The Last Broadcast

srijeda, 30.11.2005.

Daft Punk Is Playing At My House

Posto je ovo gejpederski post broj 'iljadustosezdesetitri, da odmah na pocetku nabacim tribjut za naslov: a koji ide, tadaaam, jednom i jedinom njezinom Cimeru. Kao drugo, da se zahvalim mom gejpederu sto me podnosio punih par sati i lagano nacvrcanu besplatnim vinom. Dakle, u nastavku on i ja imamo glavne i jedine uloge.

A sve je pocelo ovo ljeto kad inteligentno i nadasve profesionalno dispacirah KRIVO liturgijsko srebro ovom velebnom muzeju. Zna se vec da sam se spasila tjeskobne, blatnjave i kaljuzaste blamaze spretnom inteligencijom svojom koja je kiks skuzila odmah nakon sto je kombi cemera ubacio u drugu brzinu (ovo bi se na sudu vodila ko olakotna okolnost, your honour).

Uglavnom, pozitivna strana medalje bijase ta da dobih izuzetno vaznu pozivnicu za zvanicno otvorenje nove galerije u kojoj se kocoperi liturgijsko srebro koje ja dodirivah rucicama vlastitim. A posto moj gejpeder non-stop zvoca da nek ga naucim umjetnosti, pomislih, koji bogomdanom dogadjaj, te se zajunih da cu ga odvuc milom ili silom. I jos cu mu se moc na uvo falit, i to na sva zvona. Reko', idemo. Rece on, ajmo. Jos kad sam spomenula da ce izlozbu zvanicno otvorit oxfordski biskup maske su definitivno pale.

Nakon mini-krkacine uputismo se prema velebnim velikomuzejskim odajama gdje zmijskom spretnoscu navigirah izmedju redova. Na sto se moj gejpeder gordo osokolio i poceo prosipat sale i posalice naspram mojih 161 centimetara. Pravih se gluha i nagluha. Mislih si, mos' ti sad tako laprdat, no vidjet cemo tko ce se zadnji smijat ako bude pozar i treba se spasavat kroz majusni prozorcic. A, tko je onda mali, aaaa? No, oprostih mojoj srecici tu indiskreciju kad je poceo gugutat o velebnosti muzeja u kojem, uzgred budi receno, radih. Izmuzla sam lukavo tu cinjenicu i razmahivala i razbacivala se frazama poput "Kad ja radih ovdje..." i "Majku mu, tog nije bilo dok ja radih ovdje otprilike dok je jos Churchill palio i zario carstvom."

Dodjosmo. Prvo poletismo prema konobarima koji su drzali tacne sa casama vina. Gejpeder je odmah poceo besramno ocijukat, u mislima skidat i zavodit muske primjerke, a ja sam se okrenula ledjima i figurativno si zabijala prst u grlo, sa cime sam mu davala do znanja sto mislim o njegovom ukusu. Njega to nije bas masiralo previse. Onda se prenemagao zapitkivajuci da li ima ovdje ista za vegetarijance (je, gejpeder ne jede meso), dok sam ja samo grabila gdjegod sam stigla i krkavala: skoljke, losos i ciklu. Nekako imadoh osjecaj da je zivot jedna Technicolor bajka.

Doso na red i oxfordski biskup, nesto je istrkeljao (gejpeder reko da njemu mos' rec u lice da si gejpeder i da taj okom ne trepne - opasan neki frajer), pa onda neki drugi covik kojeg nista nisam razumila jerbo je zvucao kao da je bio zamrznut oko negdje 1910. ljeta gospodnjeg. Kad su blebetanja bila zavrsila zgrabih gejpedera za lakat i odmarsirah ga do vitrine gdje se kocoperilo 'moje' liturgijsko srebro. Pa se pravih vazna. Nije ga previse diralo pa smo strateski stali sa strane i poceli opanjkavat ostali narod na dugo i na siroko.

Opanjkavanje zena sa zenom je zadovoljavajuce. Opanjkavanje zena sa gejpederom je cudo jedno nevidjeno. Te vidi ove stikle, te vidi ovoj sise vise (moje oko sokolovo je zakljucilo da to nije bila istina, nego su samo bile gargantuantskih proporcija, a zena nije stavila prikladni grudnjak), te vidi ove u rozom kostimicu, te vidi ovog ficfiricica. O, Irude i citav ti svetacki stroj! Ali moram priznati, bilo je vrlo slako i zasitno. Iako, gejpeder me apsolutno snebivo sa svojim totalno promasenim modnim detaljem: naime, pomalo sramezljivo je dio svoju majicu i pokazo mi remen sa logom njegovog radnog mjesta! Kao, pa to mi je jedini remen, sto jadan i siroti da ucinim? Umalo se ne zagrcnuh sa skoljkom u ustima. Boze, pomozi mu jer ne zna sto radi, pomislih u sebi. Jedino sto uspijeh odvratit bijase You bitch! A mislih da moda i gejpederi idu zajedno. Ih!

Sad ide kolaz prezanimljivih dogadjanja: uvalismo se u koznati tamno zeleni kauc (pripomena: tapecirung je bio besprijekoran) gdje laprdasmo otprilike o ovome: novim epizodama Little Britain; konobarima mladjim od 18; mislim da ga frapirah u jednom trenutku sa svojim bicepsima; generalno laprdanje o Madonni (u UK poznatijoj kao dobra, stara Madge) i kako ce me vodit na koncerat slijedece godine (dakle, moj gejpederu, prvo si mi obeco drag queen show, sad jos i Madge, dakle, tko ceka taj i ne doceka); laprdasmo i o 21.12. kad ce gejpederski 'brakovi' biti ozakonjeni u UK (ukoliko se registriraju u opcinama). Reko da se on nece zenit. Reko' mu, ajde tamo, nemoj slucajno da budem zakinuta za gejpederski bracni dernek. Tajac. No, dobro, onda smo se slikavali. To mu je ujedno bila sansa da upita jednog od mladjahnih konobara da nas dvoje zagrljenih golubova ovjekovjeci za sva vremena.

I bi' tako.

- 11:24 - Komentari (41) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.11.2005.

Dragi Vincent...

Ovim postom uvodim privremeni vanredan program. Drugim rijecima, gejpedersko-biskupska epizoda se za sada odgadja jerbo jucer napisah jedno izuzetno vazno pismo njegovom visocanstvu.

Posto kazu da ako nesto jako zelis da to i dobijes (na debelo i na siroko i totalno bezobzirno lazu, no, ipak), odlucih se razmahat i napisat ti pismo u nadi da ga neces odmah frknut. Jucer mi je bio jedan od gorih dana na poslu. Kako je ova zemlja blagodati ikad postala clanicom G8 djava ce ga znat. Mora da je pokazala cipku na gacama pa su je uveli preko reda. Pravi kurvarluk, kazem ti ja. I tako, dok se jucer drndah na autobusu po seoskim gudurama i klisurama do posla sjetih se da ti moram izrec par stvari zbog kojih ces odmah doperjat ovdje da me spasis tuge i jada i sivokoprenastog cemera koji me gusi i suze mi na ocima susi.

Vinnie, bejbe, dolazi odmah po mene. Ovog trena. SAD! Izbavi me da vise ne moram radit i kisnut na milost i nemilost velebnog javnog prijevoza britanskog. Odvedi me, ozeni me, iznapravi nam 2-3-4 sicilijansko-dalmatinsko-makedonske djecurlije. Mozda cemo imati i blizance. Naime, blizanci se pojavljuju u mojoj lozi po dalmatinskoj strani. Strpaj me u jedan od velebnih njurorskih stanova. Savit cu nam udobno gnijezdo za sve nas. Stol u kuhinji cu prekriti kariranim stolnjakom (crveno-bijelim), stavit cu poljsko cvijece u vazu, umjesto zavjesa imat cemo skure obojane u bijelo. Ako je starosicilijanski obicaj da ti i mate' i chacha zive sa nama, prihvacam taj izazov objerucke.

