četvrtak, 28.09.2006.
Hej ljepotice, moja prijateljice...
Ne mogu smisliti naslov ovom postu. Ne znam točno ni što bih napisala, a toliko toga bih htjela reći. Zapravo se ovim postom želim obratiti jednoj osobi, kojoj bi najviše pomogao zagrljaj, nikakve riječi ovdje nemaju smisla. I potpuno shvaćam tu osobu, jer se i sama često nađem u takvoj situaciji.
Znam da patiš, znam da te boli, da ne prestaješ plakati, znam da bi htjela vikati od boli, ali i znam da to nikada nećeš priznati. Htjela bih ti pomoći, ali kako god da to pokušam uvijek nešto krivo napravim. Htjela bih te zagrliti i pustiti te da plačeš, znam da ti to sada najviše treba, ali bojim se da bi te svojim suzama još više rastužila. Jer i sada plačem dok razmišljam o tebi. Zamišljam kako ti je. Sjetim se odmah sebe prije nekoliko mjeseci. Ista situacija, ista bol, samo tvoja možda još i jača. Ista usamljenost.
I onda ja u nekim svojim pokušajima pomoći, ili u nekim svojim blesavim danima kada me nije briga za nikoga i ništa, kažem neke stvari. Znam da će te stvari povrijediti mnoge, ali ih kažem bez obzira na sve. I onda se kajem. Ne znam više imam li pravo tražiti te oprost. Toliko sam puta to molila. Jednostavno te ne mogu i ne želim ostaviti samu s tom patnjom, jednostavno si mi predraga osoba.
Ovo pišem jer znam da ćeš to ovdje pročitati, inače me ne bi željela saslušati. Ovo pišem jer mi je žao zbog onoga što sam rekla prije par dana, iako si neke druge stvari krivo shvatila. Ovo pišem samo zato jer ne želim da sve ostane tako nedorečeno i da ti i ja zadajem još veću bol.
Osjećam tvoju patnju, zašto mi se ne povjeriš, zašto ne kažeš «boli me, ne mogu više ovako». Zašto se uporno ponašaš kao da ti je svejedno. Znam da ti nije svejedno. Voljela bih promijeniti ovu situaciju, ali ne znam kako. Voljela bih izbrisati sve ono tužno iz tvog života.
Nikada za tebe ne bih mogla reći ono što ti misliš da sam rekla.
Voljela bih ti biti prijateljica.
- 20:51 -
