Marketing
Moja mala ladica, potencijalni misevi, jos manje potencijalni higijenski inspektorat i ja
Zanimljivost bloga ovog jest da se mogu nestedimice blamirat. I da se pri tome ne moram ni malo crvenit jerbo cu rijetkima pogledat u lice u zivo (prednost bivstovanja u dijaspori, da ne kazem, emigraciji; uh, sad mi oko suzi, ali ne smijem se pokolebati). Jer ovu tajnu tajnom cuvam na poslu. Nitko od kolega nema ni najmanjeg pojma da sam jedna od najgorih prasadi sto je ikad tutnjila/krocila svojim izuzetno zavodljivim papcima. Najgorih u smislu najneurednijih.
Recimo, u kuci svojoj ne d'o Bog da je rastureno. Sva se narogusim odmah i tko god da odsjedao u mene lose mu se pise bude li razbacivao i rasturivao bez da ne pospremi. Dobro, u ormarima je kaos i sveopci nered, ali vrata od inih su fino simetrijski zatvorena tako da odaje velicanstvenu iluziju uredne osobe. Sto, zapravo, kad se sve zbroji, oduzme, pomnozi i podijeli, i jesam.
Za razliku od jedne ladice na poslu. Imam ih sveukupno tri. Ovo je vrlo vazan i zanimljiv podatak i ne d'o vam sin materin da ste ostali uskraceni za ini. Onaj najdonji je ziva dosada jer sadrzi raznorazne hanging files koje sadrze pregrst nevjerojatno fascinantnih dokumenata. Ali jebo to, to mi je ujedno i najurednija ladica. Ona u sredini, pojma nemam sto je u njoj jer je uopce ne koristim. Nekako je mala, niza od svih, neugledna pa je ne sljivim, odnosno pjesnicki receno, ne dajem pet para na nju. Mislim da se tamo nalazi neka kutija sa mjeracem svjetlosti oliti light meter.
Dakle, preostaje najgornja iliti prva ladica. Raj nebeski na ovoj pustopoljnoj zemlji. Leglo kupusarstva, trulezi, odurnosti. Poput ocvalog imperija ta ladica (na velebnoj slici) kocoperi se sa svojom lepezom sadrzaja kojeg se malo tko moze pohvalit. Nije da namjerno krsim osnovne zakone uredske higijene, ali tako se uvijek poklopi. I ne mos' ti iz te koze ma sve da i 'os.
Vrecica gumenih bombona. Naime, simbolika je vrlo jednostavna. Nije samo vrecica, nego totalno raspartalena vrecica jer ih ne znam otvorit onako fino, nego ih rasporim ko vuk ovcu. Pa kud puklo. Gumeni bomboni su nadasve prirodna hrana. Toliko prirodna da mi nakon svake bjesomucne konzumacije bude cudnovato zlo i naopako. Ali ne moze covjek protiv svoje prirode.
Florentine fruit cake. To je ono u kao alu foliji. Florentinski suhi kolac od voca i badema. Otprilike 1/4 originalne mase. Tvrd ko kuvano jaje pa ovako fino paralelno lezi i noz (vidljiv golim okom na slici) kojim to rezem. Ko seljak u kupeu vlaka kad pocne rezuckat slaninu, luk i kruv. Naravno, kolac se uvijek nekako neobjasnjivo preprci na krivu stranu, pri tome sijuci staub secer svuda po ladici. Zanosno.
Treci kljucni objekt u ladici jest sad vec pokojno portugalsko lisnato tijesto sa filom od kreme (custard). I to zagrizoh u njega samo jednom. Prekjucer. Da ne ispadne kako sam prozdrljive prirode. Pa kao, nisam puno pojela, nek se nadje i za iduci dan. Sto sam zdusno jucer i ucinila: izila sam ostatak, onako suh i bezukusan. Jednom prase, uvijek prase.
Cudi me da mi misevi kolo ne plesu u toj ladici. No, nikad nije kasno. Ukoliko stavim kakvu komadinu slanine to bi se i moglo ostvariti. Pusti san bi postao java. Jedva cekam. Ali ovakve puste snove ljubomorno cuvam od kolega. Neka se samo meni desi, osjecat cu se blagoslovljenom.
Kutak za dijasporasko nalazenje: nadjoh se sa Ex-Happy Child. Dakle, demistificirah se. Usprkos blamazi sa izuzetno seljackim zvakanjem salate na nacin prosjecne livadske stocne zivotinje sitnog zuba (jer sam, navodno, i po njezinom i mom gejpederovom sudu sitna). Dabogda da se tom sitnosti jednom i okoristila u ovom zivotu mome.
Post je objavljen 24.11.2005. u 10:55 sati.