Meksička sapunjara

Kao tat sam se osjećala. Gutala sam pohlepno ono što sam znala da neće biti moje.

Tako to ide kod mene, kojiput.

Ovaj put za mene se zakačio neki srpski rocker, zaljubio se, prikrpio mi se kao priljepak. I nada se. Stalno ponavlja sve one otrcanje riječi iz sapunica. I ne gade mu se, makar pjeva drugačije.

Jedan dan poklanja mi naušnice, divne, viseće, s tirkizima, meni najdražim kamenom. Kupio negdje na Bulevaru nekoga i nečega u Beogradu.

Meni tako egzotično sve zvuči, pa su mi te menđuše još draže.

Bre, tako lepo ti stoje!

Kitim se naušnicama, stiže i narukvica, ogrlica, gomilaju se one riječi iz sapunica na koje inače s prezirom gledamo.
Al kad ih čuješ, kad su tebi upućene, tako griju dušu, miluju ego, dragaju te kao dijete.
Ja znam da je sve to laž, al svedeno slušam.

Laži, brate, pevaj, nećeš dugo.
A rocker kaže, ma nije laž, ni zabluda, istina je, istina je, ponovit ću one sentimentalne grozote još stotinu puta, hiljadu, sve dok ne poveruješ.......

Popuštam. Povjerovat ću mu, samo da rastegnem taj osećaj, da ga savijem u Dormeo madrac, da legnem na njega, ušuškam se u neko ćebe i pritajeno mirujem u sreći, dok sreća traje.
Osjećam se kao zvijezda sapunica. Voljena, mažena, pažena.

S Bulevara stiže nakit, svakojaki. Jednom će i prsten.

A onda moj dragi najavi konačno će u Zagrebu imati koncert.

Nižu se pripreme, probe, između njih on uporno zove, da se ne demantira.

Toga dana stižem u dvoranu, najveću, nisam bila u njoj od rata. Podsjeća me na nekadašnje fiskulturne dvorane. Ljudi se okupljaju, prvo pune ćoškove, vole njegovu glazbu.

Ja stojim uz pozornicu, on me zagrlio. Slijedi redaljka upoznavanja. Njegovi prijatelji i kolege iz Srbije. Ne poznajem ih.

A onda u levom ćošku ugledam svoju prijeratnu prijateljicu. Prilazi mi makar su naše prijateljstvo grubo prekinule posljedice ratnih truba, zvonile su uvijek u krivo vrijeme, uvijek na krivim stranama.

Susret s njom me otrežnjava. Ni traga Dormeu, perje leti sa svih strana. Ne kupim ga, znala da neće biti duga vijeka.

Još samo da on dođe. Sama sam pored pozornice. Gužva je. Pogledam na mobitel. Sad će me nazvati.
I zove.
Kaže – još samo sat nas dijeli.

Pogledavam na mobitel i dalje, sve češće. A on bez znaka života. Nemoguće. Ponoć je. Jedan u noći, dva.

Glupi VIP, po noći ne radi, nazvala bih, neka greška je na aparatu, nešto mi je blokiralo dolazne pozive.
On sigurno zove, izbezumljen.

Raskopavam mobitel. Popravit ću glupu napravu. Ne može me sada izdati. Toliko riječi je rekao. Ni u meksičku sapunjaru ne bi stalo.

Ma trebala sam otpočetka slušati sebe. Nema ovde leba, pomislim irionično i krenem kući.
Na pola puta čujem dreku iz torbe.
Kasno je. Odsad slušam samo sebe.