The Last Broadcast

utorak, 31.01.2006.

Ugodno druzenje, caskanje i krkanje u Soho-u

Ponekad sumnjam da me Marisi koristi samo kao podapirajuce sredstvo pri ruci. Da se ne strmopizdi sa visokim peturinama koje nemilice nosi. Mozda i nije tako. Mozda jako voli biti sa mnom u mom takozvanom drustvu. Dakako, ja mogu strasno puno ponudit. Kao, na primjer, svoje velikodusno, zabavno i potpuno seljacko-veselo drustvance.

Jerbo smo rasne babetine sa puno para uprtismo se na bus. Sad u Londonu moras kupit kartu za bus prije nego unidjes u njega. Ili moras imat ostrigu. Buduci da sam ja seljankura u velikom gradu ostrige neimam. Pa moradoh kupovat kartu u automatu na stanici. Bus dolazi. A meni funta i pedeset penija u kovanicama od po 10 i 20 penija. Bus staje. Mahnito ubacujem kovanice. Ali ide sporo. Ljudi se penju u bus. Evo, vec ubacih 50 penija od po 10 i 20. Marisi skvici "Ne cekam ja na drugi bus, tko zna kad ce doc, ULAZI, MAJKU TI!!! SVERCAJ SE!!" Pa ne mogu sad stat u sred kupovanja karte, sveca mu poljubim! I tako guram ja jos i psujem bus, London, Marisi, krkacinu i zivot opcenito. UPADAJ!!!! Cika i vriska, sto od nje, sto od mene. Ko u filmovima spretno se ubacujem u bus u trenutku kad se zatvaraju vrata. Uspjeh. Kolektivni uzdah olaksanja.

Slijedi veselo drndanje brojem 38. To je onaj sto nedavno jos bijase Routemasters. Sad vise nije. Sad je ko bus-harmonika. Razgovor je tekao otprilike: red Indije, red filozofije, red Marisinog zacudjenog "Tebi stvarno Brus nije zgodan? Stvarno ti nije zgodan? Mislim, ne bi ga mrkavala?", red mog mrtvoladnog "Jok."

Nacrtasmo se relativno na vrijeme ispred restorana u dubokom Soho-u. Usput proskicasmo par erotskih ducana (ipak je to Soho). Marisi je odmah zaigrao brk docim visokopetom nogom (ona)/ravnom cipelom (ja) upadosmo unutra. Oho, pomislih, znaci li to da joj se svidja? Od pustog ponosa isprsih se maksimalno (koliko god to dozvoljavala crna kasmir dolcevita). Odmah se nameracismo na koktele. Marisi uze neki pickasto-slatki. Ja uboh margaritu. I pola je odmah fino prolih. To bijase samo uvertira.

"Malo me opandrljila ova margarita" kazem joj ja. "Uuu, i mene ovaj pickasto-slatki koktel" kaze ona. Dok cekasmo na 'ranu zabavljasmo se buljeci/piljeci u oskudno odjevene engleske picke bez stila. "Gle kako nabada na stiklama, picka joj materina. Nema pojma" bijase najcesca profesionalna obzervacija Marisina. Pa je bilo red picaka, red gejpedera (ipak je to Soho). "Gle, ovaj 'oce bit Peeeet Beeeeerns sa ovom jaketom!" Sa napetoscu promatrah sepirece se gejpedere i sa sjetom zakljucih da nitko ni do koljena mladozenji Cimeru nije.

Sad cu razotkrit Marisi ko najgoru pickicu koja se samo hvali kako moze krkat ko velika, a zapravo krka poput novorodjenog galeba u gnjiezdu. Predjelo je, ajde, iskrkala ko nista. Kod glavnog jela (riba) je vec pocela zanovijetat. Te ne mogu ja ovo vise, te preslano mi je, te de malko ti pojedi. I uvali mi pola ribe na tanjir. I sad ja ispadam seljak koji nije pojeo. A njezin tanjir cist. Zapamtila sam joj to. Tokom deserta striktno joj zabranih ostavljanje komada pite od jabuka na mom tanjiru. "Daj da ti malo dam" molecivo zapitkuje ona. "NE DAM I KVIT! DA SE NISI USUDILA!!! JEBEMU, JESAM LI TI REKLA DA NE????" (mora ic' capslock da se docara na koliko mi je bio tlak narasto). Na kraju nije mogla ni drugi koktel ispit nego ga meni uvalila. Aj dobro, to sam izlokala. Ali sam se zalila da ne opandrljava ko margarita. Naime, nijesam se osjecala ni blago pod gasom. Trebadoh narucit jos jednu margaritu, a ne se tamo zavaravat sa nekim sladjasnim pickarlucima. Pricah joj kako volim pit pravu pivu (real ale). Samo je izbeljila oci i istim zakolutala. Znala sam onda da sam nasla crkvu di cu Boga molit. Pa sam prestala.

Prilikom samog cina krkanja oko mene se neobicno stvorilo brdo hrane. I to sa tanjira na stolu. Listovi salate, zrna lece, krumpir. Osjecah se ko svinja u blatu pa valjda od puste ugode zaboravih na manire. Marisi se snebivala i opanjkavala me poradi nedostatka sofisticiranosti. Ja sam samo slegnula ramenima i nastavila. Cak je i konobarica bila na Marisinoj strani. Naime, u jednom trenutku se stvorila niotkuda i pocela brisat stol. To je valjda bila neka kripticna poruka upucena poput otrovne strelice u mom smjeru. Ijopet se nisam dala smest. Sto je neobicna navada nepatvorenog seljastva.

Na kraju, prepunih (ja) i praznjikavih (ona) trbusina (ja)/majusnih trbuscica (ona) izobijestismo se totalno i pocesmo si gledat i recenzirat cipeletine. Htjedosmo uslikat jednu nozurinu (moju) pored jedne nozice (njezine), ali posto imamo i jedna i druga ultra-nefunkcionalne kamere na mobovima nista nije ispalo. Ali je bilo zgodno nogarit se pod stolom. Kao neki secer na kraju.

Zapravo, ne. Pravi secer na kraju su bili VeCe-i. Manji od makova zrna. Zena koja udjose ispred mene (konacno) izlazi i onako nevino mi u brk kaze "Ovo sto je daska pospricana, samo da kazem, to nisam bila ja." O, hvala ti, o, spodobo koja si ko fol tamo negdje gore!

Zajasismo u Sohovski sumrak i nestasmo.

- 10:11 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.01.2006.

Cimer. Svadba. Gade mu se zene. Krkacina. Krkaona. Krkanluk. Dio koji je prvi. Malo poslije ide onaj drugi.

I tako se nastavlja serijska tradicija krkaone deluxe u glavnom gradu nekog tamo kraljevstva koje je ko fol ujedinjeno. Sa zebnjom ocekivah Marisinu reakciju na moj izbor jerbo prosli put kad izabrah restoran bijase katastrofa globalnih omjera.

Ijopet se uprtih u skoro sad vec bivse dvore Marisi-Brus-Cimer (desit ce se uskoro velika selidba naroda i narodnosti) s posla. Ali prije toga valjalo se opremit. Pa tako istresoh citavu torbu na radni stol da se mogah naprlitat, ukljucujuci i polako lakiranje noktiju Urban Decay lakom, nijansa 'modrica' (imam vec jednu na unutarnjoj strani desnog bedra koju zaradih postenim opandrljivanjem u ladicu na poslu). I trackam se tako fino, dodjem do finalnog cina, kad uzasnuto skuzim da zaboravih maskaru! Provedoh minutu i 34 sekunde cas buljeci u ogledalo i mrmljajuci sebi u bradu "Sta ce mi maskaretina, moze to i 'vako.", cas histerizirat "Pa ne ide to tako, oci mi nisu definirane!!" Znala sam sto moradoh napravit: unic u prvi Boots i zgrabit sto se zgrabit dadne. Stono i napravih. Musko nijesam. Sto mi onda drugo preostaje da budem? A tamo neko zensko snizeno u pola cijene, sta ja znam.

