Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zs69

Marketing

5th International Triathlon in Saalfelden

Dolazak dan ranije
U Saalfelden sam krenuo u petak. Skrušeno priznajem da sam ranije otišao s posla, no obzirom na broj dužih ostanaka, ne osjećam nekakvu nelagodu zbog toga. Prijave u petak rade do 19 sati i nadam se da ću stići na vrijeme. Zbog toga vozim brže od dopuštenog, no unatoč tome u Saalfelden dolazim u 19:15. Užurbano po gradu tražim gdje su prijave, te do prijava dolazim u 19:30, a tamo nikoga, sve prazno, zaključano. Ponekad me točnost austrijanaca živcira, pogotovo što se tiće radnog vremena. Dućane zatvore prije nego odem s posla. burninmad

Prijava i pripreme
Jutro, budim se. Gledam kroz prozor. Kiša! Najavili su sunčano vrijeme, temperature do 20°C, s povremenim pljuskovima. Nema sunca, svuda oblaci i dosta jaka kiša. Bit će gadno voziti bike po mokroj cesti sa svim najavljenim nizbrdicama. Odlazim na prijave, a tamo opet austrijski red. Dolazim na prvi šalter, tamo se prijavljujem i dajem novce, odlazim na drugi šalter, tamo mi stavljaju narukvicu s brojem, koja mi je ulaznica, izlaznica i sve ostalo do kraja natjecanja, te vrećicu s poklonima, startnim brojevima (broj za kacigu, bicikl, brojevi za vrećice na tranzicijama i na cilju), vrečicama (ukupno 3 komada), bidonom od litre (a baš sam takav kupio prije trke), kapom za plivanje, lijepom keramičkom šalicom s motivima triatlona i raznim marketinškim materijalom.
Sve je trajalo manje od 5 minuta. Uvalili su mi i dnevnu licencu za triatlon. Posudba chipa i depozit za chip (koji sam kasnije odlučio kupiti, da ga imam za druge utrke).
Vraćam se u apartman. Pripremam stvari u vrečice, vizualiziram razvoj događaja i proceduru na T1 (prvoj tranziciji, plivanje-bicikliranje), kasnije na T2 (drugoj tranziciji, bicikliranje-trčanje), pripremam stvari za poslije utrke, za tuširanje. U međuvremenu idem na WC svakih 5 minuta. Uzbuđen sam. Napet, zapravo nervozan. Ima puno nedoumica. Zabrinutost zbog time limita na plivanju, zabrinutost zbog time limita na biciklu i kiše, te mokrog kolnika.