Takodjer, imam nevidjeno dobar pedigre, da ne bi bilo zabune. Jedan rvacki politicar mi je rodjak u trecem koljenu, a jedan makedonski rodjak bijase jednom davno nogometas jednog makedonskog nogometnog kluba. Skoro pa ko Kennedyjevi. To sam ja.

Ti ces i dalje naporno raditi na ulozi neshvacenog, multimedijalnog genija: glumca, rezisera, slikara, muzicara, kriticara, pisca. Ja cu naporno raditi na ulozi tvoje muze, zene, ljubavnice, inspiracije (lavor, molim). Brisat cu ti znoj sa cela i obrva i u trenucima opustanja recitirat cu ti pokoju rijec talijanskog sto ga samonaucih za potrebe diplomskog jednom davno, davno. A ti ces se cuditi otkuda mi to, biti impresioniran i bezobrazno mi saptati u uho kako si sretan. Djecica ce nam mirno i spokojno spavati, a mi cemo ih promatrati sa sjajem u ocima. Onda cemo se odluciti ostaviti sve, strpat se u pick-up truck i odluciti proputovati Siciliju uzduz i poprijeko. I sjetno sjecati tih dana dok nam unuci masiraju stopala ispred kamina. Mislim, stvarno imas kameno srce ako te ova zadnja scena ne dirne do suza.

Ako ce ustrebati, znam otpiliti konjsku glavu motornog pilom i stavit je u krevet. Dakle, lojalna sam. Dobro bih se uklopila u sicilijanski kod sutnje. Ne zelim da prisustvujes dok radjam. Morat ces stajati u cekaonici, krisom pusiti cigaretu za cigaretom. I na kraju, kad cujes vijest, moras socno poljubit doktora i otic se napit do u ranu zoru. Mozes mi onda doci pod prozor pijano pjevat. Jer ti si multitalentiran.

Vince, mozes me varat, eventualno. Ukoliko to necu nikada saznati. I ukoliko to ne bude Paris Hilton. Saznam li, iskopat cu i njoj i tebi oci. Da ne kazes da te nisam upozorila. Kuhat cu ti, peglat necu jer ne volim, krpat i sivat ne znam. Ali zato znam strikat. Nikad nam nece biti hladno. A bome ni gladno. Bradat si, iako to ne volim. Ali znam da ti ne volis male i sisate jedinke, pa smo si onda tu kvit. Ovnovi i djevice isto tako ne idu skupa. Nikako. Ali kazu da se suprotnosti privlace. Tko smo mi da protuslovimo toj drevnoj mudrosti?

Srecice draga, znas da je samo pitanje vremena kad ce se nase bogate suprotno nabijene cestice (mislim da ovo veze nema sa fizikom, ali posluzit ce u ove seljacke svrhe) privuci. Ne isplati ti se boriti protiv toga. Neke stvari i sile na ovome svijetu su jednostavno prejake i ne razumijemo ih bas toliko. Ne boj se, necu ti nista.

I tako ode moja ideja o emancipaciji u svemirsko bespuce i izgubi se ko dezorijentirana vinska musica.

- 10:39 - Komentari (53) - Isprintaj - #

subota, 26.11.2005.

Zivili Human League!

Zima. Ah, nema nista ljepse. Svi se vesele, svi ijucu, ojkaju, ocijukaju, stajaznastasvene. Ljudi se grle, ljube. Ulicama prolaze mlade i prelijepe djeve u prozirnim pastelnim haljinama... Errrr, moram prestati jer ovo nicemu ne vodi. Sto htjedoh reci jest da jucer navecer prisustvovah ulicnoj veselici pod nazivom Lamb's Conduit Street Winter Festival. U toj ulici nam je i lokalni pub zvan The Lamb koji servira najbolje zimsko pivo ikad: Winter Warmer. No, ijopet, ovo nije poanta.

Love Action!

Nego, taj zimski festival jest narodski kvazi dernek kad se ulica ispuni svakojakim standovima za krkanje i pijenje, sveopcom veselica muzikom i atmosferom. Nema veze sto je ledara od otprilike 100 na sat. Vesele se i stari (na primjer, ja) i mladi (na primjer, kolegica 8 godina mladja od mene). Kao, idemo poslije posla malo vidjet sta se desava. Reko', moze, jerbo gle cuda, sutra (odnosno danas) ne radim. Poput muverina muvale smo se tamo-amo jerbo prvo sto htjedosmo ubost bijase to toplo glogovo vino. Iako, ja sam se poput magneta odjednom nasla kod odojka na raznju koji se dijelio u ciabatti sa salatom od po 3 i po' funte. Oliti kako to ovdje kazu hog roast. Stadoh u red i brojah u sebi da ne iskocim iz svoje koze cekajuci. Ah. Odojak i vino, sasvim ne losa kombinacija.

Onda se kolegica bila nameracila na paellu koje vise nije bilo. Ali se kuhala nova. Pa je kolegica rekla da se nikamo ne mice dok ne bude gotovo, da bude prva na redu. I besramno je ocijukala s kuharom. Ja sam se samo srusila na obliznju stolicu sa vinom i odojkom, dok sam istovremeno cudila da mi i nije toliko hladno koliko mi se u prvi mah cinilo. I nesto mrmljala sebi u bradu da ce se Vincent Gallo pojaviti kad-tad.

The Lebanon!

Nakon nekog vremena primijetila sam da sam na neki cudnovato-osebujni nacin izlila pola case po svijetlom kaputu mi. To me je ucinilo izuzetno veselom jer su te tamno crvene mlje upotpunile moj hobo-pijandursko-izilicki izgled do kraja. What the hell pomislih i nastavih dalje. Oliti If you can't beat them, join them. Krkajuci paellu i odojak sjetno buljismo u izuzetno skupe stanove u toj ulici i nadasmo se da ccemo i mi jednom moce tako se sepiriti. Moze, reko', ti kao Mrs Jon Bon Jovi, ja kao prilog sa strane Vincent Gallo-u. Da, bit ce da ce stvarno bit tako.

Lamb's Conduit Street

Nakon nekog vremena izgubih uvid u tadasnjost. Ali mi bijase izuzetno toplo, ukljucujuci i toplo oko srca. U pijanom agregatnom stanju odlucih objasnit kolegici sto je to khaki na jednom od talijanskih standova. Ali se izblamirah nevidjeno pa na kraju odustah. Da me oraspolozi kolegica se odjednom pojavi sa citavom plasticnom casom napola napunjenom limoncellom. Seljaci su oni koji to probaju i kazu, ah, pa nije tako ni lose. Zlo i apsolutno naopako. Obje noge oduzese mi se istovremeno. Znam da je jos tu onda bila u igri neka konverzacija o njezinom bivsem ("bastard!"), nekoj neslanoj sms sali u vezi ponovog uhicenja pedofila Gary Glittera u Vijetnamu, da je nazivala sestru par puta, a u medjuvremenu ja dovrsih limoncello i jedva stajah na nogama. I poceh frfljat. E, kad se frfljanje desi zna se koliko je sati. Boze sacuvaj!

Bijase vrijeme da se za pripidzinu krene. Zlo i nevidjeno naopako. Cak odoh i na VeCe na vlaku. Trijezna to ne bih napravila ni mrtva ni mljevena. A ovako... Doteturah do kuce i sramih se same sebe. Strpah se brze-bolje u krpe da se ne gledam vise 'vakva (ali ne prije nego umocih veliku zlicu u teglu Nutelle, za bolji sanak). Ih, ic' pit sa ljudima koji su mladji od mene! Metuzalem vs. Mladost. I limoncello, boze sacuvaj, aj, da je barem bila kakva rakija da kazes, a ovako, osjecam se ko neki puckoskolac. I tako zavrsi jos jedan akcijski dan u zivotu mome.

