20
utorak
svibanj
2014
Granice
Moja frendica Jacika zna koji put prijeći granice. Inače je ljudina. Bećar. Potrošila je u gostionici toliko da je mogla kupiti bolji auto.
Natentala me je ovih dana da jedan vikend provedemo u wellnesu. Treba nam i treba.
Gospođa u zrelim godinama, nekoliko muževa imala, neke ostavila, neke pokopala, još se ima što pokazati na bazenu i baš zapela za taj wellnes na akciji.
Odredište nam je bilo izvan Hrvatske. Čim smo autobusom prešli granicu, mobiteli neupotrebljivi, neke čudne nerazumljive poruke, pismo poznato ali slova složena u nerazumljivim kombinacijama. Bože, šta se sve može iskombinirati s tih tridest znakova. A mi naučili naše kombinacije, pa naše, kao da ništa drugo nema.
Wellnes vikend za pamćenja uprizorio se u ogromnom četverokatnom čudovištu, s jednog kata na drugi voze pokretne stepenice, u prizemlju bazeni, saune, boksevi za masažu, podmlađivanje.
U podrumu casino.
Na trećem katu naš apartman. Istresla sam kofer, poispadali kupaći kostimi, haljinice, ogrtači, natikače. U brzini spremanja na put trpala sam nemilice, vidim, u koferu je završila i načeta konzerva govedine za moga psa.
Dok ja slažem i isprobavam haljine, Jacika je već spremna, dobacuje da me čeka u casinu.
Tutnem joj svoj novčanik, ja imam karticu, pa, dogovor je, mojom ćemo plaćati.
Odijevam se, razodijevam se. Hrpetina je poskupljih krpa izmilila iz kofera. Ajme, kad sam ja to kupovala? Čim sam ja to plaćala? I još bih mogla. Gdje su mi samo granice? - zavapim.
Konačno nađem dobitnu kombinaciju. U haljetku i natikačama spustim se u kasino.
Jacika za stolom u društvu nekoliko muškaraca puši, pije šampanjac i zabavlja društvo.
Na putu do nje spotaknem se o malo isturenu stolicu. Zaljuljam se, da ne padnem brzo se hvatam za stol, zagibana dižem pogled a kad tamo moj dugogodišnji udvarač, kolega s kojim sam godinama radila, kao pijavica me pratio, uhodio, kumio i molio. Jedva sam ga se riješila.
Sjedi za stolom uz svoju ženu, neku suhonjavu nelijepu mišicu, oštrih crta lica. I nema ga. Lice mu se zaledilo. Ne daje znaka života.
Ja zaustim da ću ga pozdraviti, ali lica za stolom me zabezeknu, oduzmu dar govora. Led ledeni. Uspravim se i odem dalje.
Jacika je nacvrcana, jedva me prepoznaje. Kad shvati tko sam, grabi moju torbu i kopa: Gdje su ti oni xanaxi?
- Šta će ti, pobogu?
- Uz šampanjac su savršena kombinacija.
Debeli muškarci zagušeni kravatama, smiju se.
- Mi nemamo xanaxe, naše tabletice su u prahu.
Premrem od straha. Znam ja što je prah, čovječe! Jacika je opet pretjerala. Da mi bar netko može pomoći, da ju odvučem do apartmana. Onaj kreten od kolege vidim ide prema toaletu. Otrčim za njim, on je jedini koga znam, da mi pomogne.
On prošiša pored mene, kao da me ne vidi.
Vratim se u panici za stol. Za stolom prah se dijeli. E, pa Jacika ti si sve granice pregazila! Nećeš, bogme. Počnem ju vući. Lete mi kroz glavu sve situacije u kojima su joj granice pucale, ne zamjeram joj, i meni su granice izmicale kontroli, kofer s izgužvanom odjećom i konzerva za psa, pokazala je moju Ahilovu petu.
Munjevito mi prostruji da konzerva nije slučajna, uvijek sam znala koliko trebam zagrabiti iz nje da dodam suhoj hrani moga psa. Je li to jedina granica koju sam znala dobro postaviti?
