četvrtak, 28.09.2006.
Hej ljepotice, moja prijateljice...
Ne mogu smisliti naslov ovom postu. Ne znam točno ni što bih napisala, a toliko toga bih htjela reći. Zapravo se ovim postom želim obratiti jednoj osobi, kojoj bi najviše pomogao zagrljaj, nikakve riječi ovdje nemaju smisla. I potpuno shvaćam tu osobu, jer se i sama često nađem u takvoj situaciji.
Znam da patiš, znam da te boli, da ne prestaješ plakati, znam da bi htjela vikati od boli, ali i znam da to nikada nećeš priznati. Htjela bih ti pomoći, ali kako god da to pokušam uvijek nešto krivo napravim. Htjela bih te zagrliti i pustiti te da plačeš, znam da ti to sada najviše treba, ali bojim se da bi te svojim suzama još više rastužila. Jer i sada plačem dok razmišljam o tebi. Zamišljam kako ti je. Sjetim se odmah sebe prije nekoliko mjeseci. Ista situacija, ista bol, samo tvoja možda još i jača. Ista usamljenost.
I onda ja u nekim svojim pokušajima pomoći, ili u nekim svojim blesavim danima kada me nije briga za nikoga i ništa, kažem neke stvari. Znam da će te stvari povrijediti mnoge, ali ih kažem bez obzira na sve. I onda se kajem. Ne znam više imam li pravo tražiti te oprost. Toliko sam puta to molila. Jednostavno te ne mogu i ne želim ostaviti samu s tom patnjom, jednostavno si mi predraga osoba.
Ovo pišem jer znam da ćeš to ovdje pročitati, inače me ne bi željela saslušati. Ovo pišem jer mi je žao zbog onoga što sam rekla prije par dana, iako si neke druge stvari krivo shvatila. Ovo pišem samo zato jer ne želim da sve ostane tako nedorečeno i da ti i ja zadajem još veću bol.
Osjećam tvoju patnju, zašto mi se ne povjeriš, zašto ne kažeš «boli me, ne mogu više ovako». Zašto se uporno ponašaš kao da ti je svejedno. Znam da ti nije svejedno. Voljela bih promijeniti ovu situaciju, ali ne znam kako. Voljela bih izbrisati sve ono tužno iz tvog života.
Nikada za tebe ne bih mogla reći ono što ti misliš da sam rekla.
Voljela bih ti biti prijateljica.
- 20:51 -
srijeda, 27.09.2006.
Laži nekog drugog, laži, laži sve, meni više nećeš dosta je
Eh da. Svijet je pun laži. I onda iz jedne laži se izvlačimo drugom. Iz te druge trećom. Iz treće četvrtom i tako dalje da ne nabrajam, mislim da ste shvatili pouku.
Nije mi jasno kome mogu vjerovati. Jedan dan me osoba napadne da sam lagala, drugi dan shvati da ipak nisam ja kriva nego netko treći. Nakon toga mi ta osoba kaže kako je ona meni lagala neke stvari. Ja mrtva hladna. A kaj ću sad. Lagala – lagala. Ne mogu ja tu ništa. Zapravo mi sasvim svejedno. Bilo bi mi draže da sam znala istinu, ali tako je kako je. I sad se ja pitam…pitam se pitam. Ako mi je ta osoba lagala jednu stvar, lagala drugu stvar, kako ja onda mogu biti sigurna da mi nije lagala još puno takvih stvari. Da, pitanje je sad. I tada shvatih ja da ne mogu nikome vjerovati. Shvatila sam ja odavno to, sada sam si samo potvrdila tu teoriju. Ali, onda sam si rekla, jebeš budale, neprekidno nešto lažu, neprekidno neke svađe, čemu to?! Meni to ne treba. Imam svoj život, stvarni život. Pun mi je kufer takvih gluposti, pun mi je kovčeg chata i tih tamo lažljivih ljudi. Uskoro se bliži moj rastanak sa svim tim i tako mi je drago. One osobe koje su mi drage će ostati u kontaktu sa mnom, a za sve ostale, lažljive budale mi se živo i neživo jebe.
Druga teme, okrećem kasetu u kasetofonu (da, da, još uvijek neki to slušaju i imaju). Sinoć…Bože moj!! Moj prijatelj bivši fratar (stvarno ću to morati promijeniti, uvijek ga tako zovem, a nije baš lijepo)…da, taj moj prijatelj prvo me lijepo s guštom izvrijeđa kako nije ni čudo što me svaki dečko ostavi, kako sam ovakva i onakva. A nakon toga, dođe poruka kako se ispričava, kako sam ja njegova slatka, lijepa, dobra curica, njegov anđelčić, njegov život, da samo zbog mene postoji, da sam stvorena za njega kao i on za mene, da mi želi pokloniti svu svoju ljubav i da me voli.
Ja stala i gledam u poruku, gledam, gledam, gledam…Svašta. Ne kužim ni čemu vrijeđanje, ali ni čemu ovo drugo. Čudni ljudi žive tu.
Za kraj jedna pjesmica koju mi je jedna osoba znala pjevati…Nevezano s temom o kojoj sam pisala, jednostavno sam željela napisati tu pjesmu. Sad kad ju čujem, tek sada shvatim da ima u toj pjesmi istine. Kad bolje pogledam, sve sam vjerovala, a i nije mi tako puno rekao, jednostavno sam riskirala. Ali nekad i nije tako loše riskirati. Kako bi mi ekonomisti rekli…tko riskira, taj i profitira.
Riskiraj, ove noći povjeruj da ljubav došla sama
Riskiraj, padni mi u zagrljaj kao da znaš me godinama
Riskiraj, povjeri mi noćas sve svoje male ženske tajne
Strahove, istine i želje potajne
Stavi, stavi na mene sve, ruke, usne, miris tvoj
Nije važno koji sam po redu, al sretan sam ti broj
Stavi, stavi na mene sve, da sam, šta sam ne pitaj
Reći neću, odigraj na sreću, sa mnom riskiraj
Riskiraj, ove noće povjeruj da je došlo vrijeme čuda
Riskiraj, ove ruke meni daj, pusti da te vodim svuda
Riskiraj, povjeri mi noćas sve svoje male ženske tajne
Strahove, istine i želje potajne
- 21:58 -
utorak, 26.09.2006.
Sretan ti rođendan...
Čudan rođendan…Najprije vožnja..ubija me ta vožnja ujutro u 7. Kažem ja iz šale instruktoru da smo mogli na kavu, a on neka piše da smo vozili, ne mora mu stari to znati. I on pristao. Super. Premda mi je sada žao, jer to samo meni šteti. Dođem na posao. Baš sam taj dan bila puna energije. Častila neke prijatelje tamo. Kad zove šefica, zvao glavni šef iz Zg, mi od petka nismo smjele više biti u Pevecu. Ajme meni. Gotovo je. Moramo ići u glupi Konzum. A sve društvo ovdje moramo ostaviti. Nismo se stigli ni pozdraviti. Na brzinu izmijenile brojeve s dečkima. I sad smo svaki dan u Konzumu. Mrzim Konzum.
Popodne sam imala predavanje za prvu pomoć. E ja sam skoro zaspala kako je to zanimljivo. I onda došla doma. Bilo je to već oko 20. Otišla u club da vidim koga ima. Tamo par prijatelja. Zovem ja prijateljicu, ona u krevetu «Diži se, lega, jel ja danas imam rođendan ili ne, danas se pije!». Otišla ja doma po piće, nisam nikome govorila da imam rođendan. Vratim se u klub, tamo mrak i svira lagano pjesma koju ja obožavam. Odjednom svi izađu iz druge prostorije i viknu «sretan rođendan». I tako, pilo se. Ali meni se čini da smo pile samo nas dvije. Dečki, a najviše moj brat, točili i točili, navodno «bambija» premda je tu bilo samo vino. I u sat vremena litra otišla. A mi se smijemo kao lude. Malo se gore zabavljali. Bacili neke pametne spike. I to bilo to.
Šećer na kraju….dugi noćni razgovor s mojim i daljem najboljim prijateljem. Falilo mi je to zezanje s njim. Ova situacija u kojoj smo bili zadnjih dana me ubijala. Tako sve nešto napeto. Sinoć smo napokon probili led. S zaključkom da smo oboje bili glupi i da si to više nećemo dopustiti. Ja sam prihvatila to da mu se ona sviđa, premda vidim da se već hladi od nje, i nije cura baš tako nešto, malo se razočarao kad ju je bolje upoznao.
U petak idem u Zg, selim u nedjelju. A do tada me možete naći u Konzumu.
- 21:11 -
nedjelja, 24.09.2006.