Unjedrih u dvore. "Picko, nisi mi donijela to-i-to." To Marisi meni poradi cinjenice da se pojavih bez Bajadera i bez DeVeDeja koji joj trebah vratit. Sut' i ne zajebaj, reko' joj, idem se iscmakat s Brusom. Sto i napravih. I zasjedoh na super deluxe, dapace i vrlo funkcionalnu stolicu koja se okrece. Ko prava uredska. Koju su Brus i Marisi dobili mukte. Kao, nasla se jednom nekako misteriozno u hodniku sa natpisom TAKE ME. Nes' ti muke i nauke i stajanja u redu u Ikea-i. Isprobah je (spustih vlastitu guzicetinu na nju svom snagom). Izdrzala je. Bilo je OK, mogoh nastavit dalje.

Kao sto vec obicaji i tradicija traze, tandrkasmo po iTunes i drekasmo se naglas. A Brus se mrgodio jerbo je laprdao na portugalskom na telefonu. Opet je bilo "Kako ti se ne svidja Eroz Ramazzotti???" Paaaaaa, NE! Ali znam da mi je obecala tamo nesto sto je pocinjalo sa L. I imalo je O negdje u toj rijeci. To su sve bile informacije koje su zlata vrijedile. Jer nije mogla nac' nista sa L i O. Ali bila sam uporna i cijedila joj mozak kroz cjediljku. Tako da je na kraju ipak nasla. I da, pocinjalo je sa L. Bijah u pravu, po obicaju. Onda se malko puno ipak trgnuh na Marisine besmrtne rijeci: "Ne znas tko je Tiga - ne znas? Pih, pa to ti Cimer slusa." Pazljivo sam zapamtila ovu cinjenicu i spremila je u dzep. Dobro ce mi doc ove rijeci.

Onda je doslo spremanje. Sjedih na VeCe skoljki (ne u cinu obavljanja ablucija nego na zatvorenoj, onako, u nedostatku stolice u kupaoni) dok se Marisi prlitala. U donjem vesu. Dakle, polugola. Trckarala je sad tamo, sad 'vamo. Mene to nije diralo. Drugim rijecima, bijah mrtva 'ladna. Brus se ipak malko bio skamenio. Marisi nije. "Ih, pa znam je dulje nego tebe, eeej, ko te shisha!" Aha, neka sad vidi, rekla mu je iz prilozenog. Sjedeci na skoljki pokaze mi ona kolekciju "Brus". Sta je to, snebivam se? Pa meni Brus ponekad fino kupi haljinu, ili gace, ili grudnjak, ili ovo, ili ono. Ajme, njojzi Brus kupuje odjecu??????? Mislim, ideja je slatka ovako u teoriji, ali da meni musko ide kupovat robu... Zgazila bih ga ko crva i rekla da se ne mijesa u zenska posla. Ali dobro, ovo je Brus, sve mu je oprosteno.

Malko se igrah i foto modela gdje me Marisi nemilosrdno uskicavala. Nije slutilo na dobro. Jerbo naime na slikama ispadnem ne kao seljak nego kategorija ispod seljaka. Di da gledam, nemoj mi uhvatit ovaj prist, ako mi ufatis podbradak i brkove ubit cu te, cek da malo sredim kosu, DI DA GLEDAM??? To sve ja njoj panicno vicem i dobacujem. Ima ona strpljenja sa mnom. Puno.

I onda uplovi Cimer u luku dvorsku. Obucen u odijelo. I kravatu. Sa Tesco (supermarket) vrecicama. Skamenih se odmah. Prozborismo njih par (rijeci, op. a.). Dosapnuh Marisi, "On se stvarno zeni??" "Da", hladnokrvno mi odbrusi ona. Cuvsi to izgledah jos jadnije od Oliver Twista kad podigne onu zdjelicu i zapita za jos jednu porciju. "On ce na vijeke vjekova bit gejpeder?" naivno pitam, a znam da trcim u susret bajonetu koji ce me ubost sa siljkom ravno u srcanu opnu. "Jasta, njemu se zene gade. U seksualnom smislu." Ovo je bilo previse. Htjedoh se bacit s prozora. Ali dvori su u prizemlju. Ne mogu se ni razbit na urbanom betonu od silne muke! Pokunjih se. Privremeno.

Krkaona slijedi. Ukljucuje i veselo utovarivanje i putovanje busom, sam cin krkanja i popratnih okolnosti. Toliko je zabavno i zanimljivo da naprosto covjek mora svisnut da bi se ponovo mogo dignut i probudit i onda ponovo procitat.

- 10:48 - Komentari (33) - Isprintaj - #

utorak, 24.01.2006.

Nedjeljni rucak, Jamajka stil

Kolegi Jamajkancu se cefnulo da kuva rucak meni i dobrovoljcima u nedjelju. Naucila ga mate' kuvat. Rekla mu "Sine, il' ces citav zivot jest sranje, il' ces si znat kuvat." Pametno zena zbori. I tako on izabrao kuvanje. I sad, sav ponosan izjavio prije tjedan i nesto kusur da ce on nama kuvat u nedilju. Ne samo to, nego ce kuvat curried mutton. Odnosno, horror nad horririma: ovcetinu sa curry zacinima. Bilo mi je zlo vec na samu pomisao. Ne podnosim janjetinu, a kamoli ovcetinu! Kako da se izvucem? Nikako, eto kako. Hinit alergiju ili padanje u afan na ovcetinu? Nije islo. I odlucih bit sama ovca te se pretvarat. Glumatat.

Dodje tako i nedilja. Sav sretan kolega Jamajkanac fino vadi red ovcetine, red rize. Red ovcetine. Pa opet red rize. A moja gadljiva priroda se buni. Osmjehujem se i hinim zadovoljstvo. Drugi kolege se osmjehuju i NE hine zadovoljstvo. Oni su stvarno zadovoljni i cakle im se oci. Uzas. Mislim si, hm, ovcetina, to su sigurno neke moje zablude: zar moze biti ista nevinije od ovcice koja je donedavno skakutala po poljima i livadama, bjezala od vukova, othranila jagnjad, isstrikala par dzempera gazdi pastiru? A istovremeno sve molim svevisnjeg da mi ovaj cas udijeli koji grom, zajedno sa munjom, drito u glavurdu pa da me zauvijek rijesi muka ovijeh.

kopirajt, dabome, Marisi

Dobro, nije mi nista udijelio, stoka jedna nevaspitana (to ovaj svevisnji, ne Jamajkanac: udijelio mi on i vise nego sto htjedoh). Pa tako moradoh zasjest za stol. Ovcetina onako topla, pusi se i jednostavno mami da je frknes u smece, a ne smijes. Ostali se zanijeli u svoje tanjire i udri! Ja onako, sjela sa pola guzice na stolicu i verbalno pokusavam smirit situaciju. "Aaaaah, ovcetina!!! Super izgleda!!" To ja svima njima da ispoljim entuzijazam koji me obavija. Sjedam. Uzimam viljusku. Zvirlam naokolo. Gotovo je, pomoci nema, egzekucija je stigla.

Prvi zalogaj. Odmah mi je bilo jasno da mi je dosao kraj. Ovcja vonjavina prosirila se mojim osjetilima. Trebalo je izuzetno puno mentalne snage da suspregnem instinktivni nagon izbacivanja hrane kroz usta 152 kilometara na sat. Ali pristojna kakva jesam takvu psinu ne napravih. Nego se smjeskah poput kakve stepfordske zenetine. I progutah.