Mamurluk se najbolje lijeci downloadanjem Human League pjesama sa iTunes. To su remek-djela sirnate industrije. Keep Feeling Fascination! Ne treba mi rasol. Jos.

U slijedecoj epizodi: moj gejpeder i ja, plus oxfordski biskup. Grizite nokte.

- 12:35 - Komentari (36) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.11.2005.

Moja mala ladica, potencijalni misevi, jos manje potencijalni higijenski inspektorat i ja

Zanimljivost bloga ovog jest da se mogu nestedimice blamirat. I da se pri tome ne moram ni malo crvenit jerbo cu rijetkima pogledat u lice u zivo (prednost bivstovanja u dijaspori, da ne kazem, emigraciji; uh, sad mi oko suzi, ali ne smijem se pokolebati). Jer ovu tajnu tajnom cuvam na poslu. Nitko od kolega nema ni najmanjeg pojma da sam jedna od najgorih prasadi sto je ikad tutnjila/krocila svojim izuzetno zavodljivim papcima. Najgorih u smislu najneurednijih.

Recimo, u kuci svojoj ne d'o Bog da je rastureno. Sva se narogusim odmah i tko god da odsjedao u mene lose mu se pise bude li razbacivao i rasturivao bez da ne pospremi. Dobro, u ormarima je kaos i sveopci nered, ali vrata od inih su fino simetrijski zatvorena tako da odaje velicanstvenu iluziju uredne osobe. Sto, zapravo, kad se sve zbroji, oduzme, pomnozi i podijeli, i jesam.

Za razliku od jedne ladice na poslu. Imam ih sveukupno tri. Ovo je vrlo vazan i zanimljiv podatak i ne d'o vam sin materin da ste ostali uskraceni za ini. Onaj najdonji je ziva dosada jer sadrzi raznorazne hanging files koje sadrze pregrst nevjerojatno fascinantnih dokumenata. Ali jebo to, to mi je ujedno i najurednija ladica. Ona u sredini, pojma nemam sto je u njoj jer je uopce ne koristim. Nekako je mala, niza od svih, neugledna pa je ne sljivim, odnosno pjesnicki receno, ne dajem pet para na nju. Mislim da se tamo nalazi neka kutija sa mjeracem svjetlosti oliti light meter.

Dakle, preostaje najgornja iliti prva ladica. Raj nebeski na ovoj pustopoljnoj zemlji. Leglo kupusarstva, trulezi, odurnosti. Poput ocvalog imperija ta ladica (na velebnoj slici) kocoperi se sa svojom lepezom sadrzaja kojeg se malo tko moze pohvalit. Nije da namjerno krsim osnovne zakone uredske higijene, ali tako se uvijek poklopi. I ne mos' ti iz te koze ma sve da i 'os.

Vrecica gumenih bombona. Naime, simbolika je vrlo jednostavna. Nije samo vrecica, nego totalno raspartalena vrecica jer ih ne znam otvorit onako fino, nego ih rasporim ko vuk ovcu. Pa kud puklo. Gumeni bomboni su nadasve prirodna hrana. Toliko prirodna da mi nakon svake bjesomucne konzumacije bude cudnovato zlo i naopako. Ali ne moze covjek protiv svoje prirode.

Florentine fruit cake. To je ono u kao alu foliji. Florentinski suhi kolac od voca i badema. Otprilike 1/4 originalne mase. Tvrd ko kuvano jaje pa ovako fino paralelno lezi i noz (vidljiv golim okom na slici) kojim to rezem. Ko seljak u kupeu vlaka kad pocne rezuckat slaninu, luk i kruv. Naravno, kolac se uvijek nekako neobjasnjivo preprci na krivu stranu, pri tome sijuci staub secer svuda po ladici. Zanosno.

Treci kljucni objekt u ladici jest sad vec pokojno portugalsko lisnato tijesto sa filom od kreme (custard). I to zagrizoh u njega samo jednom. Prekjucer. Da ne ispadne kako sam prozdrljive prirode. Pa kao, nisam puno pojela, nek se nadje i za iduci dan. Sto sam zdusno jucer i ucinila: izila sam ostatak, onako suh i bezukusan. Jednom prase, uvijek prase.

Cudi me da mi misevi kolo ne plesu u toj ladici. No, nikad nije kasno. Ukoliko stavim kakvu komadinu slanine to bi se i moglo ostvariti. Pusti san bi postao java. Jedva cekam. Ali ovakve puste snove ljubomorno cuvam od kolega. Neka se samo meni desi, osjecat cu se blagoslovljenom.

Kutak za dijasporasko nalazenje: nadjoh se sa Ex-Happy Child. Dakle, demistificirah se. Usprkos blamazi sa izuzetno seljackim zvakanjem salate na nacin prosjecne livadske stocne zivotinje sitnog zuba (jer sam, navodno, i po njezinom i mom gejpederovom sudu sitna). Dabogda da se tom sitnosti jednom i okoristila u ovom zivotu mome.

- 10:55 - Komentari (39) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.11.2005.

Sad se vidi, sad se zna, da sam dosada velika

Htjedoh stavit jos jednu prikladniju rijec umjesto dosada (koja bi se bolje rimovala), ali ipak, da jesam, snebivala bih se do neba i natrag. Samu sebe cenzuriram. Ocaj zivi.

Dosla sam do zakljucka da sam jedna apsolutno ogromna pickica sto se tice putovanja. Recimo, ne bih se ja dekomodirala nigdje, ni za kakvo iskustvo. Preveliko sam zanovijetalo. U teoriji. Uvijek mi prakticno pobijedi nad onim ne-prakticnim. U glavi mi se roji pregrst pitanja i podpitanja na koje moram imati gotov i konacan odgovor.

Kampiranje? Ne dolazi u obzir. Tanki satorcic; pa kakve ti sve bestije mogu upast; pa gdje su VeCeji (izuzetno vazno pitanje jerbo nikako nisam prirodski tip), kupaonice, kako cu sa garderobom, pa tvrdo je za spavat, nekomotno i tako dalje sve u tom stilu. Di cu kuvat? Sto cu jest? Kako cu se sminkat? Ne podnosim nered tipa razbacana odjeca naokolo gdje nista ne mogu naci. Kampirah svega jednom u zivotu. I valjda zadnji puta. U 7. razredu osnovne skole. Oka ne sklopih. I mrzim spavati toliko blizu drugih ljudi da ih osjetim kako mi disu u milo lice moje. Dekoncentrira me. Ni kamp prikolice nisu nista bolje. Radije da se prepolovim i strpam u kakvu praznu konzervu. I sad, to mi negira citavu poantu odmora: jos da moram i kuvat i prat i nosit sa sobom pola kucetine. I kao odmorila sam se. Mos' mislit. Stavite li me u takvu situaciju zvocat cu 24/7. Obostrana nocna mora.

Hosteli? Ni govora. Da si strpan u ogromnu sobu sa jos 20-ak zena? Uzas zivi. Ne mos' zaspat od trkeljanja do duboko u noc. Mrzim spavati u onim bunk beds (oni kreveti tipa djecji - jedan iznad drugog). Ako sam gore, mislim da cu past i zgromit onog dolje. Ako sam dolje, ona ide pasiv (da cu bit zdrobljena od ovog gore). Teorija i praksa zajednickih kupaonica i VeCeja me neizmjerno uzasavaju. I istovremeno dekoncentriraju. Kad imam mokru kosu koju pokusavam ukrotiti nije bas neki prizor kojeg zelim podijeliti sa zdravoseljackom Jenny iz Kanade.