Trebaš mi…
Kad bi samo shvatio kako mi je teško biti ti prijateljica, kad bi samo shvatio koliko me boli slušati te dok mi pričaš o njoj, kad bi samo shvatio koliko suza sam sinoć opet prolila radi tebe, kad bi samo znao da sam opet u san ušla mokrog lica.
Sve je po starom – rekao si, ali nije, jer si sada saznao da ona ipak nije strankinja, što znači da imaš priliku bolje ju upoznati, što si već i učinio. I kako ti onda nije jasno da sinoć nisam željela slušati o njoj, nije me zanimalo ništa vezano uz nju. Ali ti si uporno pričao. Bojala sam se uopće pitati jesi li sretan, bojim se odgovora.
Nakon razgovora na netu, nazvala sam te. Tako si ti htio, «želim ti čuti glas» - rekao si mi. Kad bi samo znao koliko sam plakala dok smo razgovarali, jesi li uopće primijetio da mi glas podrhtava?! «Što to slušaš» - pitala sam, a ti si odgovorio uz osmijeh «Coloniu, jača sam nego ikad – pravo vrijeme za tu pjesmu». Da, kako sam samo slaba.
Ležala sam u krevetu i plakala. Nisam imala volje ići u Zagreb, nisam imala volje za fakultet, razmišljala sam i razmišljala. Poželjela sam nestati. Poželjela sam umrijeti. Molila sam Boga da me spasi ove patnje. Ne znam ni sama kada sam zaspala. Ujutro sam se probudila i ležala sam u krevetu. Opet sam o tebi razmišljala. Nisam plakala. Ali sam shvatila da će nas ovo udaljiti, ovo nas je zapravo već udaljilo i nikada više neće biti onako kako nam je bilo prije nego si se zaljubio.
Bila sam sada na netu. Poslao si mi nekoliko poruka. Nisam imala volje odgovarati na njih. Nemam volje razgovarati s tobom kao da ništa nije bilo, jer nije tako. Patim. Ti to znaš. Zašto se onda ponašaš kao da je sve uredu? Rekao si da je na tebi velika odluka – ona ili ja – i da jedan dio tebe želi da te ona odbije. Da, tada ne bi morao birati, tada bi ti preostala samo ja. Ali je li to uredu prema meni?! I što želi onaj drugi dio tebe?! Ne znaš koliko me svojim pokušajem da me utješiš samo još više povrijediš.
Mrtvo…tako se osjećam. Ovih dana sam okružena s puno ljudi, ljudi koji me pokušavaju na sve moguće načine oraspoložiti, hvala im za to, ali navečer kada sam sama…nitko ne zna koliko mi ljubavi treba.
I tako čekam još jedan rođendan (25.09.)…sama…u suzama…
Trebaš mi…
Pogledaj kako drhtim kada gledam te
I kao da si posljednji na svijetu ne dam te
Pogledaj moje oči sve ti govore
Kada te nema uvijek pomislim na najgore
I tijelo grči se i ruke znoje se
A u stvari znam da voliš me
Pogledaj kako drhtim kada gledam te
I kao da si posljednji na svijetu ne dam te
I tijelo grči se i ruke znoje se
A ustvari znam da voliš me
Trebaš mi, trebaš ti
Ni sunce zemlji kao ti meni, meni
I hajde dođi pa me uvjeri, uvjeri
Da sumnje ne bude u meni
Trebaš mi, trebaš mi
Zamisli kako mi je kad se probudim
Kako mi srce lupa kad na tebe pomislim
I sumnja javi se, sa srcem bori se
A ustvari znam da voliš me
- 14:52 -
petak, 22.09.2006.
ČOVJEK BEZ SREĆE
Ubilo me sinoć što si mi rekao. Dobro si znao što osjećam prema tebe. I ja sam dobro znala da smo oboje slobodni i da možemo što hoćemo, da smo samo prijatelji. Ali sam se nadala. Oboje smo brojali dane do tog mog dolaska u Zagreb, samo smo za to živjeli. A onda si mi ti sinoć ispričao nešto ovako…
«Došao sam na večeru, iza mene je bila visoka cura crne duge kose. Uzeo sam hranu i otišao platiti, a ona je bila tamo. Sjeo sam u drugu prostoriju, došla je za mnom i sjela nasuprot mene, tako da me stalno gledala. Bio sam nervozan. Srce mi je lupalo, dlanovi su mi se znojili. Gledao sam ju neko vrijeme, ali nisam više mogao izdržati, skrenuo sam pogled. Htio sam otići do nje, sjesti uz nju, ali je tada došao moj prijatelj do mene. Zaljubio sam se. To je tako lijep osjećaj. Želim ju ponovo vidjeti, samo na nju mislim. Sutra ću ju čekati, možda opet dođe, zapravo sam uvjeren da će doći radi mene, jer sam osjetio da se i ja njoj sviđam.»
Tako je nekako išla priča. Cijelu noć sam plakala. Jutros sam se digla s podočnjacima. Nisam imala volje šminkati se. Nisam imala volje ići na posao, a pogotovo ne na vožnju. Kada me prijateljica s kojom radim ugledala pitala je što se meni dogodilo da tako izgledam. Željela sam vrištati, željela sam joj sve ispričati, ali opet, nisam željela o tome razgovarati.
Srećom, ljudi na poslu su stvarno super, uspjeli su me oraspoložiti. Hvala vam, Pevecovi ljudi.
Danas je poslao poruku. Objašnjenje, iako sam ga sinoć tražila da me ostavi na miru par dana dok se ne smirim. Ovako nekako je zvučalo objašnjenje…
«Sad sam saznao da je ona cura od jučer strankinja, neka španjolka ili iz latinske Amerike. Došla je na onu razmjenu studenata. Još će dva tjedna biti u Hrvatskoj tak da mi se ne isplati poduzimati išta i odustajem. Možda će to biti pogreška, a možda i ne! Onaj osjećaj od jučer ću pamtiti cijeli život, to se ne može zaboraviti. Nadam se da ću to opet doživjeti s nekom domaćom curom (možda i s tobom, tko zna?). Možda je ona isto osjećala, ali možda me tako
gledala jer želi avanturu na što nikako ne bih pristao jer nisam taj tip osobe. Znam da sam te povrijedio kada sam ti to rekao, ali bolje je tako nego da sam ti to tajio. Ona je otišla iz mojeg života i opet sam na starom. Možda je tako i najbolje i sve više oćekujem tvoj dolazak u Zagreb. Nemoj plakati!”
Na starom si…e pa ništa više nije na starom. Sama sam sebi zabranila da se vežem za nekoga. Opet sam to učinila s tobom. I opet sam bila povrijeđena. Sinoć me to potaklo na razmišljanje. Moram se malo udaljiti od tebe. I više nikada neće ništa biti na starom. Na starom je samo zato što znaš da nemaš šanse kod nje, ali da imaš mene bi odjebao.
Jednom će valjda i meni svanuti sretno jutro. Jednom ću valjda i ja zaspati bez suza.
Ja više nisam ja, ja sam samo dio svoje sjene
I ne znam kuda da krenem, jer nitko se ne sjeća mene
Nekad sam bila sretna, voljela sam sunce, nebo i kiše
A danas sam beznačajan čovjek, koji sve tiše i tiše diše
Nikoga nema kraj mene da me utješi bar malo
Jer nikoga nije briga i nikome nije stalo
I nestat ću tiho, sama, iza mene ostati ništa neće
I kao da ni živjela nisam, jer bila sam
ČOVJEK BEZ SREĆE
- 21:22 -
četvrtak, 21.09.2006.
nema,nema,nema nade
ubio si me....opet sam sama u suzama...kao glupača sam se nadala...brojala dane do tog dana kada ću te vidjeti...a sada....sada si mi rekao da si se danas zaljubio, da ne prestaješ misliti na nju, da si shvatio da se i ti njoj sviđaš...i mrzim onu rečenicu "nemoj se ljutiti"...mrzim tebe....ne,mrzim sebe....
- 21:46 -
srijeda, 20.09.2006.
Nije mi dosta da mi pričaš,
da sve sam tebi i da sve preuveličaš
Nisam ti ja baš bilo tko
Nije mi dosta da me moliš,
kada griješiš da se kuneš da me voliš
Nisam ti ja baš bilo tko
Jer ona naivna djevojčica odavno žena je postala
i morat ćeš se potruditi da bi ostala
Ne treba meni samo zlato, sjajni dijamanti
i netko skupe darove da lako plati
Hoću luda iznenađenja, nekoga tko me voli bez ograničenja
Što je drago srcu mome da mi radi i ne razmišlja o tome
Hoću sve to, skupa ja sam,
baš me briga, znam da to zaslužila sam
Nisam ti ja baš bilo tko
Nije mi dosta da me moliš,
kada griješiš da se kuneš da me voliš
Nisam ti ja baš bilo tko
Nije mi dosta da se kaješ,
da kad te dugo nema sve od sebe daješ
Nisam ti ja baš bilo tko
DODATAK: ne stignem pisati,pa evo samo jedna pjesma
- 22:29 -
nedjelja, 17.09.2006.
