održavanih i neodržavanih. Povremeno bude divlje i zaraslo, a onda nakon par kilometara potpuno izletnički i gradski uređeno. Putem sam naišao na dva konjička kluba, golf igralište, igralište hokeja na travi, igralište za baseball. U blizini je i staza za BMX bicikle. Ima više dječjih igrališta, a dio šume je rezerviran za šetanje pasa. Postoje znakovi gdje je dozvoljeno za pse, a gdje nije. U početku mi je išlo sporo. Nikako doći do 10 kilometra, do 20.-og sam već razmislio o svemu i svačemu, a onda je krenulo i uspio sam odraditi 33 kilometara, djelomično i po gradu, dok sam se vraćao kući. Pripreme za maraton se nastavljaju prema planu.  |
- 23:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
07.09.2010., utorak
Bečki treninzi - kiša, vjetar i hladnoća
|
Utorak. Vratio sam se s posla. Prebolio sam razočaranje iz Saalfeldena. Počinje jedan od mnogobrojnih nastavaka ostatka života. Izlazim iz stana. Prvi puta, nakon ljeta, odjeven u duge tajice, dvije majice, od kojih jedna ima duge rukave i sa šuškavcem. Baš počinje padati kišica i puhati vjetar. Prije par tjedana bi me to obradovalo i donijelo osvježenje, no, sada je hladno. O bečkoj klimi sam slušao, a sada ju i osjećam. Hladnije je nego u voljenom Zagreb gradu. Sve je teže odjenuti sportsku odjeću i izaći na trening. Počinje borba, kako se motivirati, kako pobjediti konformizam? Trčanje je užitak, ali trčanje kad je mokro, hladno i vjetrovito mi se ne uklapa u definiciju užitka. Pogotovo sam, bez ranojutarnje ili mračne ekipe. Još mjesec dana do Zagrebačkog maratona, a onda vrlo brzo i Ljubljanski, a onda bih mogao početi sa smanjivanjem trčanja, razmisliti o nečemu drugom što će mi razbiti jednoličnost. Možda plivanje? Možda teretana ili ring?  Možda druženje, birtije, restorani?   Schaumamal! (Let's see!) |
- 23:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #
04.09.2010., subota
5th International Triathlon in Saalfelden
|
Dolazak dan ranije U Saalfelden sam krenuo u petak. Skrušeno priznajem da sam ranije otišao s posla, no obzirom na broj dužih ostanaka, ne osjećam nekakvu nelagodu zbog toga. Prijave u petak rade do 19 sati i nadam se da ću stići na vrijeme. Zbog toga vozim brže od dopuštenog, no unatoč tome u Saalfelden dolazim u 19:15. Užurbano po gradu tražim gdje su prijave, te do prijava dolazim u 19:30, a tamo nikoga, sve prazno, zaključano. Ponekad me točnost austrijanaca živcira, pogotovo što se tiće radnog vremena. Dućane zatvore prije nego odem s posla.  Prijava i pripreme Jutro, budim se. Gledam kroz prozor. Kiša! Najavili su sunčano vrijeme, temperature do 20°C, s povremenim pljuskovima. Nema sunca, svuda oblaci i dosta jaka kiša. Bit će gadno voziti bike po mokroj cesti sa svim najavljenim nizbrdicama. Odlazim na prijave, a tamo opet austrijski red. Dolazim na prvi šalter, tamo se prijavljujem i dajem novce, odlazim na drugi šalter, tamo mi stavljaju narukvicu s brojem, koja mi je ulaznica, izlaznica i sve ostalo do kraja natjecanja, te vrećicu s poklonima, startnim brojevima (broj za kacigu, bicikl, brojevi za vrećice na tranzicijama i na cilju), vrečicama (ukupno 3 komada), bidonom od litre (a baš sam takav kupio prije trke), kapom za plivanje, lijepom keramičkom šalicom s motivima triatlona i raznim marketinškim materijalom. Sve je trajalo manje od 5 minuta. Uvalili su mi i dnevnu licencu za triatlon. Posudba chipa i depozit za chip (koji sam kasnije odlučio kupiti, da ga imam za druge utrke). Vraćam se u apartman. Pripremam stvari u vrečice, vizualiziram razvoj događaja i proceduru na T1 (prvoj tranziciji, plivanje-bicikliranje), kasnije na T2 (drugoj tranziciji, bicikliranje-trčanje), pripremam stvari za poslije utrke, za tuširanje. U međuvremenu idem na WC svakih 5 minuta. Uzbuđen sam. Napet, zapravo nervozan. Ima puno nedoumica. Zabrinutost zbog time limita na plivanju, zabrinutost zbog time limita na biciklu i kiše, te mokrog kolnika.  