Mislio bi covjek, sa svakim slijedecim zalogajem bit ce lakse. Koja jebena zabluda. Vonjavina bijase sve jaca i jaca, sve gora i gora. Kako se ovcetina sve vise hladila, tako mi je usta prekrio jedan cudnovato ovcji loj, stalijaznam. Uglavnom, uzasluka veceg nije moglo bit nit' se osjetit. Oko mene cudnovati kljunasi, odnosno ljudi, hvale na sav glas. Izjavljuju nesto poput "Ohohoho, kakva gozba! Ah, kako je ukusno! Jos, jos!" Skutrih se ko crkveni mis, a ne vidi se da mi ista nestaje sa tanjira. Grom i pakao! Sta sad? Kakvu kriminalnu rabotu ucinit? Jer ovako vise ne ide. Ukoliko ne zelim napravit scenu izbacivanja 'rane kroz usta u velikoseljackom stilu. A opet, ja sam pristojno celjade i htjedoh izbjec takav scenarij po svaku cijenu. "Uh, kako je zasitno!!" Lazem ja. "Uh, Jamajkance, koliko si mi napunio tanjir, tesko da cu sve to moc' pojest." Lazem ijopet ja.

No, nijesam ja vesla bas na veliko nesto sisala pa prema tome dosjetih se domisljate ideje. Spazih da su se svi vec poceli ustajati jerbo su pojeli. Pa procesom logicne dedukcije dodjoh do zakljucka: ako dovoljno dugo odugovlacim, svi ce se fino ustat i otic, a ja cu fino moc' sprovest pakleni plan u djelo. Naime, pakleni plan je bio da sve sto se jos nalazilo na mom tanjiru pokupim u veliku plasticnu vrecicu, zamotam i frknem na dno kante za smece. Stono i napravih. Brzinom i spretnoscu chigre smrmosih sve u vrecicu. Kantu za smece moradoh prekopat golim rukama dok dodjoh do dna (da ne bi slucajno tko skuzio ako bih je bacila odmah na vrt). Krvav je to posao radit 'vakve obmane i zaslijepljivanja.

Ali tako i bi'. Kolega Jamajkanac sretan i zadovoljan. Ja nit sretna, nit zadovoljna, ali zato barem nijesam morala povracat. Kazu da su u lazi kratke noge, ali sta sad, moje su i bez toga kratke, tako da me to prokletstvo cednih i iskrenih uopce ne dira. Ali poanta svega jest: djeco, nemojte se igrat ovcetinom ako Boga znate!! Mislim, ovcetina...

IZUZETNO VAZNI PS: tko kaze da prijetnje nemaju efekta (vidi prvi komentar)? Ne valja se igrat sa zeravicom. Sad smo u kadru samo Marisi i ja. Za pravicu! U cast njoj i meni da se okrene jedan janjac na raznju u roku ODMAH! Hvala na razumijevanju.

- 10:48 - Komentari (55) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.01.2006.

Kladim se da dobro izgledam na plesnom podiju

Naslov je parafraza arktickih majmuna. Jerbo samo kad se dobrano naroljam mrdnem guzicom tu i tamo. Onda sam naprosto filthy gorgeous (ovdje pak popaljujem sestre po skarama). Zasigurno. 100%. I sad ide ono glavno (i vazno, dabome).

1) Muskarce koji nose kratke hlace bi trebalo zakonom izopcit. Zabranit. Stolivec. Tj mogli bi ih nosit samo oni koji bi imali doktorsku ispricnicu za nosenje tog ocajnog odjevnog predmeta. Naime, imam neku cudnu fobiju od njih. Zapravo, nije ni fobija. Vec neka vrsta apsolutog, ogromnog NEMOJ, BRATE! Onako, sa dlakavim nogama na vidjelu. Ko na sajmu. Totalni faux pas! Ah, lazem ovo za dlakave noge. Jer ne idu skrbave muske nozurine u kratke hlace. Tocka. Ma neima razgovora! Docim vidim kakvog takvog sledim se momentalno, te odmah moram okrenut glavu u bilo kojem pravcu, bez obzira. Ukoliko je to fizicki ili kakodrugo nemoguce onda se ipak pomolim svevisnjoj moci koja svemirom vlada da jos uvijek mogu oci zatvorit. Pa ih probam zatvorit. I zatvorim. Pa mi se puls vrati u normalu, dakle, sve je u redu. Ne znam otkud mi to. Ponekad ih znam i sanjarit. Onako, par njih u kratkim hlacama veselo i bezbrizno skakucu livadom, a ja bjezim petama povjetarca. I nikad se dobro ne zavrsi. Uglavnom, jednan od najnepozeljnjijih snova ikad!

2) Zaljubih se u Mortena Harketa. Nakon dvaejs' godina. Konacno. Vidjevsi ga u Analogue. Onako, stojimo na stijeni, litici, klisuri. Pada kisa. Ne, ne pada. Lije ko iz kabla. A mi se gledamo i divimo meni. Aj, dobro, moze jedno drugom, da sad ne ispadnem odurno sebicna i egoisticna. To jest, moze i kakva norveska suma, sa snijegom u pozadini. Pa kad lavina krene, da vidis brate mili!! To je vec cetvrta A-ha pjesma koja mi se kocoperi na playlisti. A odnedavno intenzivno mi se kocopere i Tim Buckley i Kanye West. Zato jer sam eklekticna. Poput elektricnog kabla. Ili kao stono bi rekli opasni (ko kisnica koja se slijeva sa krova neke kuce) velski reperi Goldie Looking Chain Guns don't kill people, rappers do.

Tim

Morten

3) Znam skoro sve dijaloge u inteligentnom, ali donekle zabavnom filmu ovome. Pogotovo klasike poput Nicovih naredbi o plisanoj zecetini. I nezaboravni posprdni Malkovichev Cy-onara. Zato jer sam eklekticna (mora se ponoviti jos jednom). Poput elektricnog kabla (mora se ponoviti jos jednom jednom).

4) Jos jednom potvrdjuem svoj izuzetno odabrani ukus u engleskom pivu. Odnosno ale. Jerbo ispijah Winter Warmer. 2 pinte. Odnosno, litru i 2 deci (tu negdje) i propisno umrijeh na vlaku od potrebe za VeCeom. Jucer odosmo u lokalni pub nam nakon posla. Ko i svaki posteni Jenglez nakon napornog i izrabljivackog vikenda. Citaj: ne mogasmo skoro ni uci od pustih tjelesa u raznoraznim odijelima. Pusenje jos nijesu zabranili, ali nekako se manje osjeti negoli u Rvackoj, gdje kadgod bih 'osla na kakvu kavetinu, odmah bih upila u sebi smrad cigaretni premili. Dakle, u pubu nam omiljenom na sanku imaju i one staromodne prozorcice kojima se mozes sakriti od ostalih pivopija da te ne vide. Navodno. Nes' ti puritanizma!

'Ode nam jucer 'nas' londonski kit. Nacija zaluje. Svi slali poruke podrske, ono, drz' se i to. Ali kit ne mogase vise. Izgubio se u Temzi. Pa ga 'vatali, pa stavljali na posebno izgradjenu pontonsku gradjevinu. Ali dzaba sve to. Citavu subotu provedoh sa donjom vilicom na podu, u komunikaciji net-teve-frendica. I svako malo: jel' ziv? Je, drzi se jos. Ajde! A sad? Errm, ne znam, nista ne govore. Uh. I onda tajac. Umro! Aj, bjezi tamo... Jebemu, priraso mi srcu, stali. Zato nekako pomalo sramezljivo volim ovu zemlju. Usprkos perzijanerima, odnosno zid-do-zida tepiha koje stavljaju u kupaone.