Vjera
Danas malo drugačija tema. Upravo sam se vratila s mise. Nedjelja je. Svaku nedjelju (dobro, ne baš svaku, ali kad god mogu) idem na misu. To nije nikakva prisila mojih roditelja, to nije zato da vidim prijatelje pa da se ispričamo, to je samo zato što si time punim baterije. Znam da mnogi od vas su izgubili vjeru, mnogi od vas možda nikada nisu ni vjerovali, a mnogi od vas su možda neke druge vjere (što je manje bitno). I ja sam jedno vrijeme bila potpuno bez vjere, Bog mi je bio za sve kriv. Moj prijatelj (bivši fratar) pomogao mi je da shvatim neke stvari o svemu što nam se događa. U vrijeme kada nisam vidjela izlaz iz svih problema on mi je otvorio oči, on me obratio. I uistinu, otišla sam u crkvu, ispovjedila se, mnogi su se pitali zašto toliko plačem, ali mi to nije bilo bitno. Plakala sam jer sam osjetila Božju prisutnost, Božju ljubav.
Danas na propovijedi svećenik je rekao « Uzmite svoje križ, reče Isus, i nosite ga! ». Svatko od nas ima svojih problema, svatko od nas pati, svatko od nas gubi ljude koje voli. Nekome je malo lakše, nekome je teže, za neke nam se čini da imaju savršen život (vjerujte mi nemaju, samo to vješto prikrivaju, a ni to nije rješenje). Upravo to i je smisao našeg života. Živjeti sa svim tim nedaćama, boriti se i rukama i nogama da bi opstali, ali najbitnije u svemu tome je ostati snažan duhom, a to ne možemo ako ne vjerujemo.
Jedna moja prijateljica često govori da ju stalno Bog kažnjava. Nije tako. Bog ne kažnjava nikoga. Bog nam samo želi pomoći da uvidimo naše pogreške.
Istina da nailazimo na brojne prepreke i ne znamo kako dalje. Ali u tom trenutku zastani, pomoli se, obrati se Bogu, razgovaraj sa svećenikom (on te neće nikada osuditi). Vjeruj, bit će ti lakše.
Sjetite se samo koliko je Isus patio, koliko je dugo Isus nosio svoj križ (sjetite se prizora iz Pasije, vjerujem da ste to manje-više svi gledali). Ali je izdržao. Nosio je svoj križ za nas. A sada usporedite naše patnje s njegovima. Naši problemi naš su križ. Tako da nam je dano od Boga. Da je Bog mislio kako mi to ne možemo nositi, taj svoj križ, ne bi nam ga nikada niti dao. Ali uistinu je potreba snažna vjera.
Ne kažem da sada svi morate moliti cijeli dan i noć. Ni ja se ne molim redovito, nisam ni ja neka velika vjernica. Ali mi puno znači ovaj odlazak nedjeljom na misu ili kada navečer legnem u krevet pa se pomolim Bogu, zahvalim mu na svemu što mi je dao taj dan. Možda mi neki dan i nisu sve stvari bile blistave, ali to ne znači da je Bog na mene zaboravio. Bog je uvijek uz nas, Bog nam prašta naše grijehe, Bog nas voli. Na vama je da to shvatite.
Dva puta (Lk 13,24)
«Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!»
- 11:32 -
subota, 16.09.2006.
Nema više druga mog, moga druga jedinog…
Danas sam se sjetila jedne prijateljice. Njezin brat je poginuo kada se jedne večeri vraćao iz disca. Nije bio pijan, nije zapravo nikada pio, bio je dobra osoba, imao je dobru curu, sasvim normalan život. Nije se htio povesti s nikim doma od društva, jer su manje-više svi bili pijani. Zato je krenuo doma pješice. Kuća mu nije bila daleko. Ali tu se našla neka pijana budala, koja ga nije vidjela i to je bilo dovoljno da ga nitko više nikada ne vidi. To je bila zadnja večer njegovog života. Tu večer zadnji put je plesao s društvom, tu večer zadnji put je poljubio svoju djevojku, zadnji puta joj rekao da ju voli. Tu večer kada je odlazio od kuće, nije bio ni svjestan da posljednji put vidi svoje roditelje, tu večer kada je odlazio od kuće njegovi roditelji nisu znali da on odlazi zauvijek, da se više neće vratiti u tu kuću, bar ne živ.
Na njegovoj sahrani njegovi prijatelji su bili odjeveni u bijele košulje. Držali su ruže i pjevali baš ovu pjesmu.
nema više druga mog
moga druga jedinog
nema više, uzeo ga Bog
nikad više ja i ti nećemo se opiti
lijepe žene kući voditi
pita vazduh jesenji
pita vjetar sjeverni
pitaju me druže gdje si ti
«tu je», ja ih lažem, znaj
«nema mome drugu kraj»
ova pjesma moj je oproštaj
s kim da tugu podijelim
gdje si druže i sa kim
kum da budeš kad se oženim
neki glas mi govori novog druga imaš ti
al za mene ti si posljednji
pita vazduh jesenji pita
pita vjetar sjeverni
pitaju me druže gdje si ti
«tu je», ja ih lažem, znaj
«nema mome drugu kraj»
ova pjesma moj je oproštaj
ova pjesma nije hit
ova pjesma moj je krik
ja ti njome dižem spomenik
jer sve na tebe sjeća sad, čaša piva, novi sad
mrzim ono ako umrem mlad
pita vazduh jesenji pita
pita vjetar sjeverni
pitaju me druže gdje si ti
«tu je», ja ih lažem znaj
«nema mome drugu kraj»
ova pjesma moj je oproštaj
P.S. Znam da se nekima pjesma možda neće svidjeti jer je narodnjak, zapravo ni sama ne volim narodnjake, ali ova pjesma u meni stvara takvu tugu. I nije bitno kojoj vrsti glazbe pripada, bitan je tekst, riječi koje te dirnu duboko u srce.
- 20:17 -
petak, 15.09.2006.
Obitelj…
Sinoć sam sjedila za računalom, svirala je glazba, ali između svih tih tonova mogla sam razaznati da se dolje u kući opet nešto događa. Ignorirala sam sve to. Kada sam legla u krevet, jasno sam mogla čuti o čemu je riječ. Još jedna od mnogobrojnih svađa mog brata s roditeljima. Kao da slušam navijenu kasetu. Oni uvijek isto pričaju, a on kao i uvijek ne sluša i ne mari i nije za ništa kriv, dapače, on je upravu. Oni mu uporno govore da to tako dalje više ne može, a on i dalje govori kako ga oni ne shvaćaju, kako mu oni sve brane, kako će se odseliti iz ove kuće. Mislim, koje su mu to gluposti. Dopuste mu sve, tata mu dopusti, radi takva sranja (oprostite na izrazu), dopuste mu puno više nego meni. A to da će se odseliti govori stalno. Koliko znam još živimo pod istim krovom. Nije mi jasno kako ne vidi da griješi. Puno puta sam pokušala s njim u miru razgovarati, znam da mu se ne da slušati starce, kao ni meni, ali on više ne sluša nikoga. Stvarno nije rješenje otići ujutro od kuće u 6, a vratiti se kad svi mi već legnemo (a ne idemo tako rano u krevet). Vratiti se pijan. Svaki dan. Iz dana u dan. Mjesecima. Ne mogu ga shvatiti jer mi ne dopušta da ga shvatim.
I tako sam ležala i plakala. Vika je bila sve jača i jača. Pomislila sam zašto se opet svađaju kad i sami znaju da nema nikakvog učinka. Ionako znamo svi kako će završiti. Tata će brata poslati u krevet. Mama će u suzama otići u kupaonicu, a tata kao tata će u sebi misliti kako je on to uspješno na smiren način riješio i kako će se njegov sinčić popraviti. Baš.
I dalje sam plakala. Željela sam samo jedan dan u miru provesti. I morali su mi pokvariti san. San više nije ni bio moguć. A drugi dan sam morala na posao, prvi radni dan (hvala Bogu nismo danas počeli raditi!).
Poslala sam poruku prijatelju. Nazvao me. Dugo smo razgovarali. I tako sam zaspala. U miru. S njim u mislima. Hvala ti, srce moje malo.