Backpackiranje (sa ruksakom obilazit naokolo)? Svega jednom u zivotu. I jednom bijase previse. 3 tjedna po Europi. To su bile traume. Pogotovo u Njemackoj gdje mi je Stefan kondukter nesto picajzlirao oko Inter Rail karte, oglobio me i tako poslao u Amsterdam bez prebijene pare. Ostale traume su zabiljezene pod "hosteli".

Odlazenje u zemlje gdje trebas prokuhavat vodu i pazit na svaki komad 'rane? Nemoguca misija. Marisi mi vec javila kako bih se ja sasula tamo u Indiji. Bome nije fulala. I bih. Umrijeh od natprirodnog straha dok bijah suocena sa 3 ogromna zohara na podu kupaonice u Death Valley, a kamoli da fiksiram kakvog stakora velicine macke!! Zapravo, nocna mora mi bijase da ce mi se ti zohari uspet preko VeCe skoljke. Pojavljivali su se svaku vecer. Uvijek su bili tocni. I ogromni. Gledali su me sa onim ogromnim pipcima na glavi i zlokobno mi se priblizavali. A ja udri ciku i viku, sveopcu dreku i plac, stojeci na sad jednoj, sad drugoj nozi. Sva sreca da nije bilo nocnih leptira jerbo bih vec lagano, najlaganije bila strpana u ludaru.

Joshua Tree nacionalni park (sva sreca tamo ne bijase nikakvih zohara)

Neki ljudi su lagani i leprsavi poput perca. Neki teski i zaguljeni poput prepunog bureta.

Sirnati kutak: da li ce mi otic' reputacija ako spomenem da sam sad ponosni vlasnik Since You've Been Gone od Rainbow? Imati brata starijeg 10 godina ima i nekih prednosti. A i mana, bogamu.

I jos nesto sto moram podijelit poput kore kruha: dajmo da zabrane rijec papati. Svaki put kad je cujem nesto me presijece.

- 11:41 - Komentari (52) - Isprintaj - #

petak, 18.11.2005.

Kolektivno skupljanje sumnjivih misli

Ponukana sokantnom cinjenicom da sam punih 10 centimetara niza od Marisi momentalno mi po glavurdi, poput buhe u macjem krznu, sece jedna i jedina misao: koja je najveca prednost biti nizak? Jedino sto se trenutno mogu sjetiti jest da mozes komotno stat u gepek ukoliko nema dovoljno mjesta u autu. Onako, samo se kontortiras, slozis ko ljetni platneni stolac i uspjeh! A visi prijatelji se mogu komodat na sjedalima. Vrlo ekonomicno i efikasno. Toliko o tome kako moj mozak funkcionira.

U daljnjem nizu besmislica: alkohol. Odnosno, Britanci i ina supstanca. Odobren je zakon prema kojem ce pubovi moci sluziti alkohol 24 sata na dan. Ole! Opa bato! Hoce li to znaciti da ce se opametiti i nece sandrcati kao sto sad rade? Recimo, kazu da ce im to pomoci u umjerenijoj konzumaciji. Odnosno, zdravoseljacki receno, da se nece vise naroljivat ko majke po cemu su vec opcepoznati. Recimo, do danas pubovi su smjeli biti otvoreni do 23 sata (ili 23.30). 15-30 minuta prije zatvaranja culo bi se zvono i dreka TIME! sto bi znacilo da se tad primaju zadnje narudzbe za pijacinu. Pa bi svi pohrlili i masovno iznarucivali sve i svasta. I tako se kao ubijali.

Ma nemaju oni pojma kako pit. Protestantska radna i zivotna etika im ne dozvoljava pit tokom tjedna. Nedajboze da izloces kakav alkohol sredinom tjedna. Got im Himmel ako to uradis za vrijeme rucka ili vecere. Bozja kazna zagarantirana. Pakao bezeciran. Sramota javna. Zlocin i kazna u nedogled, odnosno, moral te odmah imaginarnom sjekirom zasijece odmah po tikvi. Ali zato svaki petak na omiljenom mi vlaku (onom koji obicno bazdi na VeCe) vidjam uodijeljene spodobe (spodobe u odijelima, nes' ti izvedenice) sa plasticnim vrecicama. Onim bijelim. Ne prozirnim. Da slucajno itko ne bi vidio, jel'. Kao, eto, zavrsio radni tjedan, odradismo protestatsku etiku, sad mozemo raspalit do daske. Citavi vagon zasmrdi na jednu kolektivnu, ogromnu konzervu jeftine pivurde. Ali mi smo Zapad, je li, 2 dana za redom poslodavac nam nece dahtati za vratom pa si mozemo dati oduska.

Britanci ne znaju pit. Zato se u ta dva dana skrshe maksimalno. I to na najgori moguci nacin: leze po kanalima, po tarabama. Skidaju se goli po hladnoci i neartikulirano arlaucu. Arlaukanje obicno slusam pod mojim prozorom, buduci da zivim 200 metara od jednog puba. Ne znam, bogati, pa ja nikad nijesam takva kad sam pod utjecajem. Ja sam mila i blagoglagoljiva i sretna i vesela i maksimalno zbunjena i ne znam stavljat nogu ispred noge, ali bogati ovako neartikulirano raskalasena ko Britanci ipak nisam. Jest da mogu iskapit nekoliko White Russians za redom i bit pod gasom jos jedno 24 sata nakon toga, ali brate, ponasam se balkanski kad pod gasom nadjem se (ova neobicna konstrukcija recenice je ovdje poradi goreg efekta), a ne anglosaksonski. Mislim, sto ocekivati od nacije koja se bambusu cudi ko kokosh pijetlu (da ne bude uvijek 'pura i glista' usporedba).

Sad se sjetih maglovite epizode zvane 'odrastanje u pripizdini' gdje je moje sramezljivo koketiranje alkoholom zapocelo sasvim bezazleno, sa flashama Fructalovog ruma (obarvan z umetnimi barvili in z umetno aromo), iza djecjeg vrtica, u tami. Nevinost nije potrajala dugo. Rum bijase frknut i zamijenjen sa Isabellom 18/48 - e, sad se ne sjecam kako se tocno zvala, ali imala je neki broj koji je zavrsavao na 8 i Iso/Isa/nesto-nesto u imenu. Ne znam vise ni sto je to bilo. Ali u pripizdini to je bilo ko da si nabavio gajbu Cristala. Na toboganu vrtica. Onda sam se bila povampirila i izobijestila pa sam pocela udarati po Martiniju (bijelom). Da li je shaken, da li je stirred, nema veze, daj sto das. Martini je bio konzumiran u relativno luksuznim odajama lokalnog takozvanog diska. Disko u pripizdini: ne dozivi svatko takvo prosvijetljenje. U medjuvremenu je tu bilo i jeftinog vina koje me je skoro kostalo hitne pomoci, ali pustimo sad tricarije.

Sad sam 1000x starija, 100x manje pametna, ali jos uvijek smatram da znam pit. Usprkos cinjenici da se nakon 1 case zacrvenim kao seljak koji je vukao onu repu sa zenom, djecom i psom. Rvacka ne moze jos ni prismrdit EU, ali celjad barem zna kako se pije. A ovi ovdje ne znaju. Eto. Sad se vidi, sad se zna, tko se kome dopada.

- 10:55 - Komentari (51) - Isprintaj - #

utorak, 15.11.2005.

Turobni jad i cemer u Covent Gardenu

Disklejmer odmah na pocetku: citanje mozda moze potrajat, a mozda i ne (ukoliko vam se zjenice suze od puste dosade vidjevsi ovoliko teksta). Kome pravo, kome krivo, meni ni iz dzepa ni u dzep.