Jacika je mojom karticom platila cijeli račun. Čudo da je kartica preživjela. Odvlačim je od stola prije negoli je bijeli prah dotakla. Klatari se pored mene na pokretnim stepenicama. A bogme i od onih u kravatama zagušenih muškaraca treba pobjeći, od ljigavih ameba čiji je prirodni prostor izvan granica.
Hoće li joj ovo išta pomoći?
Razgovarat ćemo već, samo da se dokopamo sobe. I trijeznog jutra.
Šepesamo po hodiniku. Iz moje torbe dreka mobitela. Zaključan u toaletu manično me zove moj udvarač.
- O, kretenčino jedna, odjebi! Šta me zoveš, zar misliš da si zavredio granice preskakati.
komentiraj (4) * ispiši * #
09
petak
svibanj
2014
La Leçon
Jučer sam u jednom kafiću srela svoga bivšeg profesora književnosti. On je i književnik, čovjek koji o knjigama zna ama baš sve, teorijski i praktično. Pristala je izgleda, oženjem, u sretnom braku. U mnogim očima on nema mane, i to mu je najveća mana.
U kafiću je bio sa svojim sinom. Sjedio je uz knjigu, a sin u kutu igrao na fliperu.
Sjednem na ponuđeno mjesto preko puta profesora. Prvi put smo u društvu sami, upućeni jedno na drugo, sav mi je u vidnom polju.
Oduvijek mu se lagano divim, i logično, sad je prilika da ga pokušam isprobanim načinima impresionirati. Ali, neugodno se iznenadim, sva moja sposobnost izražavanja i poigravanja s jezikom, uglavnom tečna, kojima nerijetko i zabavljam, nesigurno oblikuju glas po glas pa riječi ispadaju čudne, gotovo da love značenje.
Osjećam kako mi se jezik ispriječio, nekako pikasovski se ispružio, razdužio koliko i moja želja da sugovornika zadivim i krznem s tog prestižnoga trona.
Sjetim se kako sam neki dan na mailing listi moje prijateljice prevoditeljice s čuvenim češkim piscem izmijenila nekoliko zgodnih poruka. Čeh je pao na moju jezičnu udicu, otpisao mi spretno na poruke igrajući se riječima. U toj jezičnoj igri mene je najviše impresionirala konstanta koja se ponavljala: pri vrhu tijela poruke njegova e-mail adresa. Ona bi me svaki put zabljesula. Oživjela bi sve njegove romane i priče koje sam pročitala, kao da se u putanju elektroničke pošte svjetlošću upisala sva magična moć talenta.
Pokušavam to opisati profesoru. Ali ne uspijevam. Jezičina se rastegla, lomi mi riječi, poredak, smisao. Što god zaustim, zazvuči kao sintetički glas iz kompjutora.
Profesor mi smireno objasni sve što sam započela. Krade moje riječi, misli, sintaksu. Upućuje me u sve knjige toga čuvenoga Čeha, smireno govori, objašnjava. Na kraju njegove tihe tirade, začujem tek svoju besprijekornu intonaciju: Ah, nisam znala.
Nelagodu osjećam. Grozničavo mislim što bih još mogla ispričati. Koju autentičnu zgodu imam koja mi se desila, nešto snažno, moćno, iz mene, čime bih onu svoju jezičinu odrvenila i konačno zabljesnula.
Sjetim se kako sam prestala pušiti baš u vrijeme kada je to pokušavao i Vaclav Havel, kako sam preko nekih svojih prijateljskih veza mogla biti izravno povezana s njegovim savjetnikom i kako sam se šalila da ću Havelu poslati čarobni napitak za prestanak pušenja, pomoću kojeg sam i sama prestala. Ta se anegdota dugo uz smijeh prepričavala.
Počenem pričati, a profesor strpljivo gleda. Gospođa je smušena književna grupi, piše mu u očima.
Ni do pola priče nisam uspjela odšepesati, a on nastavlja kako je upoznao Havela, bio s njim negdje u Parizu na večeri, nakon skupa istočnoeuropskih pisaca, sve o njemu zna, posramljuje me upućenošću. Čak i njegov mali nešto ga dopunjuje dok dolazi za stol popiti koji gutljaj Cappy soka.