Bože, želim normalnu obitelj, zašto to ne mogu imati?!
- 21:52 -
Odavno više ne plačem zbog tebe…
Shvatila sam sve…shvatila sam da sam bila u zabludi, da sam vjerovala u laž, laž koja mi je godila, laž koju sam sama sebi stvorila. Tako je bilo najlakše. Sada te samo mogu moliti, još jednom, da mi oprostiš, da oprostiš ovoj ludi željnoj ljubavi. Sada shvaćam da si one riječi izgovorio samo da bi pokazao malo ljubavi nekome kome je to potrebno.
Nikada nisam mislila da ću se za nekoga tako vezati kako sam za tebe, nisam mislila da je to na chatu moguće. Ali kad sam tebe upoznala…svaki put kada bih odlazila s neta bilo mi je to tako teško, jer sam morala otići od tebe. Počela sam dolaziti svaki dan, radi tebe, radi razgovora s tobom. Tada si mi počeo pisati pjesme. To mi nitko nikada nije napravio. Osjećala sam se posebno. Mislim da sam od tog trenutka počela samu sebe uvjeravati da me voliš, da ti je stalo, da će možda nešto biti iz svega ovoga. Kada sam shvatila da voliš drugu moj svijet se srušio. Danima sam plakala zbog toga. Ali ne da sam izgubila samo osobu koju sam voljela, već sam izgubila i prijatelja. Mrzio si me, a to nisam mogla podnijeti. Ali koliko god sam te voljela, nisam se više borila za tebe. Željela sam da budeš sretan s njom, jer je i ona zaslužila biti sretna. Sada ne znam više što je s vama, ali i dalje ti želim da budeš sretan. Jer kako mi je rekao jedan prijatelj «Svatko od nas zaslužuje biti sretan!».
Nadam se da ćeš mi jednom oprostiti, da ćeš mi jednom opet vjerovati. Shvatila sam da je bilo lijepo vjerovati da me netko voli, da postoji netko kome je stalo, bilo je lijepo stvoriti u mojim mislima nas, maštati o trenutku kada ću te vidjeti, zagrliti i poljubiti, bilo je lijepo vjerovati da i ja imam nekoga tko me voli. Shvatila sam da je sve to bilo moje uvjerenje. Znam da me nisi volio, znam da si samo želio malo usrećiti ovu usamljenu dušu, jer ti si takav.
A ja, ja sam samo trebalo malo ljubavi i pažnje, baš kao i sada što to trebam. Ja sam samo željela da imam nekoga na koga ću moći računati. Ja sam samo željela malo vedrine u mom životu. Nisam te zbog toga trebala prisiljavati na ništa. Ne možeš nikoga voljeti na silu. Sada to shvaćam. Iako me ta istina boli, sada sam svega toga svjesna.
Nadam se da se ne varam u svemu ovome. Nadam se da ćeš biti sretan. Ja nisam, ako te to imalo tješi. Nadam se da ćeš pronaći ljubav koju toliko trebaš, da ćeš pronaći mir koji toliko tražiš, da ćeš pronaći neku novu utjehu.
Nadam se da ću sve to i ja pronaći, prije svega taj mir, koji mi je toliko potreban. Nadam se da ću pronaći svoje utočište, nekoga tko će me uistinu voljeti, a da neće sve to biti samo moja želja za ljubavi.
Još uvijek nisam sretna, ali znam da za to nisi ti kriv. Jedino što mogu reći je da sam malo mirnija. I da…
Odavno više ne plačem zbog tebe,
ne plačem
Sad se duša smiruje,
što je bilo, bilo je
Dodatak: Sigurno su se mnogi pitali zašto sam ovaj post sinoć obrisala. Samo sam željela nešto dodati, a nisam sinoć imala vremena. Ovaj post nije napisan zato što nešto osjećam prema osobi o kojoj govorim, ni u jednom retku to nisam niti rekla. Ovaj post nije napisan da bih nekoga povrijedila ili nekoga taknula, da bih kod nekoga stvorila osjećaj žaljenja ili ne znam što. Ovaj post je moje razmišljanje o nečemu što je bilo i što mi više ne igra nikakvu ulogu u životu. Sada su mi bitne neke druge stvari, sada su mi neke druge osobe prioritet, a to što o tim stvarima (osobama) ne pišem, to je moj problem. Ovaj post ne znači da još patim zbog te osobe, ne, kao što kaže i pjesma «odavno više ne plačem zbog tebe». To je sada iza mene i nije mi zbog toga ni malo žao. I da mogu mijenjati stvari to ne bih mijenjala, odgovara mi ova situacija. Ovaj post ne znači da još uvijek želim osvojiti osobu o kojoj govorim. Niti da nekoga za nešto krivim. Ovaj post je za mene bez ikakvog značenja, a što netko misli o svemu tome…
Svi mi živimo u svojim uvjerenjima. Samo je problem kada ne slušamo što nam drugi govore. Problem je u tome što ne znamo slušati, i tada ne vidimo da nam netko uporno nešto govori. Ne, mi imamo svoj neki film u glavi i ne gledamo ni lijevo ni desno. Samo to je ono istinito, samo to je ono pravo, samo sam ja upravu. To i je problem nas ljudi. Upravo zbog toga i patimo.
Uglavnom…da ne dužim. To je valjda to što sam željela reći.
- 14:27 -
četvrtak, 14.09.2006.
Odavno više ne plačem zbog tebe…
Shvatila sam sve…shvatila sam da sam bila u zabludi, da sam vjerovala u laž, laž koja mi je godila, laž koju sam sama sebi stvorila. Tako je bilo najlakše. Sada te samo mogu moliti, još jednom, da mi oprostiš, da oprostiš ovoj ludi željnoj ljubavi. Sada shvaćam da si one riječi izgovorio samo da bi pokazao malo ljubavi nekome kome je to potrebno.
Nikada nisam mislila da ću se za nekoga tako vezati kako sam za tebe, nisam mislila da je to na chatu moguće. Ali kad sam tebe upoznala…svaki put kada bih odlazila s neta bilo mi je to tako teško, jer sam morala otići od tebe. Počela sam dolaziti svaki dan, radi tebe, radi razgovora s tobom. Tada si mi počeo pisati pjesme. To mi nitko nikada nije napravio. Osjećala sam se posebno. Mislim da sam od tog trenutka počela samu sebe uvjeravati da me voliš, da ti je stalo, da će možda nešto biti iz svega ovoga. Kada sam shvatila da voliš drugu moj svijet se srušio. Danima sam plakala zbog toga. Ali ne da sam izgubila samo osobu koju sam voljela, već sam izgubila i prijatelja. Mrzio si me, a to nisam mogla podnijeti. Ali koliko god sam te voljela, nisam se više borila za tebe. Željela sam da budeš sretan s njom, jer je i ona zaslužila biti sretna. Sada ne znam više što je s vama, ali i dalje ti želim da budeš sretan. Jer kako mi je rekao jedan prijatelj «Svatko od nas zaslužuje biti sretan!».
Nadam se da ćeš mi jednom oprostiti, da ćeš mi jednom opet vjerovati. Shvatila sam da je bilo lijepo vjerovati da me netko voli, da postoji netko kome je stalo, bilo je lijepo stvoriti u mojim mislima nas, maštati o trenutku kada ću te vidjeti, zagrliti i poljubiti, bilo je lijepo vjerovati da i ja imam nekoga tko me voli. Shvatila sam da je sve to bilo moje uvjerenje. Znam da me nisi volio, znam da si samo želio malo usrećiti ovu usamljenu dušu, jer ti si takav.
A ja, ja sam samo trebalo malo ljubavi i pažnje, baš kao i sada što to trebam. Ja sam samo željela da imam nekoga na koga ću moći računati. Ja sam samo željela malo vedrine u mom životu. Nisam te zbog toga trebala prisiljavati na ništa. Ne možeš nikoga voljeti na silu. Sada to shvaćam. Iako me ta istina boli, sada sam svega toga svjesna.
Nadam se da se ne varam u svemu ovome. Nadam se da ćeš biti sretan. Ja nisam, ako te to imalo tješi. Nadam se da ćeš pronaći ljubav koju toliko trebaš, da ćeš pronaći mir koji toliko tražiš, da ćeš pronaći neku novu utjehu.
Nadam se da ću sve to i ja pronaći, prije svega taj mir, koji mi je toliko potreban. Nadam se da ću pronaći svoje utočište, nekoga tko će me uistinu voljeti, a da neće sve to biti samo moja želja za ljubavi.
