The Last Broadcast

Živimo opasno: prekršimo zakon!

Jel’ bi ti znala sjest sad za volan i vozit? Pita mene mate’. Posprdno frknuh nosom. Ja, da ne bih mogla vozit? Po desnoj strani? Tko je vozio po Jamerici? Tko se gubio u LA South Central? Tko se voziko uzduž i poprijeko The Strip-a u Las Vegasu izigravajući Raoul Dukea? Tko je uništavao jadni iznajmljeni Chevrolet drndajući se po neasfaltiranim dijelovima pustare u Death Valley?

Reko’, kad krećemo? Ajde, idemo. Sad, treba se izvozikat 6 km u pripizdinu sličnog ranga. Nema problema. Sjedosmo u auto, fino se ispulih iz garaže, idem krenut na glavnu cestu, skrećem u desno, a mate’ se uzjogunila i vrišti “Neeeee, čekaaaj!” U ime Oca i Sina i… Šta, di, ko je umro? Erm, ne, kaže ona, ja sam mislila da ćeš ti drito poć lijevom stranom, ali nisi, jel’, to je dobro… Ma kakva lijeva strana, pa zar ne vidiš da fino okrećem u desno i držim se desno? Da, ali, ne znam ja… Ma nemoj mi sad tu “ne znam ja”, znam JA! Mislim si, ajde, oprostit ću joj ovu malu indiskreciju i nevjericu, pih. Kad ono odmah za tim: “Aaaaa, previše držiš u desno, deder se malko pomakni u lijevo.” Krstim se u sebi, bez riječi frkćem nosom. Suvozači, pa još ne-vozači (mate’, naime, ne zna vozit), pa dođe ti da ih zadaviš slobodnom desnom rukom kad ti počnu ovako ispijat mozak na slamku. Te nemoj ovo, te nemoj ono, te pazi sad tu ti je jedan… Šuti i uživaj u vožnji.

Nema problema. Razbahatih se fino, parkiram ko u priči, prolazim pokraj policijskih patrola smješkajući im se u brk. Čak hoću malko uključit radio da čujem koju kazetu je ćaća ubacio (je, da, kazeta, ono, sa trakom koja se vrti, za one mlađe i neupućene), kad ono Mate Mišo zajapureno dreždi uuuuaaaaaaaeeeeeaaaaa zooooraaaaa. Aj, dobro, sve je u stilu, ne uzbuđujem se previše.

Ali vrag mi ne da mira, i čekajući mate’ u autu, idem prekopavat po onoj suvozačevoj ladici. Tj idem se divit svojoj vozačkoj. I tako, kopam, orem i sijem, kad odjedanput se sledim ko mljeveno meso u škrinji: datum veljavnosti, 29. 3. 2004. U ušima mi odmah odzvanjaju Judas Priest sa Breakin’ the Law. Već se vidim kako me policija proganja kroz zle ulice pripizdine. Već osjećam blago hladni i osvježavajući osjećaj hladnog metala na zglobovima ruku. Da li su zatvorske ćelije u Sloveniji udobne? Imaju li anatomski oblikovani madrac?

I ništa. Vratismo se ko da ništa nije bilo. I sad kutrim i čamim u kući. Ovo je jedna posebno uzbudljiva epizoda za prepričavanje unucima. Kad noć prije toga sanjah Michael Madsena znala sam da neće slutiti na dobro.