The Last Broadcast

srijeda, 28.12.2005.

Živimo opasno: prekršimo zakon!

Jel’ bi ti znala sjest sad za volan i vozit? Pita mene mate’. Posprdno frknuh nosom. Ja, da ne bih mogla vozit? Po desnoj strani? Tko je vozio po Jamerici? Tko se gubio u LA South Central? Tko se voziko uzduž i poprijeko The Strip-a u Las Vegasu izigravajući Raoul Dukea? Tko je uništavao jadni iznajmljeni Chevrolet drndajući se po neasfaltiranim dijelovima pustare u Death Valley?

Reko’, kad krećemo? Ajde, idemo. Sad, treba se izvozikat 6 km u pripizdinu sličnog ranga. Nema problema. Sjedosmo u auto, fino se ispulih iz garaže, idem krenut na glavnu cestu, skrećem u desno, a mate’ se uzjogunila i vrišti “Neeeee, čekaaaj!” U ime Oca i Sina i… Šta, di, ko je umro? Erm, ne, kaže ona, ja sam mislila da ćeš ti drito poć lijevom stranom, ali nisi, jel’, to je dobro… Ma kakva lijeva strana, pa zar ne vidiš da fino okrećem u desno i držim se desno? Da, ali, ne znam ja… Ma nemoj mi sad tu “ne znam ja”, znam JA! Mislim si, ajde, oprostit ću joj ovu malu indiskreciju i nevjericu, pih. Kad ono odmah za tim: “Aaaaa, previše držiš u desno, deder se malko pomakni u lijevo.” Krstim se u sebi, bez riječi frkćem nosom. Suvozači, pa još ne-vozači (mate’, naime, ne zna vozit), pa dođe ti da ih zadaviš slobodnom desnom rukom kad ti počnu ovako ispijat mozak na slamku. Te nemoj ovo, te nemoj ono, te pazi sad tu ti je jedan… Šuti i uživaj u vožnji.

Nema problema. Razbahatih se fino, parkiram ko u priči, prolazim pokraj policijskih patrola smješkajući im se u brk. Čak hoću malko uključit radio da čujem koju kazetu je ćaća ubacio (je, da, kazeta, ono, sa trakom koja se vrti, za one mlađe i neupućene), kad ono Mate Mišo zajapureno dreždi uuuuaaaaaaaeeeeeaaaaa zooooraaaaa. Aj, dobro, sve je u stilu, ne uzbuđujem se previše.

Ali vrag mi ne da mira, i čekajući mate’ u autu, idem prekopavat po onoj suvozačevoj ladici. Tj idem se divit svojoj vozačkoj. I tako, kopam, orem i sijem, kad odjedanput se sledim ko mljeveno meso u škrinji: datum veljavnosti, 29. 3. 2004. U ušima mi odmah odzvanjaju Judas Priest sa Breakin’ the Law. Već se vidim kako me policija proganja kroz zle ulice pripizdine. Već osjećam blago hladni i osvježavajući osjećaj hladnog metala na zglobovima ruku. Da li su zatvorske ćelije u Sloveniji udobne? Imaju li anatomski oblikovani madrac?

I ništa. Vratismo se ko da ništa nije bilo. I sad kutrim i čamim u kući. Ovo je jedna posebno uzbudljiva epizoda za prepričavanje unucima. Kad noć prije toga sanjah Michael Madsena znala sam da neće slutiti na dobro.

- 13:30 - Komentari (31) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.12.2005.

Volimo svoju rodbinu! Plus još lokalni tračevi i kako me lako raznervirat.

Majušni jenglesko-glazbeni uvod, odnosno uvid kako mi je ovdje (ostadoh vjerna originalu, iako bi umjesto žena trebalo stajat gejpederi, ali dobro de sad):

No sex, no drugs, no wine, no women
No fun, no sin, no you, no wonder it's dark
Everyone around me is a total stranger
Everyone avoids me like a cyclone ranger.
The Vapors – Turning Japanese

Kraj uvoda. Odnosno uvida.

Dakle, dan šestodevedesetisedmi u pripizdini. Nezaobilazni provincijski tračevi. Tko je nadogradio kuću, tko je kupio novi auto, tko s kim, tko je najbolje obradio njivu, tko je kome kiselinu prolio po imanju. Počeli su i ovdje izvodit bijesne gliste zvane “kako najsvečanije okitit kućerinu svoju”. Pa tako jedni susjedi imaju lampi ko u električnoj trafostanici, ali sa jednim vrlo decentnim i profinjenim modnim detaljem: plastična figura Djed Mraza koji se penje po balkonu. Ushitu mom nikad kraja! Naravno, ako jedan susjed kiti kuću, mora i drugi. Pa tako onaj ispod njega ima OBA balkona osvijetljena. Neš ti konkurencije. Plastični Djed Mraz se može sakrit pred ovom najezdom. Aha, pa onda sad da vidimo tko je tu apsolutni pripizdinski car, misli si ovaj ispod. Pa zar ne može bit zanimljivije nego sto jest?

Nadalje, jebo državu gdje je legitimiranje normalna stvar. Šećući se zaustavili me policajci u civilu i odmah “Dokumente, molim”. Mislila sam im u brk prosiktat da si ovakvu EU dobrodošlicu mogu sebi na čelo zalijepit i onda polizat, ali ipak, suzdržah se. Bog blagoslovio onu tamo otočku kraljevinu gdje za sad još ne treba imat te takozvane dokumente. I ne može te policija samo tako zaustavit i pitat tko si i što si? Šta te briga, majku ti tvoju tko sam? I inače se dam izuzetno lako raznervirat, a kamoli ovako?