Saalfelden - transition area


Odlazim do "Tranzition area" (područje izmjene, odnosno područje gdje se prelazi iz jednog sporta u drugi). Na ulazu kontroliraju kacige, ali ne kao kod nas, jel ti kaciga zategnuta. Ovi kontroliraju ima li kaciga određene certifikate, koji su točno određeni. Na mojoj kacigi ne pišu ti certifikati, ali ima dosta naljepnica. Nije ih impresioniralo što mi na kacigi piše IronMan, dečki ignoriraju marketing i traže certifikat. Nekako sam uvjerio lika da je kaciga certificirana i pušta me u ograđeno područje. Kacige nekih natjecatelja su me šokirale. Kao da su "srebrni letači" (tko se sjeća lika iz Stripoteke?). Prvo ostavljam Kockicu na štangi. Ne bilo gdje, nego na dijelu označenom za moj broj. Na bicikl ne možeš objesiti kacigu ili slično. Sve mora biti fiksirano. Kaciga ide u vrečicu. Odlazim do "regala" sa stvarima za T2. Postoji točno određeno mjesto za moju vrečicu, a na vrečici je zalijepljena naljepnica s mojim brojem. Nakon toga odlazim do mjesta za T1 i tamo također odlažem vrečicu na vješalicu s mojim brojem. Obzirom da je na natjecanje prijavljeno preko 400 natjecatelja (konkretno 422), na svakom regalu je naveden "range" brojeva. To olakšava pronalaženje stvari i izmjenu. Pored T1 se nalazi i šator za preskidanje! Sve mi je teško povjerovati, ali da, postoji šator s klupicama. Tu se nalaze kontejneri u koje stavljam vrečicu za poslije trke. Vrečice će biti transportirane u školu u centru mjesta, gdje se mogu koristiti tuševi.
U zoni tranzicije sam se nagledao još čuda. Od bicikla nevjerojatnog designa, do posebnih držača, pa posebnih aerodinamičnih bidona koji su između aerobarova i imaju slamku do usta biciklista. Nedostaje samo cjevčica za uretru, pa da kruženje vode u prirodi bude neprekinuto. Ekipa ne drži energy gelove po džepovima, nego ih lijepi za bicikl, a postoje i neke torbice koje stoje na rami uz volan. Uglavnom, osjećao sam se kao Alisa u zemlji čuda. eek
Presvlačim se u autu. Ide rutinski, uvježbao sam zadnjih dana. Ispod neoprenskog odijela ostavljam majicu i hlaće za biciklistički dio. Osjećaj u odijelu je poseban, negdje između Supermana i napuhanog balona. Odlazim na briefing, odnosno na slušanje pravila (koja sam prije pročitao). Likovi ih govore na njemačkom, pa na engleskom. Sve to traje 15 do 20 minuta. Ne pretjerujem, pravila koliko hoćeš. Ne smiješ ovo, ne smiješ ono, ... znao sam da se ne smije draftati, ali čak ima dijelova na stazi gdje ne smiješ koristiti aerobarove i dijelova gdje ne smiješ pretjecati. Naravno, sve je to označeno znakovima. Možda su nekome čudna ova moja čuđenja, ali nisam nikada ranije čuo za tako nešto. Ovis ranije propisanih limita, sada su dodali i time limit za kraj drugog kruga bicikla. Upozoravali na nekakve opasnosti na cesti zbog kiše,... Moje misli su već bile u jezeru.


Saalfelden - Žohar u jezeru


Okupili smo se (velika obitelj ljudi-pingvina) na obali jezera. Jezero je tog jutra imalo temperaturu od 16,5°C. Svi su bili u dugim neoprenskim odijelima. Neki natjecatelji su stavljali dvije kupaće kapice. Zar će ga dvije kapice zaštititi više od gubitka topline? Ima li to značaja ili ...?
Ulazim u jezero. Hladno! Hladno preko neoprenskog odijela. Hoću van! Kratko plivanje i prvi šok prolazi. Sada mi je samo hladno za uši. Hladna voda mi ulazi u uši i to mi smeta. Prisjećam se dobrog, starog Jeremije. Ne želim prehladiti uši. Stalno navlačim kapu na uši, ali voda stalno ulazi. Plivam da se zagrijem. Voda je prilično neprozirna, rekao bih da je mutnija od Dunava. Jedva vidim svoj dlan. Umjesto naočala, bolje bi mi poslužio periskop.
Brzi plivači su zauzeli prvu liniju. Puno ih je. Ja sam spor i držim se više otraga. No postoji još dosta plivača koji su iza mene, kao da tvore drugu liniju. Vrijeme starta se približava, oko mene je sve veća gužva i primam prve udarce. Zar mi se baš mora toliko približiti da me udari po nozi?