Isusmater, sto ga i ja znam nalaprdat bez kraja i konca!

- 11:01 - Komentari (46) - Isprintaj - #

petak, 20.01.2006.

Jedan Perica, pa Pete Burns, pa zakljucak koji veze nema

Napravit cu (ne)osvjezavajuci predah od jogunastih dogadjanja iz mog kozjeg zivota.

Je, je, znam, otudjenje, nekomunikacija, asocijalni tip babuskare, namrgodjena seljacija i to. Ali brate, pa ne moze mi se zamjerit svakodnevno slusanje mini iPoda od po, brat-bratu, 3 sata, dok kao polugnjila gljiva muhara sjedim na predivnom vlaku pod jos prekrasnijim neonskim osvjetljenjem. Nekad mi baterija traje i traje, nekad je ispizdim odmah jerbo se cifram pa kao necu ovu, ova mi je sad predosadna, ovu vec izgustirah, njega vise ne volim jer se ozenio. I sta sad? Pocelo je sve ici zlo i naopako i iznimno neobicno.

Kao prvo, nikad mi se ne desi da ga zaboravim. Osim prije par dana. Kad ga zaboravih. Jutarnja i nocna mora u jednom. Unezvjereno gledah oko sebe na vlaku, mile i zvucne suputnike koje cu morat slusat. Moradoh slusat i klaparanje vlaka po tracnicama. Strava. Vec i zaboravih kako zvuce auti kad voze ulicom te ostale prirodne zvukove poput krestanja pticurina. Zvukovi koje polunormalni ljudi uzimaju zdravo za gotovo meni su se cinili kao tritisuciti decibeli zivog i nepatvorenog uzasa i strahote. Kao da mi je komad ekstremiteta bio nemilosrdno otkinut. Briga me sto cu od silnog slusanja oglusit (tako barem kazu), samo mi ne daj da ikad vise cujem Alo, aloo, e, ja sam. Aj reci tamo onom Perici da mora otvorit ladicu prvu, fascikl deveti, papircuga sedma, treci podparagraf. E, eeee, da, e, taj. Dabogda Perica nikad to ne naso! I jos par nekih zlokobnih misli s moje strane.

Vrijeme je za sramotno priznanje broj jedan (ujedno jedno i jedino priznanje do sada): potajno skicam Celebrity Big Brother i molim Boga da Pete Burns pobijedi. Naime, oni mumificirani predstavnici takozvanog ljudskog roda ce ga se mozda sjetit iz davnih osamdesetih kao muskarca koji se oblacio u zensko. Erm, Pete (to se mora izgovorit na debelom Scouse, odnosno liverpulskim naglaskom kao Peeet Beeerns) je sad taj koncept (musko-zenski i zensko-muski, to jest) doveo do apsolutnog savrsenstva gdje vise ne izgleda ni ko Pete, ni ko Burns, ni ko Petra, ni ko Izgorevic, nego kao neko mitsko bice. Sasvim normalno u freaklandu. Pije na slamku jerbo ne moze vise pit normalno. I tako prije par dana provedoh razvratnu vecer uz Peeeeta, krpajuci si nogavice od hlaca (prostepani rubovi mi se bili odrapili), sa Tom Jonesom koji je drezdao u (mojoj) pozadini. Skocit cu sa fotelje ako ne pobijedi.

Pete Burns

Sto jos? Ah, da, kao i sto pretpostavljah, onu haljinu cu koristit iskljucivo u spavalacke svrhe. Neima sanse da odem u njoj vani. Previse otkriva, brate mili za moj zakopcana-do-grla ukus! Ovog puta umjesto opanaka dobih obojke. Pravo mi budi.

- 11:14 - Komentari (39) - Isprintaj - #

utorak, 17.01.2006.

Htjela sam se zauvijek izgubiti u kupaoni Jonathana Knowlesa

Tesko je ne raditi nista. Mislim, stvarno suosjecam sa dangubama, zgubidanima, lijencinama i inim podvrstama ljudskog i ostalog roda. Ali neima veze, od jucer znam kako se osjecaju polovni supermodeli kad moraju po citave dane samo peglat kauce, stolice i slican namjestaj. A kad ja znam onda se zna (zapravo, ne zna, ali digresijica dobro zvuci pa eto, koristim jer mogu). Samo sto su uslikavali clanove mrtve prirode, odnosno, umjetnine, a ne mene (to cu im oprostiti ovog puta). Ali svodi se na isto, odnosno na jedvite jade podizanje malog prsta.

I tako, uprtili oni Xiolu jucer (kad inace ne radi) na poso. Rekli, aj, nosi te neke umjetnine na fotografisanje tamo negdje u Hammersmith. Jerbo radimo novi poster za muzej, koji ce, kad bude gotov, podsvjesno djelovat na umove ljudske i podsvjesno ih mamit da dodju. Dizajnirao ga Team Saatchi reklamni tim. Dakle, imamo para vise nego sto mislih. No dobro, znadoh da ce to bit krvavi dan sjedenja i buljenja u prazno. Jerbo citavo jutro uslikavo se jedan manji predmet cija sjena je morala bit bas ta i ta. Dvoje njih doslo iz reklamne agencije jerbo su htjeli bit zadovoljni sjencenjem. A ja tamo kao bila jerbo kao profesionalac pazim na muzejske primjerke.

A studio ko studio, milina od kaosa. Sve dok ne dodjes na prvi kat gdje nas fotograf i njegova svita gostise. Sve onako dizajnerski, ukljucujuci Smeg retro frizider za kojeg bih prodala i drugi bubreg da mogu (uzbude mene tako ti frizideri, eto). Uglavnom, oci mi ispale jerbo u odnosu na skupnu muzejsku kancelariju ovo je raj (bez pakla). I piece de resistance: ogromni akvarij pun narancastih ribetina uzidan u zid. Nisam mogla ne buljit u lelujave vodozemce (jesu ribe vodozemci???). Tako nisam ni spazila kako nam je Jonathan pokazivao neke svoje radove gdje nista nije kako se cini na prvi pogled (neke fore sa obrisima gdje na kraju prepoznas da zapravo predstavljaju John Coltranea sa saksofonom), ja nisam nista kuzila, ovo dvoje Saatchi mrsavih i prelijepih ljudi (mater im) odmah to sve vide i kimaju glavom. Nisam znala da li da blatantno lazem gledajuci ih sve u oci i kazem da vidim (a ne vidim) ili da se idem masovno izblamirat piljeci ko kmet u najnoviji model Mercedesa? Izabrah drugu opciju. Pa svi 5 punih minuta masovno prodirase u mene pogledima punim: prvo ocekivanja; drugo, nevjerice; trece, sazaljenja (kao, jadna, vidi, ne vidi); cetvrto, KAKO NE VIDIS, MAJKE TI??? Negdje kad je vec proslo oko 4 minute i 58 sekundi od pocetka piljenja uzviknuh slavodobitno i pokazah kaziprstom (iako su mi kao maloj uvijek govorili da je to nepristojno) u portfolio: AHA! VIDIM! Kolektivni zvuk olaksanja. Izmori to, aha.

Pa onda malo sjedim na fotelji. Pa se prebacim na kauc (hm, da li je ikada bio casting couch za hm, nadobudne i mlade starlete i takve ostale perverzne misli koje mi padase na pamet poput zimskog pahuljastog snijega koji u Londonu skoro nikad ni ne pada). Pa ufatim malko listat po raznoraznih knjigama, pa buljim naokolo, pa se malo nalaktarim, pa iskljucim mozak do kraja i ne postojim na par minuta. Besposlene permutacije su bezbrojne i lako dostupne.

