The Last Broadcast

Kolektivno skupljanje sumnjivih misli

Ponukana sokantnom cinjenicom da sam punih 10 centimetara niza od Marisi momentalno mi po glavurdi, poput buhe u macjem krznu, sece jedna i jedina misao: koja je najveca prednost biti nizak? Jedino sto se trenutno mogu sjetiti jest da mozes komotno stat u gepek ukoliko nema dovoljno mjesta u autu. Onako, samo se kontortiras, slozis ko ljetni platneni stolac i uspjeh! A visi prijatelji se mogu komodat na sjedalima. Vrlo ekonomicno i efikasno. Toliko o tome kako moj mozak funkcionira.

U daljnjem nizu besmislica: alkohol. Odnosno, Britanci i ina supstanca. Odobren je zakon prema kojem ce pubovi moci sluziti alkohol 24 sata na dan. Ole! Opa bato! Hoce li to znaciti da ce se opametiti i nece sandrcati kao sto sad rade? Recimo, kazu da ce im to pomoci u umjerenijoj konzumaciji. Odnosno, zdravoseljacki receno, da se nece vise naroljivat ko majke po cemu su vec opcepoznati. Recimo, do danas pubovi su smjeli biti otvoreni do 23 sata (ili 23.30). 15-30 minuta prije zatvaranja culo bi se zvono i dreka TIME! sto bi znacilo da se tad primaju zadnje narudzbe za pijacinu. Pa bi svi pohrlili i masovno iznarucivali sve i svasta. I tako se kao ubijali.

Ma nemaju oni pojma kako pit. Protestantska radna i zivotna etika im ne dozvoljava pit tokom tjedna. Nedajboze da izloces kakav alkohol sredinom tjedna. Got im Himmel ako to uradis za vrijeme rucka ili vecere. Bozja kazna zagarantirana. Pakao bezeciran. Sramota javna. Zlocin i kazna u nedogled, odnosno, moral te odmah imaginarnom sjekirom zasijece odmah po tikvi. Ali zato svaki petak na omiljenom mi vlaku (onom koji obicno bazdi na VeCe) vidjam uodijeljene spodobe (spodobe u odijelima, nes' ti izvedenice) sa plasticnim vrecicama. Onim bijelim. Ne prozirnim. Da slucajno itko ne bi vidio, jel'. Kao, eto, zavrsio radni tjedan, odradismo protestatsku etiku, sad mozemo raspalit do daske. Citavi vagon zasmrdi na jednu kolektivnu, ogromnu konzervu jeftine pivurde. Ali mi smo Zapad, je li, 2 dana za redom poslodavac nam nece dahtati za vratom pa si mozemo dati oduska.

Britanci ne znaju pit. Zato se u ta dva dana skrshe maksimalno. I to na najgori moguci nacin: leze po kanalima, po tarabama. Skidaju se goli po hladnoci i neartikulirano arlaucu. Arlaukanje obicno slusam pod mojim prozorom, buduci da zivim 200 metara od jednog puba. Ne znam, bogati, pa ja nikad nijesam takva kad sam pod utjecajem. Ja sam mila i blagoglagoljiva i sretna i vesela i maksimalno zbunjena i ne znam stavljat nogu ispred noge, ali bogati ovako neartikulirano raskalasena ko Britanci ipak nisam. Jest da mogu iskapit nekoliko White Russians za redom i bit pod gasom jos jedno 24 sata nakon toga, ali brate, ponasam se balkanski kad pod gasom nadjem se (ova neobicna konstrukcija recenice je ovdje poradi goreg efekta), a ne anglosaksonski. Mislim, sto ocekivati od nacije koja se bambusu cudi ko kokosh pijetlu (da ne bude uvijek 'pura i glista' usporedba).

Sad se sjetih maglovite epizode zvane 'odrastanje u pripizdini' gdje je moje sramezljivo koketiranje alkoholom zapocelo sasvim bezazleno, sa flashama Fructalovog ruma (obarvan z umetnimi barvili in z umetno aromo), iza djecjeg vrtica, u tami. Nevinost nije potrajala dugo. Rum bijase frknut i zamijenjen sa Isabellom 18/48 - e, sad se ne sjecam kako se tocno zvala, ali imala je neki broj koji je zavrsavao na 8 i Iso/Isa/nesto-nesto u imenu. Ne znam vise ni sto je to bilo. Ali u pripizdini to je bilo ko da si nabavio gajbu Cristala. Na toboganu vrtica. Onda sam se bila povampirila i izobijestila pa sam pocela udarati po Martiniju (bijelom). Da li je shaken, da li je stirred, nema veze, daj sto das. Martini je bio konzumiran u relativno luksuznim odajama lokalnog takozvanog diska. Disko u pripizdini: ne dozivi svatko takvo prosvijetljenje. U medjuvremenu je tu bilo i jeftinog vina koje me je skoro kostalo hitne pomoci, ali pustimo sad tricarije.