The Last Broadcast

Moja mala ladica, potencijalni misevi, jos manje potencijalni higijenski inspektorat i ja

Zanimljivost bloga ovog jest da se mogu nestedimice blamirat. I da se pri tome ne moram ni malo crvenit jerbo cu rijetkima pogledat u lice u zivo (prednost bivstovanja u dijaspori, da ne kazem, emigraciji; uh, sad mi oko suzi, ali ne smijem se pokolebati). Jer ovu tajnu tajnom cuvam na poslu. Nitko od kolega nema ni najmanjeg pojma da sam jedna od najgorih prasadi sto je ikad tutnjila/krocila svojim izuzetno zavodljivim papcima. Najgorih u smislu najneurednijih.

Recimo, u kuci svojoj ne d'o Bog da je rastureno. Sva se narogusim odmah i tko god da odsjedao u mene lose mu se pise bude li razbacivao i rasturivao bez da ne pospremi. Dobro, u ormarima je kaos i sveopci nered, ali vrata od inih su fino simetrijski zatvorena tako da odaje velicanstvenu iluziju uredne osobe. Sto, zapravo, kad se sve zbroji, oduzme, pomnozi i podijeli, i jesam.

Za razliku od jedne ladice na poslu. Imam ih sveukupno tri. Ovo je vrlo vazan i zanimljiv podatak i ne d'o vam sin materin da ste ostali uskraceni za ini. Onaj najdonji je ziva dosada jer sadrzi raznorazne hanging files koje sadrze pregrst nevjerojatno fascinantnih dokumenata. Ali jebo to, to mi je ujedno i najurednija ladica. Ona u sredini, pojma nemam sto je u njoj jer je uopce ne koristim. Nekako je mala, niza od svih, neugledna pa je ne sljivim, odnosno pjesnicki receno, ne dajem pet para na nju. Mislim da se tamo nalazi neka kutija sa mjeracem svjetlosti oliti light meter.

Dakle, preostaje najgornja iliti prva ladica. Raj nebeski na ovoj pustopoljnoj zemlji. Leglo kupusarstva, trulezi, odurnosti. Poput ocvalog imperija ta ladica (na velebnoj slici) kocoperi se sa svojom lepezom sadrzaja kojeg se malo tko moze pohvalit. Nije da namjerno krsim osnovne zakone uredske higijene, ali tako se uvijek poklopi. I ne mos' ti iz te koze ma sve da i 'os.