Zašutim. Njega se ne može nadjebati – sada već u ljutnji zaključujem. U sebi više ne biram riječi. Psujem. Kao sveznajući duh se ispriječio: sve zna, vidi, dijagnosticira. Naravno da je tih i pristojan. U suprotnom, ljudi bi mu njušku razvalili. Tko, pobogu, voli savršenstvo.
E, nećeš me sjebati.
Sad ću namjerno mucati, psovati, namjerno ću pobrkati sve pisce i djela, podrignut ću, malom ću popiti Cappy sok od mrkve, s mobitela na mail ću mu poslati svoj najlošiji uradak.
Nek vidi štreberčina kako se mi nesavršeni znamo sami sebi narugati.
* La Leçon – naslov drame Eugena Jonesca
komentiraj (15) * ispiši * #
05
ponedjeljak
svibanj
2014
Meksička sapunjara
Kao tat sam se osjećala. Gutala sam pohlepno ono što sam znala da neće biti moje.
Tako to ide kod mene, kojiput.
Ovaj put za mene se zakačio neki srpski rocker, zaljubio se, prikrpio mi se kao priljepak. I nada se. Stalno ponavlja sve one otrcanje riječi iz sapunica. I ne gade mu se, makar pjeva drugačije.
Jedan dan poklanja mi naušnice, divne, viseće, s tirkizima, meni najdražim kamenom. Kupio negdje na Bulevaru nekoga i nečega u Beogradu.
Meni tako egzotično sve zvuči, pa su mi te menđuše još draže.
Bre, tako lepo ti stoje!
Kitim se naušnicama, stiže i narukvica, ogrlica, gomilaju se one riječi iz sapunica na koje inače s prezirom gledamo.
Al kad ih čuješ, kad su tebi upućene, tako griju dušu, miluju ego, dragaju te kao dijete.
Ja znam da je sve to laž, al svedeno slušam.
Laži, brate, pevaj, nećeš dugo.
A rocker kaže, ma nije laž, ni zabluda, istina je, istina je, ponovit ću one sentimentalne grozote još stotinu puta, hiljadu, sve dok ne poveruješ.......
Popuštam. Povjerovat ću mu, samo da rastegnem taj osećaj, da ga savijem u Dormeo madrac, da legnem na njega, ušuškam se u neko ćebe i pritajeno mirujem u sreći, dok sreća traje.
Osjećam se kao zvijezda sapunica. Voljena, mažena, pažena.
S Bulevara stiže nakit, svakojaki. Jednom će i prsten.
A onda moj dragi najavi konačno će u Zagrebu imati koncert.
Nižu se pripreme, probe, između njih on uporno zove, da se ne demantira.
Toga dana stižem u dvoranu, najveću, nisam bila u njoj od rata. Podsjeća me na nekadašnje fiskulturne dvorane. Ljudi se okupljaju, prvo pune ćoškove, vole njegovu glazbu.
Ja stojim uz pozornicu, on me zagrlio. Slijedi redaljka upoznavanja. Njegovi prijatelji i kolege iz Srbije. Ne poznajem ih.
A onda u levom ćošku ugledam svoju prijeratnu prijateljicu. Prilazi mi makar su naše prijateljstvo grubo prekinule posljedice ratnih truba, zvonile su uvijek u krivo vrijeme, uvijek na krivim stranama.
Susret s njom me otrežnjava. Ni traga Dormeu, perje leti sa svih strana. Ne kupim ga, znala da neće biti duga vijeka.
Još samo da on dođe. Sama sam pored pozornice. Gužva je. Pogledam na mobitel. Sad će me nazvati.
I zove.
Kaže – još samo sat nas dijeli.
Pogledavam na mobitel i dalje, sve češće. A on bez znaka života. Nemoguće. Ponoć je. Jedan u noći, dva.
Glupi VIP, po noći ne radi, nazvala bih, neka greška je na aparatu, nešto mi je blokiralo dolazne pozive.
On sigurno zove, izbezumljen.
Raskopavam mobitel. Popravit ću glupu napravu. Ne može me sada izdati. Toliko riječi je rekao. Ni u meksičku sapunjaru ne bi stalo.
Ma trebala sam otpočetka slušati sebe. Nema ovde leba, pomislim irionično i krenem kući.
Na pola puta čujem dreku iz torbe.
Kasno je. Odsad slušam samo sebe.
komentiraj (9) * ispiši * #