Grmljavina je bila onako potmula. Brus je i dalje trazio kljuceve, prtljao i psovao sve po spisku na engleskom i portugalskom istovremeno. Sijevali su raznorazni ioni iz njega. Ovo je ko neko predskazanje a la Von Daniken. Molih Marisi da mu kao prava zenska pomogne. Nije me fermala. Meni ga bilo zao. Jer sam mislila da mora otic na baustelu krpat ceste (natandrcio je bio na sebe flourescentni prsluk a la construction workers). Tek poslije sam skuzila da mu je to da ga mogu spazit vozaci auta dok vozi biciklu. Naime, Brus nije htio ic sa nama krkat. Reko je da nek se mi fino zabavimo onako zenski. Stogod to znacilo. I opet me nacmako. Htio je ko pravi Latino muskarac otic u ducan i kupit neku tesku mesinu za pripremit i izist.

A tajna kljuceva je bila u tome da ih je Cimer greskom bio pokupio. Grom i pakao! Sasulo se bilo drvlje i kamenje na gejpedra mojih snova, a to sam vrlo tesko podnosila. Katastrofa globalnih razmjera uspjesno bijase prevazidjena. Osjetio se sveopci uzdah olaksanja. Tmurni oblaci su se poceli povlaciti. Pticice su konacno pocele cvrkutati. Livada je konacno pocela zeleniti i mirisno cvijece se rascvalo. Latino drama bijase izbjegnuta. Marisin djilet bijase od janjece koze. Obrubljen s krznom. U iskrenom cudjenju zapitah je da li je istina da janjad imaju krzno. Rece' mi da valjda imaju. Usprkos svemu zadovoljih se sa takvim odgovorom. Valjda zato jer na sebi imadoh tanasnu bezrukavnu, sljastecu majicu. Nosih je na Psetovom koncertu. U kojoj mi bijase iznimno hladno. Izidjosmo u londonsku noc.

O Marisinoj lijevoj cizmetini sve fino znate. Konacno otperjasmo vanka (uz obavezno retoricko pitanje Jesam debela u ovome?: ona meni, ja njoj). 'Ocemo li bus ili taksi? Nije bilo previse vremena za razmisljanje. Kupih kartu za bus, samo da bismo onda 2 sekunde kasnije zaustavile taksi. Meskoljeci se u taksiju Marisi me zabavljala Markovim konacima o Cimeru i njegovoj garderobi za dernecenje: navodno je bio izisao u zelenim glatkim najlonkama i kratkim hlacicama. Visoke pete je ovog puta preskocio. Djavlu sam zahvaljivala sto je u taksiju bio relativni mrak dok su mi i lijevi i desni kutevi usana nepresuno slinili. Taksist nas je navozao i nasanjkao u vise navrata. Zbunio se tik pred kraj pa se okretao, vrtio, vozao nas po nekim sumnjivim preskocnim putevima kroz sumnjiva parkiralista dok smo nas dvije pocupkivale na straznjem sjedalu i gundrale "Nu, misli da smo neki turisti koji pojma nemaju, krvi mu Isusove! Vidi, ovo sad ce nas jos chargirat 2 funte ekstra! Pih!" Ali nije, odbio nam je. Ajde!

Nacrtasmo se na ulazu u restoran. Odmah sam osjetila da su sve ptice pjevice pocrkale, da je livada bila pokosena, da su se zlokobni oblaci ponovo bili nadvili. U zraku se osjetila teska atmosfera razocarenja. Probijali smo se do rezerviranog stola dva'es minuta. Gurali smo se sa ostalim pukom. Koji je Marisi odmah pronicljivim okom odshacala kao izuzetne provincijalce bez imalo manira, ugladjenosti i stila sa sjevera Engleske. "Vidi kakve vrecice nose, Issa ti!!", snebivala se Marisi. Osjetih i ja da nesto tu ne valja, ali sam se pravila blesava. Pokusala sam joj misli uperit na zlatno-barsunasti interijer. Nije islo. Neki su se poceli i gurati. Na to je Marisi popizdila i zaprijetila da ce dic' scenu i svekoliku dreku ukoliko se jos netko bude i malo usudio gurkat. Posto sam jadni konformist molila sam se svevisnjem da se to ne desi.

Da, nije! Nije se znalo tko pije, a tko placa. Taman nas posjeli na mikro stol pa bijasmo lakat do lakta uz neke seljacine. On odeblji i ocelavi, ona omladja, sa kolagen ustima i botox celom. Kolutale smo ocima. Posebno smo zadrhtale kao svinjska hladetina kad si njega zamislismo u krevetnoj akciji. Dovoljno da zauvijek ostanem u celibatu bozjem. Ovoj do mene ispase sise. On pusi. I jos su ih apgrejdali za neki ko fol bolji stol. Ih!

Citavo vrijeme Marisi nije prestala zvocat. Zvoc-zvoc-zvoc-kokodak-vrisak! Da. Hrana je bila ocajna. Cekasmo pola sata samo da narucimo. Marisi je vec htjela demonstrativno ustat i otic u Soho. Ja sam se ushanchila i reko' ne idem nikamo, dosli smo odje, odje cemo i ostat. Onda me namamila magicnom recenicom: "Ali u onaj restoran, tamo ti zalaze gejpederi." Momentalno mi se lice ozarilo srecom i trackom ekstaze, kadli evo konobara. A k vragu! Da ubijemo tugu nameracismo se na koktele. Naravno, White Russian. Kad ono: "Errr, ne, ne radimo koktele." Istovremeno smo zatitrale od nervoze. Mantru "Zvoc-zvoc-zvoc-kokodak-prasak" sam vec i ja ponavljala zajedno s Marisi.

Uglavnom, da skratim: i jedna i druga smo se bile nameracile na mesinu, aka steak. Ocaj zivi je nedovoljan da opise katastrofu od jela. Marisi je svoj iskrkala. Ja nijesam mogla. Pa sam joj malo podmetnula i na njezin tanjir, tek toliko reda radi. Gundrale smo citavu vecer. I zakljucile da slijedeci puta Marisi bira restoran. I rekla je da ce izabrat neki ultra-hip-kul-skup-do-boli: nesto poput 15 (Jamie Oliver). I da, moj gejpeder je bio u pravu: i u zenskom VeCeju su neke freske koje slikovito opisuju raznorazne nacine kopulacije. Nista sto ne vidjeh vec otprije. Dobro, opet lazem, neke scene mi bas i nisu bile poznate pa se zabuljih u njih dok obavljah radnje koje se vec obavljaju na najosamljenijem mjestu na svijetu.

'Vatah zadnji vlak za pripizdinu nadnaravno izgladnjela. Iskrkah jednu mini Toblerone na putu jerbo ne mogah vise izdrzat. Usput kratih vrijeme sms-ajuci s Marisi gdje pratih citavu mini-sagu sa skidanjem lijeve cizmetine s noge. Uprtila je i Brusa da joj skida. Bila sam na rubu od puste neizvjesnosti citavih pola sata. Skoro dodjoh i do pripizdine. Kad zvrnda sms u kojem Marisi slavodobitno obznanjuje pobjedu nad spornom okupatorskom cizmom.

Ali slavodobitno dobih nekoliko kvalitetnih pjesama na mini iPodu koje kad raspalim, prosto mi se zacakle oci. Rominu & Al Bana ostavljam za bolje sutra. Iako, tesko je reci tko je veca kraljica sira. Na primjer, ona nema nista od Def Lepparda. Sokantno, stvarno. I zove se rap picka, a nema nista od NWA! Ni "Juicy od Notorious B.I.G.-a (tamo gdje laprda kako je prije morao jesti sardine, a sad da loce sampanjac svaki dan). Mislim, stvarno...

Bon Jovi - You Give Love a Bad Name
A-ha - I've Been Losing You
Dolly Parton & Kenny Rogers - Islands in the Stream

- 11:09 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.11.2005.

