Pregled posta

Zasto volim osamdesete? Traktat u malom.

Ovo je samopriznanje kojem se divim. Ali to je samopriznanje o sebi samoj, dakle, moram se tome diviti po nekom defaultu. Inace, tko sam i sto sam ako se sama ne pogladim po glavi?

Naime, gajim neobicni, dapace, cudnovati afinitet prema najgoroj ljigi od ljiga: pjesmuljcima i inim stvarima iz osamdesetih. Jednostavno pocnem kliktati/vristati/dernjat se (nepotrebno precrtati) ukoliko cujem nesto iz 'vakvog bogatog i kvalitetnog repertoara. Lepeza ponude je nevjerojatna. Povampirim se kad cujem milozvucne taktove Fade to Grey. Pa jos nesto tamo na vrancuskom kad zaarlaucu: prava intelektualna pjesma. Tim vise sto je Steve Strange na kraju totalno prolupao i sad zivi u Walesu sa materom, sestrom, necacima i prima socijalnu pomoc. Kalcr Klab mi i ovako i onako nikada nisu bas bili simpaticni. Onaj gejpeder Boy George mi je previse prepotentan i antipatican. Jos k tome i laze (i ziher krade) i prodaje zjake. Mislim, je, nije primijetio 13 omanjih vrecica sa Can I Smell Chanel (codeword za kokain na modnim revijama, navodno) tipom praha sto su mu strsili okolo po rezidenciji mu u New Yorku.

Imam svakojake kompilacije osamdesetih: te najbolje, te najzabavnije, te najpoucnije, te najcopavije/najcosavije osamdesete. Vise imam toga nego pameti (sto i nije tako tesko). Koja dekada je proizvela vise sljocavog spandexa, flourescentnih boja koja sljepilo znace, kose u koju bi omanja pticurina mogla posteno zaglavit? O klavijaturama koje se drze kao gitara da ne govorim. A tek heksagonalnim bubnjevima debljine otprilike 4 milimetra? Ili frotirastim flourescentnim znojnicima oko celurde i zapesca (pa nismo na atletskom mitingu, pobogu, ali vidim da ipak jesmo)? Uzbudim se docim mi slika takvog covjeka pocne titrati pred ocima.

Tim vise sto sam u toj velebnoj dekadi vecinom bila prava seljacina. Odnosno, da pojasnim: seljacina u pravom smislu rijeci. Dakle, zivila sam na pravom selu i nisam izigravala selju, vec to bijah i dusom i srcem svojim. Nepatvoreni, stono bi se reklo.

Jednostavno padnem u trans kad cujem Jermaine Stewarta. Iako, jos uvijek me muci recenica iz pjesme gdje spominje vino od visanja: o cemu se tu, zapravo radi? Vjecita misterija. Zaigram kolo kao velika na prve taktove "You Spin Me Around" (kako se onaj Pete Burns samo iznakazio do danas!). A tek kad ufatim pocetak "Girls, Girls, Girls" odmah se pretvorim u monstruma. Doduse, i Poison nisu za odbacit pa se onda neckam izmedju njih i ovih prvih. A "Don't You Want Me" bolje da ne cujem jer se ne mogu vise oporaviti. Pogotovo jos ako je to popraceno sa video spotom u kojem svi izgledaju izuzetno misteriozno, nose krznene kapute, imaju ultra chic geometrijske frizure, smrzavaju se i nose kvalitetno lopatom naneseni make up. I onda mi sruse iluziju laprdajuci na debelom sheffieldskom naglasku. Oh, aye, Yorkshire lads and lasses!

Mislim da me ipak najvise digne Kajagoogoo (band sa jednim od najpametnijih imena ikad) sa Too Shy. Pametne su i rijeci. Kaze Limahl "Won't you dilate". Dilate se obicno koristi kad se zena poradja i OTVARA (nikad nije cuo za open up frazu?? Hmmm..). Ali dobro, Limahl je oduvijek bio intelektualno nastrojen pa mu to ne uzimam za zlo. Kad mu vidim cutting edge frizuru jos uvijek se posramim sto izgledam ovako prosjecno. Nisam ga zabadava imala zakeljenog na knjizi iz biologije u 6. razredu osnovne skole.

Iako, specijalno mjesto u srcu mom zauzima covjeculjak zvan Chesney Hawkes. Iliti covjek sa suhom grozdjicom na obrazu. Mislim da je i svirao vlastitu gitaru. Ili se dobro pretvarao. I u pjesmi je na kraju dobio djevojku svojih snova. Tako nekako. I uspio se ufurati u vlastiti video spot. To mi je uvijek bilo nevjerojatno: skoci si u film u vlastitom filmu. Pa sam Salvador Dali bi se posramio sto se toga prvi on nije sjetio. Nego tamo neki Chesney (uvijek me njegovo ime asocira na pljesnivi sir). Nedavno se opet bio pojavio na britanskoj televiziji u nekom kvazi reality showu: naime, dizao je utege. To jest, solidno se pretvarao glumeci bugarskog dizaca utega. Cak je i ruke umio kredom da mu se ne sklize.

Nevezano uz ista: procesom dedukcije na poslu smo jucer zakljucili da je moje porno zvijezda ime Johnny Hammer. Znala sam da sam gejpeder ispod zenske koze. I duboko sam se zamislila nad tom cinjenicom.

I tako bih mogla od jutra do sutra. Ostavljam vas da se zamislite nad ovim filozofskim rijecima iz Chesneyevih vlastitih usta:

I am the one and only
Nobody I'd rather be
I am the one and only
You can't take that away from me.

Post je objavljen 09.11.2005. u 11:18 sati.