Još jedna divna stvar kad se dijaspora privremeno ugnijezdi kući je da moraš telefonski razgovarat sa svakojakim stričevima, babama, tetcima, bratićima u sedmom koljenu, većina zadnji put viđena prije otprilike predzadnjeg zasijedanja AVNOJ-a. Sve se krijem kad god zazvoni telefon. Pravim se da sam u nekom ne znam kakvom poslu (a u biti prodajem drugorazredne zjake). Namrštim čelo i kao ja mozgam, ne diraj me. No, ovo je samo proziran paravan koji samo na kratko odgađa neminovno. Molim sve svece ovog svijeta da će mate’ zaboravit, ali avaj, zadnja rečenica je uvijek neizbježna. “Oš se čut malo sa Xiolom?” Neeeeeeee (i to ono, sa velikom jekom neeee), vičem u sebi, ali džaba to, egzekucija je pala. Da egzekucija, čista i naoštrena giljotina. Šta da sad pričam, pobogu? Erm, ‘alo, kako ste? Pa dobro. Errr, šta sad, šta sad??? Ahm, ovaj, kakvo je vrijeme? Pa onako, hladno je. Aha, je, da, mhm. Kako su svi ostali? A ono, e, dobro. Matere ti, koja konverzacija! I brzo onda na kraju nešto smrmosim, kao, grmphfh, e, da, pozdrav svima, sretno ovo i ono, nadam se da ćemo se uskoro vidjet, doviđenja. Klik. Phew! Svi sretni i zadovoljni. Još jedna obiteljska dužnost ispunjena do savršenstva. Zlatna medalja je golo muško spolovilo u odnosu na to što zapravo zaslužim ovakvim profesionalnim potezom.

- 13:41 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.12.2005.

Kako se živi u udomaćenoj pripizdini? Evo jedno izuzetno zanimljivo poglavlje

U dmaćoj pripizdini nikad dosadno. Početak brkanja padeža (o, djava me oslobodi!), dial-up, smotana tastatura na kojoj ijopet brkam z i y i tako dalje i tako bliže. A sad: mrzim kad mi drugi ljudi kupuju odjeću. I sad, mate mi kupila nešto za obuć. Ajde, ali mislim si, neće to dobro završit. Nikad nemoj drugima kupovat odjeću. NIKAD. Zapravo, možeš, ali meni brate nikad. Jerbo mi se nikad neće svidjet. Što se pokazalo više nego istinito. Ne bijaše moj stil, ukus, ništa. Lagat nijesam mogla jer na licu imadoh izgled kiselog krastavca na kolektivnom godisnjem odmoru. I sad ništa, idemo zamijenit.

Ali neš ti vraćanja robe u pripizdini. Nemoš. Moš samo zamijenit. Jebo to. Ja mijenjam robu kako mi se ćefne. Jer obično sve bajno izgleda u ogledalima dućana, a kad doklaparaš kući pretvori se u bundevu ko iz Pepeljuge. Pa si misli. I fino odeš u dućan, kažeš, ćefnulo mi se tako i tako, ne znam što mi bi, pomračio mi se um na par trenutaka i vraćaj mi pare. Nema problema. Ali manje-više domaća pripizdina? E, ne moš ti tako. I sad kaže mate, biraj, iruda ti, vidiš da ne možemo zamijenit, ih, ti i tvoj Zapad! More nemoj me činit, majko, što da izaberem? Da, mislim, što? Sve redovi i redovi ultra bapskih krpetina, ne zna se koja je gora. Prodavačica se kinji okolo nas, pa sve nas nudi, oš ovo, oš ono, nu, evo, ovo sad nose mladi. Mladi??? Krvi ti Isusove, šta onda nose stari kad mi pod mlade nudiš stil babetine od 50 godina? Kiselo se smiješim, kimam glavom, a najradije bih utekla glavom bez obzira u obližnju slastičarnicu i izgrizla lokalne kremšnite do besvijesti.

Mate me ufatila čeličnom snagom za lakat i ni makac. Ne ideš mi odavle dok ne odabereš nešto. Navodno, san svake žene je da je se moli i nudi što da kupi od robe. Ali to nisu bile slatke muke, kao što bi se moglo laički pretpostaviti. To su bile muke Isusove, Tantalove i još koječije.

Drpam i ćapam nasumice raznorazne krpetine, tjeram se da ih zavolim, čine mi se čak i ne-loše pod odličnim neonskim trgovačkim osvjetljenjem. Ali ubrzo se trijeznim, postajem opet lucidna (to sigurno) i u sebi vrisnem od puste strave i užasa. Trenutačno bacam krpetine na pod, tražim izlaz nadajući se da je mate zaokupljena meljenjem sa prodavačicom. Avaj, ne. Osjetim magnetsku čeličnu snagu koja me ponovo vuče u grotlo bapskog pakla. Osjećam se ko da sam se netom ispulila iz vrtića. Bit će to krvava i opaka borba, mislim si u sebi.

I bijaše tako. U trenutku izuzetne inspiracije sjetih se ubost hrpu gaćetina. Mislim, gaćetina nikad dosta. Nisu čak ni prebapske. Tj malo vuku na babarluk, ali tko će ih vidit osim mene? Možda ih slučajno i zaboravim ponijet na Zapad. Aj, daj par ovih, još par onih, par redova trećih. Sad mi ne treba kupovat gaćurina dok ne poluostarim. Fala ti Bože što si izmislio ženske gaće i što si me poštedio suza i scena.

Inače, živim opasno. U krevetu sam već u 21 sat, a jučer spalih svijeću na oba kraja (opet parafraziram jengleski jezik – burning the candle at both ends), te legoh tek u 22.30. Ne usudim se uopće ni pomisliti što je slijedeće?!

- 10:25 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.12.2005.

Domovinsko putešestvije

Odlazak u domovinu je uvijek protkan svim i svačim. Pravo šarenilo. I tako poput prave emancipirane žene teglih koferčinu od 21 kilu sa vlaka na podzemnu kao profesionalac. Hm, zapravo, nisam ga uopće ni dizala koliko je bio težak nego ga samo vukla, uključujući i stepenice. Pa kom obojci, kom opanci. Nitko se nije ponudio pomoći mi. Ah, Londončani, ljubi ih njihova Xiola.

U principu skužih kako obožavam aerodrome, oliti zračne luke. Uvijek kad se nađem tamo svijet nekako izgleda bolji, sve je divno i krasno, miris tapecirunga i javnog tepiha mi ulazi u nosnice i odmah zaboravim na sve patnje radničke klase koja me muče. Preobratim se u roku odmah. Kao prvo, odmah se natrackam sa svim mogućim parfemima u duty free shopu. Znam da se kaže da ne valja miješat to, ali ja se sva razgoropadim i bude mi svejedno. Jest da se na kraju usmrdim ko kuga od silnih samplova, ali jebo sve, baš me briga, nijesam odmjerena i decentna dama.

Drugi ritual mi je da pokupujem najgore trač novine ikad: Hello i OK. Nekako me omađijaju one glatke, mirisne stranice, pa sve u boji (e, to najvise, jebo crno bijeli svijet), pa sve se smiješe lijepe, mršave i plavokose žene. A kao pripadnik ne-lijepih, ne-mršavih i ne-plavokosih primjeraka tog roda nekako me i to omađija. Uz to su još dijelili ogromnu Toblerone za samo 1 funtu pa reko’, kud ćeš bolje? Udri!

