The Last Broadcast

Iskonska koncepcija umjetnosti kao takve, plus jos par sitnica koje zivot znace

Zadnjih par dana osjecam se poput najljigavijeg City bankara: tandrcem na poslu do besvijesti, vracam se kuci u pripizdinu kasnim vlakovima na kojima mi onda glavurda kleca od iznemoglosti, a na mini iPodu drezdi Thomas Dolby. Jedina zanemariva razlika je u kolicini para koju primam, ali necu sad bogohulit. Otvorenje nove izlozbe je jedna prekrasna dogodovstina koja izjeda zivce poput blago razvodnjene sumporne kiseline. Na kraju ostaje samo ljustura. Gola koska. Takodjer zbog toga moradoh propustit proslosubotnji fetish dernek. Dodje mi da se zakopam do grla u pustinjski pijesak. I tak' to.

Ici pachati se sa 'pravim' umjetnicima jedna je radosna i poleta puna stvar. Naime, umjetnici misle da znaju sve. Odnosno da su popili svu pamet svijeta. I jos vise. 24 sata prije svecanog otvorenja nisu im valjale informacijske grafike (odnosno, labels; kako se to kaze na materinjem jeziku nemam pojma, so deal with it). "Woah, nisu sve 5 milimetara u duljini i 2.4 milimetra u sirini. I bome slova su prevelika. Sjebaje nam to umjetnicki integritet i koncepciju. Dede' sredi da to bude necitljivo. Jer to nisu informacije, nego fusnote." Draze bi mi bilo da me tupa, olovna sjekira zasjekla ravno posred lijevog buta. Ali nije. Jedino sto mi je bilo preostalo jest da se ufatim za ovecu mi lijevu sisu i hinim padanje u afan. Jer znah sto me ceka: puzanje na koljenima kod graficara sa grobarskom facom. Sto mi se i nije bas mililo. No, pozrtvovna sam ja spodoba. Pa se za opce dobro napuzah do daljnjega. Sto je cudnovato prouzrocilo neocekivani efekt: grafike su bile sredjene za par sati.

Dan otvorenja je poceo izuzetno dobro. Ukoliko izuzmem gubljenje ovece kolicina zivcanih nakupina vec odmah ujutro poradi sjebanog digitalnog foto-aparata (kojeg, uzgred budi receno, nitko drugi na poslu ne zna koristit). Naravno, bas u to doba svatko od mojih kolega je htio dio, odnosno komad mene: sve sto su za uzvrat dobili bilo je metaforicko riganje vatre i gomilu rijeci koje bi, da su bile pisane rijeci, bivale izrecene velikim stampanim slovima. Umjetnici su me i dalje milo dirali po cijelom mozgu jerbo su se uskomesali poradi male, crne tockice vidljive otprilike Van Leeunwenhoekovim mikroskopom. Jedan od njih (umjetnika) je u medjuvremenu iscasio rame. Morala sam silom suspregnuti urodjeni instinkt smijuljenja. Ocigledno da nesvjesno ocijukam s onim gore u nebesima, sta ja znam?