Htjela sam se zauvijek izgubiti u kupaoni Jonathana Knowlesa
Tesko je ne raditi nista. Mislim, stvarno suosjecam sa dangubama, zgubidanima, lijencinama i inim podvrstama ljudskog i ostalog roda. Ali neima veze, od jucer znam kako se osjecaju polovni supermodeli kad moraju po citave dane samo peglat kauce, stolice i slican namjestaj. A kad ja znam onda se zna (zapravo, ne zna, ali digresijica dobro zvuci pa eto, koristim jer mogu). Samo sto su uslikavali clanove mrtve prirode, odnosno, umjetnine, a ne mene (to cu im oprostiti ovog puta). Ali svodi se na isto, odnosno na jedvite jade podizanje malog prsta.
I tako, uprtili oni Xiolu jucer (kad inace ne radi) na poso. Rekli, aj, nosi te neke umjetnine na fotografisanje tamo negdje u Hammersmith. Jerbo radimo novi poster za muzej, koji ce, kad bude gotov, podsvjesno djelovat na umove ljudske i podsvjesno ih mamit da dodju. Dizajnirao ga Team Saatchi reklamni tim. Dakle, imamo para vise nego sto mislih. No dobro, znadoh da ce to bit krvavi dan sjedenja i buljenja u prazno. Jerbo citavo jutro uslikavo se jedan manji predmet cija sjena je morala bit bas ta i ta. Dvoje njih doslo iz reklamne agencije jerbo su htjeli bit zadovoljni sjencenjem. A ja tamo kao bila jerbo kao profesionalac pazim na muzejske primjerke.
A studio ko studio, milina od kaosa. Sve dok ne dodjes na prvi kat gdje nas fotograf i njegova svita gostise. Sve onako dizajnerski, ukljucujuci Smeg retro frizider za kojeg bih prodala i drugi bubreg da mogu (uzbude mene tako ti frizideri, eto). Uglavnom, oci mi ispale jerbo u odnosu na skupnu muzejsku kancelariju ovo je raj (bez pakla). I piece de resistance: ogromni akvarij pun narancastih ribetina uzidan u zid. Nisam mogla ne buljit u lelujave vodozemce (jesu ribe vodozemci???). Tako nisam ni spazila kako nam je Jonathan pokazivao neke svoje radove gdje nista nije kako se cini na prvi pogled (neke fore sa obrisima gdje na kraju prepoznas da zapravo predstavljaju John Coltranea sa saksofonom), ja nisam nista kuzila, ovo dvoje Saatchi mrsavih i prelijepih ljudi (mater im) odmah to sve vide i kimaju glavom. Nisam znala da li da blatantno lazem gledajuci ih sve u oci i kazem da vidim (a ne vidim) ili da se idem masovno izblamirat piljeci ko kmet u najnoviji model Mercedesa? Izabrah drugu opciju. Pa svi 5 punih minuta masovno prodirase u mene pogledima punim: prvo ocekivanja; drugo, nevjerice; trece, sazaljenja (kao, jadna, vidi, ne vidi); cetvrto, KAKO NE VIDIS, MAJKE TI??? Negdje kad je vec proslo oko 4 minute i 58 sekundi od pocetka piljenja uzviknuh slavodobitno i pokazah kaziprstom (iako su mi kao maloj uvijek govorili da je to nepristojno) u portfolio: AHA! VIDIM! Kolektivni zvuk olaksanja. Izmori to, aha.
Pa onda malo sjedim na fotelji. Pa se prebacim na kauc (hm, da li je ikada bio casting couch za hm, nadobudne i mlade starlete i takve ostale perverzne misli koje mi padase na pamet poput zimskog pahuljastog snijega koji u Londonu skoro nikad ni ne pada). Pa ufatim malko listat po raznoraznih knjigama, pa buljim naokolo, pa se malo nalaktarim, pa iskljucim mozak do kraja i ne postojim na par minuta. Besposlene permutacije su bezbrojne i lako dostupne.
I tako u krug. Poslije goscenja nastavilo se u revijskom tonu. Sjena ova, ona, malko sjena 'krvari' u pozadinu (whaaat? Dakle, opet red tabula rasa blejanja sa moje strane), ovo dvoje se dogovara. Da li i vrhunskim modelima bude tako dosadno, poluglasno razmisljah. Pa malo odo' istrazivat VeCe i kupaonu. A kad ono, milina jedna! Pravo onako modernisticki, gdje se vodokotlic uopce ne vidi jer je zazidan u zid pa viri samo ono za povlacenje vode. Htjela sam zagrlit citavu strukturu i nikad je vise ne pustat iz rucica mojih. Ali se u zadnji cas skulirah. Iako, onda spazih modernisticku tus kabinu. Oho, pomislih, ima i toga!! Pa malko provirih i unutra. Tus kabina ko tus kabina, mudrosti nema. Pa lavabo, uh, modernistickih li pipa! K tome jos i Molton Brown tekuci sapuni u par varijanti koje nemilosrdno isprobah. Nije mi se uopce izlazilo od tamo. Htjela sam zauvijek ostati u kupaoni studia Jonathana Knowlesa. Kao sto i sam naslov govori. Oduvijek imadoh poremeceni osjecaj za zivotne prioritete.
(c) Johathan Knowles
I sad najkmetskije-zenski dio price u: zena iz Saatchi reklamne agencije u koju krisom piljih. I nemogucnost dokucivanja kud je spremila sve te puste kekse koje je izmljela taj dan? Naime, ja, kao predstavnik neuroticne zene samo odmahivah glavurdom i snebivah se i pogledat u tanjir pun keksa. A ona ni 5 ni 6 ni 7 nego udri! Na kraju ona ostade sita i mirna, ja izgladnjela i pomahnitala. No, tako mi i treba, kao predstavniku spodoba koje moze jedna obicna kupaona toliko impresionirati da je poslije nesposobna za ista vise.
Vidi 'amo: za sve one koji jos uvijek misle da je London grad cilindara, staromodnih odijela, caja u 5, pristojnih celjadeta i ostalih gluposti.
|