Hm, zaključak iz svega toga je: Xiola se vrlo lako da omađijat. Gora je od malog djeteta. Dobro, ne možemo svi biti na istoj intelektualnoj razini. Netko je više, netko niže u hranidbenom lancu. Uglavnom, ja se, po svemu sudeći, držim blizu dna. I dobro mi je. Za sada.

Avion. Odmah sam uhom ulovila i omiljenu mi riječ “papati” pa me skoro uhvatio napadaj jetre i žuči u jednom. Neima veze, glavno da je uz mene u redu broj 4 sjedila ženet’na ko iz Hello stranica: plava, sa toliko dugim nogama da sam se pored nje osjećala kao da u životu noge nikad nisam ni imala. Pa sam ih onako krajičkom oka uspoređivala. Njezine su se talasale još duboko ispod sjedala do mene. Moje nisu. Dabogda joj bilo izuzetno neudobno i da ih je morala presavijat. Ja to nisam morala činit. I izgleda da je bila neki šaljivdžija koja paničari čim se avion okrene. Kad uzlijeće i dosegne visinu, zvuk motora se promijeni. To svi znamo, jel’. Ali ne i ona. Dočim je čula razliku u zvuku, skočila je ko oparena iz sjedala i zgrabila moju rukicu. Zapravo, lažem i eufemiziram: ščepala ju je nemilosrdno. Ja je gledam pogledom punim miline, a ona samo bulji u mene. I nista. Pitam je onako razbojnički “What? WHAT??” A ona ništa, blago se smiješi i prozbori “Sorry”. Mislim si, bit će tebi sorry kad se ja dočepam tvog grkljana. Suzdržala sam se samo zato jer su u tom trenutku iznijeli krkacinu. Koju paničarka-plavojka-dugonoga nije uzela. Pih, mislih si, još i ne krčeš, Gospe ti jadne tvoje mršave i dugonoge!

Krkanje u avionu. Recimo, nikad ne pojedem desert. To uvijek ostavim. Ostalo kako kad. Zna se kakva je avionska krkačina, ali i to je dio rituala i putovanja pa to ne propuštam ni za živu glavu. Nikad se ne cifram i ne odbijam, iako znam da ću dobit užas i strahotu (osim jednom u Virgin Atlantic na putu za San Francisco, gdje su nam dijelili i sladoled). Uspijeh nemilosrdno razmrvit pecivo po čitavoj tacni i po sebi. Plavojka me sažalno gledala i tresla se od panike čim bi avion i malo skrenuo u lijevo ili desno. Likovah u sebi kako sam ja, zapravo, izuzetno kul osoba dok letim. Iako više volim transkontinentalne letove jerbo avioni su masivniji pa se manje tresu. Ovi europski se odmah počnu trest ko da su od papira ili kartona.

I tako, stigoh do Rvacke, čekah na prtljagu skoro do zadnjeg (već bijah spremna pičkarat im mater na šalteru za izgubljenu prtljagu). U medjuvremenu se zabuljih u neku reklamu gdje češki avioprijevoznik oglašava letove i za Tbilisi (nemoš’ ti više Gruziju izvadit iz moje glave, a-a). I završih do pripizdine domaće koja zapravo više vuče na vukojebinu. Ubitačni utjecaj vukojebine je malko ublažila sarma. Sad se krijem jerbo svi se vukojebinari žele nacrtat u kući i vidit me ko da smo na sajmu. E, neš’ majci – idem se sad ubalzamirat.

- 13:45 - Komentari (49) - Isprintaj - #

utorak, 20.12.2005.

Strah i prijezir na Oxford Streetu

Dodjoh. Vidjeh. Kupovah. Poludih. Obnevidih. Bijah omadjijana u Selfridges. Milih brzinom najsporijeg bica na kugli zemaljskoj. Hiperventilirah od panike sto ne imadoh pojma o cemu se zapravo radi. Sto bijah muva bez glave. Sto, umjesto da kupujem za druge, kupih sebi svega i svacega. Potpuni raspad sistema.

Zabijah si glavu u pijesak koliko god je bilo moguce. No, kucnuo je i taj cas ludjackih kosulja, odnosno, odlaska u Oxford Street tjedan dana uoci Bozica. Oxford Street je, za neupucene, glavna shopping ulica Londona koju treba izbjegavat ko djavo tamjan u svako doba dana/sezone, a kamoli sad.

Meditirah. Pijah kamilicu. Masirah se. Relaksirah. Sve u svrhu potpunog zen-om stanja. Sve je bilo pazljivo iskonstruirano. Isplanirano. Na foru: udri, dodji, unidji, kupi, svisni. Prva ulupina u pazljivo planiranoj ofenzivi: moj gejpeder. Te aj da se nadjemo, te pricat cu ti o gejpederskim orgijanjima (na ovo su se moje usi nasiljile), te nudera jos sam u gacama, nisam se ni obuko. O, Gospe moja. A sta cu jadna, moradoh ga uplanirat u plan.

Kao slag na kraju rasporih nokat na malom prstu lijeve ruke. Rasporih ga do krvi, duboko, duboko. Krvi ko u prici. Vristanja ko u horor filmovima. Boli ko na inkviziciji. Evo, priznajem, cak pustih po koju suzu. Nije bila radosnica. Postadoh invalid posto sam lijevak. U svoj strci zaboravih stavit flaster pa jadni prstic moj moradoh zamotat u papirnatu maramicu. Moj gejpeder se zgrozio vidjevzi plavo-crno-crveni batrljak, ali je i suosjecao kako samo gejpederi znaju. Kupio mi je ogromnu salicu gingerbread kave sa brdom slaga. Onda cuh sve o gejpederskom orgijanju. To mi je malo popravilo tmurno-cemeran dan.

Slijedilo je iskustvo poznatije pod imenom shopping. Nije nimalo bilo ugodno. Sa svakom prolazecom sekundom osjecah sve veci nemir u sebi. Zivici su mi popustali ko lastik na gacama. Probijanje bozicnih hordi je tezak zadatak, a pogotovo kad se covjek zapravo moze sluzit samo jednom rukom. I pola druge jerbo na ovoj drugoj nokat visi na malom prstu kojeg ne mogu otpilit jerbo je tako duboko puko da neima sanse da ga pogledam, a kamoli dotaknem.