Saalfelden - plivanje


Start
Pucanj. Voda je proključala. Kao iz dokumentarnih filmova iz Južne Amerike, s prikazom napada pirahna na papkara. Osjećam neko olakšanje, jer je napokon počelo, no osjećam i udarce sa svih strana. Količinu udaraca koju sam primio u prvih 150 metara, ne primim u 3 runde boksa. Prvo se jedva ispružam u poziciju za plivanje. Udarci po nogama, udarci po rukama, udarci po bokovima. Malo zastanem, da se ovaj ispred mene odmakne, zamahnem, kad, eto novog ispod moje ruke. Plivamo paralelno, kad on ulazi ispod mene. Opet usporavam, kad ovaj iza mene prelazi preko mojih nogu. Primjećujem da plivam s glavom iznad površine i s nogama dolje. To je sporo. Pri tome mlatarim ručicama kao penzionerka. Kažem sam sebi, ajde još malo, dok se gužva rasčisti, pa onda pokaži tehniku. U cijeloj toj situaciji sam se već umorio i bilo mi je teško, no na trenutak se pokazuje Sunce i optimizam mi se vratio. Prisjećam se kako mi je bilo teško na olimpijskim triatlonima i kako sam izgurao do kraja. Primjećujem kako u neoprenu brže plivam. Bolja je plovnost, pa s jednim zamahom idem bolje nego bez odijela, ali isto tako, osjećam kako me odijelo guši, kako teško dišem. Pri odijevanju, najteže mi je bilo zakopčati odijelo u visini grudiju. Tko bi rekao, vjerujem da ste pomislili da sam imao problema u visini trbuha, ali ne, zapelo je na prsima. Gužva je potrajala do prve bove. Nakon toga sam uspio ući u pravilan položaj i plivati kako bi to trebalo, odnosno najbolje kako znam. Primjećujem da mi je teško. Svaki zamah, kao da je borba. Teško udišem, grudi su mi stisnute, svaki zamah, kao da je borba s odijelom. Uskoro me prestižu prve žene. Krenule su 5 minuta kasnije. Neovisno o njima, razmišljam o prekidu utrke. Izuzetno mi je teško plivati i počinjem sumnjati da ću izdržati dva kilometra. Nakon dosta razmišljanja, ipak odlučujem prekinuti. Nakon približno 600 metara se odvajam od ostatka i krećem prema najbližoj obali. U tom trenutku mi se to činila kao najpametnija odluka. Još dok sam plivao prema obali, par puta sam si rekao, još se uvijek možeš okrenuti i vratiti, izgubio si par minuta, ali ostaješ u utrci. Unatoč svim mojim uvjerenjima da ne prekidam utrke dok se mogu kretati, odlučio sam prekinuti. Znao sam da će mi bol i tuga s kojom ću se nositi biti teža od utrke, no, bilo bi preteško odraditi još 1,5 km.

Obala
Odlazim na obalu. Odmah dolazi žena iz organizacije, pita jesam li dobro, želi me odvesti i biti sigurna da je samnom sve u redu. Uvjeravam ju da je sve u redu. Dok prolazim uz jezero, okupljeno mnoštvo sa zanimanjem gleda u mene. A meni je neugodnooo.
Nešto kasnije nalazim organizatora i prijavljujem odustajanje.
Na opis osjećaja razočaranja i tuge bih mogao potrošiti još jedan post. U mom sustavu vrijednosti, najteže je kad izdaš sam sebe, a ovo je upravo to. Kasnije sam se tješio, postavljao drugačije perspektive, racionalizirao, bla, bla, bla, ali razočaranje ostaje. U jednom mom prijašnjem sportu, postoji skupina ljudi, koji rađe padnu u nesvjest od gušenja, nego da predaju borbu.

Nastavak natjecanja
Natjecanje pratim kao gledatelj. Gledam tranziciju. Najbrži su skinuli neopren, nabili kacigu na glavu i otrčali do bicikala, te kasnije obukli biciklističke cipele u vožnji. Naravno, bez čarapa. Kasniji natjecatelji dolaze sve više odjeveni, pa do toga da oni pri kraju imaju punu opremu za hladno i vlažno vrijeme, kabanice, grijači za noge i ruke, čarape i cipele, a jedan fini gospodin je potpuno laganim korakom išao do svog bicikla. Također mi je bilo zanimljivo vidjeti izrazito zrele žene (ili kako bi to oni bezobrazniji rekli - stare žene), procjenjujem iznad 55 godina. Idu one, bez posebnog napora. Navijao sam za jednu stvarno jaku ženu. Visoka je bar 190 cm, a moguće i više. Ima kvadriceps kao ja, a ruke i ramena bih morao dugo bildati da joj mogu konkurirati. Nedaj bože da mi zvekne šamar.


Saalfelden - biciklizam


Biciklizam
Lijepo su oni osmislili stazu. Na jednom dijelu se biciklisti okreću na jednoj prometnoj traci. Moraju dosta usporiti, ali zato tu prolaze kroz publiku, a publike ima mnogo. Ljudi navijaju, pozdravljaju, trube, vrište. Svako malo prođe neki biciklist ili cijela skupina. Stvarno je atraktivno. U cijeloj toj situaciji mi nije sasna odredba o draftanju. Ako je draftanje zabranjeno i razmak mora biti 10 metara, kako nitko sada ne dobija kazne, jer dođe skupina od tri ili četiri biciklista?
Kiša je prestala malo prije starta same utrke (plivačkog dijela) do sada se cesta djelomično posušila. Na ponekom biciklistu se vide krvavi tragovi, očito su padali negdje. Vidjeh i bicikle s punim kotačima (bez žbica). Proizvode buku i nije ih ugodno čuti.