Odlazim do "Tranzition area" (područje izmjene, odnosno područje gdje se prelazi iz jednog sporta u drugi). Na ulazu kontroliraju kacige, ali ne kao kod nas, jel ti kaciga zategnuta. Ovi kontroliraju ima li kaciga određene certifikate, koji su točno određeni. Na mojoj kacigi ne pišu ti certifikati, ali ima dosta naljepnica. Nije ih impresioniralo što mi na kacigi piše IronMan, dečki ignoriraju marketing i traže certifikat. Nekako sam uvjerio lika da je kaciga certificirana i pušta me u ograđeno područje. Kacige nekih natjecatelja su me šokirale. Kao da su "srebrni letači" (tko se sjeća lika iz Stripoteke?). Prvo ostavljam Kockicu na štangi. Ne bilo gdje, nego na dijelu označenom za moj broj. Na bicikl ne možeš objesiti kacigu ili slično. Sve mora biti fiksirano. Kaciga ide u vrečicu. Odlazim do "regala" sa stvarima za T2. Postoji točno određeno mjesto za moju vrečicu, a na vrečici je zalijepljena naljepnica s mojim brojem. Nakon toga odlazim do mjesta za T1 i tamo također odlažem vrečicu na vješalicu s mojim brojem. Obzirom da je na natjecanje prijavljeno preko 400 natjecatelja (konkretno 422), na svakom regalu je naveden "range" brojeva. To olakšava pronalaženje stvari i izmjenu. Pored T1 se nalazi i šator za preskidanje! Sve mi je teško povjerovati, ali da, postoji šator s klupicama. Tu se nalaze kontejneri u koje stavljam vrečicu za poslije trke. Vrečice će biti transportirane u školu u centru mjesta, gdje se mogu koristiti tuševi. U zoni tranzicije sam se nagledao još čuda. Od bicikla nevjerojatnog designa, do posebnih držača, pa posebnih aerodinamičnih bidona koji su između aerobarova i imaju slamku do usta biciklista. Nedostaje samo cjevčica za uretru, pa da kruženje vode u prirodi bude neprekinuto. Ekipa ne drži energy gelove po džepovima, nego ih lijepi za bicikl, a postoje i neke torbice koje stoje na rami uz volan. Uglavnom, osjećao sam se kao Alisa u zemlji čuda.  Presvlačim se u autu. Ide rutinski, uvježbao sam zadnjih dana. Ispod neoprenskog odijela ostavljam majicu i hlaće za biciklistički dio. Osjećaj u odijelu je poseban, negdje između Supermana i napuhanog balona. Odlazim na briefing, odnosno na slušanje pravila (koja sam prije pročitao). Likovi ih govore na njemačkom, pa na engleskom. Sve to traje 15 do 20 minuta. Ne pretjerujem, pravila koliko hoćeš. Ne smiješ ovo, ne smiješ ono, ... znao sam da se ne smije draftati, ali čak ima dijelova na stazi gdje ne smiješ koristiti aerobarove i dijelova gdje ne smiješ pretjecati. Naravno, sve je to označeno znakovima. Možda su nekome čudna ova moja čuđenja, ali nisam nikada ranije čuo za tako nešto. Ovis ranije propisanih limita, sada su dodali i time limit za kraj drugog kruga bicikla. Upozoravali na nekakve opasnosti na cesti zbog kiše,... Moje misli su već bile u jezeru.  Okupili smo se (velika obitelj ljudi-pingvina) na obali jezera. Jezero je tog jutra imalo temperaturu od 16,5°C. Svi su bili u dugim neoprenskim odijelima. Neki natjecatelji su stavljali dvije kupaće kapice. Zar će ga dvije kapice zaštititi više od gubitka topline? Ima li to značaja ili ...? Ulazim u jezero. Hladno! Hladno preko neoprenskog odijela. Hoću van! Kratko plivanje i prvi šok prolazi. Sada mi je samo hladno za uši. Hladna voda mi ulazi u uši i to mi smeta. Prisjećam se dobrog, starog Jeremije. Ne želim prehladiti uši. Stalno navlačim kapu na uši, ali voda stalno ulazi. Plivam da se zagrijem. Voda je prilično neprozirna, rekao bih da je mutnija od Dunava. Jedva vidim svoj dlan. Umjesto naočala, bolje bi mi poslužio periskop. Brzi plivači su zauzeli prvu liniju. Puno ih je. Ja sam spor i držim se više otraga. No postoji još dosta plivača koji su iza mene, kao da tvore drugu liniju. Vrijeme starta se približava, oko mene je sve veća gužva i primam prve udarce. Zar mi se baš mora toliko približiti da me udari po nozi?  