Hipnotizirana u Selfridges htjedoh pokupovat citav drugi kat bez obzira na sve. Za jednu milisekundu cak mislih da Bozic i nije tako losa stvar. Ali ubrzo se otrijeznih. I brzinom sporog metka izletih vanka.

Selfridges

Bilanca svega? Par vrecetina sa ni sama ne znam cim. Cin je kulminirao u Urban Outfitters gdje se posteno nagradih za muke Tantalove (i jos uspijeh utegnut sise u srednji broj, aka M): vrlo prikladne 2 majice kratkih rukava (ne znam da li da ih nosim sa sobom doma jerbo ako mi ih mate' vidi odrec' ce me se - nosit kratke rukave po zimi, ajme, Gospe moja! Ali jebo sve, zato postoji centralno grijanje, majku mu) na kojima velikim slovima pise Compton i Nashville. Nikad od mene uodijeljene (ona koja nosi odijelo, op. a.) profesionalne zenet'ne. Malo me to i brine.

Na kraju mi je prekipilo ko pokvarenom ekspress loncu i pokupih se u oazu pripizdine moje donje. Osjecah se gore nego da radih prekovremeno na poslu. Slijedeci izazov: potrpat sve to u kofercinu. Odnosno, potrpat i spakirat se u roku od 2-3 sata danas navecer. Jer sta cu uzimat danas slobodno kad mogu radit, jel', pa jos fino dizat se sutra ujutro u 4 sata? Ma milina i divota!

Jako vazan PeEs: po prvi puta da me netko nazvao princezom!! Vozac taksija. 'Ello, Princess! (pomnozite to sa reskim cockney naglaskom). E, pa sad, svaki pocetak je tezak.

- 11:16 - Komentari (39) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.12.2005.

Sto se desi kad upadnu dvije s kamenjara u umjetnicko arty-farty kino?

Kao prvo, da odmah na pocetku razbijem sve nade, iluzije i ostalo: Cimer se pojavio u kadru koji bi reziseri, da je moj zivot film, izrezali. Pojavio se u treptaj oka trenutku sav zajapuren od bozicnog kupovanja, sa vunenom kapom na glavurdi. A mi bas tad izlazile. Dobro je to, ne valja uvijek imat sve hunky dory.

Uglavnom, klaparam po ledari do Marisi i Brusa i obavijestavam ih da sam na putu da ih, sta ja znam, ne ometem na prepad, a ono Ja i Brus gledamo "Lepa sela lepo gore". Koja idila, mislim si u sebi i proklinjem zivot, zivljenje, ledaru, cupavu kosu i sve ostalo sto mi je doslo pod zub. Cmaak-cmaak, aaa, nu, vidi je sto je pocrnila (to ja njojzi), ona meni Cmaak-cmaak, nu, vidi, svijetli kaput i pri tom me/ga (mene i kaput) onako u transu gladi. Naravno, cmakah se i sa Brusom koji je bio izuzetno sretan da ne mora ic u kino gledat pingvine jedno sat i po' vremena. Posto Cimera ne bijase u stanu mogla sam se fino raskomotit i fino komotno zasjest na kauc.

Onda sam vristala poput out of control teenagerice dok je Marisi slavodobitno pokazivala plijen koji je dovukla iz Indije: sari ovaj, onaj, materijal taj, tamo-amo, i na kraju, u dirljivoj sceni, izvadi ona poklon samo za mene. ja se raznijezih, skoro pa da ne zaplakah. Ona je to iskoristila da bi se u medjuvremenu utegla u vec poznati janjeci kozuh i princeza cipelice sa masnom i petom od otprilike petsto metara (sve bez carapa; oli misli da je ovdje Brazil, tiho se snebivam u sebi). Taman 'ocemo izic, a Marisi sine da me Brus nije iscmako Juhu, Brus, kissssssss. Uh, dobro da se sjetila. Do neke tradicije i bontona se ipak mora drzat.

Sad ide scena sa raznerviranim Cimerom na koju ne namjeravam trosit rijeci (vidi prvi paragraf).

Dakle, gledasmo dokumentarni o pingvinima. Opstanak-stajl. Jerbo smo morali sve tempirat da mogu vatat jedan od zadnjih vlakova za milu i dragu mi pripizdinu. A pingvini se prikazivase u onom nekom arty-farty kinu. Uplasih se da takva kina ne prodaju krkacinu u obliku gumenih bombona, kokica, cokoladica i slicno. Sva sreca bilo je nesto, ali sve organska cokolada, fair trade ovo, fair trade ono. Di je Cadbury's vulgaris, di su radioaktivno obojani gumeni bomboni? No, dobro, ne valja prizivat djavla bez razloga.

Oboruzane siromasnim arsenalom krkacine upadamo u dvoranu. Mukla tisina. Reklame na platnu. Uguzujemo se u sjedala, suskamo, zvacemo, laprdamo, gnijezdimo se, otvaramo kokice. Publika nas mrzi. Dvoje iza nas se premjesta na drugu stranu. Dvoje ispred nas isto tako. Posebno smo se okomile na zenski dio jedinke od para ispred koja nam je slala otrovne strelice pogledom. Marisi se nije dala smest. Nu, picke, kako nas gleda. Pih! Sta mislis, 'oce li ta ikad radit Botox na sebi? Da je pogodim kojom kokicom u tikvu? Paaaa, kazem ja, ajd, i mene zivcira, a onaj njen papak jos vise.

Bacanje kokica nam se obilo o glavu jerbo se valjda bio ukljucio neki fizikalni zakon i kokica se, umjesto u glavurdu zenetine i papka joj, odbila o sjedalo i vratila se u nasem pravcu. Umjesto da nas opameti to nas je jos vise razjarilo. Mislim, tko je vidio gledat reklame i sutit? Prizivale smo lijepu atmosferu multipleksa gdje chavs unose hot dogs, nachos, stolitarsku Colu, zvacu na glas. Tj gdje je sveopca dernek atmosfera. Jer mi smo narodske zene ko stvorene za raznorazne derneke.

Razgalamile se mi jos vise. Toliko smo se davile u kokicama da smo ih pola posule po sebi. Ja sam nekako cudnovato uspjela sve sasut u siroki mi rukav, a krajickom oka vidjeh Marisi kako je kupila ostatke po mrklom mraku u vlastitom krilu. U sred filma okomile smo se i na vrecicu Maltesersa koju sam spretno otvorila suskajuci sto se bolje moglo. Maltesers su crunchy, dakle, ne mos' ih jest tiho ni da 'os. Majke mi, nismo ih namjerno kupile.

