petak, 15.09.2006.
Obitelj…
Sinoć sam sjedila za računalom, svirala je glazba, ali između svih tih tonova mogla sam razaznati da se dolje u kući opet nešto događa. Ignorirala sam sve to. Kada sam legla u krevet, jasno sam mogla čuti o čemu je riječ. Još jedna od mnogobrojnih svađa mog brata s roditeljima. Kao da slušam navijenu kasetu. Oni uvijek isto pričaju, a on kao i uvijek ne sluša i ne mari i nije za ništa kriv, dapače, on je upravu. Oni mu uporno govore da to tako dalje više ne može, a on i dalje govori kako ga oni ne shvaćaju, kako mu oni sve brane, kako će se odseliti iz ove kuće. Mislim, koje su mu to gluposti. Dopuste mu sve, tata mu dopusti, radi takva sranja (oprostite na izrazu), dopuste mu puno više nego meni. A to da će se odseliti govori stalno. Koliko znam još živimo pod istim krovom. Nije mi jasno kako ne vidi da griješi. Puno puta sam pokušala s njim u miru razgovarati, znam da mu se ne da slušati starce, kao ni meni, ali on više ne sluša nikoga. Stvarno nije rješenje otići ujutro od kuće u 6, a vratiti se kad svi mi već legnemo (a ne idemo tako rano u krevet). Vratiti se pijan. Svaki dan. Iz dana u dan. Mjesecima. Ne mogu ga shvatiti jer mi ne dopušta da ga shvatim.
I tako sam ležala i plakala. Vika je bila sve jača i jača. Pomislila sam zašto se opet svađaju kad i sami znaju da nema nikakvog učinka. Ionako znamo svi kako će završiti. Tata će brata poslati u krevet. Mama će u suzama otići u kupaonicu, a tata kao tata će u sebi misliti kako je on to uspješno na smiren način riješio i kako će se njegov sinčić popraviti. Baš.
I dalje sam plakala. Željela sam samo jedan dan u miru provesti. I morali su mi pokvariti san. San više nije ni bio moguć. A drugi dan sam morala na posao, prvi radni dan (hvala Bogu nismo danas počeli raditi!).
Poslala sam poruku prijatelju. Nazvao me. Dugo smo razgovarali. I tako sam zaspala. U miru. S njim u mislima. Hvala ti, srce moje malo.
Bože, želim normalnu obitelj, zašto to ne mogu imati?!
- 21:52 -