Cimer (u duhu), Brus, Marisi, ja, Romina & Al Bano i tjeskobna atmosfera koja tek slijedi

Docim sam ulila kipucu vodu u praznu salicu sa zlicicom secera, umjesto u cafetiere (i to u subotu u 6 ujutro kad moradoh na posao sat vremena ranije nego obicno), znala sam da nece biti dobar dan. Kad sam odlucila metnut tanasnu, sljastecu majicu bez rukava na sebe i povrh toga nazovimo trendy jaknu (Bruce Springsteen style, stono ju je Sved bio nazvao) u sred studenog, znala sam da ce biti jos gore nego zamisljah u vlastitim horror snovima. I bijase. Smrzavah se u ime necega sto prostim imenom nazivaju moda. Kaput mi nekako nije pristajao uz buducu krkacinu. A i htjela sam da me Cimer vidi bez kaputa. Mozda mu tako konacno pokrenem ono nesto. No, ovo je pra-epski spjev gargantuanskih omjera, tako da je ovo tek prvi dio.

Prije nego zazvonih na Marisinu tablu zamahnuh grivom par puta, tek toliko da mogu nastavit sizifovski posao poznatiji pod kodnim imenom Cimer. Sve sto cuh preko interfona bijase Marisina dreka "OTVARAM!", a moja "DOBRO!" Par prolaznika se bilo okrenulo, ali sta je to u odnosu na cinjenicu da me je cirka nekih 5 sekundi dijelilo od najzgodnijeg gejpedera IKAD!?

Krocih u odaje istovremeno sa zebnjom i laganim uzbudjenjem. Srce mi je plaho titralo. Marisi, baba vracara kakva jest, sa zlurado-seretskim smjeskom odvraca: "Cimer ti je priredio iznenadjenje!" Gutam raznorazne knedle i gubim se u prposnoj ugodi. A Marisi ce slavodobitno: "Nema ga!"

Picka mu materina, derem se u sebi, u mislima uzimam sacmaricu i nisanim na imaginarnog glinenog goluba. "Ali toplo te pozdravlja i porucuje ti ovo-ono-drugo-trece." Pozdravlja? Mene? Oh, violine i ostali gudacki instrumenti svijeta!! I jos mi porucuje raznorazne savjete? Posezem za papirnatom maramicom i gusim se od silnih emocija u sebi. Ali Marisi ne pokazujem to, nego samo frajerski slijezem ramenima i nezainteresirano odvratim "A jel'?" Navodno da ga je skoro umorila notornom lazi da cu spavat na njegovom madracu. Nije mogo vjerovat i pito ju je sa psece tuzno-suznim ocima "A di cu ja onda spavat?" Mislim, oli nema zericu mozga u gejpederskoj glavi? Pa sa mnom, tikvane!! Ali treba ga lagano i oprezno pripremat te obradjivat i za taj dan. Koji ce kad-tad doci. Znam ja.

I tako, Brus se bio pojavio u kadru, iscmakao me po obicaju i onda Marisi i ja udri po iTunes. Navodno Marisi ima izuzetno istancan muzicki ukus. Skoro pa poput mene. Tandrkale smo po svih 234 pjesama. Brus je kolutao bjeloocnicama. Arlaukale smo, repale smo, Marisi me ucila rep terminologiji. Rekla je da ce me slijedeci put pitat, tako da moram naucit do tada. Rece mi Marisi, "Nu, vidi, ovo je pjesma za tebe" (Dado Topic - Makedonija). Ja samo buljim i slijezem ramenima. Ne'am pojma, odvratih. Za oko su mi posebno zapeli Bon Jovi i Van Halen koje sam odmah downloadala cim sam se vratila u pripizdinu. Ako bih pruzala otpor, Marisi je znala kako da me obrlati: "To i Cimer slusa." To bi bilo dovoljno da mi se oci zamute i da odmah stavim sve na svoju listu. Kao recimo, LCD Soundsystem - Daft Punk Is Playing at My House. Mislim da sam povukla crtu kad je spomenula Rominu Power i Al Bana u "Felicita". Nije imala Renea i Renatu. To sam joj malo zamjerila. Rekla je da ce nabavit. I bolje joj je da ih nabavi.

Naravno, pokusala mi je prodati muda pod bubrege u vidu Pedeset Centi. Ali uspjesno sam odolijevala ovakvom neprijateljskom pokusaju infiltracije. Iako sam bila primorana odgledat citav video od Terror Squad - Lean Back. Kompletno sa pickama koje se prce po autima, bacaju novcanice u zrak, imaju dijamant ugradjen u malim noktima i cije sise su gole, ali su ofarbane u Louis Vuitton logo. Oblio me bio hladan znoj, ali sam izdrzala.

Spasio me bio Brus ponudivsi me pivom. Prvo sam se neckala jerbo nisam htjela ispast pijandura, ali tesko je zabu u vodu natjerat. Onda se poceo spustati lagani mrak na ovu izuzetno svjetlu vecer. Brus je mahnito trazio kljuceve po stanu, Marisi ga nije jebala ni 34 posto, Brusu se sve vise i vise dizao zivac, bilo je oko 20 sati, a rezervacija za krkacinu za 20.30. Napetost je rasla. Marisi nije mogla navuc lijevu cizmu. Ja sam bila cemerna jer nije bilo Cimera.

Sve je izgledalo kako ce se vesela vecer subotnja pretvorit u zlo i naopako. No, to je tek bio pocetak. Uvertira. Kao kad se spusta zlokobna oluja. Zajedno sa grmljavinom i gromovima. Strepite do slijedeceg nastavka.

- 13:16 - Komentari (44) - Isprintaj - #

petak, 11.11.2005.

Profesionalna prostitucija i orijentacija u prostoru/vremenu, te kako ih steci

Navodno da prostitucija nije legalna. Oh, da, naravno da nije. Osim ako nije dio posla. Uostalom, sto zelim reci? To da nam je jucer navecer dosla nakupina ljudi u (vecinom) tamnim odijelima koji su puni para. Koje je trebalo zabavit dok su sa casama punim alkohola cekali da im vecera bude spremna. Koje je trebalo uvuci u mrezu spletki, intriga i ostalih tricarija u vezi muzeja. Dio toga je bilo i infiltriranje u njihove redove sa smjeskom na usnama i iskrom u ocima. Jos samo da izvade svoje kreditne kartice/cekove/, a bome moze i stari dobri cash.

Dobro, idemo sad. Drustvena leptirica koja jesam oblijetah naokolo. Objasnjavas im sto je sto, pa slike, pa umjetnici, pa filantropija, pa ovo, pa ono. Cude se ko pura glisti, oooooohaju i ooooooomaju na veliko. So far, so good. Sve dok ne naidje neki chichica star otprilike 204 godine. Reko' samoj sebi, uh, njega cu poslati liftom gore, ne moze taj stajat na nogama. Zaderem mu se na uvo pitajuci ga da li zeli da ga povedem malo naokolo. Chichica se odmah ozario i odgovorio nesto tipa "But how can I refuse such a lovely company from a beautiful young woman!" Oho, vidim imamo i saljivdziju u njihovim redovima?!Ajde ne budali, chicho nego podji sa mnom, mislim si u sebi. Sad, ne znam koliko daleko da ga izvodam po muzeju da ne skapa s nogu. Duboko udahnuh i po 563. puta izverglam istu pricu. Chichica se ozario. Sve gleda, gleda, kima glavom. Reko da je impresioniran, da ce dat para, da cemo svi plesat do zore, bacat novcanice u zrak i polijevati se hektolitrima Cristala. Dobro, zadnji dio ove izjave je notorna laz koju sam upotrijebila kao hiperbolu samo da raskosno ilustriram prilicno nerazumljivu poantu ovog kvazi-teksta. Na kraju se vicno okrene, uzme mi ruku, poljubi je i zahvali se. Osjecah se ko u Tko pjeva zlo ne misli (ono, gospon Fulir je uvijek ljubio ruke). Nadrealizam na djelu.