Pingvini su bili kul. Tokom sretnih i veselih scena radile smo jedna drugoj face veselja i koristile se 'palac gore' gestom. Tokom tuznih i suznih scena turobno smo se mrstile jedna drugoj i koristile 'palac dolje' gestom. Volim takvo interaktivno gledanje filmova. Ne-botox picka sprijeda se okretala. Gadjale smo je ostacima kokica u mraku. Na kraju smo skuzile da su svi posjetioci bili parovi i da su popingvinili, tj svi su se nekako stisli jedno uz drugo, pogotovo dok je isla zavrsna spica. To smo iskoristile da sto glasnije i nespretnije ispadnemo vanka iz dvorane, spoticuci se o nase prazne vrecice, boce vode, kapute i sjedala. Marisine visoke pete tu nisu bas previse pomogle.

I tako je zavrsila jos jedna subotnja vecer u sredisnjem Londonu.

Pri citavom cinu izlaska sa Marisi primijetih jednu cinjenicu: kad prelazimo cestu uvijek me grcevito scepa i zarine svoje kandze u moj laktic, te se tako em podupre, em ako je zgazi auto, da i mene istovremeno pokupi. Sto ti je prijateljstvo, ah!

Dodatak: ne, Marisi, nijesam bila nasminkana. Fala svim svecima na mraku u kino dvorani. A sad idem tandrcit beretku (Bog blagoslovio Siennu Miller) jerbo mi je kosa uzas i strahota: odo' u Oxford Street. Ko ziv, ko mrtav.

- 11:44 - Komentari (40) - Isprintaj - #

subota, 17.12.2005.

Sto je zensko bez sminke?

Kazu da su najbolje prilike uvijek one spontane. Ako tako kazu znaci li nuzno da su u pravu? Da, u pravu su ko kad stanes na javnu vagu pa ti pokaze 700 kila, a ti znas da nije tako nego da bi trebalo pokazivat 699. Dakle, vaga laze. Pa tako i ti mitski ONI. Lazu i kradu i sprdaju se sa obicnim seljacima i radnickom klasom istovremeno.

Subotom se na posao dovucem u jos gorem izdanju nego inace. Samo nas je 2-3, mislim si, sta cu se jos za njih ic dotjerivat, pih, neka pate! Ali nes' ti kezual stila na poslu jer to je grijeh. A kako grijeh bozja sila kaznjava na veliko, ovog puta kazna mi stize u obliku Marisine poruke: 'Dede dolaz' u mene da odemo u kino.

Tajac. U glavurdi mi se u cas posla stvori jedno pedesetak logicno-slijednih scenarija koje treba pofatat: ako kazem da, onda mozda vidim Cimera; ako kazem ne, onda sigurno ne vidim Cimera. Pa onda malo kompliciranije tvrdnje poput: ako kazem da i ako vidim Cimera, a izgledam otprilike ko vol u kupusu, Cimer ce se zgrozit i nikad me vise nece dat pozdravit; ako kazem ne, propustit cu zadnju priliku ove godine da ga vidim i milo prozborim sa njime. Mislim da se rijetko tko u zadnje vrijeme morao suocavati sa ovako logicno-poslijedicnim problemima.

Nakon proucavanja raznoraznih permutacija reko' Marisi: Dolazim u te' u ses' i po'. Ne znam jesam li sa tom izjavom pocinila jos jedan u nizu salto mortale-a koji mi se desavaju u zadnje vrijeme, ali zov Cimera je bio jaci i od blamaze koja mi sigurno prijeti (aka kad me vidi onako bljedunjavu bez sminke). Mislim, mogu ja trabunjat kako nijesam neko tipicno zensko dok se krave ne vrate kucama (da parafraziram englesku izjavu until the cows come home), ali pazljivo konstruirana fasada mi se urusi kao losa novogradnja u roku sad. Tako da ispadoh okorjeli zenski hazarder odlucivsi se za vecerasnji odvazan poduhvat. I ispadoh jedno najobicnije vulgarno zensko celjade. A ne mogu se cak uzdat ni u se, ni u svoje kljuse. Bit ce belaja!

Potpis: samodopadno zensko koje ne vidi dalje od (oveceg joj) nosa.

- 13:38 - Komentari (38) - Isprintaj - #

utorak, 13.12.2005.

Nemoj bit poslovan covjek i zaradi flasu francuskog vina!

Umjetnici, i Bogu ste teski! Dok Big Vern ceka svoj pravi pravcati bankarsko-city-poslovni bonus u parama (i to u super konvertibilnoj valuti zvanog britanska funta), mi s druge strane bojisne crte, mi sa one mracne i opasne strane, odnosno mi naivni luzeri koji uzivamo u poslu koji radimo, a mlatimo praznu slamu umjesto para (aka umjetnici i svi oni koji se tako osjecaju) dobivamo blagodati bozicnice u naturi. Kako i prilici, dabome. Jutros me docekase, slavodobitno se kocoperivsi, ogromna bocetina (jedna i po' litra, iliti dvije boce u jednoj, oliti dvije muhe jednim udarcem) crnog francuskog vina na radnom stolu (dar nasih vrlih trustees iliti clanova odbora). Koliko se samo racuna moze poplacati sa tom bocom, koliko se samo boema moze zavesti sa tom zapanjujucom cinjenicom, koliko se samo moze puniti tabloidske kolumne Daily Maila?!?! Ah, permutacije su bezbrojne! Mi nemamo novaca, ali imamo svoj integritet, jelte... Oh, da, integritet.

Da se ne pocne suskat okolo-naokolo, kolegica mi je pomogla sastavit preljupku "nosiljku" u obliku starog kartona. Da jadna ne moram nosit bocu u rukama poput najjaceg alkoholicara vulgaris. Estetski izgled i prakticnost bijahu upotpunjeni oblijepljivanjem smedje industrijske trake okolo-naokolo.

I onda nek mi netko kaze da se ne isplati studirati povijest umjetnosti. Svoje potomke cu tjerat sacmaricom da postanu umjetnici. Kakve sam srece sigurno ce postati respektabilni kardiolozi. Ili porezni cinovnici. Sramota ce bit potpuna i konacna. Sunce babino!

