Jučer me šokirala jedna vijest. Ostala sam sjediti bez ijedne riječi. Svi smo se radovali tome, ali nismo očekivali negativnu vijest. Samo sam sjedila i plakala, dok su se oko mene svi borili da nešto poduzmu. Nisam imala volje više boriti se. Borim se cijeli svoj život da mi bude bolje i kakvog to sad smisla ima.
Onda sam na chatu saznala još jednu vijest. Ne mogu vjerovati da može pasti tako nisko. Sada vjerojatno misli da je pobijedio kada mi je lagao. Ali zar misli da sam mu uopće povjerovala. Mislio je da mi se na taj način osvećuje. Ali ne, ja nisam poput tebe, ja ne sumnjam u ljude do kojih mi je stalo. Nisi nas uspio posvađati.
Bila sam sjebana (najbolje opisuje moje stanje). Ni sama ne znam ni zašto ni kako, ali poslala sam poruku bivšem, mojoj prvoj ljubavi (pisala sam već o njemu). Odgovorio mi je. Nekada me samo on znao utješiti. I sinoć je. Govorio mi je stvari od kojih mi je bilo bolje. Bio mi je prijatelj sinoć. No, onda, ne znam ni sama kako, ne znam ni zašto je poslao tu poruku, ali sam pročitala «ženim se». Ispustila sam mobitel iz ruke. U mraku mjesečina je obasjavala moje suze, a kroz noćni muk čule su se moje suze kako padaju na jastuk podno moje glave. Osjećala sam kako mi je muka. Osjećala sam kako mi se vrti. Otišla sam do kupaonice i povratila. Moj odraz u ogledalu bio je pun patnje, pun boli, pun tuge. Ženi se, samo mi je to prolazilo glavom. Navirala su sjećanja, uspomene. On i ja planiramo uređivanje naše kuće, smišljamo imena djeci. Imat ćemo petero preslatkih klinaca. Sve to palo je u vodu. Sada će postati otac, ali ne mojoj djeci, sada će graditi kuću, ali ne sa mnom. Pitala sam ga zašto, zašto je to morao učiniti. Bio je tako iskren sinoć, nakon toliko laži koje mi je rekao, bio je tako iskren. « Ne želim te opet povrijediti. Ne znam što da ti kažem». Njegova šutnja bila mi je sve, značila mi je puno. Znala sam da i on tamo s druge strane pati, pati jer vidi da ja patim. Rekla sam mu da ga i dalje volim, ali da znam da ne mogu voljeti za oboje, da ne mogu nikoga natjerati da voli na silu. Ženi se…i sada mi to prolazi glavom, a suze i dalje teku.
Nisam zaspala, sa suzama sam dočekala zoru. U 6:30 zvonio je mobitel «šumi, šumi javore, neka grane govore, pa nek čuje zemlja sva, kako ljubav bolit zna». I mene je boljelo. Ne znam po koji put je išla ta melodija kada je brat uletio u sobu i ugasio mobitel. «Misliš li se ti ustati?», pitao je. Nisam odgovarala. Ležala sam i dalje nepomično. U 6:55 sam ustala i obukla se. Izašla sam van i otišla. Imala sam vožnju. Živi smo ostali, ali jedva. Bratić me uporno ispitivao kako to vozim, što je meni. Ali nisam imala volje nikome objašnjavati. Nitko ne bi shvatio. Mislila sam da sam ga preboljela. Mislim da i jesam. Ali uvijek će boljeti uspomena na njega. Uvijek ću ga se sjećati. Uvijek ću željeti da bude samo moj. Uvijek ću željeti taj topli dom sa njim i našom dječicom. Ali nikada to neću imati. On će zauvijek ostati moja prva ljubav, moja najveća ljubav. Samo sada mi je potpuno zabranjen. Sada će imati ženu. Nekako se još uvijek potajno nadam da je to još jedna od njegovih laži. Ali samo se zavaravam, jer je sinoć, nakon dugo vremena, bio potpuno iskren. I to cijenim. Rekao je da ga ona nadopunjuje, ali da ju ne voli. S vremenom će ju možda zavoljeti. Možda kada se rodi to dijete. Ne znam. S vremenom će i mene manje boljeti. Znam to. Ali sada…sada samo želim plakati. Odlazi zauvijek. Tako blizu, a tako daleko.
Ja nemam više razloga da živim
Ja nemam više čemu da se divim
Ja neću noćas ni za koga znat
Kad njega već nemam
Bolje da sam sama
Post je objavljen 08.09.2006. u 17:06 sati.