Moj glamurozni posao: tko ga ne bi volio?

U sporednoj epizodi glavni junak bijah ja, ja i samo ja. Radim, je li, u centru Londona. Vec 18 punih mjeseci na ovome radnom mjestu. I normalan covjek bi pomislio da sam se debelo upoznala sa susjedstvom. Nema problema. Da, je, to sigurno. Knjizaru udaljenu otprilike 500 metara od radnog mjesta trazih sat vremena. Znadoh da se nalazi tamo negdje (famous last words). Uslijedile su raznorazne posalicno-tragikomicne lose zavrzlame, tako da sam u medjuvremenu uspjela: a) uslikat par Japanaca ispred British Museuma (zamolili me da ih ustrecam); b) uspjela usmjerit par Amerikanaca na glavni ulaz British Museuma; c) uspjela otici u sasvim suprotnom smjeru od knjizare (fatalnu pogresku osjetih tek nakon 10 minuta besciljnog tumaranja). Malo me je splet takvih okolnosti raznervirao. Mislim da bih u slijedecem zivotu uspjesno posluzila kao izuzetno precizan pas tragac.

Ovaj pametan covjek mi preporuci ovo. Da ne bi ispalo da sam pametna i intelektualna. Jerbo nisam.

U subotu slijedi krkacina deluxe BEZ Brusa. I jos natjerah mak na konac da se uvalim u Marisi na sat-dva prije pocetka. A to znaci samo jednu stvar: Cimer ce ijopet bit sniman iz svih kuteva koje mi dopusta dioptrija.

- 11:15 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 09.11.2005.

Zasto volim osamdesete? Traktat u malom.

Ovo je samopriznanje kojem se divim. Ali to je samopriznanje o sebi samoj, dakle, moram se tome diviti po nekom defaultu. Inace, tko sam i sto sam ako se sama ne pogladim po glavi?

Naime, gajim neobicni, dapace, cudnovati afinitet prema najgoroj ljigi od ljiga: pjesmuljcima i inim stvarima iz osamdesetih. Jednostavno pocnem kliktati/vristati/dernjat se (nepotrebno precrtati) ukoliko cujem nesto iz 'vakvog bogatog i kvalitetnog repertoara. Lepeza ponude je nevjerojatna. Povampirim se kad cujem milozvucne taktove Fade to Grey. Pa jos nesto tamo na vrancuskom kad zaarlaucu: prava intelektualna pjesma. Tim vise sto je Steve Strange na kraju totalno prolupao i sad zivi u Walesu sa materom, sestrom, necacima i prima socijalnu pomoc. Kalcr Klab mi i ovako i onako nikada nisu bas bili simpaticni. Onaj gejpeder Boy George mi je previse prepotentan i antipatican. Jos k tome i laze (i ziher krade) i prodaje zjake. Mislim, je, nije primijetio 13 omanjih vrecica sa Can I Smell Chanel (codeword za kokain na modnim revijama, navodno) tipom praha sto su mu strsili okolo po rezidenciji mu u New Yorku.

Imam svakojake kompilacije osamdesetih: te najbolje, te najzabavnije, te najpoucnije, te najcopavije/najcosavije osamdesete. Vise imam toga nego pameti (sto i nije tako tesko). Koja dekada je proizvela vise sljocavog spandexa, flourescentnih boja koja sljepilo znace, kose u koju bi omanja pticurina mogla posteno zaglavit? O klavijaturama koje se drze kao gitara da ne govorim. A tek heksagonalnim bubnjevima debljine otprilike 4 milimetra? Ili frotirastim flourescentnim znojnicima oko celurde i zapesca (pa nismo na atletskom mitingu, pobogu, ali vidim da ipak jesmo)? Uzbudim se docim mi slika takvog covjeka pocne titrati pred ocima.

Tim vise sto sam u toj velebnoj dekadi vecinom bila prava seljacina. Odnosno, da pojasnim: seljacina u pravom smislu rijeci. Dakle, zivila sam na pravom selu i nisam izigravala selju, vec to bijah i dusom i srcem svojim. Nepatvoreni, stono bi se reklo.

Jednostavno padnem u trans kad cujem Jermaine Stewarta. Iako, jos uvijek me muci recenica iz pjesme gdje spominje vino od visanja: o cemu se tu, zapravo radi? Vjecita misterija. Zaigram kolo kao velika na prve taktove "You Spin Me Around" (kako se onaj Pete Burns samo iznakazio do danas!). A tek kad ufatim pocetak "Girls, Girls, Girls" odmah se pretvorim u monstruma. Doduse, i Poison nisu za odbacit pa se onda neckam izmedju njih i ovih prvih. A "Don't You Want Me" bolje da ne cujem jer se ne mogu vise oporaviti. Pogotovo jos ako je to popraceno sa video spotom u kojem svi izgledaju izuzetno misteriozno, nose krznene kapute, imaju ultra chic geometrijske frizure, smrzavaju se i nose kvalitetno lopatom naneseni make up. I onda mi sruse iluziju laprdajuci na debelom sheffieldskom naglasku. Oh, aye, Yorkshire lads and lasses!

Pete Burns

Mislim da me ipak najvise digne Kajagoogoo (band sa jednim od najpametnijih imena ikad) sa Too Shy. Pametne su i rijeci. Kaze Limahl "Won't you dilate". Dilate se obicno koristi kad se zena poradja i OTVARA (nikad nije cuo za open up frazu?? Hmmm..). Ali dobro, Limahl je oduvijek bio intelektualno nastrojen pa mu to ne uzimam za zlo. Kad mu vidim cutting edge frizuru jos uvijek se posramim sto izgledam ovako prosjecno. Nisam ga zabadava imala zakeljenog na knjizi iz biologije u 6. razredu osnovne skole.

Iako, specijalno mjesto u srcu mom zauzima covjeculjak zvan Chesney Hawkes. Iliti covjek sa suhom grozdjicom na obrazu. Mislim da je i svirao vlastitu gitaru. Ili se dobro pretvarao. I u pjesmi je na kraju dobio djevojku svojih snova. Tako nekako. I uspio se ufurati u vlastiti video spot. To mi je uvijek bilo nevjerojatno: skoci si u film u vlastitom filmu. Pa sam Salvador Dali bi se posramio sto se toga prvi on nije sjetio. Nego tamo neki Chesney (uvijek me njegovo ime asocira na pljesnivi sir). Nedavno se opet bio pojavio na britanskoj televiziji u nekom kvazi reality showu: naime, dizao je utege. To jest, solidno se pretvarao glumeci bugarskog dizaca utega. Cak je i ruke umio kredom da mu se ne sklize.

Nevezano uz ista: procesom dedukcije na poslu smo jucer zakljucili da je moje porno zvijezda ime Johnny Hammer. Znala sam da sam gejpeder ispod zenske koze. I duboko sam se zamislila nad tom cinjenicom.

I tako bih mogla od jutra do sutra. Ostavljam vas da se zamislite nad ovim filozofskim rijecima iz Chesneyevih vlastitih usta:

I am the one and only
Nobody I'd rather be
I am the one and only
You can't take that away from me.

- 11:18 - Komentari (37) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.11.2005.

Nedjeljno bulaznjenje na 37,5 stupnjeva Celzija

Jucer je bio Guy Fawkes Night. Gdje se ljudi druze na seoskim zelenim povrsinama ili imanjima, buljeci u vatromete i paljevinu krpene lutke Guy Fawkesa, originalnog teroriste koji je htio dignut parlament u zrak prije ohoho godina. Pa tako i ta aktivnost pocinje biti malo dosadna i suhoparna, te se odlucih razbolit i temperaturu si dignut. Tek toliko. Pa tako, dok mi oko kuce drezdase raznorazni vatrometi, u kuhinji mi prokisnjavase strop (poradi rupe u cisterni za toplu vodu koja se nalazi iznad kuhinje u kupaonici) radovah se gledanju ovog poucnog filma. Tko kaze da je subota navecer dosadna, ja da ga vidim?