Mala kulturoloska opaska: posto nam bijase darivano crno vino, nije moglo proci bez spominjanja Rvacke i kole u istoimenom kontekstu. Ovo je rat! Zajunih se i priprijetih da ce svi morat probat tu vrhunsku autohtonu rvacku kombinaciju kad-tad. I tko ce se onda zadnji smijati ja da ih vidim???! Barabe!

- 22:45 - Komentari (53) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.12.2005.

Kicmeno-vratne varijacije broj 1

Boli me i vrat i rame. Ne znam je li gripa u povoju, stres, nevaljali madrac ili starost Mojsijeva koja mi nemilice pillji u oci. I procesom zvanim asocijacija dodjem do razmisljanja (istinabog, razmisljanje je u ovom slucaju vrlo rastezljiv pojam) kako si uspijeh rashodovat vrat prije kusur godina na tipicno zensko-blesavi nacin. Naime, kad si zensko vecinom radis blesave stvari. Doduse, nadje se i po koja pametna. Tu i tamo.

Jedna od blesavijih u zivotu mome bijase kad ucih vozit na parkiralistu kod Dinamovog stadiona. Fedja, srecica moja od instruktora, bi me znala ostavit samu i prestravljenu u autu, a on bi otiso u obliznju birtiju lokat. Jednom mi je reko neka stavim mjenjac u rikverc i neka vjezbam. I vjezbala ja. Pa mi dosadilo. Pa htjedoh zivjet opasno i prebacit u prvu. Ali ne ide. A u rikverc mi se vise nije islo. I fino odsjedih 40 minuta u autu posred parkiralista, sa sjetom gledajuci ostale 'ucenike' koji su fino vozali i zivjeli opasno u drugoj brzini, te ciji instruktori su sjedili do njih. Dodje Fedjica iz birtije i cudi se sto ne vozim? A ja mu kazem da se zaglavio mjenjac. Fedjica se iskidao od smijeha nad 'zenskoscu' (e, ta rijec bi se morala uvest u Klaica i bit cu prva koja ce to ucinit, majke mi), seretski ubaci u prvu, a ja propadoh u zemlju od srama. Napomena: vozacki prodjoh iz prvog pokusaja, dok su Fedjica i kolega iza samo cavrljali i nisu davali 5 para na mene. Izuzetno sam dobar vozac, dapace, odlican. Znam vozikat i po desnoj i lijevoj strani.

No, zapravo, htjedoh se vratit na vrat. Volim se secirat u ogledalima. Tj u svim reflektivnim povrsinama. Koliko puta mi prijateljica zna rec De prati sto pricam i nemoj se samo gledat u vazi za cvijece! Erm, da, pardon, evo, necu vise... Prolazim li pored ikakvih staklenih izloga izvijem vrat i samo buljim: kako izgledam u profilu, kako izgledam dok hodam, jel mi se kosurina stalozila? U liftu na poslu redovito se zapiljim u facu i seciram pod neonskim osvjetljenjem koje je nemilosrdno. Pa se opet gledam iz svih kutova gledista. I duboko razmisljam (oksimoron, ali ipak).

Jednom mi se tako to obilo o glavu, odnosno vrat. Imadoh dosta davno ormare cija su vrata kao ogledala. Nameracila se u London (oduvijek zivjeh po pripizdinama do Londona) i ide se seljak nadobudno utezat. Posto kad se obucem uvijek se izgledam sa svih strana (nes' ti tastine), tako i ovog puta: jesu li sise prevelike, jesu li mi ruke debljine prosjecne anakonde, te ono najvaznije: does my bum look big in this? Oliti jel' mi guzica izgleda ogromno u ovome? A pogledat se straga zahtjeva okretanje vrata i glavurde maksimalno. Vidjeh jednom. Ne svidja mi se. Idem se okrenit po drugi put. Hm, ne valja nesto. Pa popravljam, istezem, rastezem. I krene zadnje razgledavanje. I desilo se krckanje vratne kicme. Od nevjerice ne znadoh gdje bih sa sobom? Jel' polomljeno? Izdrobljeno? Iscaseno? Jel' mi glavurda uopce jos na ramenima? Znala sam da ce mi se takva samodopadnost kad-tad obit o glavu. Tjedan dana spavah ko u mrtvackom kovcegu, na ledjima (a tako nikako ne mogu zaspat). Okretah se zajedno s vratom sad na lijevu, sad na desnu stranu, ko mumificirana. Bolilo je, da. No, ovo kaze ljudina koja histericno mase prstom po zraku od boli kad se poreze sa listom papira pa mozda nije toliko bolno mjerodavna?

Sto li ono htjedoh (u)kazat? I dan danas se uvijek okrecem pred ogledalom nakon sto se utegnem. I riskiram jos jedno bolno vratno ukazanje. Ne moze covjek protiv svoje prirode. Istinabog, ne nosim visoke pete, ali ipak lakiram nokte. Ne odgledah niti jednu epizodu Sex & The City, a ipak se sminkam. Dobro, tu i tamo ipak izvucem vrece cementa i krumpira pa ih iskombiniram na sebi, ali nije ni to zlo. Uh, nista od naravoucenijsko-mudrog zakljucka.

Za kraj malo besmislene asocijacije: pojma nemam zasto me ova eksplozija podsjeca na Eton Rifles.

- 12:13 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 09.12.2005.

Alaj cemo izbojlirat ovaj ketl!

Potaknuta ovim postom odlucih se pojadat o teskim mukama, a koga drugog, nego dijaspore? Pogotovo sto se tice jezika. Vec je opcepoznato kako Marisi i ja pricamo na apsolutno izvitoperenom rvackom, koji ukljucuje vlasko-bosansko-'ercegovacki naglasak (veze s Bosnom nemamo, osim Marisi s 'Ercegovinom, a ja sa Vlajinom) pomijesan tu i tamo sa kaj, tj ostavstina nam iz metropole u kojoj ja zapravo provedoh svega 4 godine. No, ovo uopce nije vazno.

Izuzetno vazno je to sto, nakon 14 i mali kusur godina provedenih odje svako malo ubacimo nepostojece hibridne rijeci: tj rijeci koje su engleske, ali izgovorene na nacin na koji se deklinira rvacki. Recimo, jedna od omiljenijih nam je chicketina. Za one apsolutno neupucene, to u nas znaci kokosh. Otkud chichetina to ni sam sveti Petar pojma nema, ali uvazila se ta rijec u nasem rjecniku i udri po njoj kad kod mozemo.