I tako u krug. Poslije goscenja nastavilo se u revijskom tonu. Sjena ova, ona, malko sjena 'krvari' u pozadinu (whaaat? Dakle, opet red tabula rasa blejanja sa moje strane), ovo dvoje se dogovara. Da li i vrhunskim modelima bude tako dosadno, poluglasno razmisljah. Pa malo odo' istrazivat VeCe i kupaonu. A kad ono, milina jedna! Pravo onako modernisticki, gdje se vodokotlic uopce ne vidi jer je zazidan u zid pa viri samo ono za povlacenje vode. Htjela sam zagrlit citavu strukturu i nikad je vise ne pustat iz rucica mojih. Ali se u zadnji cas skulirah. Iako, onda spazih modernisticku tus kabinu. Oho, pomislih, ima i toga!! Pa malko provirih i unutra. Tus kabina ko tus kabina, mudrosti nema. Pa lavabo, uh, modernistickih li pipa! K tome jos i Molton Brown tekuci sapuni u par varijanti koje nemilosrdno isprobah. Nije mi se uopce izlazilo od tamo. Htjela sam zauvijek ostati u kupaoni studia Jonathana Knowlesa. Kao sto i sam naslov govori. Oduvijek imadoh poremeceni osjecaj za zivotne prioritete.

I sad najkmetskije-zenski dio price u: zena iz Saatchi reklamne agencije u koju krisom piljih. I nemogucnost dokucivanja kud je spremila sve te puste kekse koje je izmljela taj dan? Naime, ja, kao predstavnik neuroticne zene samo odmahivah glavurdom i snebivah se i pogledat u tanjir pun keksa. A ona ni 5 ni 6 ni 7 nego udri! Na kraju ona ostade sita i mirna, ja izgladnjela i pomahnitala. No, tako mi i treba, kao predstavniku spodoba koje moze jedna obicna kupaona toliko impresionirati da je poslije nesposobna za ista vise.

Vidi 'amo: za sve one koji jos uvijek misle da je London grad cilindara, staromodnih odijela, caja u 5, pristojnih celjadeta i ostalih gluposti.

- 11:09 - Komentari (41) - Isprintaj - #

petak, 13.01.2006.

Jedna onako, o ljubavi (tu i tamo)

Samo da se obrecnem na radosnu vijest.

Plinski mi se rasplinula jedna od mnogobrojnih iluzija koje svesrdno gajim (tj djubrim, zalijevam, plijevim i pjevam im u nadi da sto bolje uspiju) u natprosjecno supljikavoj glavurdi. Dakle, nikad se necu moci utegnut u gruzijsku narodnu nosnju, natandrcit gruzijsku maramu na glavu, biti zacrvenjenih obrascica i grleno pjevat radeci 23 sata dnevno okopavajuci krumpire i uzgajajuci hektare i hektare caja u velebnoj zemlji Gruziji. Dok se polugejpederski would-be izabranik srca mog sepiri u nasoj kolibici ponoseci se svojom zenetinom od akcije. Necu nikad vidit gruzijski masiv planina; nikad bit gospodja nesto-nesto kao Shalikashvili. Necu izgovorit mikvarhar. Dzaba su mi vrijedili svi oni memorizirani podaci o valuti, glavnom gradu, Staljinu, Shevarnadzeu, Abhaziji i tako tome nesto slicno. Sad mi je preostalo samo da tuzno predem vreteno uz poluizgorjelu svijecu, u kutku nekog neuglednog sobicka. Nije bilo dovoljno. Nista nije bilo dovoljno.

Preteko me Cimer! Dabogda da... Dabogda da mu ovo sivo lazno krzno oko vrata (ovo sa slike) ocelavilo! Ne znam da li postoji gora kletva od ove?! Pucam drito u sridu. Nema sale sa mnom. Ni pod razno. Sve dok ne slomim nokat.

Ovo su srecice presretne. To sam nakeljila i na onu torbu. Sad cu je jos vise nosat. U zdravlje!

Ajde, nek se mladi vesele. Ako me pozovu na svadbu plesat cu po stolovima dok ce u pozadini drezdat Celine Dion. U onoj haljini. I obecavam da necu dizat ruku ko puckoskolski streber dok maticar bude obavljao neizbjezno. Prema ovoj svadbi nedavno sklapanje gejpederstva John/Furnish je samo povjetarac koji se vijori na vjetru.

Da lakse podnesem ovaj ozbiljni Mate Parlovski udarac slijedeca krkaona odrzava se za dva tjedna odje.

Intermezzo over. Let the games begin!

- 21:25 - Komentari (41) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.01.2006.

Kad se dijaspora vraca natrag

Prije svega da se pohvalim kako sam dobra, mila, darezljiva, neponovljiva. To je shvatila jos barem jedna osoba. Koja mi je posvetila odu radosti. Pa ne mogu, a da to ne objavim na pasja zvona. I sad tek mogu dalje.

Jos malo iz dijasporaske klasicne lepeze posalicnih, ali istinitih dogadjaja. Dakle, kad se dijaspora vraca kuci, sto pakira u kofere? Sto nosi sa rodne grude svoje? Pa, evo, da ijopet nabrojim sto se svasta udrobljenog naslo u mene na prelasku sa kontinenta na otok. Nezaobilazno se pakiraju (uz neizbjezno roditeljsko naricanje tipa "moras nesto od doma ponijet, nemos' samo 'vako otic bez icega"):

1) Kifle, koliko god da moze stat vrecica. Punih domacih kifli. Pakiraju se u kutije da se tijesto ne pricepi. Panicari se sa roditeljske strane: kuku meni, kako li ce doci one tamo? Deder 'cerce, nosi ti te kifle da te podsjecaju na rodni dom/mate' i chachu. Ja kolutam ocima i mislim si dokle ovako? A moja roba? Moja kozmetika? Ali nemilosrdna je ruka roditeljska.

2) Orehnjaca i buhtle. Ne, nemoj majko, ne volim orenjacu, de, buhtle moze, ali... Aj suti tamo, to neces da poneses, a? 'Os da prepuknem od tuge? Nosi sve, ajde, da te podsjeti na dom tamo u cemernom stranom svijetu. Onako, uz casu mlijeka ujutro... Majko, pa neimam 5 godina... More suti tamo i nosi, kaze mi ona. Ih, sto si morala nosit toliko robe, vidi, sad bi ti tu stala jos jedna kutija puna 'rane, cccc. Oh, Iruda mu...

3) Pecena paprika. 'Os jos i to, pitaju me? Di cu jos to nosat sa sobom, da mi se jos prolije i upropasti robu!!? A, neee, mi cemo to fino zamotat. Nemoj da to ne nosis, daj da te podsjeti malo na korijene makedonske i to. Aj, dobro, kazem ja, da izbjegnem borbu veprova. Pri tome se molim samoj sebi da preradjeno povrce nije ilegalno unosit u UK.

4) Onda ide red cokolina (gigantsko pakovanje); red pudinga; red medenih srca; bajadere (da one jadnike ponudis sa necim na poslu, jel'); stapici i slicno. De da vidim nekog Jengleza kako ovako besramno nateze 'ranu naokolo.

Ali nije to nista. Ovo je bljutava verzija kako je hardcore inace znalo bit. To su se nosili prsuti. Ne samo to, nosio se i sirovi krumpir ubran iz chachinog vrta. A tek pecena svinjetina zamotana u alu-foliju!! Sve ovenavedene namirnice, nisu, naime, dozvoljene unosit u Jenglesku. Ali sta ce Balkanac ako ne rusit barijere i tamo neke zakone!? Sikter olsum zakoni, davaj ti postene seljacke 'rane.