Još uvijek nisam sretna, ali znam da za to nisi ti kriv. Jedino što mogu reći je da sam malo mirnija. I da…
Odavno više ne plačem zbog tebe,
ne plačem
Sad se duša smiruje,
što je bilo, bilo je
- 18:30 -
srijeda, 13.09.2006.
Pa nek' živi, živi rad
Jedan dan mi je koma, drugi dan mi je bajan. Hm…kad bih mogla birati, radije bih izabrala više prosječnih dana, nego takvih.
Prije tjedan dana sam saznala da nisam dobila dom. Ja sam bila gotovo. Ja nisam dobila dom!! Ja koja imam ocjene koje ne mogu biti bolje, ja koja se cijeli život trudim, a sada to nema smisla, i uz sve to, čemu se i moj tata danima borio u ratu ako sada nemam koristi od toga. Prvi dan sam bila nikakva, nije me zanimao nikakav stan, nikakve mogućnosti. Drugi dan sam pukla i napisala žalbu. Pa nek' oni nekog drugog nađu zaje… Znam da ta žalba neće pomoći, u prvoj godini je teško dobiti dom, ali nema veze, neka čitaju.
Sad sam već ozbiljno počela tražiti stan. Ali ono, oglasi su koma. Zar oni misle da ja doma tiskam novce?! Kao povoljno 300 eura i još 1/3 režija, a polog 100 eura. Ma znaš kako to netko može platiti, netko od nas, običnih smrtnika. Da je to čitao moj prijatelj, on bi se na to nasmijao, njemu je to dnevni džeparac. Ali meni je to…ufff…Ok, može se naći normalnih stanova, sutra krećem u akciju «zovi, samo zovi».
I tako mi je jučer pala sjekira u med. Nazvao me prijatelj. On je u stanu kod nekakve ujne, koga li već, i nema problema, možemo još i mene ugurati. Uh, olakšanje. I onda me još nazove prijateljica da mogu početi raditi. Nitko sretniji od mene. To je posao na nekih 15 dana, ali puno znači. Dakle, ako se netko od vas nađe u blizini Konzuma u Kutini, navratite, i potpišite ugovor. Mi vam nudimo jeftinije telefonske razgovore, a uz sve to poklanjamo vam telefon. Požurite, ova akcija ne traje dugo. Mi imamo nešto za vas. Mi smo H1. J
Ovaj posao će me barem maknuti iz kuće, jer su moji počeli maksimalno iskorištavati ovo jadno dijete (mene). Kud sam bolesna onda još moram i raditi neke stvari koje stvarno nisu za mene. Dok moj brat lijepo ide s sastanka na sastanak. Mogla bih i ja tako uživati.
A autoškola…službeno najavljujem pad, pad nad padovima. Kako ću ja položiti kad ovaj moj instruktor…uff.
I za kraj jedan oglas, da pomognemo jadnom čovjeku. Danas dok sam tražila stan u oglasniku, okrenula sam na stranicu gdje muškarci traže žene. Uvijek to radim, pokušavam naći babi nekog bogataša koji će brzo umrijeti, a nama ostaviti lovu (šalim se). I tako naiđem na ovaj oglas. Citiram: «Ak.obr.ZG 46 osim što sam ružan tužan i dužan ja sam zaista krasan dečko tražim curu suprotnih osobina za brak»
Sve zainteresirane za ovaj oglas, molim da mi ostave komentar. Hehe. Pomozite čovjeku i izvucite ga iz dugova, razveselite ga i možda mu netko može platiti operaciju na estetskoj kirurgiji.
- 21:59 -
utorak, 12.09.2006.
Nisam te zaslužio…
Mislila sam bratu pustiti ovu pjesmu, jer me tako naljutio. U nedjelju je bio u Voloderu sa svojom curom. I kad sam vidjela kako se ponaša prema njoj došlo mi je da ga zadavim. Nemam s tom curom neki poseban odnos. Moj brat mijenja cure samo tako. Ali s ovom je već neko vrijeme. Cura je simpatična, ali ju doma maksimalno iskorištavaju i žao mi je što toliko mora raditi. Nekako ju gledam kao mlađu sestru (iako je starija od mene godinu dana), jer je takva sitna i tiha i mislim da je nesretna. Taj dan u Voloderu prigovorila sam bratu «Jesi ti došao ovdje da se glupiraš s prijateljima ili da budeš s curom?!». Samo mi je odgovorio «I jedno i drugo!». To me tako naljutilo. Skakao je s prijateljima, kao pijane budale su se ponašali (ali taj dan, za čudo, brat nije bio pijan!). Ona je samo stajala. Stala sam kraj nje, jer sam vidjela da se osjeća jadno, poniženo, usamljeno, razočarano. A znam dobro kakav je to osjećaj i ne želim ga nikome. Pitala me moram li na WC. Nisam morala, ali sam otišla s njom, jer sam vidjela da joj je to bijeg od svega toga što je morala gledati. Šetale smo i šutjele. Odjednom je rekla «Ne mogu više, tebi mogu vjerovati, tebi ću reći!». Pitala me jesam li išta primijetila. Naravno da jesam. Počela je pričati kako joj je on rekao da ne može biti na jednom mjestu, spominjao je svaki vikend s drugom curom, to je za njega život. Rekla sam joj da je predobra i da ne zaslužuje da joj to netko radi, rekla sam joj da bi možda ja trebala braniti svog brata, ali da ga predobro poznajem i da se jednako tako ponaša i prema nama doma. Sve radi po svom, a ako mu netko nešto prigovori, naljuti se, jer ga nitko ne razumije. Svi smo mi drugi krivi, samo ne on. Vidjela sam joj suze u očima, ali ih je vješto pokušala skriti. Rekla je «Znam da ću zbog ovoga imati doma problema, tata će me zbog ovog dobro istući i ne mogu ti opisati koliko se bojim, ali nema veze, jer ovako više ne mogu, koliko ga god voljela, ne treba mi netko takav!». Sada su i meni suze bile u očima. Poželjela sam ju zagrliti, ali sam se bojala da možda to ne bi željela. Rekla sam joj da ju shvaćam i neka to prekine za svoje dobro.
Drugi dan nešto smo mama, brat i ja doma pričali o njoj i o tome što joj je kupio u Voloderu. Samo je odgovorio «Kupio sam joj nešto, ali nije ništa zaslužila, jer se čudno ponaša!». Došlo mi je da vičem, da se derem na njega. Ali sam šutjela. Zbog nje. Ona to ne bi željela. Kao što mi je rekla da ni za to, kao ni za mnoge druge stvari koje mi je rekla, ne želi da moja mama sazna. Toliko je dobra da još i o njoj razmišlja. Zna da bi moja mama poludjela da sazna što joj sve čini.
On tako nekada zna biti dobar, i sama ona to kaže, ali samo kad hoće i samo kada društvo nije s njim. Kada su tu dečki, on mora biti frajer, ali ne shvaća da time gubi sve ostalo. Gubi curu koja ga obožava, gubi obitelj, gubi svoj ugled.
Nije mi jasno kako netko kad već ima nekoga može biti tako nezahvalan. Ni sam ne shvaća koliko ju zapravo ne zaslužuje.
- 21:17 -
ponedjeljak, 11.09.2006.
Bilo bi dobro da si kraj mene
Ne volim blijeda zimska jutra, perone malih stanica,
tamo gdje sreća neće sići, a tuga nema granica.
Ne volim kad se tebe sjetim u takvo vrijeme sumorno,
sve mi je tada beskrajno pusto, a srce mi je umorno.
A kad smo bili zajedno, to ne bih ni primijetio.
Bilo bi dobro da si kraj mene, al' ona ista, ona od prije
Koja me prati, nježno ljubi, bilo bi dobro, al' eto nije.
Bilo bi dobro da si kraj mene i ovo jutro ti da me pratiš,
Al’ ne bih nikad, pa makar umro, sad poslije svega da mi se vratiš.
Jučer sam doma cijeli dan slušala tu pjesmu. Sjetila sam se njega, moje prve ljubavi. Nakon prekida s njim često sam slušala tu pjesmu i nekako me uvijek sjeti na njega. Ovih dana mi se po glavi mota njegova ženidba. I tako me ta pjesma nekako deprimira. Jučer sam bila u Voloderu. Nastupali su, između ostalih, i Baruni.