Posto krkamo manje-vise redovito, jos jedna rijec koja veze nema ni sa rvackim, ni sa engleskim jest chardzirat. Ni sad ne znam kako charge prevest na rvacki, nit' znam kako smo dosle na seljacku izgovorenu izvedenicu. No, uvijek cekamo kako ce nas chardzirat nakon obilne krkacine.

S druge strane, moj gejpeder i ja razgovaramo mjesavinom engleskog i rvackog, tj par recenica na rvackom, onda 5 minuta cistog engleskog, onda se snebivljujemo i cudimo zasto na engleskom, pa udarimo opet po rvackom i tako u krug.

Osim toga, prije neki dan, kafenisuci ijopet sa Big Vern dodjoh do jedne vrlo mile izvedenice koja ce me, mislim, obiljezavati jos za dugo vremena. Sad cu opet izvest majusnu digresiju, ali samo da docaram ambijent i element koji vlada u 'mojoj' boemskoj cetvrti, i to u Francuza, koji jedini uokolo dozvoljava pusenje u lokalu (nes' ti Vrancuza bez cigareta). Big Vern obicno samo pravo kafendise, a ja se, po obicaju, davim u 'rani, odnosno, krkam na veliko. Jerbo meni padne secer u krvi. A kad mi padne secer u krvi onda sam blago neuracunjljiva. Pa moram krknut bilo sta.

Uostalom, tako mi laprdamo o svemu, svacemu i nicemu (pogotovo nam dobro ide olajavanje Engleza). I sjetih se ispricat joj pricu o tome kako napravih generalni kratki spoj u muzeju to jutro. Odnosno, kako totalno sjebah citav elektricni sistem. Sto ne bi trebalo cudit nikoga tko me pozna. A sjebah ga tako da bojlirah ketl iz Francjosefovskog doba. Necu sad ic u detalje kako moradoh vracat kratki spoj u normalni spoj uz pomoc spajalice (po naputku nekog tamo kvazi elektricara), ali kako mi je izletilo ovo bojlirat ketl???! Pobogu, bila sam toliko zatecena da nisam imala ni vremena crvenit se od pustog srama. Big Vern je, doduse, odmah shvatila. I samo hladnokrvno upitala Imamo li i mi u nas kettle? Izuzetno dobro pitanje nad kojim sam se duboko i ozbiljno zamislila.

I nek mi sad netko kaze da ne znam vlastiti materinji jezik, ja da ga vidim! Odmah ga idem ustipnut za obraze. U medjuvremenu idem u paralelnu galaksiju gdje cu moc zenit Harold Pintera.

- 11:06 - Komentari (48) - Isprintaj - #

srijeda, 07.12.2005.

Kako izdangubit zivot u par grubih crta

Nema boljeg dangubljenja od voznje na posao i natrag. Stara izreka Dangubo jedna! moze se primijeniti u ovom slucaju. Mislim da je fraza i izmisljena za to. I tako dangubeci, dapace, po tko zna koji put zjakajuci i piljeci u psihodelicno-dizajnirani tapecirung 8.23 i 18.10 Thameslink vlaka koji mi zivot znaci (najdulja i najgluplja digresija ikad), dodjoh do zapanjujucih zakljucaka:

1) Citanje. Nista lakse. Jos k tome ostri se mozak, obnavlja se znanje, dakle, rezultanta je da mozete frapirati poznanike, kolege na poslu, prijatelje, rodjake i nepoznate jedinke koje slucajno sretnete hodajuci bespucima Londona. Samo otvoris knjigu, citas i intelektualno se uzdizes. Osim sto ova jedinka ovdje ima malo vecih problema sa tim: naime, da joj se zamanta u ocima sjajnim negdje nakon 2 procitane stranice. Odnosno, 2 stanice. Onda je gotovo. Mrak na ocima, olovo u dusi, mozak na izdisaju. Ista stvar i sa novinama. Pa zaboravljam. Pa se vracam na vec procitani clanak i shvatim da se rijeci neobicno ponavljaju istim redosljedom tek pri kraju. Kad je vec kasno. I jos si zamrcim prste sa tintom.

2) Citanje broj dva. Tj kradja citanja. Hm. Da, kradja. Kad skrisom citate tudje novine. Buljite u tudje novine. A kao kulerski se pravite da ne. Pogotovo efikasno ukoliko suprotna strana cita tabloid ili Daily Mail. Ili Daily Sport (kategorija za sebe). Kontraindikacije su bolne ocne duplje, ali vrijedi pokusati barem na par minuta. Ovo bi bilo nesto kao secret pleasures dangubljenje (ekvivalent opijanju alkoholom i inim supstancama). Kao, nitko to ko fol ne radi, a radi. Jer dangubljenja nikad dosta.

3) Piljenje u vlastiti nos. Vec jednom davno opisano. Da sazmem: covjek sjedi do prozora, bulji u sebe u profilu i divi se vlastitom nosu svome. Na ljestivici dangubljenja kotira vrlo dobro. Pod ovu kategoriju potpada i kvazi-intelektualno piljenje u imaginarnu tocku negdje daleko, daleko. Koncentriranje na inu. Tj sve samo da ne mora covjek buljit u facu koja mu sjedi vis-a-vis. Koncentriranje na neonsko osvjetljenje je od posebne zanimljivosti: nijanse osvjetljenja, primijeti se koje sijalice ne rade. Moram pripomenuti da covjek izgleda zamamno pod ovakvim osvjetljenjem, pogotovo kad se vraca natrag kuci. Doduse, ovakvim ponasanjem moze se isto tako inducirati slabost kao i pri citanju, ali dangubu vulgaris to ne bi trebalo omesti u sprovodjenju ovog hrabrog cina.

4) Tu je i neizbjezno slusanje iPod/mini/nano. Ova metoda je jedna od najupotrebljenijih u mom skromnom slucaju. Ispocetka se moze ciniti kao ideja-nevinasce, slatka ideja, najbolja ideja. Ali nakon 18 mjeseci koristenja nekako gubi svoj car. Kada ispucate bateriju nakon samo pola sata jer manijakalno samo fast-forwardirate jer vam se vec od same pomisli na pocetne taktove Feeling Good dize bujna kosa na glavurdi onda je znak da je nesto gnjilo u ovoj naizgled bezopasnoj metodi.

5) Razgovor. Ne daj Boze. Konverzacija zapoceta sa osobom koja sjedi drito nasuprot vas/tik do vas i dodiruje vas ovlas svojim koljenom poradi obilja slobodnog mjesta. Osjecaj kao da vas je struja opekla, zajedno sa zanimljivim sadrzajem kojim ovakav razgovor neizbjezno obiluje, naprosto budi uspavani ushit ekstaze i spontane srece.

