ponedjeljak, 11.09.2006.
Bilo bi dobro da si kraj mene
Ne volim blijeda zimska jutra, perone malih stanica,
tamo gdje sreća neće sići, a tuga nema granica.
Ne volim kad se tebe sjetim u takvo vrijeme sumorno,
sve mi je tada beskrajno pusto, a srce mi je umorno.
A kad smo bili zajedno, to ne bih ni primijetio.
Bilo bi dobro da si kraj mene, al' ona ista, ona od prije
Koja me prati, nježno ljubi, bilo bi dobro, al' eto nije.
Bilo bi dobro da si kraj mene i ovo jutro ti da me pratiš,
Al’ ne bih nikad, pa makar umro, sad poslije svega da mi se vratiš.
Jučer sam doma cijeli dan slušala tu pjesmu. Sjetila sam se njega, moje prve ljubavi. Nakon prekida s njim često sam slušala tu pjesmu i nekako me uvijek sjeti na njega. Ovih dana mi se po glavi mota njegova ženidba. I tako me ta pjesma nekako deprimira. Jučer sam bila u Voloderu. Nastupali su, između ostalih, i Baruni.
Otišla sam tamo s roditeljima. Brat je bio s prijateljem, naravno i njihove cure su bile s njima. Došla sam do njih, prvo su me pitali «A gdje je tvoj dečko? Daj si nađi nekoga!». Malo me to povrijedilo. Kakvo to društvo vlada u kojem ako nemaš dečka/curu manje vrijediš i nekako te svi čudno gledaju. Tako da sam radije bila sa svojim roditeljima, a kasnije kada su došli prijatelji bila sam s njima. U zadnje vrijeme dosta vremena provodim s tom dvojicom prijatelja, zapravo s jednim čak i više. Nekako smo dosta povezani u zadnje vrijeme. Mislim da tu kod njega ima nešto više, ali on se ne usudi ništa učiniti, a ja, iskreno, ne želim ništa s njim osim ovog prijateljstva. I tako dok su Baruni svirali baš tu pjesmu, okrenula sam se oko sebe. Svi su kraj sebe imali svog partnera. Ja sam bila sama. To me rastužilo. A uz sve to i svirala je ta pjesma. Poželjela sam da je Josip sada uz mene. Ne znam zašto. Užasno me povrijedio, ne osjećam više prema njemu što sam nekada osjećala, i nikada mu ne bih to sve mogla oprostiti, ali bilo bi dobro da je kraj mene.
- 21:13 -