Otišla sam tamo s roditeljima. Brat je bio s prijateljem, naravno i njihove cure su bile s njima. Došla sam do njih, prvo su me pitali «A gdje je tvoj dečko? Daj si nađi nekoga!». Malo me to povrijedilo. Kakvo to društvo vlada u kojem ako nemaš dečka/curu manje vrijediš i nekako te svi čudno gledaju. Tako da sam radije bila sa svojim roditeljima, a kasnije kada su došli prijatelji bila sam s njima. U zadnje vrijeme dosta vremena provodim s tom dvojicom prijatelja, zapravo s jednim čak i više. Nekako smo dosta povezani u zadnje vrijeme. Mislim da tu kod njega ima nešto više, ali on se ne usudi ništa učiniti, a ja, iskreno, ne želim ništa s njim osim ovog prijateljstva. I tako dok su Baruni svirali baš tu pjesmu, okrenula sam se oko sebe. Svi su kraj sebe imali svog partnera. Ja sam bila sama. To me rastužilo. A uz sve to i svirala je ta pjesma. Poželjela sam da je Josip sada uz mene. Ne znam zašto. Užasno me povrijedio, ne osjećam više prema njemu što sam nekada osjećala, i nikada mu ne bih to sve mogla oprostiti, ali bilo bi dobro da je kraj mene.
- 21:13 -
nedjelja, 10.09.2006.
Blagajnice hoće…potrošiti pare
Ne znam što je s ovim mojim selom, kao da je potpuno zamrlo već nekoliko godina. Sjećam se kad sam bila manja da su se mladi sastajali u klubu (tako zovemo prostoriju koja je namijenjena za nas mlade). I uvijek sam maštala o tome kako ću i ja kad odrastem ići tamo. To je bio neki tajanstveni svijet za mene, nešto posebno. Ali kako sam ja odrastala, dolazilo je do modernizacije, sada svaka obitelj ima najmanje jedan automobil, i više nitko od mladih ne želi ostati ovdje. Svi odlaze po nekoliko kilometara dalje u disco clubove. Napiju se i onda takvi voze doma. I sve to završava vrlo tragično. Ovih dana jedan moj prijatelj se sjetio zašto ne bismo obnovili naš klub. Zašto bismo išli trošiti novce negdje drugdje, ako to isto možemo imati tu pred nosom. Mislila sam da od toga neće biti ništa, znam kakvo je to moje selo i ljudi u njemu. Ali već sljedeći dan počelo se s uređivanjem. Iznenadila sam se kad sam otišla gore i vidjela koliko je tamo ljudi i svi su željeli da se to što prije uredi, svi su bili spremni odvojiti džeparac. Malo po malo mjesto je sličilo na nešto. Nova vrata, novi prozori, sve spremno za krečenje. Jučer je brat došao doma i rekao da danas imamo sastanak.
Došla sam gore…sve puno mojih vršnjaka. I tako smo se odlučili tko je predsjednik, potpredsjednik i blagajnik. Dobro, nismo se mogli dogovoriti za blagajnicu, pa smo na kraju prijateljica i ja zajedno. Sad ćemo biti nas dvije pune love i idemo u shopping. Imat ćemo godišnju članarinu. Od tih novaca i od love koju ćemo tražiti od općine, pomalo ćemo sređivati sve. Liniju, pojačala i sve potrebno za razglas imamo, tv smo nabavili, stolni nogomet imamo od prije, prikupili smo stolove i tako još neke sitnice.
Ubrzo će sve biti spremno. Znam da nikada neće svi biti tamo, ali bar ćemo imati naše malo mjesto za zabavu. Mislim da ćemo se sastajati petkom i subotom. A ako netko kasnije bude želio u disco opet još stigne i tamo. Ali ovdje bar možemo jeftinije piti i ne moramo plaćati ulaz.
Znam da sad mnogi misle da je to neka rupa. Ali uistinu je to velik prostor i jako lijepo je bilo uređeno, sad dok još mi to malo sredimo…Ma najbolje će biti da jednom slikam pa vam pokažem kako je tamo. Mnogi iz okolice nam zavide na takvom mjestu i mnogi dolaze tamo raditi fešte, slaviti rođendane i dočeke nove godine.
Eto, i mi smo se pokrenuli. Drago mi je zbog toga. Tko god dođe, dobro je došao.
- 15:01 -
subota, 09.09.2006.
Neka se drugi raduju
Danas je trebao biti moj dan, odnosno, moja večer. Ovaj vikend su Voloderske jeseni. Ne znam koliko netko od vas zna o tome. Nije ni bitno. Bitno je da su u ta tri dana svi tamo. Jučer nisam išla, ne idem ni jedne godine petkom, već samo subotom i nedjeljom. Danas smo trebali ići, brat, prijatelji, moje dvije prijateljice i ja. Sve je trebalo biti super. Radovala sam se, jer mi treba malo opuštanja i zabave, želim na sve zaboraviti. I sve je bilo dobro dok mi sada prije par minuta, par minuta prije nego što smo trebali krenuti, te moje prijateljice nisu javile da su umorne, one ne mogu ići, ne ide im se. Tako sam ljuta. Ostali su naravno otišli. Ja sam doma. Opet. Kao i uvijek. Sama. Plačem. Više ih uopće ne smatram prijateljicama, ne samo zbog ovoga, takve i slične stvari rade mi već neko vrijeme. Potpuno su se udaljile.
Sutra bih trebala ići. Idu brat i njegov prijatelj s curama i moji roditelji. Dogovor je da idem s njima. Ali mi se sada više uopće ne ide. Sve mi je propalo radi njih. Ubile su volju u meni za ikakvom zabavom.
Prelazim na drugu temu… Želim se ovom prigodom ispričati prijateljici koju sam napala sinoć bez ikakvog razloga. Prolazim kroz neko čudno i teško razdoblje i često se istresem na osobama koje to najmanje zaslužuju. Oprosti mi. Nadam se da ćeš me shvatiti.
Prelazim na treću temu… Znam da smo se dogovorili da nećemo ništa započinjati dok se ja ne odselim u Zg, moj prijatelj i ja. Prijatelj do kojeg mi je stalo. Odnosno, on je rekao da ćemo vidjeti kako će se to razvijati, ali zna što osjećam. Dogovor je da smo sada prijatelji, dalje ćemo vidjeti, a budući da smo prijatelji možemo biti s drugima. Jednom prilikom mi je prigovorio, mislio je da petljam s jednim dečkom, bio je malo ljubomoran. Ali sam mu objasnila da nemam ništa s njim. Danas mi je sasvim slučajno rekao da je trebao ići večeras na spoj. Malo me to razočaralo. Zašto mi nije rekao? Inače si sve govorimo. A i ako nije želio da ja petljam s nikim, zašto onda to on sada čini, i to sada kada se bliži moj odlazak u Zege. Nije mi jasan. Znam da može raditi što želi. Ali sam ljubomorna do bola. Nema šanse da mu to kažem, shvatit će i sam, uvijek shvati. Ali to mi tako strašno smeta.
I eto…prelazim na kraj…opet sam sama. Još nešto, želim se zahvaliti dečku koji mi je sinoć uljepšao večer. Stvarno si super, iako se trudiš ne pokazati koliko si dobar. Valjda želiš biti macho, nedodirljiv. Ali super si. Razgovor s tobom mi je sinoć puno značio. I moram priznati da sam sinoć zaspala bez suza na mom licu. Hvala.
Onima koji su na Voloderskima želim puno zabave.
- 19:24 -
petak, 08.09.2006.
Ja nemam više razloga da živim
Jučer me šokirala jedna vijest. Ostala sam sjediti bez ijedne riječi. Svi smo se radovali tome, ali nismo očekivali negativnu vijest. Samo sam sjedila i plakala, dok su se oko mene svi borili da nešto poduzmu. Nisam imala volje više boriti se. Borim se cijeli svoj život da mi bude bolje i kakvog to sad smisla ima.
Onda sam na chatu saznala još jednu vijest. Ne mogu vjerovati da može pasti tako nisko. Sada vjerojatno misli da je pobijedio kada mi je lagao. Ali zar misli da sam mu uopće povjerovala. Mislio je da mi se na taj način osvećuje. Ali ne, ja nisam poput tebe, ja ne sumnjam u ljude do kojih mi je stalo. Nisi nas uspio posvađati.