Glasno razmisljanje na kraju: zasto je muskarcima tesko da ipak malo skupe noge dok sjede, o, zasto? Pa nemaju kamencugu tesku medju nogama!? Ide to, moze ici, mora se samo malo potruditi. Od sad cu voditi kampanju Dajmo im da se stisnu! Ili Dajmo im da stisnu noge! Nema majci labavo!

Simon Starling (ovogodisnji pobjednik Turner Prize - Boatshed

- 11:23 - Komentari (39) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.12.2005.

Nedjeljno-tabloidni traktat dijaspore

Nedjelja. Par ovakvih prvih fascinantnih cinjenica koja zivot moj krase. Fascinantnih poput okicene jelke na pljusku dok grmi i sijeva. Poput aerodromskih, odnosno zracnolucnih novela Maeve Binchy.

Prvo zanimanje
Prvo sto htjedoh ikad bit je klizacica. Htjedoh da me Milka Babovic komentira dok izvodim raznorazne bijesne gliste i akslove na tvrdoj ledari. Htjedoh nosit one sljastece haljinice koje jedva da pokrivaju dvije polutke na kojima se sjedi (poznatije pod prostijim imenom guzica). Ali avaj, zivot u pripizdini oduvijek bijase sudbina moja gorka. Ekvivalent ledene dvorane bijase mi ustajala mocvara nasuprot kuce. Koja bi se zimi zaledila. I u koju bih redovito svake zime propadala kroz tanki led. Kao, pokazujem ja susjedi da se ne treba niceg plasit i skacem po ledu. To je obicno zavrsilo zlokobnim pucketanjem leda i propadanjem do koljena u ustajalu zabokrecinu. Jednom cak slomih i ruku slicnim poduhvatom. Jos i dan danas kad vidim klizanje i klizaljke suza mi se zacakli u oku i moram okrenuti glavu.

Prvi bombon
Prvi koji mi je ikad uzvratio moje plemenite i ciste i iskrene osjecaje bijase Jozha u 6. razredu. Ijopet zima. Snijeg. Pripizdina. Skola u pripizdini. Progresivna skola kakva bijasmo imadosmo svako malo neke kino-projekcije filmova. Mislim da se ovaj povijesni cin zbio tokom Boska Buhe. Jozha je sjedio na drugom kraju ucionice. I toliko mu nedostajah da mi je "poslao" bombon. Vesna bombon (oni koj spadaju pod starobiblijsku generaciju ce se mozda sa sjetom sjetit toga; ali sad vise nisam sigurna jesu li se tako zvali). Ja sam se crvenila i snebivala. Dao mi je i svoju vlastorucno napisanu adresu. Ali ubrzo nakon toga bilo je gotovo. Jad me bio oblio do kosti. Zivio je u jos goroj pripizdini od mene. I imao je vinograd. Veliki vinograd i posjed. Usudila bih se reci da je bio kao vlastelin, feudalac, prototip Franje Tahija u zametku. I sad se pitam sto bi bilo kad bih bila njegova bogata, debeloguza i sisata vlastelinka sa zavidnim brkovima? Kolinje, vino, njive, prasad, krave, mmmm... Bila bih sigurno glavna u lokalnoj poljoprivrednoj zadruzi. Zarila bih i palila. Ovako se samo sa krhkom sjetom mogu prisjecati tog velebnog dogadjaja i plakat u dusi. Citav vinograd, i to sa 12 godina, pa nije to macji kasalj! Ali dobro je Debbie Harry rekla.

Prvo ljubljenje (for lack of a better word)
Posto kaskam za vecinom civilizirane populacije, gojim mekane brkove na gornjoj usnici i mrgud sam po prirodi prvi prijmerak muskog roda koji me se usudio poljubit bijase sa mojih 16 godina i 10 mjeseci. Tu negdje otprilike. Iako sam htjela da to bude izuzetno lijep i pametan Neshko iz Nisha kojeg spazih u disku makedonske superpripizdine. Superpripizdina: pripizdina koju su vrijeme i Bog i djava zaboravili negdje dok je Mojsije gradio onaj neki tamo zigurat (ispricavam se za povijesno-biblijske promaseno-netocne cinjenice). Slijepo crijevo civilizacije as we know it. I naso se ON, skoro-pa-veterinar, plavokos (kuruza broj 1) sa zutim Golfom parkiranim odmah do skole (kuruza broj 2). Prtljancija tamo-amo, drz-ne daj i ajde! Sam Brown na radiu (kuruza broj 3). Skoro pa sam se osjecala ko Olivia Newton-John u Briljantinu. Samo sto je ovaj kvazi-veterinar bio zarucen i pred zenidbom. I fino i pristojno reko da mu je ovo onako, klasika pred zenidbu. Fino polozio karte na stol. Ali zenska glava je tikva tvrda i neprilagodljiva citav zivot, a tek kakva je tvrda tikva sa 16 i mali kusur godina i kako se zna nafurit i uvrijedit! Sad bih se nafurila samo da mi to napravi Richard Ashcroft, drugi covjek mog zivota (nakon Vincenta).

Pretenciozan, pun sebe, sa seljackim Manchester-Wigan naglaskom, papucar podlozan zeni (zabranila mu imat previse zenskih spodoba u spotovima). Ali rodjen je na isti datum ko i yours truly (ne i iste godine, molit cu lijepo) i covjek je sa najsenzualnijim usnama ikad (kakav Mick Jagger!). Ako ne uspije plan "Vincent", onda ce plan "Richard" totalno uspjet. To su vibracije u zraku, to se osjeca odmah, to ce odmah pohrlit u zagrljaj.

Opasno se blizi i dan kad dijaspora, gladna sarme, bakalara, keksolina i transfuzije krvi koju tudjina iz njih iscijedi, masovno krece kucama. Jos uvijek krvavo stedim za taj Mercedes/Hummer kojim bih svoj image 'barbe iz Jamerike' (dobro, iz Engleske, u ovom slucaju) upotpunila do kraja. Make way, dijaspora coming through! Jos malo.

Ijopet kafenisah sa Big Vern. Maske padaju, sad se vise ne mogu izvlacit da sam misteriozno-mitsko bice koje ne postoji. Dijaspora siri pipke. Sklupcajte se u klupko i drhtite!

- 12:14 - Komentari (31) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>