U Metropolu kad dodjem ja sunce odmah zasija (tekst iskljucivo za gusle)
Da sad ne guslam Markove konake jerbo mi se: a) ne da; b) nije vise uopce fora (tj sad je polu-fora, a to nije to), odguslat cu 72 sata u Metropoli u Markovim natuknicama (umjesto konacima). Pa kome pravo, kome krivo, kome dobro, kome lose, kome sunce, kome kisa. I tako u nedogled.
Uglavnom, bilanca, sto manje, sto vise, bijase:
*Za napravit 80 kilometara busom iz vukojebine do Metropole treba nesto vise od 2 sata. Po vrtoglavim zagorskim klisurama zametenim snijegom. Jos kad bus ide pretjecat ralicu na cesti uzbrdo koja je brat-bratu siroka 2 i po' metra, sreci i zagorskom veselju nikad kraja! Ima neka pjesma o Zagorcima koja u refrenu spominje da nesto kao Zagorci smo mi, kiselis pijemo, kamilicu ne jer nam se gadi, fuj. Svirala je bas u tim uzbudljivim trenucima. Pa neocekivano presjedanje gdje ovaj drugi bus skoro pa nije dosao. A kad je doso, vozac samo lakonsko-zagorski odbrusi "Je, bil sam na tehnickom!" Ne da je zona sumraka, nego galaksija koja covjecanstva nit' je jela, nit' mirisala.
*72 sata u Metropoli odradih na parstotinjak salica zelenog caja (pandan zdravom zivotu i tako to), 2 i pol salica kave sa slagom, 1 kremsniti, 5 i pol salica vruce cokolade, 2 cigarete koje popalih rodji, 2 komada pohanih odrezaka od soje, 3 banjalucke tulumbe, NULA porcija cevapa s lukom (da, nula). Takodjer bi se tu dalo pribrojit nesto alkohola od kojeg jedno deci tekile na skoro pa eks, nesto mjesavine rakije prve, druge i trece (koju besramno ne mogah dovrsit jerbo me zazegla u grlu ko nikad). Jos uz sve to mogu pribrojit porciju zdrave hrane u obliku polusmrznute Nutelle nad kojom se igrah Uri Gellera i zlice (za one neobicno neupucene Uri je odje poznat poradi toga jer moze savijat zlice pogledom. Da, da, pogledom). Dakle, mogu reci da je bilanca sveg ovog bila jedna kila otopljene masti sa trbusine moje. Cinjenica nad kojom sam toliko izuzetno ponosna.
*Tijekom 72 sata u Metropoli nagutah se i upih toliko cigaretnog dima da sam mirne duse mogla rec da i sama pusim. Kome bih rekla da sam nepusac sa nevjericom bi me gledao i mislio si da sam apsolutno zabrazdila u negiranju cinjenice. Ne mos' uc' nigdi u metropolske birtije, a da se ne pusi. Moja tankocutna i krvavo stecena zapadnoeuropstina se zgrazala na to, posto vec nakon 2 sekunde provedene u doticnom zatvorenom prostoru bazdih ko William Morris koncern tvornice du'ana.
*Suprotno uvrijezenom misljenju da sam smotana ko pokvareno kiselo zelje, ne strmopizdih se po zaledjenim metropolskim pustopoljinama niti jednom. Iako bijah na rubu (znanosti) lomljenja kostiju. Poradi cinjenice da u Jengleskoj ne pada bas neki snijeg. Pa ne ponesoh nista sto bi od odjevnih i obuvnih predmeta predstavljalo ikakvu zastitu od te elementarne nepogode koja nas zadesi proslih par dana. Na sveopce kukanje moje majke. "To? TO ti nosis? Pa to su ti papuce!!! Daj ja cu ti dati jedne moje visoke i vatirane cipele" E, to sam cekala i propisno se zgrozila jerbo I don't do functional, I do (extremely bad) fashion! Oliti ja cu se radije smrznit nego obuc nesto u cemu ce mi bit toplo, ali u cemu cu izgledat ko propali obozavatelj Engleberta Humperdincka circa 1979. Ista stvar i za potkosulju koju slusam vec otkad se otisnuh u dijasporaske vode. "Cekaj, cekaj, di je tebi potkosulja? NE NOSIS? Pa prehladit ces bubrege/jajnike/ubaci unutarnji organ po zelji i potrebi." Ne, ne nosim jer sve sto obuces iznad potkosulje deblja. A posto sam tasto zensko bice koje ne zeli izgledat ni miligram deblje nego sto jest odsjekoh ovaj komad rublja za sva vremena. Sjeca je pala!
*Da na kraju otkrijem sto se desilo kad kustosica i inzinjerka (aka Freya) pokusase sklopit krevet u prvotno stanje. Nista. Povuci-potegni pola sata, cepi prste, lomi nokte i raznorazne ostale ekstremitete, u pomoc je periodicki pristizala i Regina, ali dzaba, ne ide i ne ide. Mislim da sam ja imala izuzetnu olakotnu okolnost: nijesam sudjelovala u njegovom rasklopljivanju. Zapravo, odspavah na njemu svega 6 i nesto sitno sati u citavih 72 sata. Te drz', te ne daj, te nezaboravne recenice poput "Ermmm, OVAJ dio SIGURNO ide u ONAJ!" Ili panicni vapaji poput "Cemu sluzi OVAJ dio??"
No, prezivjeh i to. A Charlie Parker poradi Basquiat OST-a. Izgleda da mi postaje tradicija odgledat Basquiata nakon Nove godine. Hm. Necu se zamislit. Nema 'vajde od toga.
Postoji li J T Leroy?
Charlie Parker
|
