The Last Broadcast

Sad se vidi, sad se zna, da sam dosada velika

Htjedoh stavit jos jednu prikladniju rijec umjesto dosada (koja bi se bolje rimovala), ali ipak, da jesam, snebivala bih se do neba i natrag. Samu sebe cenzuriram. Ocaj zivi.

Dosla sam do zakljucka da sam jedna apsolutno ogromna pickica sto se tice putovanja. Recimo, ne bih se ja dekomodirala nigdje, ni za kakvo iskustvo. Preveliko sam zanovijetalo. U teoriji. Uvijek mi prakticno pobijedi nad onim ne-prakticnim. U glavi mi se roji pregrst pitanja i podpitanja na koje moram imati gotov i konacan odgovor.

Kampiranje? Ne dolazi u obzir. Tanki satorcic; pa kakve ti sve bestije mogu upast; pa gdje su VeCeji (izuzetno vazno pitanje jerbo nikako nisam prirodski tip), kupaonice, kako cu sa garderobom, pa tvrdo je za spavat, nekomotno i tako dalje sve u tom stilu. Di cu kuvat? Sto cu jest? Kako cu se sminkat? Ne podnosim nered tipa razbacana odjeca naokolo gdje nista ne mogu naci. Kampirah svega jednom u zivotu. I valjda zadnji puta. U 7. razredu osnovne skole. Oka ne sklopih. I mrzim spavati toliko blizu drugih ljudi da ih osjetim kako mi disu u milo lice moje. Dekoncentrira me. Ni kamp prikolice nisu nista bolje. Radije da se prepolovim i strpam u kakvu praznu konzervu. I sad, to mi negira citavu poantu odmora: jos da moram i kuvat i prat i nosit sa sobom pola kucetine. I kao odmorila sam se. Mos' mislit. Stavite li me u takvu situaciju zvocat cu 24/7. Obostrana nocna mora.

Hosteli? Ni govora. Da si strpan u ogromnu sobu sa jos 20-ak zena? Uzas zivi. Ne mos' zaspat od trkeljanja do duboko u noc. Mrzim spavati u onim bunk beds (oni kreveti tipa djecji - jedan iznad drugog). Ako sam gore, mislim da cu past i zgromit onog dolje. Ako sam dolje, ona ide pasiv (da cu bit zdrobljena od ovog gore). Teorija i praksa zajednickih kupaonica i VeCeja me neizmjerno uzasavaju. I istovremeno dekoncentriraju. Kad imam mokru kosu koju pokusavam ukrotiti nije bas neki prizor kojeg zelim podijeliti sa zdravoseljackom Jenny iz Kanade.

Backpackiranje (sa ruksakom obilazit naokolo)? Svega jednom u zivotu. I jednom bijase previse. 3 tjedna po Europi. To su bile traume. Pogotovo u Njemackoj gdje mi je Stefan kondukter nesto picajzlirao oko Inter Rail karte, oglobio me i tako poslao u Amsterdam bez prebijene pare. Ostale traume su zabiljezene pod "hosteli".

Odlazenje u zemlje gdje trebas prokuhavat vodu i pazit na svaki komad 'rane? Nemoguca misija. Marisi mi vec javila kako bih se ja sasula tamo u Indiji. Bome nije fulala. I bih. Umrijeh od natprirodnog straha dok bijah suocena sa 3 ogromna zohara na podu kupaonice u Death Valley, a kamoli da fiksiram kakvog stakora velicine macke!! Zapravo, nocna mora mi bijase da ce mi se ti zohari uspet preko VeCe skoljke. Pojavljivali su se svaku vecer. Uvijek su bili tocni. I ogromni. Gledali su me sa onim ogromnim pipcima na glavi i zlokobno mi se priblizavali. A ja udri ciku i viku, sveopcu dreku i plac, stojeci na sad jednoj, sad drugoj nozi. Sva sreca da nije bilo nocnih leptira jerbo bih vec lagano, najlaganije bila strpana u ludaru.

Joshua Tree nacionalni park (sva sreca tamo ne bijase nikakvih zohara)