Bila sam sjebana (najbolje opisuje moje stanje). Ni sama ne znam ni zašto ni kako, ali poslala sam poruku bivšem, mojoj prvoj ljubavi (pisala sam već o njemu). Odgovorio mi je. Nekada me samo on znao utješiti. I sinoć je. Govorio mi je stvari od kojih mi je bilo bolje. Bio mi je prijatelj sinoć. No, onda, ne znam ni sama kako, ne znam ni zašto je poslao tu poruku, ali sam pročitala «ženim se». Ispustila sam mobitel iz ruke. U mraku mjesečina je obasjavala moje suze, a kroz noćni muk čule su se moje suze kako padaju na jastuk podno moje glave. Osjećala sam kako mi je muka. Osjećala sam kako mi se vrti. Otišla sam do kupaonice i povratila. Moj odraz u ogledalu bio je pun patnje, pun boli, pun tuge. Ženi se, samo mi je to prolazilo glavom. Navirala su sjećanja, uspomene. On i ja planiramo uređivanje naše kuće, smišljamo imena djeci. Imat ćemo petero preslatkih klinaca. Sve to palo je u vodu. Sada će postati otac, ali ne mojoj djeci, sada će graditi kuću, ali ne sa mnom. Pitala sam ga zašto, zašto je to morao učiniti. Bio je tako iskren sinoć, nakon toliko laži koje mi je rekao, bio je tako iskren. « Ne želim te opet povrijediti. Ne znam što da ti kažem». Njegova šutnja bila mi je sve, značila mi je puno. Znala sam da i on tamo s druge strane pati, pati jer vidi da ja patim. Rekla sam mu da ga i dalje volim, ali da znam da ne mogu voljeti za oboje, da ne mogu nikoga natjerati da voli na silu. Ženi se…i sada mi to prolazi glavom, a suze i dalje teku.
Nisam zaspala, sa suzama sam dočekala zoru. U 6:30 zvonio je mobitel «šumi, šumi javore, neka grane govore, pa nek čuje zemlja sva, kako ljubav bolit zna». I mene je boljelo. Ne znam po koji put je išla ta melodija kada je brat uletio u sobu i ugasio mobitel. «Misliš li se ti ustati?», pitao je. Nisam odgovarala. Ležala sam i dalje nepomično. U 6:55 sam ustala i obukla se. Izašla sam van i otišla. Imala sam vožnju. Živi smo ostali, ali jedva. Bratić me uporno ispitivao kako to vozim, što je meni. Ali nisam imala volje nikome objašnjavati. Nitko ne bi shvatio. Mislila sam da sam ga preboljela. Mislim da i jesam. Ali uvijek će boljeti uspomena na njega. Uvijek ću ga se sjećati. Uvijek ću željeti da bude samo moj. Uvijek ću željeti taj topli dom sa njim i našom dječicom. Ali nikada to neću imati. On će zauvijek ostati moja prva ljubav, moja najveća ljubav. Samo sada mi je potpuno zabranjen. Sada će imati ženu. Nekako se još uvijek potajno nadam da je to još jedna od njegovih laži. Ali samo se zavaravam, jer je sinoć, nakon dugo vremena, bio potpuno iskren. I to cijenim. Rekao je da ga ona nadopunjuje, ali da ju ne voli. S vremenom će ju možda zavoljeti. Možda kada se rodi to dijete. Ne znam. S vremenom će i mene manje boljeti. Znam to. Ali sada…sada samo želim plakati. Odlazi zauvijek. Tako blizu, a tako daleko.
Ja nemam više razloga da živim
Ja nemam više čemu da se divim
Ja neću noćas ni za koga znat
Kad njega već nemam
Bolje da sam sama
- 17:06 -
četvrtak, 07.09.2006.
Sasvim sama
Ona je dobra osoba, ona je osoba koja je puno propatila, možda me upravo to povezalo s njom, ona je osoba kojoj sam željela pomoći, ona je osoba kojoj sam vjerovala, ona je osoba koju sam smatrala prijateljicom. Nakon svađe s njim, nas dvije smo i dalje razgovarale. Nakon svađe s njim, pokušavala sam ih pomiriti jer sam vidjela da oboje pate. Znala sam da se vole i da sam ja tu suvišna. Veselila sam se s njom kada su se pomirili, radovala sam se njihovom zajedničkom danu (iako je malo boljelo), boljelo me kad je nju boljelo, bila sam s njom u njezinim istinama i lažima, u svemu. A za to vrijeme moji osjećaji prema njemu su postepeno blijedjeli. Potpuno sam se koncentrirala na njihovu sreću. Ja sam tu bila nebitna.
Onda sam pogriješila, napravila sam pogrešan korak. Povjerila mi se, tražila od mene nešto što nisam napravila. Znala sam da mi to neće oprostiti, ali nisam znala da će sada odjednom imati takvo ružno mišljenje o meni. Ili ga je imala cijelo vrijeme i lagala mi?! Ne znam više. Znam samo da sam sada ja kriva što su oni posvađani, znam da sam ja cijelo vrijeme kovala plan kako ih rastaviti kako bi ga imala za sebe, ja sam sada pobjednica.
Ne znam samo u kojem svijetu. U ovom tu svijetu me sada svi mrze. U ovom tu svijetu me nitko ne želi saslušati. Ali sasvim mi je nebitno što misli on, što misli netko treći, važno mi je samo njeno mišljenje, njen oprost, jer nisam napravila ništa neoprostivo. I on je pogriješio, i ona je pogriješila, ali njih nitko za ništa ne krivi. Oni sada normalno razgovaraju, a zapravo su se posvađali radi nekih svojih stvari. A ja sam ispala lažljiva kučka, kao što sam i znala da će tako završiti. Da li je to sve bio njihov plan? Da li sam nasjela na njihovu klopku?
Sama sam, a zapravo njega niti ne želim, i dalje samo želim da budu sretni zajedno.
Jesu li pomalo nezahvalni, imaju jedno drugo, vole se, imaju toliko ljudi koji ih vole i na njihovoj su strani, a oni uporno govore kako su nesretni i usamljeni. Stavite se na moje mjesto! Probajte stvari sagledati s moje strane!
Sinoć sam legla u krevet i plakala. Opet. Da, plačem radi svake sitnice, ali ovo boli više nego kad me bivši ostavio. Zašto me svaki put osobe moraju razočarati?! Zašto svaki put moram ostati sama nakon svega?! Plakala sam, nisam se mogla smiriti, a plačem još i sada. Zar vam moje suze ne znače ništa, zar ne vidite da se kajem zbog te pogreške?! Blago vama kada nikada niste pogriješili i molili za oprost. Blago vama.
- 10:25 -
srijeda, 06.09.2006.
Mir, mir, mir do neba
Sinoć sam sjedila za stolom i večerala. Odjednom začula sam pucanj. Iz šale sam rekla mami da je netko nekoga ubio, znajući da u ovakvoj maloj sredini se ne događaju takve stvari. Izašla sam van da vidim što se događa. Ljudi su trčali cestom. Djevojčica se vozila na biciklu i plakala. Svi su bili uplašeni. Mama se tresla.
Nije mi jasno kako netko može biti toliko glup da nasjedne na provokacije nekog pijanca? Kako netko može biti tako nezreo da sa sobom nosi pištolj kraj toliko djece? Kako netko može pucati na nekoga drugog bez nekog posebnog razloga??
Nakon što se sve to smirilo, kada je došla policija, legla sam u sobu na krevet. Nisam se mogla smiriti. Ruke su mi se tresle. A suze su tekle same od sebe. Sve to me podsjetilo na djedovu smrt. I on je nosio to prokleto oružje pred svima. I tu večer sam sjedila za stolom s bratom i bakom i začula glasni prasak. Bojala sam se, nisam se usudila izaći van jer sam znala da se nije dogodilo ništa loše. I ja sam tu večer baš kao i ona djevojčica sinoć plakala. Sve mi se to opet vratilo i jednostavno je u meni bio neki strah, neka tjeskoba.
Nazvala sam brata. Pokušavao me umiriti. Sada je sve uredu, znam da se nije nikome ništa dogodilo, ali moglo je. Ne mogu opisati kako sam se osjećala u tom trenutku.
I danas kad o tome razmišljam dođe mi da psujem ( a inače nikada ne psujem! ), da psujem i ovu jebenu državu, i ovu jebenu policiju koja svoj posao obavlja tako da svaka budala posjeduje i nosi neovlašteno oružje, i sve tvornice alkohola koje dovode do toga da ljudi rade gluposti, psovala bi im svima sve…stvarno sam ljuta na tu našu državu. Kuda sve ovo vodi? Zar ljudima nije bilo dosta rata, pucanja, nemira, straha? Zar ljudi ne žele živjeti u miru i slozi u ovoj našoj državi za koju su se mnogi teškom mukom izborili? A što mi činimo? Sada se borimo jedni protiv drugih, sada smo jedni drugima neprijatelji, sada naša mladež (nisam među njima) odlazi u kojekakve narodnjačke klubove. Ne mogu to shvatiti i nikada neću. Možda zato što sam odgajana u takvoj obitelji. Možda sam previše tradicionalna. Ali takva sam.
- 20:26 -
utorak, 05.09.2006.