Start Pucanj. Voda je proključala. Kao iz dokumentarnih filmova iz Južne Amerike, s prikazom napada pirahna na papkara. Osjećam neko olakšanje, jer je napokon počelo, no osjećam i udarce sa svih strana. Količinu udaraca koju sam primio u prvih 150 metara, ne primim u 3 runde boksa. Prvo se jedva ispružam u poziciju za plivanje. Udarci po nogama, udarci po rukama, udarci po bokovima. Malo zastanem, da se ovaj ispred mene odmakne, zamahnem, kad, eto novog ispod moje ruke. Plivamo paralelno, kad on ulazi ispod mene. Opet usporavam, kad ovaj iza mene prelazi preko mojih nogu. Primjećujem da plivam s glavom iznad površine i s nogama dolje. To je sporo. Pri tome mlatarim ručicama kao penzionerka. Kažem sam sebi, ajde još malo, dok se gužva rasčisti, pa onda pokaži tehniku. U cijeloj toj situaciji sam se već umorio i bilo mi je teško, no na trenutak se pokazuje Sunce i optimizam mi se vratio. Prisjećam se kako mi je bilo teško na olimpijskim triatlonima i kako sam izgurao do kraja. Primjećujem kako u neoprenu brže plivam. Bolja je plovnost, pa s jednim zamahom idem bolje nego bez odijela, ali isto tako, osjećam kako me odijelo guši, kako teško dišem. Pri odijevanju, najteže mi je bilo zakopčati odijelo u visini grudiju. Tko bi rekao, vjerujem da ste pomislili da sam imao problema u visini trbuha, ali ne, zapelo je na prsima. Gužva je potrajala do prve bove. Nakon toga sam uspio ući u pravilan položaj i plivati kako bi to trebalo, odnosno najbolje kako znam. Primjećujem da mi je teško. Svaki zamah, kao da je borba. Teško udišem, grudi su mi stisnute, svaki zamah, kao da je borba s odijelom. Uskoro me prestižu prve žene. Krenule su 5 minuta kasnije. Neovisno o njima, razmišljam o prekidu utrke. Izuzetno mi je teško plivati i počinjem sumnjati da ću izdržati dva kilometra. Nakon dosta razmišljanja, ipak odlučujem prekinuti. Nakon približno 600 metara se odvajam od ostatka i krećem prema najbližoj obali. U tom trenutku mi se to činila kao najpametnija odluka. Još dok sam plivao prema obali, par puta sam si rekao, još se uvijek možeš okrenuti i vratiti, izgubio si par minuta, ali ostaješ u utrci. Unatoč svim mojim uvjerenjima da ne prekidam utrke dok se mogu kretati, odlučio sam prekinuti. Znao sam da će mi bol i tuga s kojom ću se nositi biti teža od utrke, no, bilo bi preteško odraditi još 1,5 km. Obala Odlazim na obalu. Odmah dolazi žena iz organizacije, pita jesam li dobro, želi me odvesti i biti sigurna da je samnom sve u redu. Uvjeravam ju da je sve u redu. Dok prolazim uz jezero, okupljeno mnoštvo sa zanimanjem gleda u mene. A meni je neugodnooo. Nešto kasnije nalazim organizatora i prijavljujem odustajanje. Na opis osjećaja razočaranja i tuge bih mogao potrošiti još jedan post. U mom sustavu vrijednosti, najteže je kad izdaš sam sebe, a ovo je upravo to. Kasnije sam se tješio, postavljao drugačije perspektive, racionalizirao, bla, bla, bla, ali razočaranje ostaje. U jednom mom prijašnjem sportu, postoji skupina ljudi, koji rađe padnu u nesvjest od gušenja, nego da predaju borbu. Nastavak natjecanja Natjecanje pratim kao gledatelj. Gledam tranziciju. Najbrži su skinuli neopren, nabili