Mislila sam bratu pustiti ovu pjesmu, jer me tako naljutio. U nedjelju je bio u Voloderu sa svojom curom. I kad sam vidjela kako se ponaša prema njoj došlo mi je da ga zadavim. Nemam s tom curom neki poseban odnos. Moj brat mijenja cure samo tako. Ali s ovom je već neko vrijeme. Cura je simpatična, ali ju doma maksimalno iskorištavaju i žao mi je što toliko mora raditi. Nekako ju gledam kao mlađu sestru (iako je starija od mene godinu dana), jer je takva sitna i tiha i mislim da je nesretna. Taj dan u Voloderu prigovorila sam bratu «Jesi ti došao ovdje da se glupiraš s prijateljima ili da budeš s curom?!». Samo mi je odgovorio «I jedno i drugo!». To me tako naljutilo. Skakao je s prijateljima, kao pijane budale su se ponašali (ali taj dan, za čudo, brat nije bio pijan!). Ona je samo stajala. Stala sam kraj nje, jer sam vidjela da se osjeća jadno, poniženo, usamljeno, razočarano. A znam dobro kakav je to osjećaj i ne želim ga nikome. Pitala me moram li na WC. Nisam morala, ali sam otišla s njom, jer sam vidjela da joj je to bijeg od svega toga što je morala gledati. Šetale smo i šutjele. Odjednom je rekla «Ne mogu više, tebi mogu vjerovati, tebi ću reći!». Pitala me jesam li išta primijetila. Naravno da jesam. Počela je pričati kako joj je on rekao da ne može biti na jednom mjestu, spominjao je svaki vikend s drugom curom, to je za njega život. Rekla sam joj da je predobra i da ne zaslužuje da joj to netko radi, rekla sam joj da bi možda ja trebala braniti svog brata, ali da ga predobro poznajem i da se jednako tako ponaša i prema nama doma. Sve radi po svom, a ako mu netko nešto prigovori, naljuti se, jer ga nitko ne razumije. Svi smo mi drugi krivi, samo ne on. Vidjela sam joj suze u očima, ali ih je vješto pokušala skriti. Rekla je «Znam da ću zbog ovoga imati doma problema, tata će me zbog ovog dobro istući i ne mogu ti opisati koliko se bojim, ali nema veze, jer ovako više ne mogu, koliko ga god voljela, ne treba mi netko takav!». Sada su i meni suze bile u očima. Poželjela sam ju zagrliti, ali sam se bojala da možda to ne bi željela. Rekla sam joj da ju shvaćam i neka to prekine za svoje dobro.
Drugi dan nešto smo mama, brat i ja doma pričali o njoj i o tome što joj je kupio u Voloderu. Samo je odgovorio «Kupio sam joj nešto, ali nije ništa zaslužila, jer se čudno ponaša!». Došlo mi je da vičem, da se derem na njega. Ali sam šutjela. Zbog nje. Ona to ne bi željela. Kao što mi je rekla da ni za to, kao ni za mnoge druge stvari koje mi je rekla, ne želi da moja mama sazna. Toliko je dobra da još i o njoj razmišlja. Zna da bi moja mama poludjela da sazna što joj sve čini.
On tako nekada zna biti dobar, i sama ona to kaže, ali samo kad hoće i samo kada društvo nije s njim. Kada su tu dečki, on mora biti frajer, ali ne shvaća da time gubi sve ostalo. Gubi curu koja ga obožava, gubi obitelj, gubi svoj ugled.
Nije mi jasno kako netko kad već ima nekoga može biti tako nezahvalan. Ni sam ne shvaća koliko ju zapravo ne zaslužuje.
Post je objavljen 12.09.2006. u 21:17 sati.