Danima već se nismo vidjeli
Još uvijek se sjećam onog dana kada si mi poslao poruku da me želiš vidjeti i da ne prihvaćaš ne kao odgovor. Kao i uvijek, i taj dan sam se pokušala izvlačiti na sve načine. Željela sam to, ali sam se malo ipak bojala. Rekao si mi da si ti već krenuo do tog mjesta gdje smo se trebali naći. Što sam drugo mogla nego se obući, srediti i krenuti i ja. Mama nije bila doma, tati sam samo rekla da ću se brzo vratiti. Kada sam te vidjela poželjela sam te odmah poljubiti. Ali ti si bio nekako suzdržan. Dugo smo pričali i pričali. A ja sam bila sve više nervozna. Tada si me primio za struk i privukao sebi. Poljubio si me, dok su ti ruke prolazile preko moga tijela. Ni ne sjećam se više koliko dugo si me ljubio, ne sjećam se više ni kako si me skidao. Sjećam se samo da sam te pitala «Imaš li kondom?», na što si ti odgovorio «Jesi li sigurna da to želiš?». Da, željela sam to. Zapravo sam željela tebe, željela sam te imati samo za sebe, mislila sam da ćeš me možda više zavoljeti, da će se možda razviti neki veći osjećaji od ovih prijateljskih. Od prvog dana si mi govorio da nisi sada za vezu, da sada trenutno želiš samo curu za jednu noć, kratku avanturu, a da mene ne želiš na taj način iskoristiti, jer smo dobri prijatelji. Željela sam to i nisi me mogao ni na koji način odgovoriti od toga. Taj dan bio si samo moj, taj dan tvoji poljupci bili su samo meni namijenjeni, taj dan sam ti se predala cijela. Pamtim tvoj pogled na sebi, one prekrasne plave oči koje su mi pružale neku toplinu, sigurnost, pamtim tvoje usne, tvoje dodire.
Nakon toga smo se i dalje svakodnevno čuli, ali nikako se nismo mogli vidjeti, jer si ti morao u Osijek. Sjećam se da mi se jedan dan nisi javljao. Drugi dan si mi rekao da si upoznao nekoga, ali da ćeš još vidjeti što će biti od toga. Nisam to shvaćala ozbiljno. Sve dok mi drugi dan nisi poslao poruku da si sretan, da si prohodan s jednom curom, da je ona sve ono što tražiš.
To me uništilo. U dva dana si prohodao s nekom koju nisi niti poznavao, a meni koju poznaješ cijeli život si govorio kako sada nisi spreman za vezu. Bila sam ljuta, ali nisam plakala. Sve do navečer. Svaku večer smo dugo razgovarali. Tu večer nismo. Tu večer si bio s njom, a ja sam imala samo sjećanja na tebe. Ja sam imala sjećanje na to kako si mi bio prvi i kako ću to po tome uvijek pamtiti. Ali tu večer sam se zaklela sama sebi da više neću dopustiti da me netko tako iskoristi. Bila sam ti samo cura za jednu noć, a time smo uništili predivno prijateljstvo koje nas je vezalo.
Od tog dana te nisam vidjela. Čuli smo se par puta. Ali svaki put kada vidim tvoje prijatelje pitam ih za tebe. Kažu da si sretan. Drago mi je zbog toga. Jer ja nisam. Ne pamtim kada sam bila uistinu bila sretna.
- 21:54 -
ponedjeljak, 04.09.2006.
Lagala nas mala, prešla ko budale
Sinoć sam shvatila da sam na tom chatu stekla toliko ljudi koji me mrze i koji me smatraju lošom osobom. Malo sam o tome razmišljala. U svom stvarnom životu nemam neprijatelja, s nikim se ne svađam, sa svima sam u dobrim odnosima i svatko me smatra osobom kojoj se može vjerovati. Zašto je onda sada u tom virtualnom svijetu sasvim suprotno? Zašto me ovdje nazivaju lažljivom kučkom? Sjećam se zašto je sve počelo. Ali sinoć sam imala osjećaj da je cijeli svijet protiv mene. Tada sam se odlučila reći istinu, ali reći istinu samo toj osobi za koju sam smatrala da treba znati istinu. Znala sam da će me nakon toga mrziti neke druge osobe, ali ne mogu svima ugoditi. Svatko od mene nešto očekuje. A ja jednostavno ne želim više igrati tu igru. Borim se tu s ne znam s kim, mučim samu sebe, patim zbog ljudi koje zapravo i ne poznajem. Ne znam više tko mi je govorio istinu, ne znam više tko je lagao i zašto je lagao, ne znam više tko je tko jer su se svi međusobno izmiješali (ako kužite o čemu govorim, a ako ne nema veze). Ne znam više ništa. Znam samo da mi je dosta svega toga, da mi je dosta da me napadaju. Dosta mi je da radi tog virtualnog svijeta zapostavljam onaj stvarni.
Jednu večer, kada sam se brinula za tu svoju virtualnu prijateljicu, bila sam pod nekim strahom da će si nešto napraviti, bila sam živčana, a kad sam takva istresem se na nekome tko nije za ništa kriv. Tako sam se izvikala na najboljeg prijatelja. Rekao mi je samo da će me nazvati sutradan navečer. A ja, ja sam opet bila okupirana tim virtualnim, mobitel ostavila tko zna gdje, a on me uporno zvao i zvao. Nisam bila tu za njega kad me trebao. I tako mi je žao zbog toga. On je uz mene cijelo ovo vrijeme. On mi postaje i više od prijatelja i to sam mu jasno dala do znanja. Vežem se uz njega, bojim se da možda i previše. I ne želim ga izgubiti radi nekog virtualnog svijeta.
Znam da će se neke osobe naći uvrijeđene ovim postom. Ali više ne znam što reći, jer što god da kažem nekome ne odgovara i netko se naljuti. Žao mi je. Ne želim nikoga namjerno povrijediti. Želim da te osobe znaju da mogu na mene računati ako im zatreba nešto, razgovor ili savjet. Bilo što. I želim da pojedine osobe znaju da to što sam sinoć rekla istinu njemu koji je to zaslužio, to ne znači da mi je stalo do njega i da činim sve samo da bude moj. Nije tako. Ovih dana sam također shvatila da mi nije stalo do njega, shvatila sam da mu mogu biti prijateljica (ako to želi), ali ništa više ne želim.
Sada samo želim odseliti odavde i biti bliže njemu, mom najboljem prijatelju, mojoj sreći. I želim zaboraviti na sve probleme.
- 21:31 -
nedjelja, 03.09.2006.
Večeras je naša fešta…
Ne večeras, bila je sinoć, i bila je genijalna. Inače ne volim te lokalne, seoske zabave, na kojima su prisutni gotovo svi mještani mog malog sela, i onda te lokalne tračare ogovaraju kako se tko obukao, tko je s kim došao, tko je s kim plesao i kako je plesao, tko je pio sok, a tko je u ruci držao pivu, tko je kada i s kim otišao doma. Ma koma. Ali sinoć mi je tako bilo svejedno što će mi tko reći. Moji roditelji su bili tamo, vidjeli su sve što radim, i ako njima nije smetalo s kim plešem, onda ne mora nikome smetati. I tako sam se naplesala cijelu noć. I više nisam mogla, noge su me boljele, ali bratić je uporno svirao, i svirao za moje društvo. Istina, kojekakve štiklice ostavile su trag na mojim malim sitnim nogicama, ali sve se to pretrpi za takav užitak. Nema ništa bolje kada se uhvatimo, pa kad nas dečki okrenu, a nama samo lete noge, kao da nas vjetar nosi. Vidi se da u meni ima one prave slavonske krvi. Eh, da. Ali sve što je lijepo kratko traje. Pred kraj ostalo nas 8-9 parova, i par lokalnih pijanaca. Ostali se pokupili doma. Pa tko još doma odlazi u ponoć. Nema veze, mi smo bili neumorni, kao i svirci. I nismo odlazili doma do samog kraja. U 2:30 svirci su odsvirali posljednju pjesmu. A mi lagano krenuli doma, a poneki dalje u obližnji disco.
Lijepo je bilo sresti se sa cijelim društvom. Ali dok sam tako gledala sve te ljude…svi su došli sa svojim partnerima. Svatko od njih je kraj sebe imao curu ili dečka. A ja, ja sam bila solo. Malo sam se rastužila. I ja sam poželjela imati nekoga kraj sebe. Ne mogu se požaliti da nisam imala s kim biti, cijelu večer je bio prijatelj sa mnom, ali to nije to. Fali mi ona nježnost koju nam pruža samo osoba koju volimo i koja nas voli. Nedostaje mi to.
Ali unatoč svemu tome, lijepo sam se zabavila. A danas, danas se svi trijeznimo. :)
- 13:52 -