kacigu na glavu i otrčali do bicikala, te kasnije obukli biciklističke cipele u vožnji. Naravno, bez čarapa. Kasniji natjecatelji dolaze sve više odjeveni, pa do toga da oni pri kraju imaju punu opremu za hladno i vlažno vrijeme, kabanice, grijači za noge i ruke, čarape i cipele, a jedan fini gospodin je potpuno laganim korakom išao do svog bicikla. Također mi je bilo zanimljivo vidjeti izrazito zrele žene (ili kako bi to oni bezobrazniji rekli - stare žene), procjenjujem iznad 55 godina. Idu one, bez posebnog napora. Navijao sam za jednu stvarno jaku ženu. Visoka je bar 190 cm, a moguće i više. Ima kvadriceps kao ja, a ruke i ramena bih morao dugo bildati da joj mogu konkurirati. Nedaj bože da mi zvekne šamar.  Biciklizam Lijepo su oni osmislili stazu. Na jednom dijelu se biciklisti okreću na jednoj prometnoj traci. Moraju dosta usporiti, ali zato tu prolaze kroz publiku, a publike ima mnogo. Ljudi navijaju, pozdravljaju, trube, vrište. Svako malo prođe neki biciklist ili cijela skupina. Stvarno je atraktivno. U cijeloj toj situaciji mi nije sasna odredba o draftanju. Ako je draftanje zabranjeno i razmak mora biti 10 metara, kako nitko sada ne dobija kazne, jer dođe skupina od tri ili četiri biciklista? Kiša je prestala malo prije starta same utrke (plivačkog dijela) do sada se cesta djelomično posušila. Na ponekom biciklistu se vide krvavi tragovi, očito su padali negdje. Vidjeh i bicikle s punim kotačima (bez žbica). Proizvode buku i nije ih ugodno čuti. Trčanje Dok oni brži kreću s trkačim dijelom, oni sporiji tek ulaze u treći biciklistički krug. Njima će biti dodatno teže, jer počinje padati kiša. Trkačka dionica prolazi kroz grad i ispred Rathausa (Vjećnice). Tamo je veliki šator (tenda) i tu trkači naprave zaokret. Tu je i videowall za mnogobrojne gledatelje, koji mogu vidjeti pozicije, tko dolazi, itd. Navija se glasno i bučno. Rasprodaja Uz samo natjecanje, održava se i expo, odnosno prodaja opreme. Našao sam štand s rasprodajom rabljene opreme (koja je bila posuđena - rentana). Neoprenska odijela budu 40-50% snižena. Skoro sam došao u napast da kupim jedno. Srećom, nisam imao novaca. Naime, bio sam tada pun emocija, te je bolje da se emocije slegnu i da razmislim što želim dalje u vezi s ovim izazovom. Restaurant U međuvremenu odlazim u restaurant. Vlasnici su Gordana i Ivica, a svi konobari govore južno slavenski jezik (jedan od jezika s tog područja). Po izlasku iz restauranta, gledam natjecatelje koji pristižu. Vrijeme im je 5 sati i 45 minuta. To su oni koji bi bili malo prije mene. Opet me preplavljuje tuga i žalost. Organizacija Besmisleno je nabrajati detalje organizacije koji me oduševljavaju. Samo prijavu sam platio 90 EUR, na to mogu nadodati najam chipa (kojeg sam kasnije kupio) i licencu, no, vrijedi te novce. Uloženo je mnogo pažnje na detalje. Jedan od elemenata je sigurnost. U zonu tranzicije, kad ideš pokupiti vrečice i bicikl, možeš ući samo ako si natjecatelj, a to dokazuješ s prije spomenutom narukvicom. Prostor za masažu je veliki, a stolovi izgledaju bolje nego kreveti u našim bolnicama. No, dobro, usporedba nije na mjestu, jer su naše bolnice u lošem stanju, u svakom slučaju, stolovi za masažu izgledaju .... svemirski. Motivacija, razmišljanja, što dalje Već prije početka ovog natjecanja sam se pitao kakvi su mi budući planovi u triatlonu. Zadržati se na sprint i olimpijskoj distanci mi je sasvim dovoljno. Istina, privlači me ideja o Long distance triathlonu (aka IronMan), no, zar moram baš sve probati? Prvo, za takav pothvat treba investirati puno vremena, barem 20 sati tjedno, prema nekim izvorima. Drugo, treba imati