A kad covjek bolestan lezi doma svakakve ideje i rabote mu padaju na praznu pamet. Zabuljih se u sebe u ogledalu i pregledavah stetu ucinjenu u prvih par prposnih godina zivota mog. Kao prvo, primijetih prvu sijedu vlas (za sad jednu i jedinu i prvu) u kosi svojoj bujnoj i neukrocenoj. Doslo mi je prvo da svisnem od muke; drugo da zavrsinem bolno na sav glas; trece da si dam pljusku i seretski odgovorim da je to samo ruzan san; cetvrto, da je iscupam na licu mjesta; peto, da je ignoriram i pravim se blesava (ovo zadnje se ne moram ni pretvarat, juhu!). Na kraju napravih korak pod brojem 4 i drugi dio koraka pod rednim brojem 5. Tako ostade vuk sit, a koza cijela.

Nakon ovog otkrica nevidjenog mogu mirno sutra ujutro otici izmjeriti se za eko mrtvacki sanduk (onaj koji se bio razgradi puno lakse od onih hrastovih monstruma sa mjedenim ruckama). Usput cu mozda zaocijukat sa pokojom grobnom parcelom (valjda zavisi od cijene po kvadratnom metru). A u medjuvremenu skuzih da bih dala citav kuhinjski (mokri) strop za 24 sata sa Maxwellom Riverom. Naime, Ascension (Don't Ever Wonder) smatram za jednu od rijetkih get down and dirty pjesama. Cak nije ni tolika ljiga kolika bi mogla bit. Dakle, sad znate jednu od mojih najmracnijih tajni. Sve ostalo je perolaka kategorija naspram ovog.

Bulaznjenje over.

- 14:02 - Komentari (35) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.11.2005.

Iskonska koncepcija umjetnosti kao takve, plus jos par sitnica koje zivot znace

Zadnjih par dana osjecam se poput najljigavijeg City bankara: tandrcem na poslu do besvijesti, vracam se kuci u pripizdinu kasnim vlakovima na kojima mi onda glavurda kleca od iznemoglosti, a na mini iPodu drezdi Thomas Dolby. Jedina zanemariva razlika je u kolicini para koju primam, ali necu sad bogohulit. Otvorenje nove izlozbe je jedna prekrasna dogodovstina koja izjeda zivce poput blago razvodnjene sumporne kiseline. Na kraju ostaje samo ljustura. Gola koska. Takodjer zbog toga moradoh propustit proslosubotnji fetish dernek. Dodje mi da se zakopam do grla u pustinjski pijesak. I tak' to.

Ici pachati se sa 'pravim' umjetnicima jedna je radosna i poleta puna stvar. Naime, umjetnici misle da znaju sve. Odnosno da su popili svu pamet svijeta. I jos vise. 24 sata prije svecanog otvorenja nisu im valjale informacijske grafike (odnosno, labels; kako se to kaze na materinjem jeziku nemam pojma, so deal with it). "Woah, nisu sve 5 milimetara u duljini i 2.4 milimetra u sirini. I bome slova su prevelika. Sjebaje nam to umjetnicki integritet i koncepciju. Dede' sredi da to bude necitljivo. Jer to nisu informacije, nego fusnote." Draze bi mi bilo da me tupa, olovna sjekira zasjekla ravno posred lijevog buta. Ali nije. Jedino sto mi je bilo preostalo jest da se ufatim za ovecu mi lijevu sisu i hinim padanje u afan. Jer znah sto me ceka: puzanje na koljenima kod graficara sa grobarskom facom. Sto mi se i nije bas mililo. No, pozrtvovna sam ja spodoba. Pa se za opce dobro napuzah do daljnjega. Sto je cudnovato prouzrocilo neocekivani efekt: grafike su bile sredjene za par sati.

Dan otvorenja je poceo izuzetno dobro. Ukoliko izuzmem gubljenje ovece kolicina zivcanih nakupina vec odmah ujutro poradi sjebanog digitalnog foto-aparata (kojeg, uzgred budi receno, nitko drugi na poslu ne zna koristit). Naravno, bas u to doba svatko od mojih kolega je htio dio, odnosno komad mene: sve sto su za uzvrat dobili bilo je metaforicko riganje vatre i gomilu rijeci koje bi, da su bile pisane rijeci, bivale izrecene velikim stampanim slovima. Umjetnici su me i dalje milo dirali po cijelom mozgu jerbo su se uskomesali poradi male, crne tockice vidljive otprilike Van Leeunwenhoekovim mikroskopom. Jedan od njih (umjetnika) je u medjuvremenu iscasio rame. Morala sam silom suspregnuti urodjeni instinkt smijuljenja. Ocigledno da nesvjesno ocijukam s onim gore u nebesima, sta ja znam?

U medjuvremenu se verbalno zabavljah sa Kolegom Svedom koji je trenutno zapoceo sestomjesecnu diktaturu jerbo je sad acting director. Kad se dvije djevice nadju na jednom mjestu to se rijecima jednostavno ne moze opisati: izmedju ostalog svecko-rvacki posalicni komentari su padali na racun njegove novouvedene diktature. Pokusah bit pametna pa reko' da ce nam stavih one neke prisluskivace u mikrofon od telefona (spijuni, Dzejms Bond i te fore). Onda me Sved sasjeko rekavsi da se to stavlja samo u one KaGeBe stare slusalice koje se mogu odsarafit. Navodno se takve ne proizvode vec godinama.

Ali, nije bilo vremena tuzi jerbo se morah naprlitat za otvorenje. Razbahatih se u zenskom VeCeju ko nikad. Srecom je jako prostran pa je bahacenje moglo biti izvedeno u izuzetnom stilu mlataranja rukama i nogama pokusavsi se utegnut koliko se utegnut dalo. Igrah na boemsku umjetnicku kartu pa tako iskombinirah red crnog, red plavog, i na kraju, red apstraktnih crvenih cipelica. Nije vazno sto na kraju izgledah boemski poput prosjecnog penzionera na gejpedrskom derneku. Iako se gnjida od ex-gejpederskog sefa nije ukazala, usprkos protestima da ce sigurno, sigurno doci. I sad nikad necu saznat tajnu tajnog obozavatelja. Mislila sam da cu krahirat od muke.

Uglavnom, bilo je sve puno kvazi-umjetnika, kvazi-boema (Blejk nije doso, zapamtit cu mu to) i par starih bakica. Izlokali su sve boce vina, dabome (a i ja sa njima). Bilo je zrakopraznih mwah-mwahanja po obrazima, dahrling ovo-ono, a ja u sebi gorke suze ronim.

Dodatni biser mudrosti: nikad ne vjerujte visokotrudnoj zeni. Iliti kako bi engleska poslovica isla: Beware of Greeks bearing gifts. Sefica: "Ajme, jesl' ti to smrsavila???" Ja (tipicno mrtvo-'ladno zenski negiram): "Jok." Sefica: "Aj okreni se (tu se sad ja okrecem, op. a.). Ne, definitivno. Izgledas sicusno." Ja: "Jok kad ti kazem. Oli ne vidis da sam u crnom?" Sefica: "Ne znam ja." Ja: "Znam ja!" Ne moram pripomenut da kroz citavu trudnocu zena naglasava da joj je mozak 'oso u pire. Ovim dioptrijskim testom je to konacno i dokazala. Obozavam znanost!

- 11:06 - Komentari (37) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>