Pregled posta

Nedjeljni rucak, Jamajka stil

Kolegi Jamajkancu se cefnulo da kuva rucak meni i dobrovoljcima u nedjelju. Naucila ga mate' kuvat. Rekla mu "Sine, il' ces citav zivot jest sranje, il' ces si znat kuvat." Pametno zena zbori. I tako on izabrao kuvanje. I sad, sav ponosan izjavio prije tjedan i nesto kusur da ce on nama kuvat u nedilju. Ne samo to, nego ce kuvat curried mutton. Odnosno, horror nad horririma: ovcetinu sa curry zacinima. Bilo mi je zlo vec na samu pomisao. Ne podnosim janjetinu, a kamoli ovcetinu! Kako da se izvucem? Nikako, eto kako. Hinit alergiju ili padanje u afan na ovcetinu? Nije islo. I odlucih bit sama ovca te se pretvarat. Glumatat.

Dodje tako i nedilja. Sav sretan kolega Jamajkanac fino vadi red ovcetine, red rize. Red ovcetine. Pa opet red rize. A moja gadljiva priroda se buni. Osmjehujem se i hinim zadovoljstvo. Drugi kolege se osmjehuju i NE hine zadovoljstvo. Oni su stvarno zadovoljni i cakle im se oci. Uzas. Mislim si, hm, ovcetina, to su sigurno neke moje zablude: zar moze biti ista nevinije od ovcice koja je donedavno skakutala po poljima i livadama, bjezala od vukova, othranila jagnjad, isstrikala par dzempera gazdi pastiru? A istovremeno sve molim svevisnjeg da mi ovaj cas udijeli koji grom, zajedno sa munjom, drito u glavurdu pa da me zauvijek rijesi muka ovijeh.

Dobro, nije mi nista udijelio, stoka jedna nevaspitana (to ovaj svevisnji, ne Jamajkanac: udijelio mi on i vise nego sto htjedoh). Pa tako moradoh zasjest za stol. Ovcetina onako topla, pusi se i jednostavno mami da je frknes u smece, a ne smijes. Ostali se zanijeli u svoje tanjire i udri! Ja onako, sjela sa pola guzice na stolicu i verbalno pokusavam smirit situaciju. "Aaaaah, ovcetina!!! Super izgleda!!" To ja svima njima da ispoljim entuzijazam koji me obavija. Sjedam. Uzimam viljusku. Zvirlam naokolo. Gotovo je, pomoci nema, egzekucija je stigla.

Prvi zalogaj. Odmah mi je bilo jasno da mi je dosao kraj. Ovcja vonjavina prosirila se mojim osjetilima. Trebalo je izuzetno puno mentalne snage da suspregnem instinktivni nagon izbacivanja hrane kroz usta 152 kilometara na sat. Ali pristojna kakva jesam takvu psinu ne napravih. Nego se smjeskah poput kakve stepfordske zenetine. I progutah.

Mislio bi covjek, sa svakim slijedecim zalogajem bit ce lakse. Koja jebena zabluda. Vonjavina bijase sve jaca i jaca, sve gora i gora. Kako se ovcetina sve vise hladila, tako mi je usta prekrio jedan cudnovato ovcji loj, stalijaznam. Uglavnom, uzasluka veceg nije moglo bit nit' se osjetit. Oko mene cudnovati kljunasi, odnosno ljudi, hvale na sav glas. Izjavljuju nesto poput "Ohohoho, kakva gozba! Ah, kako je ukusno! Jos, jos!" Skutrih se ko crkveni mis, a ne vidi se da mi ista nestaje sa tanjira. Grom i pakao! Sta sad? Kakvu kriminalnu rabotu ucinit? Jer ovako vise ne ide. Ukoliko ne zelim napravit scenu izbacivanja 'rane kroz usta u velikoseljackom stilu. A opet, ja sam pristojno celjade i htjedoh izbjec takav scenarij po svaku cijenu. "Uh, kako je zasitno!!" Lazem ja. "Uh, Jamajkance, koliko si mi napunio tanjir, tesko da cu sve to moc' pojest." Lazem ijopet ja.

No, nijesam ja vesla bas na veliko nesto sisala pa prema tome dosjetih se domisljate ideje. Spazih da su se svi vec poceli ustajati jerbo su pojeli. Pa procesom logicne dedukcije dodjoh do zakljucka: ako dovoljno dugo odugovlacim, svi ce se fino ustat i otic, a ja cu fino moc' sprovest pakleni plan u djelo. Naime, pakleni plan je bio da sve sto se jos nalazilo na mom tanjiru pokupim u veliku plasticnu vrecicu, zamotam i frknem na dno kante za smece. Stono i napravih. Brzinom i spretnoscu chigre smrmosih sve u vrecicu. Kantu za smece moradoh prekopat golim rukama dok dodjoh do dna (da ne bi slucajno tko skuzio ako bih je bacila odmah na vrt). Krvav je to posao radit 'vakve obmane i zaslijepljivanja.

Ali tako i bi'. Kolega Jamajkanac sretan i zadovoljan. Ja nit sretna, nit zadovoljna, ali zato barem nijesam morala povracat. Kazu da su u lazi kratke noge, ali sta sad, moje su i bez toga kratke, tako da me to prokletstvo cednih i iskrenih uopce ne dira. Ali poanta svega jest: djeco, nemojte se igrat ovcetinom ako Boga znate!! Mislim, ovcetina...

IZUZETNO VAZNI PS: tko kaze da prijetnje nemaju efekta (vidi prvi komentar)? Ne valja se igrat sa zeravicom. Sad smo u kadru samo Marisi i ja. Za pravicu! U cast njoj i meni da se okrene jedan janjac na raznju u roku ODMAH! Hvala na razumijevanju.

Post je objavljen 24.01.2006. u 10:48 sati.