Trčanje
Dok oni brži kreću s trkačim dijelom, oni sporiji tek ulaze u treći biciklistički krug. Njima će biti dodatno teže, jer počinje padati kiša. Trkačka dionica prolazi kroz grad i ispred Rathausa (Vjećnice). Tamo je veliki šator (tenda) i tu trkači naprave zaokret. Tu je i videowall za mnogobrojne gledatelje, koji mogu vidjeti pozicije, tko dolazi, itd. Navija se glasno i bučno.

Rasprodaja
Uz samo natjecanje, održava se i expo, odnosno prodaja opreme. Našao sam štand s rasprodajom rabljene opreme (koja je bila posuđena - rentana). Neoprenska odijela budu 40-50% snižena. Skoro sam došao u napast da kupim jedno. Srećom, nisam imao novaca. Naime, bio sam tada pun emocija, te je bolje da se emocije slegnu i da razmislim što želim dalje u vezi s ovim izazovom.

Restaurant
U međuvremenu odlazim u restaurant. Vlasnici su Gordana i Ivica, a svi konobari govore južno slavenski jezik (jedan od jezika s tog područja).
Po izlasku iz restauranta, gledam natjecatelje koji pristižu. Vrijeme im je 5 sati i 45 minuta. To su oni koji bi bili malo prije mene. Opet me preplavljuje tuga i žalost.

Organizacija
Besmisleno je nabrajati detalje organizacije koji me oduševljavaju. Samo prijavu sam platio 90 EUR, na to mogu nadodati najam chipa (kojeg sam kasnije kupio) i licencu, no, vrijedi te novce. Uloženo je mnogo pažnje na detalje. Jedan od elemenata je sigurnost. U zonu tranzicije, kad ideš pokupiti vrečice i bicikl, možeš ući samo ako si natjecatelj, a to dokazuješ s prije spomenutom narukvicom. Prostor za masažu je veliki, a stolovi izgledaju bolje nego kreveti u našim bolnicama. No, dobro, usporedba nije na mjestu, jer su naše bolnice u lošem stanju, u svakom slučaju, stolovi za masažu izgledaju .... svemirski.



Motivacija, razmišljanja, što dalje
Već prije početka ovog natjecanja sam se pitao kakvi su mi budući planovi u triatlonu. Zadržati se na sprint i olimpijskoj distanci mi je sasvim dovoljno. Istina, privlači me ideja o Long distance triathlonu (aka IronMan), no, zar moram baš sve probati? Prvo, za takav pothvat treba investirati puno vremena, barem 20 sati tjedno, prema nekim izvorima. Drugo, treba imati plivačke treninge, a meni to baš nije "komformno". Treće i ne manje važno, zanimljivije su mi utrke u prirodi (trekinzi, avanturističke utrke), nego "cestovne".
Sada su se okolnosti promjenile. Doživio sam neuspjeh. Prve emocije kažu da se ova sramota pere jedino uspjehom na IronMan distanci. Glava kasnije progovara, to nije objektivno.
Zaključujem da ću se okušati još jednom u Half IronMan distanci, jer ne mogu završiti s neuspjehom.
Ključ neuspjeha prvenstveno leži u premalom volumenu treninga, pogotovo treninga plivanja. Nadalje, bilo bi pametno da sam imao koji trening s neoprenskim odijelom i da mi zadnji trening plivanja nije bio prije više od mjesec dana.
Tužan sam, razočaran. U neka davna vremena bi priča završila "otvaranjem ki-ja", no živimo u drugačijem svijetu i odlučujem završiti Half distance triatlon. Mjesto i vrijeme još nisu definirani, ali vjerojatno slijedeće godine.
Do ponedjeljka tugujem, a od ponedjeljka fokus na preostali ovogodišnji cilj - popraviti osobni rekord na maratonu. Zagreb i Ljubljana se približavaju!

ALWAYS THE SUN!
FOREVER YOUNG!
FOREVER PUNK!
PUNK'S NOT DEAD!

Post je objavljen 04.09.2010. u 23:55 sati.