plivačke treninge, a meni to baš nije "komformno". Treće i ne manje važno, zanimljivije su mi utrke u prirodi (trekinzi, avanturističke utrke), nego "cestovne". Sada su se okolnosti promjenile. Doživio sam neuspjeh. Prve emocije kažu da se ova sramota pere jedino uspjehom na IronMan distanci. Glava kasnije progovara, to nije objektivno. Zaključujem da ću se okušati još jednom u Half IronMan distanci, jer ne mogu završiti s neuspjehom. Ključ neuspjeha prvenstveno leži u premalom volumenu treninga, pogotovo treninga plivanja. Nadalje, bilo bi pametno da sam imao koji trening s neoprenskim odijelom i da mi zadnji trening plivanja nije bio prije više od mjesec dana. Tužan sam, razočaran. U neka davna vremena bi priča završila "otvaranjem ki-ja", no živimo u drugačijem svijetu i odlučujem završiti Half distance triatlon. Mjesto i vrijeme još nisu definirani, ali vjerojatno slijedeće godine. Do ponedjeljka tugujem, a od ponedjeljka fokus na preostali ovogodišnji cilj - popraviti osobni rekord na maratonu. Zagreb i Ljubljana se približavaju! ALWAYS THE SUN! FOREVER YOUNG! FOREVER PUNK! PUNK'S NOT DEAD! |
- 23:55 - Komentari (19) - Isprintaj - #
01.09.2010., srijeda
Zagrijavanje za 5th International Triathlon in Saalfelden
Za sve one koji ne znaju, Žohar se priprema za 5th International Triathlon in Saalfelden, koji će se održati ovu subotu (4. rujna 2010). Kada pišem "priprema", shvatite to, više kao priprema u "mentalnom" smislu, nego u fizičkom. Odmah želim naglasiti da sam prilično nezadovoljan s fizičkim pripremama. Plivanje Zadnje plivanje sam odradio 25.07., prije godišnjeg odmora, odnosno prije skoro mjesec i pol dana. U 2010. godini sam otplivao 9,5 km u 9 treninga. Zvuči li vam ovo kao kvalitetna provedba? Za natjecanje sam nabavio neoprensko odijelo, takozvani wetsuit. Unaprijed se zahvaljujem Janku na posudbi. Uspio sam se jučer utrpati u odijelo, a kako se to radi, pogledajte na slijedećim youtube filmićima: Wetsuit fitting - how to put on a triathlon wetsuit Karena Dawn Wetsuit Demo How To Put On Your XTERRA WETSUITS Što mislite, za koju verziju sam se odlučio? Naravno, za drugu.  Postoji dosta elemenata koji me muče, dominantno je disanje, nakon toga dolazi tempo, eventualni grčevi. Time limit na plivanju je 01:10:00, odnosno sat i deset minuta. Hoću li stići to isplivati i obaviti tranziciju? Skidanje odijela, navlačenje svega ostalog i kretanje na biciklističku dionicu. Bit će napeto, bit će "na knap", bit će pitanje minuta. Bio bih jako razočaran kad ne bih uspio, unatoč slabim pripremama.  Bicikliranje Nemam niti jedan trening od 80 km, pa čak niti jedan trening duži od 40 kilometara, a da nije bilo dosta odmora između. Imam par treninga od 30 km, na kojima sam uspio održati tempo između 25 i 30 km/h, no kad na to dodam efekt umora na dužu distancu i kad uzmemo u obzir ukupni uspon od 870 metara (što je više od uspona na Sljeme) i ovdje će biti utrka s vremenom i stizanjem prije time limita (03:05:00 za sami bicikl, odnosno 04:15:00 u kombinaciji s plivanjem). S Kockicom sam bio prošli tjedan kod kolege (Christoph H.) koji je biciklist. Napravio je fitting bicikla na moje mjere. Jel' mi sjedalo dovoljno nisko (držao sam ga previsoko), jel' dovoljno blizu, jel' mi koljeno u visini osovine pedale i još puno toga... Ponovio sam skidanje kotača. Nije problem u prednjem, negu u zadnjem, zbog lanca. Tada nisam mislio da će mi to biti potrebno, no, već ovu subotu, dok sam išao kupiti handlebar padove i veći bidon (od 1 litre), probušila mi se guma. Zadnja guma! Odlična prilika da pokažem što sam naučio. Kolega kaže da mi za promjenu gume treba biti