Marketing
Ugodno druzenje, caskanje i krkanje u Soho-u
Ponekad sumnjam da me Marisi koristi samo kao podapirajuce sredstvo pri ruci. Da se ne strmopizdi sa visokim peturinama koje nemilice nosi. Mozda i nije tako. Mozda jako voli biti sa mnom u mom takozvanom drustvu. Dakako, ja mogu strasno puno ponudit. Kao, na primjer, svoje velikodusno, zabavno i potpuno seljacko-veselo drustvance.
Jerbo smo rasne babetine sa puno para uprtismo se na bus. Sad u Londonu moras kupit kartu za bus prije nego unidjes u njega. Ili moras imat ostrigu. Buduci da sam ja seljankura u velikom gradu ostrige neimam. Pa moradoh kupovat kartu u automatu na stanici. Bus dolazi. A meni funta i pedeset penija u kovanicama od po 10 i 20 penija. Bus staje. Mahnito ubacujem kovanice. Ali ide sporo. Ljudi se penju u bus. Evo, vec ubacih 50 penija od po 10 i 20. Marisi skvici "Ne cekam ja na drugi bus, tko zna kad ce doc, ULAZI, MAJKU TI!!! SVERCAJ SE!!" Pa ne mogu sad stat u sred kupovanja karte, sveca mu poljubim! I tako guram ja jos i psujem bus, London, Marisi, krkacinu i zivot opcenito. UPADAJ!!!! Cika i vriska, sto od nje, sto od mene. Ko u filmovima spretno se ubacujem u bus u trenutku kad se zatvaraju vrata. Uspjeh. Kolektivni uzdah olaksanja.
Slijedi veselo drndanje brojem 38. To je onaj sto nedavno jos bijase Routemasters. Sad vise nije. Sad je ko bus-harmonika. Razgovor je tekao otprilike: red Indije, red filozofije, red Marisinog zacudjenog "Tebi stvarno Brus nije zgodan? Stvarno ti nije zgodan? Mislim, ne bi ga mrkavala?", red mog mrtvoladnog "Jok."
Nacrtasmo se relativno na vrijeme ispred restorana u dubokom Soho-u. Usput proskicasmo par erotskih ducana (ipak je to Soho). Marisi je odmah zaigrao brk docim visokopetom nogom (ona)/ravnom cipelom (ja) upadosmo unutra. Oho, pomislih, znaci li to da joj se svidja? Od pustog ponosa isprsih se maksimalno (koliko god to dozvoljavala crna kasmir dolcevita). Odmah se nameracismo na koktele. Marisi uze neki pickasto-slatki. Ja uboh margaritu. I pola je odmah fino prolih. To bijase samo uvertira.
"Malo me opandrljila ova margarita" kazem joj ja. "Uuu, i mene ovaj pickasto-slatki koktel" kaze ona. Dok cekasmo na 'ranu zabavljasmo se buljeci/piljeci u oskudno odjevene engleske picke bez stila. "Gle kako nabada na stiklama, picka joj materina. Nema pojma" bijase najcesca profesionalna obzervacija Marisina. Pa je bilo red picaka, red gejpedera (ipak je to Soho). "Gle, ovaj 'oce bit Peeeet Beeeeerns sa ovom jaketom!" Sa napetoscu promatrah sepirece se gejpedere i sa sjetom zakljucih da nitko ni do koljena mladozenji Cimeru nije.
Sad cu razotkrit Marisi ko najgoru pickicu koja se samo hvali kako moze krkat ko velika, a zapravo krka poput novorodjenog galeba u gnjiezdu. Predjelo je, ajde, iskrkala ko nista. Kod glavnog jela (riba) je vec pocela zanovijetat. Te ne mogu ja ovo vise, te preslano mi je, te de malko ti pojedi. I uvali mi pola ribe na tanjir. I sad ja ispadam seljak koji nije pojeo. A njezin tanjir cist. Zapamtila sam joj to. Tokom deserta striktno joj zabranih ostavljanje komada pite od jabuka na mom tanjiru. "Daj da ti malo dam" molecivo zapitkuje ona. "NE DAM I KVIT! DA SE NISI USUDILA!!! JEBEMU, JESAM LI TI REKLA DA NE????" (mora ic' capslock da se docara na koliko mi je bio tlak narasto). Na kraju nije mogla ni drugi koktel ispit nego ga meni uvalila. Aj dobro, to sam izlokala. Ali sam se zalila da ne opandrljava ko margarita. Naime, nijesam se osjecala ni blago pod gasom. Trebadoh narucit jos jednu margaritu, a ne se tamo zavaravat sa nekim sladjasnim pickarlucima. Pricah joj kako volim pit pravu pivu (real ale). Samo je izbeljila oci i istim zakolutala. Znala sam onda da sam nasla crkvu di cu Boga molit. Pa sam prestala.
Prilikom samog cina krkanja oko mene se neobicno stvorilo brdo hrane. I to sa tanjira na stolu. Listovi salate, zrna lece, krumpir. Osjecah se ko svinja u blatu pa valjda od puste ugode zaboravih na manire. Marisi se snebivala i opanjkavala me poradi nedostatka sofisticiranosti. Ja sam samo slegnula ramenima i nastavila. Cak je i konobarica bila na Marisinoj strani. Naime, u jednom trenutku se stvorila niotkuda i pocela brisat stol. To je valjda bila neka kripticna poruka upucena poput otrovne strelice u mom smjeru. Ijopet se nisam dala smest. Sto je neobicna navada nepatvorenog seljastva.
Na kraju, prepunih (ja) i praznjikavih (ona) trbusina (ja)/majusnih trbuscica (ona) izobijestismo se totalno i pocesmo si gledat i recenzirat cipeletine. Htjedosmo uslikat jednu nozurinu (moju) pored jedne nozice (njezine), ali posto imamo i jedna i druga ultra-nefunkcionalne kamere na mobovima nista nije ispalo. Ali je bilo zgodno nogarit se pod stolom. Kao neki secer na kraju.
Zapravo, ne. Pravi secer na kraju su bili VeCe-i. Manji od makova zrna. Zena koja udjose ispred mene (konacno) izlazi i onako nevino mi u brk kaze "Ovo sto je daska pospricana, samo da kazem, to nisam bila ja." O, hvala ti, o, spodobo koja si ko fol tamo negdje gore!
Zajasismo u Sohovski sumrak i nestasmo.
Post je objavljen 31.01.2006. u 10:11 sati.