The Last Broadcast

Profesionalna prostitucija i orijentacija u prostoru/vremenu, te kako ih steci

Navodno da prostitucija nije legalna. Oh, da, naravno da nije. Osim ako nije dio posla. Uostalom, sto zelim reci? To da nam je jucer navecer dosla nakupina ljudi u (vecinom) tamnim odijelima koji su puni para. Koje je trebalo zabavit dok su sa casama punim alkohola cekali da im vecera bude spremna. Koje je trebalo uvuci u mrezu spletki, intriga i ostalih tricarija u vezi muzeja. Dio toga je bilo i infiltriranje u njihove redove sa smjeskom na usnama i iskrom u ocima. Jos samo da izvade svoje kreditne kartice/cekove/, a bome moze i stari dobri cash.

Dobro, idemo sad. Drustvena leptirica koja jesam oblijetah naokolo. Objasnjavas im sto je sto, pa slike, pa umjetnici, pa filantropija, pa ovo, pa ono. Cude se ko pura glisti, oooooohaju i ooooooomaju na veliko. So far, so good. Sve dok ne naidje neki chichica star otprilike 204 godine. Reko' samoj sebi, uh, njega cu poslati liftom gore, ne moze taj stajat na nogama. Zaderem mu se na uvo pitajuci ga da li zeli da ga povedem malo naokolo. Chichica se odmah ozario i odgovorio nesto tipa "But how can I refuse such a lovely company from a beautiful young woman!" Oho, vidim imamo i saljivdziju u njihovim redovima?!Ajde ne budali, chicho nego podji sa mnom, mislim si u sebi. Sad, ne znam koliko daleko da ga izvodam po muzeju da ne skapa s nogu. Duboko udahnuh i po 563. puta izverglam istu pricu. Chichica se ozario. Sve gleda, gleda, kima glavom. Reko da je impresioniran, da ce dat para, da cemo svi plesat do zore, bacat novcanice u zrak i polijevati se hektolitrima Cristala. Dobro, zadnji dio ove izjave je notorna laz koju sam upotrijebila kao hiperbolu samo da raskosno ilustriram prilicno nerazumljivu poantu ovog kvazi-teksta. Na kraju se vicno okrene, uzme mi ruku, poljubi je i zahvali se. Osjecah se ko u Tko pjeva zlo ne misli (ono, gospon Fulir je uvijek ljubio ruke). Nadrealizam na djelu.

Moj glamurozni posao: tko ga ne bi volio?

U sporednoj epizodi glavni junak bijah ja, ja i samo ja. Radim, je li, u centru Londona. Vec 18 punih mjeseci na ovome radnom mjestu. I normalan covjek bi pomislio da sam se debelo upoznala sa susjedstvom. Nema problema. Da, je, to sigurno. Knjizaru udaljenu otprilike 500 metara od radnog mjesta trazih sat vremena. Znadoh da se nalazi tamo negdje (famous last words). Uslijedile su raznorazne posalicno-tragikomicne lose zavrzlame, tako da sam u medjuvremenu uspjela: a) uslikat par Japanaca ispred British Museuma (zamolili me da ih ustrecam); b) uspjela usmjerit par Amerikanaca na glavni ulaz British Museuma; c) uspjela otici u sasvim suprotnom smjeru od knjizare (fatalnu pogresku osjetih tek nakon 10 minuta besciljnog tumaranja). Malo me je splet takvih okolnosti raznervirao. Mislim da bih u slijedecem zivotu uspjesno posluzila kao izuzetno precizan pas tragac.

Ovaj pametan covjek mi preporuci ovo. Da ne bi ispalo da sam pametna i intelektualna. Jerbo nisam.