dovoljno 3 do 5 minuta. Pa, od prilike mi je toliko i trebalo, 3 puta 5 minuta. Skini kotač, upotrijebi alat za skidanje gume, izvadi zračnicu, namjesti drugu unutra, tako da ju vanjska guma ne pritisne, napumpaj ju malo, namjesti vanjsku gumu, napumpaj gumu do kraja, ubaci ju u vilicu tak da lanac sjedne na zupčanike i da sve izgleda kao da nisi ništa radio. I sve to za manje od 5 minuta! No way, za sada. I nemoj zaboraviti vratiti ručicu na kočnici, kao što sam to ja zaboravio i skužio na probnoj vožnji. I da samo spomenem kako sam se osjećao dok sam se s probušenom gumom vraćao kroz grad u biciklističkim cipelicama: ALBATROS Često za zabavu mornari na brodu Love albatrose, bijele morske ptice Što prate brodove uz duboku vodu Kao ravnodušne, tihe suputnice. Tek što ih uhvate i na daske stave, Vladarice neba nespretno i bijedno Spuste svoja krila i, pognute glave, drže ih ko vesla postiđeno, čedno. O, kako je mlohav taj putnik krilati! Nedavno prekrasan, kako li je ružan! Netko mu kljun draži onim što dohvati, Drugi oponaša hod mu tako tužan. Pjesnik je nalik tom gospodaru neba Što živi u buri i carskog je roda, U zemaljskoj hajci nema što mu treba I silna mu krila ne daju da hoda. Prevela: Dunja Robić Još da spomenem, kolega mi je otkrio zanimljivu biciklističku disciplinu: Cyclo-cross Speckama po prirodi i blatu! Nastrano i zanimljivo. Čekam prvu cyclo-cross utrku u Hrvata!  Trčanje Napokon disciplina koje se ne bojim. Time limit za trčanje je 03:00:00 odnosno 07:15:00 ukupno. Očekujem da ću za polumaraton, nakon svega što sam prošao prije trebati 2 sata ili nešto malo više, ali svakako ispod tri sata. Čak i ako budem najsporiji natjecatelj, bitno mi je da završim. Od Durmitora odnosno od 15. kolovoza treniram povremeno i nesistematično. Prvi tjedan nakon godišnjeg sam zaglavio na poslu i do weekenda nisam trčao, a tada sam odradio 24 sata SLJ'eMana. Drugi tjedan dva treninga s 8 km trčanja i bicikla, dakle simbolično i aktivnijim weekendom. Treći tjedan, odnosno ovaj tjedan, opet ništa zbog posla, ali i vremena. Pada jaka kiša i puše vjetar. Moći ću otrčati, ali sam zabrinut za ostale discipline. Ako se sjetite u subotu, pomolite se / klanjajte za mene. Dugo nisam zvao Svevišnjeg (od 13. Zagreb Open) u pomoć, možda je vrijeme da mu se javim. |
- 22:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Siječanj 2011 (11) Prosinac 2010 (8) Studeni 2010 (9) Listopad 2010 (12) Rujan 2010 (7) Kolovoz 2010 (12) Srpanj 2010 (9) Lipanj 2010 (9) Svibanj 2010 (7) Travanj 2010 (7) Ožujak 2010 (8) Veljača 2010 (8) Siječanj 2010 (13) Prosinac 2009 (8) Studeni 2009 (7) Listopad 2009 (10) Rujan 2009 (7) Kolovoz 2009 (11) Srpanj 2009 (6) Lipanj 2009 (8) Svibanj 2009 (10) Travanj 2009 (12) Ožujak 2009 (11) Veljača 2009 (10) Siječanj 2009 (14) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Žoharove sportske aktivnosti
Rekordi: 21,1: 01:38:20 Zagreb, 05.10.2008. 42,2: 03:49:06 Ljubljana, 26.10.2008. JGL: 00:48:12 JGL2, 8./31 00:46:42 JGL3, 10./49 00:50:32 JGL4, 22./72 00:49:19 JGL5, x/x Treking liga: 2008: 105./242 2009: 40./325 2010: 115./502 Ciljevi za 2011.: 21,1: <02:00:00 42,2: <04:00:00 half IronMan završiti ili možda Rekreacijom protiv sporta
Plan trka za 2011
06.01.2011 16.01.2011 23.01.2011 05.02.2011 20.02.2011 27.02.2011 13.03.2011 27.03.2011 17.04.2011 08.05.2011 ! :) ! 11.06.2011 ! Olimpijski triatlon ! 18.06.2011 ! Olimpijski triatlon ! 17.07.2011 ! Half IronMan ! 01.10.2011 CRES TREKING 09.10.2011 Zagreb maraton 23.10.2011 Ljubljana maraton 13.11.2011 Starek polumaraton 19.11.2011 GOLI OTOK TREKING |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||