Sad sve cekam kako cu jednog dana jos tjerat mate' da mi przi cufteta. Ko pravo chacino dite. Naime, moj chachica je zahtijevao cufteta svaki put kad bi letili avionom. Nije vjerovao onoj avio-hrani. Nego, daj, zeno, przi ti to, nemoj da skapavamo od gladi. Pa kad bi izvadili cufteta iz kutije, mili miris bi se raznio citavom kabinom. Ovi svi bi mljackali bljedunjave sendvice, a mi neotesani seljaci bi imali puna usta. Ja znam ko se tu bio najeo. A vi mozete pogadjat ko u nagradnoj igri.

Najcemerniju izjavu ikad (o neizbjeznom vjencanju Cimera i Gruzijca) ne zelim uopce komentirati. Niti cinjenicu da mi je srce puklo ko guma na prosjecnom autu. Iskrvarilo do kaja. Zadnji puta valjda bijah tako unezvjerena od jada kad su se raspali Duran Duran i kad je John Taylor ozenio onu vjesticu Amandu de Cadenet. Sva sreca da je crno klasika i uvijek u modi. Od sada ce moj svijet biti vrlo turoban.

- 11:00 - Komentari (37) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.01.2006.

Jos jedna (ne)poucna pricica iz Rvacke

Ukoliko ste roditelj nemojte dalje citat. A ukoliko vas jos ne potezu za vestu mali drekavci, uzivajte jos poslijednji puta. Necete jos dugo.

Znala sam da ce doci i taj cas. Nisam uopce pretpostavljala ni sumnjala. Samo sam znala da ce me odjednom zaskocit iznenada ijopet poklopit poput ekspres lonca. Mirisala sam situaciju danima. I onda me zaskocila dan prije odlaska. Odnosno, vecer. Mate' i chacha odose na spavanje s kokoshima, a ja se svercah i po poslijednji put gledah Ljubav u zaledju. Odjedanput osjetim kako se mate' digla i usla u sobu. Uh, mislim si, eno ga na, sad ce me zaskocit sa tim neizbjeznim piljenjem. Tako i bi'. O kome, o cemu? Pa svaka iole isfrustrirana zena bez djece u TIM godinama zna sto je ceka.

Vec bez da je ista rekla znala sam (da, da, toliko sam pametna i vidovita). Pa kaze ona, "Sad znas sigurno sto cu te vec pitati." Mhm, da, je, smrmosih ispod brade i pokusavah se grcevito skoncentrirat na vecerasnji odijelo outfit od Zeljka Pervana (sad je vec zapocelo Uzmi ili ostavi). Ali dobro de, dat cu joj sad da me ispili poput dva-tri trupca u sumi i onda cu bit mirna sve dok slijedeci puta ne krocim u roditeljske dvore.

Pa kaze: "Jel' mislis ti imat' djece??" Koliko god znala da ce me upravo to priupitat, ijopet se sledih na zvuk pitanja. Majku mu, mislim si, stalno 'vako. Meskoljim se, frkcem nosom, dramaticno uzdahujem i izdahujem, ali znam da odgovorit nesto moram. "Paaa, nijesam spremna." MOLIM? Sa ovolikim godinama tvojim (a uopce nisu ovolike, nego samo onolike, op. a.) nisi spremna? Eeee, ja u tvojim godinama..." Onda je iso red "u mojim godinama ja ovo, ja ono. Ja nisam bila u cvijetu mladosti kad rodih prvo dijete sa 26 godina." Zagrc, molim? Cvijet mladosti, vrlo rastezljiv pojam, vidim ja. Smatra li ona mene to onda za ekvivalent Mojsija (bez mozga)?

Dobro, sad ide drugi red: "Ja bih tako rado da ti rodis dijete." Mislis, jadna zena neima unuka pa joj moram ispunit zelju. Wrong! Dvoje unucadi vec ima, ali ne, jos samo da ima nesto od mene. Nemoj, majko, daj, vidis da se za sebe jedva brinem, da se ne bih jos ustajala po noci da idem hranit neko tamo slinavo-musavo stvorenje koje ne zna jos ic na VeCe? "Ma ne znas ti, to je takva ljubav koju dobijes od djece, vidis buraza ti, kako je on samo smiren otkad ima djecu..." Aha, valjda dobro ne cujem. Da smiren, nego smozden, iscijedjen. Ali dobro, dobro je sve to, moze, ali ne sad. "NEGO KAD?" - kriza se moja mati po vec dvoznamenkasti broj puta u ovih pola sata.

Istinabog da me djeca vole. Istinabog da se nekom cudnom magnetskom silom privlace meni, a ja se skamenjujem od same pomisli. Cak i dok su necaci bili manji, cim bi zaplakali ukocenila bih se i panicno se pocela drat "Buraaaaaz, dolaz'amo, placu, ne znam sto mi je cinit, jel'!!"

Pa onda red: ne znas ti, bit ce tebi kasno; ma zasto ne bi sad (ovo pitanje se periodicki ponavljalo svako malo); jednom kad ih pocnes imat vidit ces kako je to lijepo i ovo-i-ono (sta ona misli da cu ja, ako cu ih imat, imat vise od jednog??). A sad red klasike poput: svi tvoji vrsnjaci vec debelo imaju po par komada (ukljucujuci i sve rodjake, rodjakinje i ostalu bandu koja me je kukavicki napustila i pocela se sirit djecom docim su se odvikli od majcinih skuta). I zavrsnica sadrzaja: bit ce tebi prekasno, vidit ces.

Sve ovo vrijeme ja buljim malo u Pervana, malo se enigmatski smjeskam (poput Mona Lise, moglo bi se rec') materi u brk. I sutim. Pa malo kimam glavom. Pa odmahujem istom tom glavom. I nemam sto drugo rec' do: nijesam spremna. Ali ja sam i ovako i onako masina koja ima izuzetno kasno paljenje. Dok meni dodje iz sjedalisnog organa (aka guzice) u glavu prodje vremena beskonacno mnogo. Nece mene mate' pokolebat. Odolijevam ja jos. Za sada. Istinabog, da mi Vincent Gallo sad ovog trena pokuca na vrata i zadrekne se "Dijete-pravljenje-SAD!" ne bih se puno bunila.

Call me fickle, ali za sad mi je jedina briga da li je ovo stvarno haljina ili kombinezon??? Kazu da je vecernja haljina, no nikad se ne zna u ovom modernom vremenu. Mozda je obucem za slijedecu londonsku krkacinu sa ovom tamo kojoj moram odnijet Bajadere. Istinabog, ledara je odje, ali kad se zivi, nek se zivi. Dok se moze!

Potpis: frustirana baba kojoj se jos ne da imat djecu.

Il' je kombinezon, il' je haljina?

- 10:44 - Komentari (50) - Isprintaj - #

subota, 07.01.2006.

Red gejpederizma, red pokvarenog jogurta i sira, pa opet red gejpederizma i tako tome slicno

I tako moj gejpeder i ja ne mogasmo izdrzati jedno bez drugog, te podjosmo jucer u kino prposno poput djacica-prvacica. Gledasmo ovo, ali zapravo, nijesam imala srca priznat mu da je jedan od razloga sto se odlucih na taj pothvat bio i taj da htjedoh ijopet slusat kao bona fide fag hag o gejpederskim zavodjenjima, raznoraznim radnjama i tako tome slicnom. Reko' mu jos: ti si fino uzmi Heath Ledgera, a ja cu Jake Gyllenhaala.

Gejpederisanje je zapocelo vec odmah na pocetku, tj na krkacini prije kina. Iju, onaj konobar, mislis da vristi u postelji? Ajde, molim te, pa vidis kako je ruzan, uopce ne zelim o tome ni razmisljati, kazem ja. Cek', cek', a onaj sto sjedi iza tebe, onaj sa plavom, dugom kosicom, e, taj je sladak. Kao sto sam i pretpostavljala, kad gejpeder kaze 'sladak' onda znaj da moras prekriti oci rukom od pustog uzasa i strahote. Tako bijase i ovog puta. I dok krkasmo nastavismo daljnje gejpederisanje u stilu: on: vidi ovog, ajmeee, sto je sladak! Ja: Isusmater, majkobozja, sveci i ostali bakraci, ti si fakat operiran na ukusu! Usput je iskrkao svoje raviole i pola moje krkacine, a ja sam ga samo ljubomorno skicala i proklinjala: neke zene (odnosno, gejpederi), pih, gdje im sve to ide?

Nakon buljenja u izuzetno ruzne muskarce na krkacini otperjasmo u Barbican. Prvo sam se ultrauzasnonevjerojatnokomajebomater izuzasirala nad najnovijim poskupljenjem podzemne: 3 funata u jednom smjeru u zoni 1! Pa dovoljno da se digne jedno sedam-osam ovece-omanjih seljackih buna. Ali mi smo ipak u zemlji u kojoj se ljudi rascerecuju ukoliko se idu bunit protiv iceg i niceg, tako da sam umjesto toga samo jezicarila i pickarala i 'vatala se za glavu u najgorim mukama. A svejedno sam morala platit i zasutit. Cak me je i gejpeder solidarno podrzavao, a radi za tu zlu, naopaku i monopolisticku podzemnu. Sto me nije sprijecilo da svako malo upucujem imaginarne otrovne strelice i jos otrovnije poglede u njegovom smjeru i da posprdno uzvikujem "Ha! Tvoja podzemna, a? Maaaarsh!"

Barbican je ogromni kompleks sa kinima, koncertnim dvoranama, galerijom, kazalistem, birtijama i tako time. Nije ni cudo da se izgubismo. Di sad? Tamo! Ne tamo, nego 'vamo! Errr, da??? Je, je, sigurno. Na kraju, umjesto na cetvrtom katu zavrsismo na minus drugom. Savrsena orijentacija jedne zenet'ne i gejpedera. Nema veze, glavno da smo uboli bar. Stas' pit, pitam ga ja? Aaaammm, Baily's. Nemoj me zajebavat, odbrusih, zar ne znas da Baily's ima kalorija ko u najgoroj prici? Ah, da, ima vrhnja, uh, ne, ne, ne onda, panicno se uzgejepederirao moj gejpeder. Hihihi, u sebi se smjeskam nad mojom superiornom moci ubjedjivanja. 'Os Guinness? Pa 'ocu, kaze on. Hohohoho, sad se vec hihocem na glas. Bila bih dobar tirarnin. Sigurno. U starom Egiptu. Neki tamo tiranin-faraon. Uh, super bi se proveo moj narod, sto bih ga namagarcivala i tjerala mak na konac!! No, valjalo se otrijeznit od 'vakvih misli i zapocet gejpederisanje broj 2.

Gledaj, gledaj ovog tamo sto prodaje karte, uf, sto je dobar, pogledaj mu facu! Nisam gajila neke prevelike nade u zgodnost, sto se i potvrdilo: ne da nijesi normalan nego... Ostadoh bez rijeci od ruznoce. Ali ne, pogledaj sad ovog u ovoj zelenoj uskoj majici, mljac, hm, yum yum. Nemoj me zajebavat, ti to ozbiljno? Onda me je gejpeder optuzio da volim hrgaste macho muskarce sa kockastim glavurdama i grubim crtama lica. Uzjogunih se na ovu izjavu i protestirah moju nevinost u ovim teskim optuzbama. Dzabe.

Nakon toga je isao red inteligentnog razgovora o razlikama izmedju hetero i gejpederskih upucavanja. Sa sjetom pozalih sto i sama nijesam gejpeder, nego zakomplicirani primjerak takozvane zene koja voli muskarce. Pa onda nesto o metaforickim alatima rada (aka muskim spolovilima), nijansama, tehnikama i slicnom. Sve dok nismo skuzili da trebamo otic na kat 4. Otisnusmo se ko papirnati brodovi na pucini jedne kade u prosjecnom domacinstvu. Ali prije toga moj gejpeder trijumfalno izvadi kupovinu dana da mi se pofali: CeDe Flashdance soundtracka! Pljeskala sam rukama ko dijete od 2 godine i veselila se sto se druzim sa primjerkom individue koja ima slican sirnato-pljesnivi ukus. Pa smo malo secirali citav film, kako ona krvavo radi i zavaruje za svoj zivot, plese, veseli se, ima macho muskarca i psa i tako to. Mislim da smo malo i pjevusili Lady, Lady, Lady. Istinabog, vrlo lose, ali ne damo se nas dvoje smesti. Mess with us, and you mess with bubble bath. Opasno zvuci, znam. Otprilike tako nekako.

I proso film. Krkacinu kupili nijesmo jerbo je isto tako ovo bilo u arty farty fazonu, dakle, svi fino mirni, bez suskanja, prodavalo se tamo nesto za popit i kao za izist, ali brate nije to TO! Gnijezdili smo se kvockasto tokom filma i zakljucili da nam se svidilo samo zadnjih pola sata radnje. Na kraju moj gejpeder je postao moj heroj: naime, "spasio" me od hrpe musavih i goluzdravih pijanih teenagera u podzemnoj. Reko', nemoj me zajebavat, idem te ja fino otpratit na vlak, necu da te netko gnjavi ili bije. I bi' tako. Fino me spakiro na podzemnu, pa me zove, pa se brine, pa "de nazovi kad stignes". I kazu da je vitestvo umrlo? I sad nek mi netko zucne nesto protiv gejpedera, ja da ga vidim! Iako mi je citavim putem izio mozak sa kapom. "Je li mi dobro stoji ova kapa? A? Nije preglupa? Onako, dobro mi stoji, a?"

Na poslu mi je trebalo jedno pola sata da ponovo snimim telefonsku poruku na mom telefonu. Jedno 563 puta ne mogah dalje od "Alo, odje Xiola.... Errrr, ummm... Aaaaa.. A jebo mater! Klik." Mozda zato jer sa kolegicom malo prije toga raspravljah o Europe, Whitesnake, Bon Jovi, Alice Cooperu i Ranibow? Sto me inspirira za ubudjosanu jogurtnu kompilaciju koja ide otprilike 'vako:

Whitesnake - Here I Go Again
Poison - Unskinny Bop
Alice Cooper - Poison
Aerosmith - Dude Looks Like A Lady
Rainbow - Since You've Been Gone
Boston - More Than A Feeling
Journey - Don't Stop Believin'
Motley Crue - Girls, Girls, Girls
Def Leppard - Photograph
Van Halen - Jump

A kao secer na kraju: Gerardo - Rico Suave. I mogu mirno umrijet.

Ne ispricavam se nikome za ovako ocajan ukus. Sva sreca pa imam dugu kosu i mogu simulirat raznorazna kreveljenja na gorespomenutu listu. Druzite se sa mnom na vlastitu odgovornost!

- 12:32 - Komentari (42) - Isprintaj - #

srijeda, 04.01.2006.

U Metropolu kad dodjem ja sunce odmah zasija (tekst iskljucivo za gusle)

Da sad ne guslam Markove konake jerbo mi se: a) ne da; b) nije vise uopce fora (tj sad je polu-fora, a to nije to), odguslat cu 72 sata u Metropoli u Markovim natuknicama (umjesto konacima). Pa kome pravo, kome krivo, kome dobro, kome lose, kome sunce, kome kisa. I tako u nedogled.

Uglavnom, bilanca, sto manje, sto vise, bijase:

*Za napravit 80 kilometara busom iz vukojebine do Metropole treba nesto vise od 2 sata. Po vrtoglavim zagorskim klisurama zametenim snijegom. Jos kad bus ide pretjecat ralicu na cesti uzbrdo koja je brat-bratu siroka 2 i po' metra, sreci i zagorskom veselju nikad kraja! Ima neka pjesma o Zagorcima koja u refrenu spominje da nesto kao Zagorci smo mi, kiselis pijemo, kamilicu ne jer nam se gadi, fuj. Svirala je bas u tim uzbudljivim trenucima. Pa neocekivano presjedanje gdje ovaj drugi bus skoro pa nije dosao. A kad je doso, vozac samo lakonsko-zagorski odbrusi "Je, bil sam na tehnickom!" Ne da je zona sumraka, nego galaksija koja covjecanstva nit' je jela, nit' mirisala.

*72 sata u Metropoli odradih na parstotinjak salica zelenog caja (pandan zdravom zivotu i tako to), 2 i pol salica kave sa slagom, 1 kremsniti, 5 i pol salica vruce cokolade, 2 cigarete koje popalih rodji, 2 komada pohanih odrezaka od soje, 3 banjalucke tulumbe, NULA porcija cevapa s lukom (da, nula). Takodjer bi se tu dalo pribrojit nesto alkohola od kojeg jedno deci tekile na skoro pa eks, nesto mjesavine rakije prve, druge i trece (koju besramno ne mogah dovrsit jerbo me zazegla u grlu ko nikad). Jos uz sve to mogu pribrojit porciju zdrave hrane u obliku polusmrznute Nutelle nad kojom se igrah Uri Gellera i zlice (za one neobicno neupucene Uri je odje poznat poradi toga jer moze savijat zlice pogledom. Da, da, pogledom). Dakle, mogu reci da je bilanca sveg ovog bila jedna kila otopljene masti sa trbusine moje. Cinjenica nad kojom sam toliko izuzetno ponosna.

*Tijekom 72 sata u Metropoli nagutah se i upih toliko cigaretnog dima da sam mirne duse mogla rec da i sama pusim. Kome bih rekla da sam nepusac sa nevjericom bi me gledao i mislio si da sam apsolutno zabrazdila u negiranju cinjenice. Ne mos' uc' nigdi u metropolske birtije, a da se ne pusi. Moja tankocutna i krvavo stecena zapadnoeuropstina se zgrazala na to, posto vec nakon 2 sekunde provedene u doticnom zatvorenom prostoru bazdih ko William Morris koncern tvornice du'ana.

*Suprotno uvrijezenom misljenju da sam smotana ko pokvareno kiselo zelje, ne strmopizdih se po zaledjenim metropolskim pustopoljinama niti jednom. Iako bijah na rubu (znanosti) lomljenja kostiju. Poradi cinjenice da u Jengleskoj ne pada bas neki snijeg. Pa ne ponesoh nista sto bi od odjevnih i obuvnih predmeta predstavljalo ikakvu zastitu od te elementarne nepogode koja nas zadesi proslih par dana. Na sveopce kukanje moje majke. "To? TO ti nosis? Pa to su ti papuce!!! Daj ja cu ti dati jedne moje visoke i vatirane cipele" E, to sam cekala i propisno se zgrozila jerbo I don't do functional, I do (extremely bad) fashion! Oliti ja cu se radije smrznit nego obuc nesto u cemu ce mi bit toplo, ali u cemu cu izgledat ko propali obozavatelj Engleberta Humperdincka circa 1979. Ista stvar i za potkosulju koju slusam vec otkad se otisnuh u dijasporaske vode. "Cekaj, cekaj, di je tebi potkosulja? NE NOSIS? Pa prehladit ces bubrege/jajnike/ubaci unutarnji organ po zelji i potrebi." Ne, ne nosim jer sve sto obuces iznad potkosulje deblja. A posto sam tasto zensko bice koje ne zeli izgledat ni miligram deblje nego sto jest odsjekoh ovaj komad rublja za sva vremena. Sjeca je pala!

*Da na kraju otkrijem sto se desilo kad kustosica i inzinjerka (aka Freya) pokusase sklopit krevet u prvotno stanje. Nista. Povuci-potegni pola sata, cepi prste, lomi nokte i raznorazne ostale ekstremitete, u pomoc je periodicki pristizala i Regina, ali dzaba, ne ide i ne ide. Mislim da sam ja imala izuzetnu olakotnu okolnost: nijesam sudjelovala u njegovom rasklopljivanju. Zapravo, odspavah na njemu svega 6 i nesto sitno sati u citavih 72 sata. Te drz', te ne daj, te nezaboravne recenice poput "Ermmm, OVAJ dio SIGURNO ide u ONAJ!" Ili panicni vapaji poput "Cemu sluzi OVAJ dio??"

No, prezivjeh i to. A Charlie Parker poradi Basquiat OST-a. Izgleda da mi postaje tradicija odgledat Basquiata nakon Nove godine. Hm. Necu se zamislit. Nema 'vajde od toga.

Postoji li J T Leroy?

Charlie Parker

- 18:08 - Komentari (37) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.01.2006.

Stotinjak (i nešto sitno) Hamdijinih dana na dvoru Regine Elene te ostale stoke krupno-sitnog (što zdravog, što pokvarenog) zuba

Nakon kiše slijedi sunce, tako nekako. Ili nakon snijega slijedi još gori snijeg, zavoji, neisplužena cesta, zagorske provalije i busevi koji pretiču ralice tik pod vrhom brda na neispluženoj cesti. Dovoljno da čovjek počne skladati i lektorirati vlastiti epitaf u glavi. U Metropoli bijah budna skoro sva 72 sata (i to potpuno prirodno, bez ikakovih pomagala u te i ine svrhe), preživljavah kao pračovjek krknuvši tu i tamo Reginine sojine odreske. Iskrkah i većinu čokoladnih bombona koje ko fol donesoh Regini na poklon (ja donila, ja iskrkala, kako i pristoji selji-belji bez manira).

Uostalom, ovo nije uvertira, nego onako, mrvice koje bacam pred rudo. U skorašnjem trećerazrednom nastavku čitajte o Regininom dvoru pod radnim naslovom “Hamdijinih 100 dana”. Pa i puno, puno više od toga. Između ostalog saznat ćete ono što ste se uvijek pitali, a nikada se niste usudili znati: što se desi kada inžinjerka i kustosica pokušavaju ponovo sklopiti krevet? Saznajte što se desi kad se nađu 4 kokošurine koje se nikada nisu vidjele na jednom mjestu? Bit ćete mudriji za stotinu i tri opisa raznovrsnih, zanimljivih i nadasve kvalitetnih poluzgodica, radnji, peripetija, zavrzlama. Da li je bilo ikakvog belaja? Kako je Xiola podnijela speed bez speeda? Jesmo li se đapale za kupaonicu? Da li se Xiola uspila razbit na gornjogradskom ledu? 50% da, 50% ne (genijalna sportska prognoza, znam). Ili je spretnošću čigre u vodi to izbjegla? Je li Regina stvarno kraljica koja nas je mučila i okovala u lance i tjerala da je opslužujemo? Da li je Xiola podijelila 2 papirnate maramice potpunim neznancima kod KIC-a u novogodišnje jutro? Možda je, a možda i nije. Sve su ovo neizvjesnost koje dovode do općeg pomračenja uma. A sve je započelo sa snijegom i ledom okovanom vukojebinom. Padao je snijeg čitavu noć uoči jutra.

Toliko ključnih pitanja, a toliko orijaške neizvjesnosti!! Budite s nama i u slijedećih nekoliko dana. Zahvaljivati nećemo, tuđe hoćemo, svoje ni ne znamo da imamo i tako dalje i tako bliže.

- 17:42 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>